Povijest anarhizma | Max Nettlau

DODATAK: 65 GODINA ANARHIZMA (1934.-1999.)

 

Knjiga Maxa Nettlaua Povijest anarhizma, koju sad po prvi put imamo prevedenu i na hrvatski jezik, prati razvoj anarhističkih ideja od njihovih početaka pa sve do tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Točnije rečeno, knjiga je završena 1934., tj. deset godina prije smrti autora. To je ujedno i godina smrti Nestora Mahnoa, koji je poslije poraza svoje vojske u Ukrajini, morao napustiti Guljaj Polje i poći u izgnanstvo. Bilo je to vrijeme kad su u zemlji Sovjeta zamukli svi drugi glasovi, boljševici koji u početku nipošto nisu bili najbrojniji, ali su bili najokrutniji, uspjeli su likvidirati sve druge organizacije i sami ojačati svoju vlast. Rusija je bila izgubljena za jedan dugi period mraka i terora. Mislim da Nettlau nije mogao niti pretpostaviti kakvi sve izazovi stoje pred anarhistima u nadolazećem vremenu, prije svega u Španjolskoj gdje se odigravala generalna proba i uvod u najkrvaviji rat u povijesti. Osim toga bilo je to posljednje pojavljivanje anarhizma kao pokreta.

 

ŠPANJOLSKA I KRAJ KLASIČNOG DOBA ANARHIZMA

Nema nikakve sumnje da je Oktobarska revolucija bila magnet i to ne samo za komuniste, nego i za druge lijevo orijentirane organizacije u Španjolskoj poput UGT-a i CNT-a. Moramo se vratiti malo unatrag i koliko to možemo u ovako kratkom tekstu razjasniti, da su postojale s jedne strane neke manje bliskosti i s druge strane neke veće razlike između španjolskih anarhista i onih koji su izveli prvu proletersku revoluciju. Jedan dio anarhista bio je sumnjičav prema Moskvi, smatrajući Oktobarsku revoluciju “političkom”, vrstom državnog udara jedne partije(121), te da je u njoj bio iznevjeren slobodarski ideal, a drugi nisu znali što se tamo točno događa. Zato su odlučili da pošalju svojeg generalnog sekretara, novinara i bivšeg socijalista Andrésa Nina, učitelja iz Léride Joaquína Maurína, umjetnika iz Valencije Hilarija Arlandisa i francuskog anarhista Gastona Levala. Od njih četvorice samo je Leval ostao anarhist i potvrdio je ono što je već Pestana ondje vidio. Sigurno je i Kropotkinovo iskustvo s vođom Oktobra već postalo poznato, tako da je sve to utjecalo na konačni stav španjolskih anarhista prema Sovjetskom Savezu, a samim tim i prema njihovim trabantima, španjolskim komunistima. Izuzetak je predstavljao POUM, koji je u jednom razdoblju bio i saveznik anarhista i to kad su i jedne i druge proganjali i likvidirali komunisti. O tome će kasnije biti još riječi.

Razdoblje od 1934.-1935. poslije je postalo poznato pod imenom biennio nero – crno dvogodište, a obilježila ga je vladavina terora, zatvaranja i ubojstava, sve u režiji desnice. Na udaru su bile sve istaknutije ličnosti u Španjolskoj, od centra do ljevice. Činilo se da to nikad neće prestati. Srećom sve se završilo već 1936. godine pobjedom Narodne fronte na izborima. Anarhisti su, protivno svojim uvjerenjima, ovaj put masovno izišli na izbore, dajući svoje glasove bloku ljevice. Shvatili su da je važnije da se zaustavi desnica, koja je već poprimila fašistička obilježja, nego da se slijepo drže svoga principa suzdržavanja od izbora. To je i bio glavni razlog pobjede, jer je tada samo članova Nacionalne konfederacije rada (CNT), bilo preko dva milijuna. Zatim su tu još bili članovi Iberijske anarhističke federacije (FAI) i još nekih manjih grupa.

Na rezultate izbora nije utjecalo ni to što su općenito pristaše Narodne fronte, a samim tim i Republike bili višestruko podijeljeni. Istina, bio je jedan pokušaj radničkog saveza između dvije najveće sindikalističke organizacije Nacionalne konfederacije rada (CNT) i Generalne unije radnika (UGT) koji nije dao neke značajnije rezultate.

Da bismo bolje razumjeli cjelokupnu situaciju potrebno je ukratko iznijeti kakve su to bile podjele, jer su one utjecale na kasnija zbivanja i na kraju su bile jedan od razloga sloma Republike.

Španjolski komunisti, koji u odnosu na CNT i UGT nisu predstavljali neku značajnu snagu, bili su jedina organizacija u zemlji čiji su nalogodavci bili u nekoj drugoj zemlji, u ovom slučaju bio je to SSSR. Jedna od komunističkih organizacija Španjolska komunistička partija (Partido Comunista Espanol) tridesetih godina imala je po vlastitim izvorima dvadesetpet tisuća članova(122), a po drugima, koji su bili neutralni i samim tim objektivniji, nije ih bilo više od pet tisuća.

Još 1920. g. zbog neslaganja oko pristupanja Trećoj internacionali odvojili su se takozvani “terceristi” (pristaše pristupanja Internacionali) i osnovali novu organizaciju Komunističku radničku partiju Španjolske (Partido Comunista Obrero de Espana).

U sukobu s tim staljinističkim strankama, kojima je pripadala i Katalonska jedinstvena socijalističko-komunistička stranka (Partido Socialista Unificado de Cataluna – PSUC) bila je relativno mala ali vrlo utjecajna Radnička stranka marksističkog jedinstva (Partido Obrero de Unificación Marxista – POUM), izrazito antistaljinistički orijentirana. George Orwell je imao podijeljene simpatije za POUM (kojemu je možda i pripadao) i anarhiste, za koje je više puta znao reći da su napravili puno pogrešaka, ali da je njihov cilj ipak jedini za koji se vrijedi boriti.

Socijalisti su imali dvije jake struje od kojih je jedna bila revolucionarna i nju je predvodio Francisco Largo Caballero, a druga reformistička, kojoj je na čelu bio Indalecio Prieto y Tuero.

Anarhisti su se opet dijelili na pristalice bliske revolucije, zatim na “Faistase” (pristaše Anarhističke Iberijske federacije – FAI) kojima su na čelu bili Buenaventura Durruti i Juan García Oliver. Na kraju, bili su tu još i “treintistas” (tridesetaši, koji su se izjasnili kao protivnici Iberske anarhističke federacije –FAI) i koji su slovili kao reformatori, a da se nije točno znalo što se pod tim podrazumijeva. Oni su u kolovozu objavili manifest s potpisima trideset istaknutih anarhista. U manifestu optužuju FAI da je

usvojila odveć jednostavno shvaćanje revolucije…koje će nas izručiti republikanskom fašizmu…Revolucija se ne može povjeriti samo jednoj više ili manje odvažnoj manjini, nego mora biti pokretom cijele radničke klase što maršira putom svoga konačnog oslobođenja i što sama odlučuje o pravom trenutku i karakteru revolucije.

(Peirats, sv. I, str. 55-7; Cesar Lorenzo: Les Anarchistes espagnoles et le pouvoir, Pariz 1969., str. 69; Vidi i Abel Paz: Le peuple en armes, Pariz 1972.)

Ipak je FAI bila prejaka za njih i isključila ih je iz CNT-a, što je značilo slabljenje pokreta u cjelini. Bio je to donekle i sukob generacija, jer su u vodstvu anarhističke federacije bili mlađi ljudi, između dvadeset i trideset godina, a potpisnici manifesta su bili znatno stariji. Neki od njih se više nikada neće vratiti pokretu (Angel Pestana je osnovao vlastitu malu stranku koja nikad neće okupiti brojnije članstvo i koja će se potpuno izgubiti u nadolazećim burnim događanjima. Neki će prići komunistima, kao što je to učinio Roldán Cortada u Barceloni, dok će se jedan dio razočaran odreći političkog djelovanja). I inače su takve podjele pratile anarhistički pokret od prvih početaka pa sve do najnovijeg vremena.

Anarhističke organizacije nisu poznavale stranačku stegu, bilo je važeće načelo spontaniteta i bilo je samo pitanje trenutka kad će se dogoditi erupcija. Sama pobjeda na izborima u veljači 1936. godine(123) nije bila ni mali dio onoga što su zahtijevale anarhističke mase i one su, ne čekajući čak ni sastavljanje vlade odlučile stvar uzeti u svoje ruke. Jedna od prvih institucija koje su bile na udaru bili su zatvori, svi zatvorenici bili su pušteni na slobodu, bez obzira na težinu i karakter kazne. Poljodjelci su zauzeli i počeli obrađivati zemlju, a seljaci su se organizirali u kolektive, napoličari su prestali s plaćanjem napolice. Radnici su stupili u štrajk sa zahtjevima da se uvede radnička kontrola, dok su željezničari tražili nacionalizaciju željeznica. Na sve strane se osjećalo vrijenje i svi su znali kamo to vodi. Napetosti između ljevice i desnice su prerasle u pravi verbalni rat i samo je još trebalo da progovori oružje. I na to nije trebalo dugo čekati. Na jednoj paradi bačena je bomba na predsjedničku tribinu, a ustrijeljen je i jedan pripadnik Civilne straže koji je bio blizak falangistima. Na njegovom pogrebu došlo je do žešćeg sukoba između falangista i mladih socijalista. Bilo je više od deset poginulih, a među njima je bio i jedan rođak Joséa Antonija. Taj sukob je bio, ustvari, nagovještaj svega onoga što će se kasnije događati. Ako se tome doda i ono što smo već rekli o potpunom kaosu u državi, sa svim štrajkovima, zahtjevima i ostalim blokadama, jasno nam je što se to iza brda valjalo. Sam taj početak socijalne revolucije (jer to je bez sumnje bilo to), prepoznali su i u vojsci i odgovorili su vojnim pučem na čijem čelu je bio pukovnik Franco, tada još relativno nepoznat oficir. Zahvaljujući početnom samoorganiziranju naroda puč je vrlo brzo ugušen, zanimljivo je da se to dogodilo najprije u gradovima i selima gdje su prevlast imali anarhisti.(124) Bilo je mnogo primjera beskrajne hrabrosti anonimnih heroja, jednostavno rečeno, bilo je to jedno od onih neponovljivih razdoblja kakva se javljaju jednom u nekoliko ljudskih života. To golemo narodno oduševljenje vlada nije znala, a sigurno niti htjela iskoristiti. Da je tada narodu podijeljeno oružje pobuna bi bila skršena u cijeloj zemlji.(125) Vlada se bojala da se to oružje ne okrene i protiv nje, bila je to dalekosežno katastrofalna odluka koja je u velikoj mjeri utjecala na sam ishod građanskog rata. Vrijeme je pokazalo da u Španjolskoj nisu bili potrebni ljudi, pogotovo ne slabo naoružani i neuvježbani, nego oružje, koje i kad je stizalo to je bilo na kapaljku. Nesebičnu i otvorenu pomoć pružio je najprije Meksiko i to u oružju (predsjednik Lazaro Cárdenas je objavio da je republikancima poslao 20.000 pušaka i dvadeset milijuna metaka). Šteta je jedino što oni nisu mogli poslati i teško oružje nego samo lako.

Sovjetski Savez je slao oružje, mada je ono uglavnom bilo zastarjelo ili nije bilo rezervnih dijelova. Staljinu je bilo važnije da kontrolira situaciju, pazeći pritom da možda ne pobijede anarhisti ili socijalisti. Nikako mu nije odgovarala odlučnost anarhista da istovremeno vode bitku s fašistima i za ostvarenje svoje revolucije. Kakva je stvarno bila Staljinova pomoć najbolje možemo vidjeti u knjizi Moskva-Madrid-Moskva Božidara Maslarića:

Sovjetska vlada se također skandalozno ponašala u “bratskoj pomoći”. Ona je iz Španije izvlačila sve što je mogla. Pored narandži, limuna, mandarina, badema, riže i drugih poljoprivrednih proizvoda, ona je izvozila iz Španije živu, zlato i druge artikle, pa je na kraju zadržavala za sebe i svu postojeću republikansku trgovačku mornaricu, a u njenoj “bratskoj pomoći” španskoj Republici bili su “pokloni”, koji su se morali skupo plaćati.

Tako, na frontu kod Pozoblanka bio je jedan divizion teške artiljerije. To su bili topovi još iz doba Jekaterine II. Kad su borci ispalili jednu ili dve granate, topovske su cevi legale na zemlju, jer su se točkovi na topovima, usled velike španske vrućine, rasušili, pa nisu mogli poneti na sebi teret. Budući je cev topa težila nekoliko tona, a dizalice nije bilo, praktična upotreba ovih topova bila je veoma mala. Takvih primera “bratske i nesebične pomoći” Sovjetskog Saveza bilo je i na drugim frontovima.

Sasvim je razumljivo da od takve pomoći nije ni moglo biti nikakve koristi za španski narod.(126)

Ili:

Kod sovjetskih ljudi bila je parola: “Šest meseci u Španiji i vraćaš se kući. Izbegavaj front da ne ostaviš glavu ovde. Često šalji pakete s tekstilom i obućom ženi i deci”.(127)

Kad je stanje u Španjolskoj tako opisao jedan od “njihovih” možemo samo misliti što bi o svemu tome rekao netko tko bi bio potpuno neutralan. Konačno i zlato Republike je završilo u Sovjetskom Savezu (25. listopada 1936. otpremio ga je Juan Negrín).(128)

Francuska se pridržavala politike nemiješanja, ali je ipak francuska granica bila otvorena sve do 8. kolovoza. Sve to vrijeme u Republika je dobivala kako avione tako i pilote. Tada su ih ucijenili Englezi, koji su pomagali Francove pobunjenike(129) i Francuska je morala prekinuti tokove pomoći Republici.

Ne treba niti govoriti da su za to vrijeme pobunjenici obilato zatrpavani oružjem nacističke Njemačke i fašističke Italije.

U takvom međunarodnom okruženju, gdje su mogući prijatelji Republike bili neodlučni i donijeli tu sramotnu deklaraciju o nemiješanju, a neprijatelji, kao i uvijek u povijesti kad se radilo o desnici, bili monolitni i fanatično jurišali na sve slobodarsko i slobodno, činilo se da su dani mlade španjolske Republike odbrojani. Pa ipak, zahvaljujući golemom entuzijazmu, Republika se održala gotovo četiri godine.

Pobunjenicima, koji su sebe nazivali nacionalistas, u pomoć je odmah stigla zloglasna njemačka Legija Kondor kao i talijanska Aviazione Legionaria,(130) a pored toga u svome sastavu su imali i najbolje opremljeni i obučeni dio španjolske vojske. Bila je tu Legija stranaca, iz Maroka su prebačene isto tako elitne jedinice (računa se da je bilo oko 40.000 Marokanaca), pa Civilna garda, zatim jedinice sastavljene od provjerenih monarhista, karlista, klerikalaca i svih onih koji su osjećali mržnju prema Republici. Bez obzira što su bili sastavljeni od toliko samo naizgled različitih stranaka i grupa, ipak su oni bili monolitni i fanatično su jurišali na sve slobodarsko i slobodno. Zvjerski su pobijeni mnogi istaknuti pristaše Republike. Među njima su bili dr. Isaac Puente , autor poznatog programa iz Zaragoze, pa čak i Federico García Lorca, jedan od najvećih pjesnika u Španjolskoj toga doba. Dok se za njih dvojicu pouzdano zna da su ih smaknuli fašisti to se ne može reći za Buenaventuru Durrutija koji je teško ranjen 19. studenoga 1936. g., da bi sutradan umro. Postoji mnogo verzija i dosta se pisalo o tome tko je ubio ovog istaknutog anarhista.(131) Nije isključeno da je i tu svoje prste imao Orlov, šef GPU-a u Španjolskoj, koji je u lipnju 1937. g. dao pohapsiti sve vođe POUM-a pod optužbom da surađuju s fašistima. Tom prilikom je nestao i najpoznatiji POUM-ovac Andrés Nin, a Julián Gorkin i Juan Andrade su poslije mučenja u istražnom zatvoru osuđeni na duge zatvorske kazne.

Za razliku od pobunjenika, oni koji su se borili za Republiku bili su jako daleko i od minimalne snošljivosti toliko potrebne u ovom neravnopravnom ratu.

Koliko je sukob s fašistima bio neizbježan, toliko je sukob između anarhista i komunista bio nepotreban i poguban. Poznata je stvar da su komunisti bili isključivi i nisu podnosili neistomišljenike, moglo bi se reći da su bolovali od sindroma zaključanih vrata(132). Stoga nije ni čudno što oni u Španjolskoj nisu imali saveznike. Socijalistički sindikat (UGT) i anarhistički (CNT) su i pored čestih međusobnih sumnjičenja ipak surađivali i jedno vrijeme su tvorili savez CNT-UGT. Ni POUM nije bio neprijateljski raspoložen prema anarhistima, čak su se zajednički suprotstavili komunistima i njihovom teroru u takozvanim svibanjskim danima. Sve je započelo, navodno, zbog zatvaranja jednog madridskog anarhističkog lista koji je objavio da komunisti imaju svoje zatvore (što se kasnije pokazalo točnim), a stvarni razlog su bile komunističke pripreme za preuzimanje vlasti u Barceloni. Prema nekim izvorima, a nešto slično je napisao i George Orwell u knjizi Pohvala Kataloniji, komunisti su sebi postavili zadaću da “prije osvajanja Zaragoze, zauzmu Barcelonu”. Anarhiste nije bilo teško isprovocirati, kad se zna da je bio veliki broj mladih ljudi iz FIJL-a (Federación Ibérica de Juventudes Libertarias – anarhistička omladina), koji su jedva čekali neku akciju. Naravno da su komunisti kasnije tvrdili da su sukob izazvali fašistički agenti u CNT-u i posebno u POUM-u. To je, izgleda, bila njihova omiljena optužba (sjetimo se samo montiranih procesa u domovini takvih optužbi), ali je teško povjerovati da je agenata i provokatora bilo samo u suparničkim organizacijama.

Pošto je većina komunalnih službi bila u rukama anarhista trebalo ih je istjerati za početak iz Telefónike, jer su tamo mogli prisluškivati komuniste i otkriti njihove tajne planove.(133) Pucnjava koja je tamo započela zamijenila je opću napetost oružanim sukobom. Anarhističke jedinice (2. divizija koja je nastala od bivše Durrutijeve kolone i 28. divizija, bivša Ascasova kolona) već su marširale prva na Barcelonu, a druga na Madrid. Ipak su se zaustavile čuvši govor Juana Garcíje Olivera. Istovremeno se pucalo i pregovaralo. 5. svibnja je pronađeno kakvo takvo rješenje: Generalidad (katalonska vlada) je dala ostavku i umjesto nje izabrano je “privremeno vijeće” iz kojeg je bio isključen komunistički simpatizer Ayguadé koji je bio kriv za napad na Telefóniku. U vijeće su ušli predstavnici anarhista, PSUC-a (katalonskih komunista), Esquerre (katalonski ljevičari) i rabassaira (udruženje vinogradara). Pod vrlo sumnjivim okolnostima ubijen je i Camillo Berneri (1897.-1937.), jedan od vodećih anarhističkih intelektualaca, inače veliki zagovornik “neodložne revolucije”. Solidaridad Obrera od 14. svibnja 1937. navodi da je u Tarragoni ubijeno između trideset i četrdeset anarhista, u Tortosi možda i više, dok u Geroni i Léridi nije bilo nikakvih nereda (obadva grada bila su potpuno pod kontrolom CNT-a i POUM-a. Inače su se borbe vodile tamo gdje je bilo makar i najmanjeg utjecaja PSUC-a ili pak Esquerre.(134)

Dodatne nedoumice izazvala je pojava britanskih razarača pred Barcelonom. Bez obzira na to što su Britanci izjavljivali da su, misleći da anarhisti pobjeđuju, htjeli evakuirati strane državljane, ipak je vjerojatnija verzija POUM-a da su namjeravali bombardirati grad u slučaju pobjede revolucije. Čitava njihova dotadašnja i kasnija politika govori u prilog takvoj ocjeni.

Anarhisti su proglasili primirje 6. svibnja i to je i bilo tako dok policija nije opet popodne napala ali su tada mladi anarhisti iz FIJL-a dovukli topove od 75mm. Ovaj put su poginuli neki istaknutiji komunisti i to je izgleda bila osveta za podmuklo ubojstvo Dominga Ascasa. Te večeri iz Valencije su stigla tri ratna broda s trupama, a kopnom se približavao Emilio Torres (vojni savjetnik kolone “Zemlja i sloboda”) sa oko 4000 jurišnika.

7. svibnja CNT je mogla pozvati svoje ljude na uspostavu malo čvršćeg primirja, jer su sada postojale neke garancije da ih komunisti i policija neće napadati.

Napokon, 8. svibnja 1937. anarhisti su preko radija objavili: “Dolje barikade! Neka svaki građanin ukloni po jedan kamen! Natrag u normalnost!” Neredi u Barceloni su bili prošlost i svi su brojili svoje mrtve. Neke procjene u novinama govore o otprilike 500 mrtvih i oko 1000 ranjenih. Anarhistički izvori (Peirats, La CNT, sv. II str. 206. i Abad de Santillán, La revolución y la guerra en Espana, Buenos Aires, 1937., str. 138.) navode tisuću mrtvih i nekoliko tisuća ranjenih.

Tih nekoliko dana dok su trajali sukobi, bili su presudni za sudbinu anarhista. Jaz između “starih”, među koje su spadali i ministri-anarhisti i anarhističke omladine produbio se. Pokazalo se da i nadalje neće biti mira između komunista s jedne i anarhista i POUM-a s druge strane. Kao prvo i najvažnije bio je to kraj revolucije i vlada je konačno mogla, kako su oni to priznali, odahnuti. Kratkovidnost ljudi u vladi došla je do punog izražaja. Oni nisu shvaćali da su slabljenjem anarhista otvorili put komunističkim napadima na Larga Caballera i vladu, te u konačnici i uništenju Republike. Jačanjem komunista otvoren je put njihovim inicijativama o cenzuri, svakovrsnim zabranama, premetačinama pa i tako drastičnim mjerama kao što su raspuštanja CNT-a i POUM-a. U uništenju kolektiva u gradskom prometu (tramvaj, autobus i podzemna željeznica), komunisti su posebno imali svoje prste.

Bez obzira što je sudjelovao u obračunu s anarhistima i POUM-om, ovaj put Largo Caballero nije htio popustiti i pristao je uz anarhiste ali je sada bilo prekasno i on je morao dati ostavku. Novu vladu je sredinom svibnja sastavio Juan Negrín, čovjek koji je sasvim sigurno trebao ostati u svojoj struci jer je u politici napravio niz krupnih grešaka. Bio je privržen Prietu i desnoj struji socijalista, a nije volio Caballera, oportunist koga su podržali komunisti, a on je za uzvrat otvorio put njima i većem sovjetskom utjecaju. Jedna od njegovih najvećih pogrešaka bilo je njegovo sljepilo da vidi do koje mjere su se razgranale podzemne aktivnosti komunističkih agenata: bila je stvorena čitava mreža vlastitih istražiteljskih centara, zatvora i mučionica u kojima su stradavali nedužni ljudi. Bio je silno uvrijeđen kad su mu podastirali dokaze, da bio desetak godina kasnije i sam to priznao, samo je tada već bilo kasno za sve.

Nejedinstvo i netrpeljivost su svuda vladali. Azana je mrzio Caballera, prezirao Aguirrea i njegovu “izbjegličku vladu” u Barceloni, Prieto mu je bio prevrtljivac, a samo u početku mu se sviđao Negrín. Caballero je imao previše neprijatelja da bi mogao duže opstati na svom položaju. Prieto, kao uostalom i Negrín, bio je čovjek koga su obilježili promašaji, pregovarao je s kim nije trebao i uvijek u krivo vrijeme. Zbog svoje mržnje prema Largu Caballeru i anarhistima, približio se komunistima i Sovjetima, da bi i on isuviše kasno uvidio koliko je to bilo pogibeljno za Republiku.

Anarhisti su za to vrijeme od vlade i komunističkih aparatčika i agenata bili potisnuti u drugi plan, oni nikada nisu naučili voditi zakulisne borbe i premda su još uvijek bili brojni i predstavljali snagu njihov utjecaj je sve više slabio. Istina, od svih strana u sukobu u smrt je otišlo najviše njihovih istaknutih pojedinaca – među živima više nisu bili Berneri, Durruti, Ascaso i mnogi drugi.

Česti su bili sukobi i nepovjerenje anarhista prema pripadnicima Internacionalnih brigada, koji su velikim dijelom bili komunisti i dolazili iz Sovjetskog Saveza, gdje su već naveliko počela hapšenja. Staljin se htio riješiti velikog broja internacionalnog kadra, dijelom zbog toga što je sovjetska vlast u svima vidjela špijune, a i da isproba te svoje ljude u Španjolskoj.(135) Anarhisti su poznavali situaciju u zemlji i bilo im je jasno da su svi ti “borci” došli u najboljoj namjeri, ali da nisu bili potrebni. Prvo, opteretili su budžet Republike (svakom pripadniku milicije vlada je plaćala 10 pezeta dnevno), a drugo i najvažnije, u Španjolskoj je bilo dovoljno ljudi, ali ne i oružja.

Iako je svaka stranka imala vlastitu miliciju, ipak su ogromnu većinu u milicijskim postrojbama činile CNT i UGT. Svoje jedinice su imale još četiri značajnije organizacije – lijevi republikanci, katalonska Esquerra, POUM i komunisti.

Pripadnici anarhističke milicije imali su uglavnom istu odoru kao i drugi, s tim da je kapa imala boje CNT-a, crvenu-crnu s malom kićankom sprijeda. Naoružanje je bilo različito i nije bila rijetkost da neki od milicionara nose sačmaricu i nakon šest mjeseci ratovanja. I to malo oružja što su imali bilo je loše održavano. Puške su bile pohrđale, a ulje za podmazivanje se vrlo rijetko upotrebljavalo. Za teže oružje nedostajali su rezervni dijelovi, a i municija je bila veliki problem. Puno govori podatak da su neke jedinice trebale i po petnaestak i više vrsta municije. Zastarjelo oružje je bilo opasno više za onoga tko njime rukuje nego za neprijatelja. Zato su se borci umjesto granata sumnjive kvalitete, radije odlučivali za jednostavnije oružje koje se sastojalo od dinamita pakiranog u konzervama za rajčice.

Pitanje kakve takve discipline bilo je isto tako bolno pitanje kako anarhističkih tako i ostalih postrojbi. Prema većini izvora, nije bila rijetkost da neke manje jedinice, bez ikakva upozorenja napuštaju borbene položaje odlazeći preko vikenda u Barcelonu ili u Madrid. Posebno su bili problematični prvi tjedni koji su bili i najkaotičniji, jer se ljudi još nisu bili navikli na nove odnose tj. da je netko morao nešto odlučiti ili izdati zapovijed i da je to netko trebao izvršiti. Anarhistima, koji su smatrali da se sve događa spontano, mnoge odluke su mirisale na autoritarnost i teško su im padale. Međutim, i sam Bakunjin je negdje napisao kako se u trenutku akcije uloge prirodno dijele prema sposobnostima svakoga pojedinačno, a da se cijene i prosuđuju prema općem sudu: jedni zapovijedaju i naređuju, a drugi provode naredbe. Kako ipak svi ne čitaju Bakunjina ili bar ne sve što je napisao, prošlo je nekoliko mjeseci da to anarhisti prihvate. Izgleda da se ipak radilo o nekim predrasudama i nesporazumima koje nisu dolazile iz redova anarhista, nego je to bilo općeprihvaćeno poimanje anarhizma kao kaosa i odsustva bilo kakvog reda.

Za anarhiste su bile od presudne važnosti dvije stvari: izbor oficira i disciplinske kazne na vojnim (narodnim) sudovima. To je posve razumljivo kad se zna koliki je bio njihov zazor od autoriteta na svim nivoima, kao što su i u slučaju kažnjavanja oni uvijek prije odlučivali za preodgajanje. Već sam spomenuo da su tamo gdje su to mogli, puštali zatvorenike na slobodu, jer nisu vjerovali da se u zatvoru ljudi mogu popraviti.

Desetine su birale svoje kaplare, a svaka centurija je birala vlastitoga delegata. Milicijske kolone su se brojem prilično razlikovale od centurija, a i same pojedine kolone su imale nejednak broj boraca. Za razliku od drugih kolona koje su imale po nekoliko stotina ljudi, najpoznatija od svih, Durrutijeva kolona u svojim najboljim danima imala je preko šest tisuća boraca. Većina kolona je imala jednog redovnog oficira koji je bio savjetnik, ali mu anarhisti uglavnom nisu vjerovali, osim u iznimnim slučajevima kad su se uvjerili ili kad bi on nekim primjerom dokazao da je njihov simpatizer. Bio je, također, određeni broj radikalnijih oficira u vojsci poput pukovnika Luisa Romera Bassarta, bivšeg kolonijalnog oficira, koji se odupro fašističkoj pobuni i kasnije je postao vojni savjetnik CNT-a.(136)

Općenito je anarhistička milicija, kao uostalom i druge republikanske milicije, sumnjala u vjernost oficira, jer su mnogi u početku izrazili vjernost Republici, da bi je zatim izdali. Opet s druge strane, neki stvarno lojalni oficiri bili su greškom ubijeni ili su ispaštali grijehe za svaki poraz milicije.

U Kataloniji, gdje je sistem milicija bio najbolje razvijen i proveden, poznati anarhist Juan García Oliver je preuzeo organizaciju milicije. Njegov je glavni zadatak bio da organizira obuku u pozadini.

Otprilike jednu desetinu milicijskih snaga tvorili su bivši vojnici koji su se pridružili radnicima i to je izgleda bilo premalo da bi se poboljšao standard obuke civila. Hrabrosti nije nedostajalo, ali ratne vještine nisu bile na visini. Sjedište narodne ratne škole bilo je u bivšoj vojarni Pedralbes koja je preimenovana u Miguel Bakunjin i tamo su pored španjolskih dobrovoljaca bili i strani anarhisti koji su došli sa svih strana svijeta. Bilo je tu mnogo Talijana, uključujući već spomenutog profesora filozofije Camilla Bernerija i Carla Rosellija koji je organizirao kolonu Giustitia e Liberta sastavljenu od liberala i anarhista, ali kojeg su Mussolinijevi agenti ubili u Francuskoj slijedećeg lipnja. Skupina pridošlih Amerikanaca osnovala je centuriju Sacco i Vanzetti, a Nijemci su osnovali centuriju Erich Mühsam, koja je dobila ime po anarhističkom pjesniku kojeg je dvije godine prije toga ubio Gestapo. I POUM je koristio te vojarne za svoju miliciju, koja je isto tako uključivala strane dobrovoljce, uglavnom otpadnike komunističkih partija. Komunisti Juana Comorere su se našli malo u raskoraku. Njihova politika je izričito zahtijevala regularnu vojsku, a ne miliciju, dok je katalonska vlada priznavala milicije. Pa ipak su komunisti bili prisiljeni surađivati s tom vladom.

Komunističko negiranje socijalne revolucije (španjolski komunisti su bili toliko slijepi da su poricali postojanje bilo kakvih uvjeta za događanje revolucije) i Negrínovo jednostrano povlačenje Internacionalnih brigada na koje nisu jednako odgovorili Nijemci i Talijani bile su isto tako velike pogreške koje su doprinijele konačnom porazu.

Na kraju, bilo bi krajnje nepravedno ne spomenuti seljačke i industrijske kolektive kao i opći spontani društveni prevrat koji je bio tolikih razmjera da tako nešto nije nikad zabilježeno u povijesti.

Nekoliko mjeseci prije nego što je vlada Katalonije donijela Odluku o kolektivizaciji (7. listopad 1936. g.), CNT je sazvala regionalni kongres seljaka 5. rujna na kojem je odlučeno da se zemlja kolektivizira. Zaposjednuta su i imanja krupnih zemljoposjednika i industrijalaca koji su pobjegli u inozemstvo, kao i imanja fašista. Tako su se seljaci spontano udruživali u zajednice i prije donošenja spomenute Odluke o kolektivizaciji. To je najvećim dijelom bio rezultat duge tradicije slobodarskog odgoja i dugogodišnjeg rada španjolskih anarhista na terenu. Odlukom o kolektivizaciji bile su obuhvaćene i sve tvornice koje su imale više od 100 radnika. Kako je većina tvornica i pogona imala manje od 100 radnika, to je veliki broj radnika ostao izvan dosega Odluke, osim ako im vlasnici nisu bili fašisti pa su u tom slučaju i oni kolektivizirani.

Sama Odluka o kolektivizaciji bila je prilika da se sam čin kolektivizacije stavi pod okrilje države, a otme moćnom CNT-u. Administrativni komiteti, stvoreni odmah nakon Odluke podnosili su svoje izvještaje Ministarstvu privrede i tako zaobilazili sindikate u najvažnijem procesu društvene preobrazbe.

U poljoprivredi nije bilo tih problema, jer tu vlada nije imala nikakvog utjecaja i mogla je intervenirati samo silom. U Kataloniji je preovladavalo sitno i srednje posjedništvo, to je bila najrazvijenija španjolska pokrajina s velikim brojem industrijskih radnika i tu je kolektiva bilo manje nego u Aragonu ili Levantu. U Aragonu je kolektivizirano više od 75% ili dvije trećine cjelokupnog zemljišta. Stvoreno je oko 450 kolektiva koji su okupljali oko 500.000 članova.(137) Slično je bilo i u pokrajini Levante (oko 900 kolektiva) i u Kastilji (300 kolektiva sa približno 100.000 članova).(138) Kolektivizacija je u nešto manjoj mjeri zahvatila i druge španjolske pokrajine u prvom redu se to odnosi na dio Andaluzije, Estremaduru i ponešto Asturiju.

Nema nikakve sumnje da su postignuti veliki uspjesi i na velikim i na malim posjedima i da su prinosi porasli za otprilike 30 do 50 %. Veliki posjedi su prije kolektivizacije bili samo napola obrađivani, a mali su posjednici obrađivali svoju zemlju primitivnom mehanizacijom. To se sada promijenilo, zemlja se obrađivala zajednički i nije se dopuštalo da veći dijelovi ostanu neobrađeni, a da ljudi gladuju.

Kolektivi su imali tijelo koje se zvalo Opća skupština, preko koje su članovi kolektiva izražavali svoju volju i kreirali daljnju razvojnu politiku svoje zajednice. Te Opće skupštine nisu imale čak ni jednaku ulogu u životu kolektiva, kao što su i kolektivi bili različiti po veličini, orijentaciji u proizvodnji i sl.(139)

U ovako kratkom tekstu nema se smisla upuštati u detaljnije analize i ocjene dometa španjolskog kolektivizma, tim više što već postoji nekoliko dobrih knjiga posvećenih toj temi. Kolektivizacija i zbivanja oko nje srušila su još jednu predrasudu koja je bila vezana za anarhiste i anarhizam. Naime, uvijek se smatralo da su anarhisti rušilački i remetilački elementi i da nemaju konstruktivan stav prema društvu i njegovu uređenju. Izgradnja kolektiva i samoorganiziranje naroda pokazali su, u većini situacija, sposobnost anarhista da djeluju na način koji je do tada bio nepoznat i za koji se smatralo da ne može valjano funkcionirati. Rušiteljima su se pokazali oni koji su naredili Enriqueu Listeru i njegovoj 11. diviziji da krene u Aragón u zločinačku akciju uništenja kolektiva. Pritom su brutalno ubijali ljude i stoku, pohapsili preko 500 anarhista (između ostalih i Joaquína Ascasa, rođaka legendarnog Francisca Ascasa, ubijenog u jurišu na jednu vojarnu u Barceloni 1936. g.) i ohrabrili seljake koji su ostali izvan kolektiva da među sobom podijele kolektivističku zemlju, a ljetinu i alat pokradu.(140) Kad se radilo o kolektivima i vlada i komunisti su bili jednoglasni – trebalo ih je uništiti svim raspoloživim sredstvima i što prije, a s njima su trebali nestati i anarhisti. Bez obzira na to što su anarhisti bili najbrojniji, iz ovog sukoba su izišli kao poražena strana, gotovo potpuno marginalizirani i više se nikada nisu u potpunosti oporavili.

Poslije sloma Republike veliki dio anarhista je emigrirao, neki zbog jezika u zemlje Latinske Amerike i u Meksiko, a neki su ostali u Europi, uglavnom u Francuskoj. Još sredinom sedamdesetih godina bili su živi Federica Montseny, Juan García Oliver i Ricardo Sanz. Federica Montseny, koja je 1936.-37. bila na čelu Ministarstva zdravlja,(141) provodila je svoje izbjegličke dane u Toulouseu, aktivna sve do svoje smrti (14. siječnja 1994. g.). Bez obzira što su i u izgnanstvu bili višestruko podijeljeni, anarhisti su imali dosta snažnu organizaciju na jugu Francuske. Izdavali su svoje listove i imali izdavačku kuću “L`espoir” (Nada).

 

POVRATAK IDEJI

Drugi Svjetski pokolj je za izvjesno vrijeme bacio u zaborav anarhiste i njihove probleme, ali se oni nisu ni tada odrekli svoje Ideje. Mnogi od njih koji su bili u godinama za borbu, stavili su se svim svojim snagama na stranu antifašističke borbe, riskirajući pritom da zaglave u komunističkim/staljinističkim zatvorima.

Pred sam početak rata, 14. svibnja 1940. g., umrla je u Torontu Emma Goldman i sahranjena je u Chicagu, gradu gdje su djelovali i umrli mučenici s Haymarketa koji su nadahnuli i nju kao i njenu predhodnicu Voltairinu de Cleyre.

Svijet je poslije rata bio podijeljen, na SSSR, najveći svjetski zatvor s jedne strane i SAD, svjetskog policajca koji je vodio čitav niz malih, prljavih ratova, s druge strane. SAD su poslije priznanja Francove diktature do danas podržavale niz fašističkih režima ako je to njima bilo u interesu. U SSSR-u su se sustavno prešućivali i uklanjali tragovi anarhizma i anarhista. Mediji kao i knjige koje su tada objavljivane nisu ih spominjali. Pa ipak su oni bili prisutni, daleko od velikih izdavačkih kuća, sa svojim novinama, časopisima i knjigama koje su često bila šapirografirana underground izdanja.

Bez obzira što je najaktivniji bio u Španjolskom građanskom ratu Augustin Souchy Bauer (1892.-1984.), nastavio je i poslije rata raditi na promicanju anarhističkih ideja. Pisao je knjige, puno je putovao jer je htio upoznati iskustva zemalja s kolektivističkim naseljima (kibuci u Izraelu), tadašnja Jugoslavija (zemljoradničke zadruge), a bio je još i u Švedskoj, Meksiku, SAD-u i Južnoj Americi. Kao rezultat tih putovanja nastala je knjiga Vorsicht Anarchist, gdje opisuje, pored ostalog i svoj boravak u zadruzi u Sesvetskom Kraljevcu kod Zagreba. Ostale su mu knjige: Nacht über Spanien, With the peasants of Aragon, CNT- Die Libertäre i dr.

Već prije Drugog svjetskog rata počeo se javljati tekstovima o anarhizmu Herbert Read (1893.-1968.), kasnije poznati engleski povjesničar umjetnost, pjesnik i književni kritičar, koji je za svoje zasluge dobio i vitešku titulu. To ga je izvrglo neugodnostima u anarhističkim krugovima toga doba, ali su se strasti stišale i opet mu je Freedom Press počeo objavljivati knjige.

Premda je Read već 1915. g. objavio zbirku svoje mladalačke poezije pod naslovom Songs of Chaos (Pjesme kaosa), tek je knjigama The Meaning of Art (Značenje umjetnosti, 1931.), Art Now (Umjetnost danas, 1933.), knjigom o svom bliskom prijatelju Henryju Mooreu (1934.), Art and Industry (Umjetnost i industrija, 1934.) i Art and Society (Umjetnost i društvo) iz 1937. g. postao poznat. Te knjige su tada bile značajan doprinos sociologiji umjetnosti, Read je stalno isticao društveno podrijetlo umjetničkih fenomena. U mnogim njegovim spisima vidljiv je utjecaj psihoanalize, dok je među anarhistima njegov uzor bio Kropotkin, čovjek koji je anarhizam pokušao znanstveno utemeljiti. Bez obzira što mu je već 1934. g. izišao jedini njegov roman, čudesno utopijsko djelo The Green Child, tek je revolucija i građanski rat u Španjolskoj u potpunosti odredio njegov životni put. U Left Review je štampan njegov tekst “Authors Take Sides on the Spanish War”, a u listu Adelphi veći članak u tri dijela “The Necessity of Anarchism”. Kasnije je ovaj drugi članak uključio u jednu veću cjelinu, moglo bi se reći njegov manifest Poetry and Anarchism iz kojeg je i ovaj citat:

Izjasniti se za doktrinu tako maglovitu kao što je anarhizam u ovom povijesnom trenutku, za neke će kritičare značiti dokaz intelektualnog sloma, za druge neku vrstu izdaje, napuštanje demokratske fronte u najozbiljnijem trenutku krize, za treće običnu pjesničku glupost. Za mene to nije samo povratak Proudhonu, Tolstoju i Kropotkinu, za koje sam gajio posebnu naklonost u mladosti, nego zrela spoznaja o njihovoj temeljnoj pravičnosti, štoviše spoznaja o nužnosti ili čestitosti intelektualnog ograničavanja na samu bit stvari.(142)

Volju za moći, nastavlja dalje Read, koja je tako dugo iskrivljavala društvenu strukturu Europe i koja je zavladala i umom socijalista, odbacila je stranka koja za sebe može reći da predstavlja životnu snagu naroda. Zbog toga ne vidim zašto se intelektualci poput mene, koji nisu političari što se bave neposrednom politikom, ne bi otvoreno izjasnili za jedinu političku doktrinu koja je u skladu s našom ljubavi prema pravdi i našom potrebom za slobodom.(143)

Tim svojim uvjerenjima Read je ostao vjeran do kraja svoga života i u članku “My anarchism” iz 1968. g., kad je i umro, još jednom propituje svoja uvjerenja, te kaže kako ona sada traju već više od pedeset godina. Njegovo “obraćenje” se po njegovim riječima desilo 1911. ili 1912.g. kad je pročitao pamflet Edwarda Carpentera pod naslovom “Non-Governmental Society” i kako to obično biva to mu je otvorilo jedan novi svijet, upoznao je djela Bakunjina,Kropotkina, Proudhona, Tolstoja i Ibsena.

Posebno je značajna Readova autobiografska skica Annals of Innocence and Experience (Anali prostodušnosti i iskustva) iz 1940. g., gdje on još jasnije izlaže svoje poglede na anarhizam:

Kada sam nazvao te principe anarhizmom izgubio sam svako pravo da me shvate ozbiljno kao političara, te sam se time isključio iz glavne struje aktivnosti socijalista u Engleskoj. Ali, često sam nailazio na naklonost i odobravanje na neočekivanim mjestima. Ima mnogo intelektualaca koji su zapravo anarhisti po svojim političkim pogledima, ali koji se ne usuđuju to priznati kako ne bi izazvali podsmijeh.

U tom Readovom djelu vidimo, također, koji su to radovi velikih anarhista najviše utjecali na njega. Tu su prije svih Kropotkinova djela Polja, tvornice i radionice, kao i neka manja, ali ne i manje značajna djela Anarhistički moral i Anarhistički komunizam. Pored već spomenutog Carpentera na Reada su također utjecali Max Stirner i Georges Sorel. Posve je razumljivo što je poznavao djelo jednog pisca kao što je S. T. Coleridge, koji je i sam, pod utjecajem ideja Francuske revolucije, planirao osnivanje slobodne zajednice i zanimao se za utopijske projekte. Zanimljiv je Readov ogled “Egzistencijalizam, marksizam i anarhizam” iz 1949., gdje on vrlo oštroumno zapaža što sve Coleridge duguje Schellingu, posebno njegovom djelu Filozofijska istraživanja o bitstvu slobode iz 1809. godine.

Značajna je bila i njegova suradnja s Emmom Goldman, u to vrijeme predstavnicom CNT-FAI-a u Londonu. Tada se Read možda najviše do tada uključio u propagandni rad – držao je predavanja, objavljivao osvrte na anarhističke knjige u Criterionu i to je bio temelj dugogodišnje suradnje s Freedom Press Group u čijoj je izdavačkoj kući Freedom Press objavio i većinu svojih anarhističkih knjiga. Osim ponovno preštampane knjige Poetry and Anarchism tu su još šest knjiga i pamfleta: The Philosophy of Anarchism (1940.), Kropotkin: Selections from His Writings (1942.), The Education of Free Men (1944.), Freedom: Is It a Crime (Freedom Press Defence Committee, 1945.), Existentialism, Marxism and Anarchism (1949.) i Art and the Evolution of Man (1951.).

Sukob s Freedomom izbio je 1953. kada je Readu dodijeljena titula viteza. Anarhisti iz Freedoma su tada reagirali pretjerano oštro i svoga najpoznatijeg člana i zagovaratelja prognali iz organizacije. No i unatoč tomu Read je ostao anarhist pa tako i danas na njegovu nadgrobnom kamenu stoji natpis: “Vitez, pjesnik, anarhist”.

Read je uvijek išao ukorak sa svojim vremenom i stalno je iznova upućivao na to kako osuvremeniti anarhističku misau. Ono što je bilo već prije dobro riješeno nije ponavljao:

Malo sam govorio o aktualnoj organizaciji anarhističkog društva, djelomice jer nisam imao što dodati onome što su već rekli Kropotkin i današnji sindikalisti poput, primjerice, Dubreuila,(144) a djelomice stoga što je uvijek loše stvarati novo apriorno ustrojstvo. Najvažnije je ustanoviti načela – načela jednakosti, slobode pojedinca i radničke kontrole. Nakon toga društvo treba težiti ostvarenju tih načela počevši od lokalnih potreba i uvjeta.

Read ne slijedi klasičnu anarhističku misao samo u jednoj stvari – korištenju nasilnih metoda.(145)

Anarhizam sasvim prirodno implicira pacifizam.

O pitanju rata i mira Read piše:

Nema pitanja kojemu sam posljednjih dvadeset godina posvetio više razmišljanja od pitanja rata i mira; to je opsesija moje generacije. Nema pitanja koje bi tako neizbježno vodilo do anarhizma. Mir je anarhija. Vlast je sila; sila je represija, a represija vodi u reakciju, ili u psihozu moći koja zauzvrat uključuje pojedinca u destrukciju i narode u rat. Rat će postojati sve dok postoji Država. Jedino društvo lišeno vlasti može pružiti one gospodarske, etičke i psihološke uvjete u kojima je moguće rađanje miroljubiva mentaliteta.

Njegove vrlo zanimljive misli o nenasilju u ovom nasilnom svijetu, o tome da je najdjelotvorniji oblik pobune upravo nenasilje, kao i o tome da smo još uvijek daleko od potpunog razumijevanja mogućnosti primjene ove metode.

Bio je protiv nepotrebnog provociranja policije i vojske u raznim demonstracijama, jer se prema njegovu mišljenju tada čovjek ne bori protiv pravih neprijatelja.

Na kraju treba spomenuti Readove tekstove o obrazovanju gdje on preporučuje svakom pojedincu da odšegrtuje neki umjetnički obrt i s punim pravom govori da bi kreativna umjetnost svake vrste trebala biti ugrađena u naš obrazovni sustav. Za razliku od toga da postoji jedna mala grupa ljudi koji sebe nazivaju umjetnicima, on preporučuje svakome da pokuša biti umjetnik. Zato i jest toliko važna uloga odgajatelja čija je prva zadaća da postavi jedinstvenost pojedinca u žarište i to je posebno važno u najranijoj dobi, jer kako kaže Read, mi znamo da dijete zaneseno crtanjem, ili bilo kojim drugim kreativnim poslom, jest sretno dijete.

Samo nekoliko godina kasnije jedan drugi engleski anarhist Alex Comfort (rođen 10. veljače 1920. u Londonu) zaključuje da je zadaća suvremenih revolucionara napuštanje politike i maštanja o revolucijama, te da se umjesto toga treba okrenuti propagiranju pa i bavljenju dječje psihijatrije, socijalne psihologije kao i političke psihologije. To nije toliko ni čudno budući da je sam Comfort bio liječnik, medicinski biolog, a smatraju ga pionirom gerontologije u Britaniji. Po svojim mnogim talentima bio je sličan Herbertu Readu te je kao i njegov stariji suborac bio pjesnik, romanopisac i književni kritičar. Široj čitalačkoj publici, onoj koja se ne bavi anarhizmom, poznat je kao autor iznimno uspješnog djela Joy of Sex. Javio se već početkom Drugog svjetskog rata svojim angažiranim pa i borbenim zauzimanjem za pacifizam i anarhizam. Bio je plodan pisac, ali je njegova zasluga najviše u tome što je unio je dosta svježine u već poprilično demodirani anarhizam, kojemu je ponekad prijetila opasnost da se fosilizira. Iz tog ranijeg perioda je možda i najveći njegov doprinos anarhističkoj misli knjiga Authority and Delinquency in the Modern State, 1950. g. (kasnije pojednostavljenog naslova Authority and Delinquency). Tu on među prvima (bar kad se radi o anarhistima) primjenjuje otkrića psihijatrije i socijalne psihologije na suvremenu politiku.

Svaka moć korumpira. Apsolutna moć korumpira apsolutno, kaže Comfort i primjećuje da moderno društvo privlači problematične tipove i psihopate na čelne pozicije u vlasti te tako snaži i povećava delinkventno ponašanje u onih koji imaju moć.

Comfort je bio član mnogih komiteta protiv rata i nuklearnog oružja i to je ostao i za svoga 11-godišnjeg boravka u SAD-u. Zbog prosvjeda protiv savezničkog bombardiranja došao je na crnu listu BBC-a.

Za Comforta pacifizam počiva na povijesnoj teoriji anarhizma. On nije, kao drugi došao do anarhizma čitajući anarhističke pisce i teoretičare. Njegove ideje su se razvijale neovisno da bi tek onda shvatio da one odgovaraju onome što se podrazumijevalo pod pojmom anarhizma.

Ja pišem kao anarhist, kao netko tko je odbacio koncepciju moći u društvu kao silu koja je i protudruštvena i nezdrava prema općem biološkom načelu. Ako postoji ikakvo metafizičko i etičko pravilo na kojemu zasnivam svoje ideje, onda je to načelo ljudske solidarnosti i uzajamne pomoći u borbi s neprijateljskom okolinom…

Njegova je politička teorija jednostavna, ali ima pečat njegove osobnosti i što je vrlo važno, izvorna je, tj. nije suhoparno ponavljanje već poznatih teza.

Neki ga kritiziraju zbog tobožnje ograničenosti njegovog pacifističkog anarhizma i prigovaraju mu da je njegova teorija posve usredotočena na pojam poslušnosti i da mu nedostaje povijesna pespektiva ili nekakav povijesni okvir. Sam pojam poslušnosti u neposrednoj je vezi s pojmom autoriteta, koji je pak jedno od najvažnijih pitanja kojima se bavila anarhistička misao.

Općenito se smatra da su Alex Comfort i Paul Goodman pioniri takozvanog “novog anarhizma”, dok bi njihove preteče bili Aldous Huxley i Lewis Mumford. Od Comforta samo godinu dana mlađi Murray Bookchin kao i Britanac Colin Ward slovili su kao primjer tog “novog anarhizma”.

Paul Goodman (9. rujna 1911. – 2. kolovoza 1972.) živio je u New Yorku i njegove najkreativnije godine su se podudarile s možda najvažnijim zbivanjima u životu poslijeratne Amerike. To je prije svega bila pojačana aktivnost mladih na svim područjima. Tome bi se moglo dodati i djelovanje čuvenog Living Theatrea, kao i prosvjedi CND-a (Kampanja za nuklearno razoružanje), što je opet bio samo dio tog velikog komešanja. Silina kojom se to događalo je tada zbunilo i šokiralo Ameriku.(146)

Goodmanovo djelo obuhvaća veliki raspon tema i područja kao što su poezija, proza, književna kritika, kritika društva, sistem obrazovanja i životni standard. Također se bavio planiranjem gradova, psihoterapijom kao i političkom teorijom. U razmaku od deset godina, između knjiga Growing Up Absurd i New Reformation, mladi su mu bili sve: ne samo publika nego i tema. Moglo bi se dodati da je on istodobno bio i njihov pokretač jer su njegovi prijedlozi za drugačiji način života, odrastanja i školovanja nailazili na razumijevanje kod njih. Po mnogo čemu je njegov rad bio sličan onome A. Comforta. Goodman je ohrabrio mlade riječima da se imaju pravo pobuniti protiv takvog društva koje ne odgovara na njihove zahtjeve za što smislenijim životom, poslom, kao i većom slobodom, uključujući i onu spolnu. Nekoliko je razloga zbog kojih je Goodman postao zanimljiv mladoj publici. Svakako je bilo važno i to što stara ljevica, sklerotična i sklona tome da što prije preuzme vlast u svoje ruke, nikako nije pronalazila put do mladih ljudi, ali to nije bio jedini razlog. Goodman je, naime, bio primjer intelektualca kod kojega je na najsretniji način ostvaren spoj znanstvene misli i akcije revolucionara. Osim toga on nikada ni u kojem obliku nije pripadao onome što se zove establishment, a to su mladi posebno cijenili. Kako ga je opisao jedan njegov biograf, Goodman je bio “nametljivac koji se domogao mikrofona i u taj je mikrofon govorio kako stvari stoje (u Americi)”. Vrlo je drsko i otvoreno govorio i pisao o tradicionalnim vrijednostima i idealima “stare” Amerike, ali je u isto vrijeme govorio o časti i umjerenosti, razboritosti i pozivu. Bio je istodobno suvremen i staromodan, kad bi govorio o očuvanju reda uvijek je bio pripravan pozvati svoju mladu publiku na kršenje pravila, a i sam ih je kršio pa i onda kad je priznao svoju biseksualnost. To možda danas ne izgleda kao nešto posebno hrabro, ali ipak se tu radilo o prvim poslijeratnim godinama pa sve negdje do kasnih šezdesetih.

Njegov The May Pamphlet, napisan četrdesetih godina, ponovo je štampan u šezdesetim pod naslovom Drawing the Line, jer su problemi s kojima se suočio Goodman u Drugom svjetskom ratu (mobilizacija), pogodili i mlade dvadeset i nešto godina kasnije (rat u Vijetnamu). Goodman je dodao toj knjizi još jedno poglavlje pod naslovom “Crisis and New Spirit”. Pitanja koja autor postavlja su zanimljiva i čini se da se uvijek iznova mogu postavljati:

1. U kojoj se to situaciji mora slobodni građanin oduprijeti državnom nasilju?

2. Kakva je priroda i kakva je moć moralnog zakona koji ima prioritet nad društvenim zakonom?

3. Kada dođe do krize legitimiteta, što je dužnost građanina?

Colin Ward je jednom prilikom rekao: Paul Goodman je unio novu osnažujuću struju u američki anarhizam i to jednostavno tako što je ustrajavao na tome da se u svim svakodnevnim problemima suočavamo s mogućnošću izbora između autoritarnih i slobodarskih rješenja.

Goodman je bio plodan autor i iza njega je ostao veliki broj većih i manjih djela, ali ćemo ovdje navesti samo nekoliko njegovih najpoznatijih knjiga. Art and Social Nature (1946.), Kafka`s Prayer (1947.), Communitas: Means of Livelihood and Ways of Life (zajedno s bratom Percivalom, 1947.), Gestalt Therapy (zajedno s F. S. Perlsom i Ralphom Hefferlineom, 1951.), The Empire City (1959.), Growing Up Absurd (1960.), već spomenuta knjiga Drawing the Line (1962.), Making Do (1963.), Little Prayers and Finite Experience (1972.), knjiga koja je izišla u godini kad je Goodman umro u dobi od šezdeset i jedne godine.

George Woodcock (1912.-1995.), kanadski pisac i anarhist morao se tridesetih godina s obitelji doseliti u Englesku pošto su naglo osiromašili. Kako je to istovremeno bilo vrijeme njegovog sazrijevanja, londonski Freedom je postao mjesto gdje je on prvi put iskušao svoju kreativnu moć. Slično slučaju njegovih suvremenika Herberta Reada i Georgea Orwella i on se angažirao na pomoći španjolskoj Republici, neumorno je pisao podržavajući svoje anarhističke prijatelje u njihovoj od samog početka, neravnopravnoj borbi protiv fašista, a kasnije i komunista. Njihov poraz ga je teško pogodio, ali je i dalje nastavio istim putem. Woodcock se poslije rata vratio u Kanadu, bavio se književnošću, ali njegovo zanimanje za anarhizam nije prestajalo. Njegova rana knjiga New Life to the Land (1942.) nije došla u pravo vrijeme, bio je rat i ljudi su bili okrenuti drugim problemima. Tek je knjiga Anarchism: A History of Libertarian Ideas and Movements (1962.) postigla pravi uspjeh, postala je jedan od najtraženijih pregleda povijesti anarhizma, bez obzira što su neki i kritizirali neka njegova stajališta iznesena u njoj. To se prije svega odnosilo na Woodcockov stav da je anarhizam kao pokret stvar prošlosti. The Anarchist Reader je možda njegova najvažnija knjiga, u njoj je on vrlo zrelo iznio povijest, sadašnjost i budućnost anarhističke ideje. Anarhizam, ukratko, je feniks u probuđenoj pustoši, ideja koja je oživjela, zbog jedinog razloga zbog kojeg ideje i oživljavaju – da bi odgovorile na neke potrebe što su ih ljudi duboko osjećali. George Woodcock je umro 28. siječnja 1995. godine.

Murray Bookchin (1921.) potječe iz obitelji koja je i sama imala veze s revolucionarnim pokretom i događanjima prije Oktobra, točnije s pobunom 1905.godine. Poslije prvog razočaranja s komunističkom mladeži, uvjerivši se u njen autoritarni karakter, uključio se u aktivnosti vezane za Španjolski građanski rat. Bio je premlad da bi i sam u njemu sudjelovao. Pošto je nekoliko godina radio kao ljevač u New Jerseyju aktivirao se u radničkom pokretu, posebno u sindikalnoj organizaciji u Kongresu industrijskih organizacija (CIO). Nakon povratka sa služenja vojnog roka zaposlio se u tvornici automobila i uključio se u United Auto Workers (UAW), sindikat koji je bio slobodarski orijentiran. Sredinom pedesetih godina objavljuje svoju prvu knjigu za koju se može reći da se bavi temom koja će postati njegova glavna preokupacija. Knjiga je izišla u Njemačkoj pod naslovom Lebens-Gefährliche Lebensmittel (u suradnji sa Gotzom Ohlyjem) i imala je kao predložak njegov veliki članak “Problem kemijskih sastojaka u hrani”.

Šezdesetih godina, već poznat u SAD-u i tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj kao pionir i veliki promicatelj ideje o socijalnoj ekologiji, uključio se u maticu kontrakulturnog pokreta i Nove ljevice. Godine 1962. objavljuje knjigu Naš sintetički okoliš (pod pseudonimom Lewis Herber), a 1965. Kriza u našim gradovima. Vrlo zapažena zbirka tekstova pod naslovom Post-scarcity anarchism izlazi 1971. g. U njoj ima nekoliko značajnih Bookchinovih ogleda kao što su “Ekologija i revolucionarna misao” (veljača 1965.), “Prema oslobađajućoj tehnologiji” (svibanj 1965.) i posebno njegova kritika marksizma “Listen, Marxist!” (svibanj 1969.), tiskana prvo zasebno, a kasnije i ona uvrštena u spomenutu zbirku, prodana je u 100.000 primjeraka i bila vrlo utjecajna u SAD-u i Velikoj Britaniji. Važno je još napomenuti da je i “Listen, Marxist!” kao i čitava ova zbirka izvršila veliki utjecaj na Novu ljevicu i sve one koji su bili na ljevici koncem šezdesetih.

Koncem šezdesetih Bookchin predaje na Alternativnom sveučilištu u New Yorku, jednom od najvećih “slobodnih sveučilišta” u SAD-u. Godine 1974. suosnivač je i upravitelj Instituta za socijalnu ekologiju u Plainfieldu u Vermontu, a iste godine predaje i na Ramapo Collegeu u New Jerseyju, gdje je bio postavljen za redovnog profesora.

Osim već spomenutih djela autor je još mnogih zapaženih knjiga: The Limits of the City (1974.), The Spanish Anarchists (1981.), The Ecology of Freedom (1982.), Remaking Society (1989.), The Philosophy of Social Ecology (1990) i dr.

Bookchin je počeo kao marksist u tridesetim godinama i to svoje opredjeljenje je, čini se, zadržao sve do poslije Drugog svjetskog rata. Pedesetih godina počelo je njegovo približavanje liberterskom pokretu. Mislim da je kod njega kao i kod Herberta Reada presudan bio Kropotkin i njegovo djelo velikog znanstvenika i anarhista. Možda ćemo se upitati po čemu je to Murray Bookchin značajan i koji je to njegov doprinos liberterskoj misli. Prije svega po tome što je uspio povezati tradicionalne antiautoritarne vrijednosti klasičnog anarhizma s ekologijom, tako da neki njegovu teoriju zovu i eko-anarhizam ili socijalna ekologija. Bookchin povezuje našu težnju da dominiramo prirodom sa dominacijom čovjeka nad čovjekom i pokušava prodrijeti u hijerarhijske i dominacijske odnose koji, po njemu, imaju korijen u dalekoj prošlosti.(147)

Već pedesetih godina Bookchin je pisao kako radničku klasu ne smatra revolucionarnim subjektom, istražujući usput nove mogućnosti i puteve. Umjesto dotadašnjeg okupljanja oko radničke klase, koje je i tako bilo “iz nekog drugog filma”, on kao zamjenu uvodi “Ecology of Freedom” (Ekologiju slobode). Već je danas postalo bjelodano da je njegovo promišljanje bilo na mjestu i da bi borba za spas planeta ubrzo mogla postati najvažnijom.

Posebno je zanimljiv njegov prijedlog decentralizacije ili kako on to zove liberterski municipalizam gdje bi gradovi sa svojim narodnim vijećima imali visok stupanj autonomije. Isti princip primjenjuje i u ekonomiji za razliku od postojećeg korporacijskog kapitalističkog sistema vlasništva.

Posljednja tri desetljeća Bookchin je važan i poticajan za pokret zelenih u svijetu. Istovremeno je vodio čitav niz polemika s ljudima raznih zanimanja i političkih opredjeljenja. Njega su žestoko i često bez pravih argumenata napadali i David Watson kao i Bob Black(148) i izvlačili mu kojekakve “grijehove” uglavnom iz njegove rane mladosti koje on, uostalom, nije nikada niti skrivao. Sam Bookchin je odgovarao isto tako nervozno i pretjerano oštro, kao da je zaboravio da je njegova knjiga Social Anarchism and lifestyle (1995.) izazvala mnogo nesporazuma napadajući nekritički sve od Williama Godwina, Maxa Stirnera, P. J. Proudhona, Rudolfa Rockera, Emme Goldman, Federice Montseny do Paula Goodmana i Susan L. Brown. Također je napao i Hakim Beya i njegov Temporary Autonomous Zones – TAZ, kao i anarho-primitiviste i njihovog prvog čovjeka Johna Zerzana. Te, za samu stvar nevažne i pomalo promašene polemike koje je vodio, sigurno neće umanjiti značenje i doprinos Murraya Bookchina anarhizmu.

Još jedan veliki znanstvenik zagovara i promiče ideje liberterskog pokreta u Americi. Šezdesetih godina Noam Chomsky (1928.) se uključuje u događanja oko listopadskog marša mira na Pentagon (1967. g.) kada je i uhapšen, te dijeli zatvorsku ćeliju sa Normanom Mailerom koji je to sve opisao u svojoj knjizi.(149) U tom maršu sudjelovalo je nekoliko stotina tisuća ljudi najrazličitijih političkih opredjeljenja, pa i onih bez njih. Osim Chomskog i Mailera bio je tu i Paul Goodman, pjesnik Robert Lowell, književni kritičar Dwight Macdonald i još neki poznatiji američki intelektualci. Nekome se može učiniti da je inteligencija masovno podržala pokret i da je stvorena široka fronta protiv terora Države. Međutim, Chomsky je u pravu kad u intervjuu za njemački časopis Forum kaže da je to ipak bila manjina:

Ali, tko je i sam bio dio toga pokreta, zna da je disidentska inteligencija bila samo neznatna manjina. Liberalna, doista utjecajna inteligencija, bila je izvan pokreta ili mu se suprotstavljala.

Svakako, dijelovi inteligencije protivili su se ratu u Indokini, ali je i Wallstreet, stari financijski i industrijski kapital, bio protiv rata. To ipak nije nikakav znak disidentstva. Predstavnici kapitala bili su protiv toga rata jer su ga smatrali prekomjernim i beskorisnim rasipanjem sredstava. Protiv čega se postavljala inteligencija? Ona nije imala nikakve druge argumente osim onih kojima su raspolagali i predstavnici kapitala.

Chomsky je koristio svaku priliku da optuži način na koji je iskazivana moć kako bi se provela američka hegemonija diljem svijeta i osigurao američki prodor na svjetska tržišta. Njegovi prikazi zloupotrebe moći, pisani u oštrom tonu, su točni, pronicljivi i dobro dokumentirani.

Noam Chomsky nije nikada težio za tim da od onoga što je govorio i pisao stvori jedan zatvoreni i dovršeni sistem, njegove britke misli ne nalaze se samo u njegovim knjigama, nego i u mnogobrojnim intervjuima, novinskim člancima pa čak i u dokumentarnim filmovima.

Široj publici poznat kao istaknuti lingvist, matematičar i filozof, Chomsky je veliki kritičar američke vanjske i unutrašnje politike. Na pitanje o slobodi u SAD-u on odgovara:

Sjedinjene Države treba shvatiti upravo kao kapitalističko društvo. U kapitalističkom društvu je sve roba. Relativna sloboda je također roba – čovjek je može kupiti. Tko je bogat, taj je i vrlo slobodan. Tko ima mnogo novaca, privilegiran je, i može od suda i policije očekivati vrlo fer postupak. Ja sam, naprimjer, mogao izboriti pravdu, ali Crne pantere to nisu mogle. Bile su uništene, a to se ne bi moglo dogoditi nekoj privilegiranoj grupi.

Iako se ponašanje vlasti u SAD-u ne može usporediti s praksom u nekoj doista totalitarnoj državi, točno se zna ona granica do koje pojedinac može ići i kad je pređe onda dolazi do primjene otvorenog nasilja. Na taj način je FBI šezdesetih godina razbijao proturatni pokret.

Dok intelektualni disident ostaje izoliran glas, dotle je privilegiran kao ja, i može raditi što ga je volja. Mogu govoriti što hoću, dijelom to mogu čak i publicirati. Ništa se neće dogoditi. Ali, ako povrijedim državnu religiju, tada će na me uprti prstom i bit ću proglašen heretikom. Argumentacija neće biti potrebna. U onom pak trenutku kada disident postane govornik jednog masovnog pokreta, on je opasan. No, to i jest zadaća intelektualca koji je pravi disident. On mora artikulirati prave zahtjeve mase, i u tu svrhu mora upotrijebiti privilegije i talente koje posjeduje. Tada će se, međutim, s njim postupati na isti način kao i s pokretom kojem pripada.

Jedna od ključnih tema kojima se Chomsky bavi više od trideset godina je zloupotreba i manipuliranje medijima. On pokazuje kako mala grupa ljudi na vlasti manipulira pučanstvom pomoću sredstava komunikacija. U totalitarnim režimima “volja naroda” nema nikakvog značenja – sve se sređuje nasiljem. U zemljama koje sebe nazivaju “slobodni svijet” stvari se uređuju na drugi način – uz pomoć propagande proizvodi se pristanak naroda, tako da u većini slučajeva nije niti potrebno primijeniti nasilje. Kad su ga upitali na koji to način elita kontrolira medije, Chomsky im je odgovorio:

A na koji način kontroliraju General Motors? Nemaju ga potrebe kontrolirati – jednostavno ga posjeduju.

Naravno, sve je bilo u redu dok je Chomsky iznosio svoje poznate ideje, ali ako je htio reći nešto što je moglo stvarno uznemiriti vlast, kao naprimjer, to da su najveće terorističke operacije zamišljene i upravljane iz Washingtona, da bi svi američki predsjednici od 1945. g. do danas došli pod udar tih zakona da se na njih primijene zakoni s nürnberškog procesa, da američke škole proizvode neznalice i dr., što bi se onda dogodilo? Ako bi to bila izjava u nekoj televizijskoj emisiji, naprimjer talk-showu, bi li ona bila cenzurirana i na koji način? Chomsky misli da bi bio emitiran uobičajeni reklamni spot koji bi ga ušutkao.

Posebno je zabrinjavajuće, po mišljenju Chomskog, i stalno smanjivanje broja korporacija koje kontroliraju medije što vodi u posvemašnji monopol.

Vanjska politika SAD-a, njeno podržavanje diktatura širom svijeta, je tema koju nitko iole kritički raspoložen ne može zaobići. Mnoge se Chomskyjeve knjige bave tim važnim problemom koji postaje sve veći jer ta, sad jedina svjetska sila, ne poštuje nikakve ugovore ni povelje – ona naprosto sruši svaku vladu koja ne odgovara njenim interesima, intervenira kad joj se svidi, a da pritom i nema odobrenje onog smiješnog tijela koje se zove Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda.

U ranijim radovima Noama Chomskog možda je nekoga i mogla zasmetati novoljevičarska retorika, ali sa svakom novom knjigom on je bio sve bliže anarhistima. Moje osobno stajalište je prilično tradicionalno anarhističko…, kaže Chomsky u jednoj svojoj knjizi.(150)

Daniel Guérin (1904.-1988.) francuski je liberter i autor nekoliko knjiga od kojih su dvije najpoznatije, L`anarchisme – De la doctrine a l`action (1965.)(151) i Ni Dieu ni Maître – Anthologie de l`anarchisme. Knjiga Anarhizam se ne bavi, kako bi se to moglo pomisliti, poviješću anarhizma, nego stvari postavlja tematski. Podijeljena je u tri poglavlja: 1) Pokretačke snage anarhizma – 2) U potrazi za društvom budućnosti – 3) Anarhizam u revolucionarnoj praksi. Knjiga je pisana zanimljivo i onima koji se već bave anarhizmom kao i onima koji tek hoće nešto doznati o njemu. Bavi se svim pitanjima na koje je anarhizam, od svojih korijena pa do kasnih šezdesetih godina, pokušavao dati odgovor.(152) Druga knjiga je prilično uspjeli spoj povijesnog prikaza anarhizma i zbirke proglasa, dokumenata i kraćih ulomaka radova anarhista. Guérin je autor još nekih knjiga kao što su Sur le fascisme I, La peste brune, Sur le fascisme II, Fascisme et grand capital; La révolution française et nous; Proudhon, oui et non; La lutte de classes (2 toma); Bourgeois en bras nus (1793.-1795.) i dr. Živio je i djelovao u Parizu.

Cornelius Castoriadis (1922.) je do završetka Drugog svjetskog rata živio u Ateni i studirao pravo, ekonomiju i filozofiju. 1945. godine dolazi u Pariz i osniva, zajedno sa Claudom Lefortom, grupu i časopis istog imena Socialisme ou Barbarie. Većinu najvažnijih tekstova, koji su profilirali kako časopis tako i grupu, napisao je Castoriadis. Napisao je nekoliko vrlo značajnih knjiga od kojih je sigurno najpoznatija i najprevođenija L`Institution imaginaire de la société (1975.). Castoriadis je poduzeo najoriginalniji, najambiciozniji i najreflektiraniji pokušaj da oslobađajuće posredovanje povijesti, društva, vanjske i unutrašnje prirode još jednom misli kao praksu, piše Jürgen Habermas u svojoj knjizi Filozofski diskurs moderne.(153) Ova knjiga je još jedan značajan pokušaj obnavljanja filozofije prakse iz duha onih mislilaca za koje nikad ne bismo rekli da je to moguće, a to su Heidegger i Husserl. Castoriadis se okrenuo njima budući da su svi napori filozofije prakse da iznova formulira projekt moderne na liniji marksističkog mišljenja izgubili na vjerodostojnosti. Godine 1978. izišla mu je u izdanju Seuila knjiga Les Carrefours du labyrinthe. U relativno kratkom razdoblju (1973.-79.) izišlo mu je u izdanju 10/18 nekoliko knjiga: La Société bureaucratique 1. Les Rapports de production en Russie, 1973. 2. La Révolution contre la bureaucratie, 1973. – L`Expérience du mouvement ouvrier 1. Comment lutter, 1974. 2. Prolétariat et Organisation 1974. – Capitalisme moderne et Révolution 1. L`Impérialisme et a Guerre, 1979. 2. Le Mouvement révolutionnaire sous le capitalisme moderne, 1979. – Le Contenu du socialisme, 1979. – La Société française, 1979. Godine 1981. izdavačka kuća Seuil objavila je knjigu razgovora Castoriadisa i Cohn-Bendita s publikom u Louvain-la-Neuve u Belgiji (27. veljače 1980.) pod naslovom De l`écologie a l`autonomie. Neke njegove kraće radove objavio je Freedom Press. Castoriadis je pisao i pod pseudonimom Paul Cardan.

Paul Feyerabend (1924.-1994.) američki filozof austrijskog porijekla, rođen je u Beču, gdje je i studirao neposredno nakon Drugog svjetskog rata i to astronomiju, matematiku i povijest. U Weimaru je studirao teatrologiju, a u Londonu i Kopenhagenu još i filozofiju. U početku je bio predavač u Beču i Bristolu, a krajem pedesetih prelazi u SAD i predaje na najpoznatijim američkim sveučilištima. Početkom osamdesetih počinje predavati u Zürichu (na Visokoj tehničkoj školi), a gost-profesor na sveučilištima širom SAD-a i Europe.

Bavio se uglavnom filozofijom znanosti i teorijom spoznaje, kao i nekim posebnim (ne i rubnim) problemima vezanim za kvantnu fiziku. Njegovo djelo predstavlja radikalnu kritiku zapadnog racionalizma kao i svakog autoritarnog mišljenja. Zalaže se za ideju slobodnog društva, protiv je svakog dogmatizma i onih koji zagovaraju svoju ideju, a ne dopuštaju drugima pravo na uvođenje nekih novih principa. U samom uvodu svojega najpoznatijeg djela Protiv metode (1975.) Feyerabend piše: Znanost je u biti anarhistički pothvat: teorijski anarhizam je humanitarniji i vjerojatniji u pogledu poticanja napretka nego njegove alternative zakona-i-reda.(154) Međutim, on nije u potpunosti zadovoljan terminom anarhizam (kao uostalom ni mnogi prije njega) i zato mora pojasniti:

Kad sam se odlučivao za termin anarhizam, imao sam na umu njegovu opću upotrebu. Anarhizam, međutim, kakav se prakticirao u skorašnjoj prošlosti i kakav danas prakticira sve veći broj ljudi, posjeduje svojstva koja nisam pripravan podupirati. Takav anarhizam ne mari posebno za ljudske živote i ljudsku sreću (osim za živote i sreću onih koji pripadaju nekoj posebnoj skupini); on sadrži upravo onu vrstu puritanske predanosti i ozbiljnosti koju prezirem. (Postoje neke sjajne iznimke, poput Cohna-Bendita, ali one su u manjini.) Iz tih razloga sada bih dao prednost terminu dadaizam. Dadaist ne bi ni mrava zgazio, a kamoli ozlijedio jedno ljudsko biće. Dadaist ostaje posve ravnodušan prema svakom ozbiljnom pothvatu i kadar je nanjušiti opasnost kad god se ljudi prestanu smiješiti i zauzmu stav i poprime izraz lica koji nagovještava da će se reći nešto važno. Dadaist je uvjeren da će vrijedan život nastati samo onda kad postanemo bezbrižni i kad iz našeg govora izbacimo dubokoumna ali već istrošena značenja koja su se akumulirala tijekom stoljeća (traganje za istinom, obrana pravde, strastveno zanimanje itd.). Dadaist je spreman uvesti vesele pokuse čak i u onim domenima za koje se čini da promjena i eksperimentiranje ne dolaze u obzir (primjerice, u temeljnim funkcijama jezika). Nadam se da će me se, nakon čitanja pamfleta, čitatelj sjećati kao šaljivog dadaiste, a ne kao ozbiljnog anarhiste.(155)

Feyerabend je bio veliki kritičar zapadnog racionalizma, pozitivizma i Popperovog kritičkog racionalizma (kritizirao je Popperova stajališta o znanstvenoj metodi kao vrlo općenita i apstraktna), te se zalaže za anarhizam koji možda nije najatraktivnija politička filozofija, ali je izvjesno najbolji lijek za epistemologiju i za filozofiju znanosti. Pisac je mnogih knjiga, rasprava i članaka. Najvažnija su mu djela: Science in a Free Society (1975.), Against Method (1975.), Unterwegs zu einer dadaistischer Erkenntnistheorie (1977.), Die Aufklärung hat noch nicht begonnen (1982.), Wissenschaft als Kunst (1984.), knjiga koja je objavljena poslije njegove smrti, Killing Time: The Autobiography of Paul Feyerabend (1995.) i dr.

 

“UTOPIJSKE OAZE ILI PUSTINJA BANALNOSTI?”

Što se to stvarno događalo 1968. godine? Po jednima ništa posebno, dok je drugi, opet, smatraju prijelomnom godinom u novijoj povijesti. Jedno je sigurno – poslije 1968. ništa više nije bilo isto, kako se to uobičava reći. Promijenilo se sve, od mode do odnosa među spolovima, a najvažnije od svega je to što je u svijesti ljudi pohranjena ideja o mogućnosti transformacije postojećeg svijeta u neki pravedniji i ljepši. Pa iako su poslije generacije šezdesetih došli novi mladi ljudi koji su bili daleko konzervativniji od svojih prethodnika, prostori slobode osvojeni u tim godinama postali su trajno vlasništvo sviju. Svibanj 1968. promijenio je život i onima koji su te godine bili premladi da bi učestvovali u događajima, dovoljno je da su učesnici bili njihovi roditelji ili profesori, jer je tada srušena ili bar dovedena u pitanje dogma autoriteta. Na desetu godišnjicu “svibanjske revolucije” jedan je pariški list objavio karikaturu Wolinskog koja možda najbolje oslikava nedoumice vezane za tu godinu. Sin, slika i prilika birokrata, u odijelu, s aktovkom, uredno ošišan i zalizan, vodi za ruku zbunjenog taticu, u trapericama i puloveru, raščupanog i kaže mu: Pokušaj tata sve to skupa zaboraviti. Pitanje je treba li to stvarno zaboraviti ili ćemo iskustvo tih godina ugraditi u naš daljnji rad.

Da se sada vratimo na naše pitanje o 1968.-oj godini. Čini mi se da je šezdesetosmaški bunt u Francuskoj uvelike bio inspiriran sličnim studentskim pobunama u Americi i posebno u Njemačkoj (tadašnji Zapadni Berlin). Korijeni planetarne pobune mladih sežu u jesen 1964. g. i prvih studentskih nemira na kalifornijskom sveučilištu Berkeley, te već spomenuti marš na Pentagon u listopadu 1967. g. Ništa manje žestoko nije bilo ni u tadašnjoj SR Njemačkoj, studenti su jurišali na bastion Axela Springera, vlada je odgovorila izvanrednim stanjem da bi vrhunac svega bio atentat na Rudija Dutschkea, 11. travnja u Zapadnom Berlinu. Iako je u Meksiku bilo najkrvavije (krvoproliće 2. listopada u kojem je poginulo na desetine a možda i stotine ljudi(156)), ipak je najdramatičnije bilo u Parizu. Prije točno tridesetidvije godine Francuska je bila na rubu totalne pobune, režim starog generala bio je na koljenima, a u štrajku je bilo oko dvanaest milijuna radnika.

Premda su se te godine (kasne šezdesete) smatrale prosperitetnima, podaci su pokazivali pravo stanje stvari. Bilo je pola milijuna nezaposlenih, a oko 25% svih radnika primalo je manje od 500 franaka mjesečno. Tih godina u zemlji gdje su postojali moćni sindikati(157) koji su okupljali višemilijunsko članstvo, to članstvo se počelo osipati i sa sedam u prvim poslijeratnim godinama, palo je na tri milijuna. Što se to onda promijenilo da se dogodi takav obrat i da studenti dobiju dvanaestmilijunsku potporu.

Već je štrajk desetak tisuća studenata u studenome 1967. g. bio znak da se tako više ne može. U posljednjih deset godina broj studenata se povećao sa 170.000 na 514.000, studentska naselja bila su prenatrpana i to je postajao sve veći problem.

Pet mjeseci kasnije, 22. ožujka 1968. g. nekoliko studenata je provalilo u Dekanov ured, prosvjedujući na taj način zbog hapšenja njihovih kolega iz Nacionalnog vijetnamskog komiteta. Šest dana poslije pozvana je policija da silom izbaci studente iz zauzetog ureda. Policija je, naravno, okružila i blokirala cijelo studentsko naselje, a petstotinjak studenata u okruženju formiralo je diskusione grupe, gdje su vodili političke rasprave, pisali pamflete i usput bojkotirali ispite. Tada je već bilo jasno da će Pokret 22. ožujka voditi glavnu riječ među studentima. To još uvijek nije posebno zabrinjavalo ministra prosvjete, ali kad su se 3. svibnja studentima Nanterrea pridružili studentski aktivisti sa Sorbonne ipak ih je sve skupa uhvatila panika pa su pozvali policiju, a za svaki slučaj i CRS (specijalne jedinice). Pripadnici CRS-a su reagirali nepotrebno grubo, počeli su hapsiti studente, onda su se studenti koji su pristizali si iz cijelog grada u pomoć svojim kolegama, organizirali i došlo je do sukoba. Drugi put u 700 godina Sorbonna je bila zatvorena, prvi put se to dogodilo kad su nacisti zauzeli Pariz. I studenti i njihovi predavači, zapravo njihovi savezi (UNEF-studenti, SNES-predavači), odmah su pozvali na štrajk i istaknuli svoje zahtjeve:

1. Ponovno otvorenje Sorbonne
2. Povlačenje policije
3. Oslobođenje uhapšenih

Ponedjeljak 6. svibnja zapamćen je kao “krvavi ponedjeljak”. Tog dana su kažnjeni studenti (njih osam iz Nanterrea) išli pred Sveučilišni disciplinski odbor, a njihovi kolege su odlučili marširati Parizom. Na povratku u Latinsku četvrt, u ulici St. Jacques, svom snagom ih je napala policija. Da bi se obranili, studenti su trgali pločnik, bacali kamenje na policiju i od prevrnutih automobila pravili barikade. Na kraju je policija morala pozvati pojačanje. Bio je veliki broj ranjenih na obje strane. Dan nakon toga na Arc de Triompheu su osvanule crveno-crne zastave, ljudi su sve više izlazili na ulice, mnogi su bili zatečeni brutalnošću policije.

Desetog svibnja oko trideset tisuća studenata i srednjoškolaca krenuli su prema Sorbonni, idući bulevarom St. Germain. Pošto su sve pokrajnje ulice su bile blokirane, bili su prisiljeni podizati barikade i tako se pripremiti za policijski napad. Ne samo studenti, nego radnici, žene, prolaznici koji su se tu zatekli, svi su pomagali i ubrzo je podignuto oko šezdeset barikada. Francuzi su očekivali rasplet slušajući vijesti. Vlada je pristala ispuniti prva dva zahtjeva, ali ne i treći, tj. oslobođenje uhapšenih. Policija je brutalno napala, opet su prednjačili CRS-ovci, bilo je mnogo izvještaja o teškim povredama i iživljavanjima policajaca nad svojim žrtvama.

Trinaestog svibnja studenti su oslobođeni, ali je bilo prekasno, počeo je štrajk radnika, a nekoliko stotina tisuća ljudi marširalo je ulicama nazivajući generala ubojicom. Studenti su zauzeli Sorbonnu, kao i Odéon, a 14. svibnja i École des Beaux-Arts, kanski festival je prekinut te godine.

Radnički štrajkovi su bili sve masovniji, u Nantesu(158) su radnici zauzimali tvornice jednu za drugom, sindikalna vodstva su se potpuno izgubila, neka druga tijela, izabrana među radnicima sada su zauzela njihovo mjesto. Kakvu je ulogu imalo sindikalno vodstvo najbolje se vidjelo 16. svibnja kad je nekoliko tisuća studenata došlo u blizinu tvornice gdje je štrajkalo 35.000 radnika. Sindikalisti iz CGT-a su zatvorili ulaz u tvornicu da ne bi došlo do susreta koji bi bio primjer i drugima i koji bi mogao dovesti do nesagledivih posljedica.

Sad je već situacija u cijeloj zemlji postala ozbiljna. Osamnaestog svibnja u Parizu je stao javni prijevoz, jer je prestala proizvodnja ugljena, benzina nije bilo, u bankama se moglo podići do 500 franaka, stali su vlakovi i autobusi. U štrajku je bila Francuska televizija (ORTF), učitelji, tekstilci.

Ipak su radnici pokazali veliku zrelost, električari i plinari su štrajkali, ali su i dalje isporučivali struju i plin, isto tako su i poštari raznosili hitne pošiljke.

Broj radnika koji su štrajkali dosegao je brojku od dvanaest milijuna, De Gaulle je pokušao preokrenuti situaciju još jednim obraćanjem na televiziji 24. svibnja. Tog istog dana, na poziv Pokreta 22. ožujka, preko trideset tisuća ljudi išlo u povorci prema trgu na kojem je nekada stajala Bastille i koji danas nosi njeno ime. Opet je sukob bio žestok, zapaljena je Burza i kad je već bilo izgledno zauzimanje Ministarstva financija i pravosuđa, došlo je do raskola. Još jednom se pokazalo da je tu ipak bilo previše različitih interesa i da neke grupe nisu bile spremne ići do kraja. Nešto obećanjem promjena, nešto povišicom plaće, ostalo silom policijskih snaga De Gaulle je uspio preokrenuti situaciju i siguran poraz pretvoriti u kakvu-takvu pobjedu. Poslije petog lipnja štrajkova gotovo više nije ni bilo, a oni koji su nastavljeni vojno su ugušeni. Posebno ružnu ulogu odigrali su vođe CGT-a, ali to nije toliko čudno ako znamo da su presudni utjecaj u tom sindikatu imali komunisti.

Francuski komunisti su od samog početka bili protiv studenata i koliko su bile smiješne njihove optužbe, a slušali smo ih bezbroj puta prije i kasnije (pokret je “ultraljevičarski”, “sitnoburžoaski”, “to su lažni revolucionari koje treba raskrinkati” i sl.), toliko su bile krive njihove procjene. Kad su se na kraju ipak pokušali uključiti u zbivanja ispalo je još gore. Studenti su ismijali njih i njihovog najpoznatijeg pisca Louisa Aragona, “Staljinovog podlaca”, kako ga je nazvao Cohn-Bendit u svom govoru na bulevaru Saint-Michel.

Studentska pobuna 1968. g. možda nije bila u cjelini anarhistička, ali je po svojim bitnim obilježjima, svojoj spontanosti, antiinstitucionalizmu, težnji da bude anonimna i kolektivna, nastojanju da se stvori društvo slobodnih pojedinaca bez državne i političke prinude bila najbliže anarhističkom poimanju borbe za društveni preobražaj. Još jednom se revolucija “zaustavila na pragu, ili bolje reći: na rubu” (Guérin), ali to nije kraj borbe kako poručuje i anonimni autor jednog grafita, “A bientôt liberté chérie”.

U bivšoj Jugoslaviji, točnije u dva njena najveća grada, Beogradu i Zagrebu, događalo se nešto što se u prvi mah činilo sličnim, ali se ipak razlikovalo od događanja u Parizu i Berlinu. Većina onih koji su pisali o 1968. g. u nas zaboravljaju da je tu ipak bila prisutna samo jedna svemoćna partija, koja se već davno obračunala sa svim neistomišljenicima, pa su možda donekle u pravu oni koji kažu da su se pobunila djeca protiv svojih očeva-staljinista, jer je primopredaja vlasti išla suviše sporo. Po istaknutim zahtjevima vidi se jasno da se radi o nastavku neke “njihove” revolucije i o “povratku izvornim revolucionarnim principima”. Sveučilište u Zagrebu je proglašeno Socijalističkim sveučilištem sedam sekretara SKOJ-a, a Univerzitet u Beogradu Crveni univerzitet Karl Marks, pa se i po tim imenima vidi tko je vodio igru i kamo je sve to išlo. Nije tu bilo nikakvih drugih utjecaja, čak se za anarhiste u Rusiji govorilo da su to bili “kontrarevolucionari” i da “njih sve treba pred zid”. No, to nas ne treba previše čuditi s obzirom na neznatnu slobodarsku tradiciju na ovim prostorima, o kojoj piše i Nettlau.(159)

Već sam spomenuo da su se neke vrijednosti nepovratno promijenile poslije te prijelomne godine. Bilo bi nepravedno prešutjeti da je i čitav niz novih društvenih pokreta poput ženskih, ekoloških, mirovnih i drugih, direktna ili indirektna posljedica te 1968. godine. Manje se naglašava da je i svojevrsni izdavački bum anarhističke literature isto tako posljedica studentske pobune.

U cijelom svijetu su počele s radom male izdavačke kuće, od kojih je većina izdala manji broj knjiga i raznih brošura, a samo se nekoliko njih održalo sve ovo vrijeme i po uzoru na dugovječni londonski Freedom Press štampalo veći broj značajnih knjiga. Jedna od najznačajnijih takvih kuća je zasigurno Karin Kramer Verlag iz Berlina. Ostali njemački izdavači su Verlag Klaus Guhl, Libertad Verlag oba iz Berlina, Sonne & Faulheit iz Nürnberga, Verlag Association iz Hamburga. Nedavno se ugasio Cienfuegos Press iz Velike Britanije, dok u Kanadi (Montréal) već godinama djeluje Black Rose Books izdavač koji je osim velikog broja tiskanih knjiga okupljao najpoznatije teoretičare anarhizma poput Chomskog, Bookchina i dr. U Francuskoj je djelovalo nekoliko izdavača od kojih je sigurno najpoznatiji Champ Libre iz Pariza, ostali su La Tete de Feuilles, Bélibaste i Spartacus, ovaj posljednji je niz mjesečnih izdanja koja su pokrivala široki spektar ljevice.

Anarhistička štampa je također doživjela svoj procvat šezdesetih i sedamdesetih godina. Opet moramo početi sa londonskim Freedomom, istoimeni anarhistički dvotjednik uređivao je kao, uostalom i Anarchy Colin Ward i ovaj potonji bio je šezdesetih najbolji slobodarski časopis koji je ikad izlazio u Engleskoj. Na istoj adresi je i tromjesečnik The Raven, posvećen teorijskim pitanjima. U Berlinu je Karin Kramer Verlag izdavao vrlo cijenjen časopis Unter dem Pflaster liegt der Strand (1974.-1984.) u kojem su svoje tekstove objavljivali Paul Feyerabend, Noam Chomsky, Murray Bookchin, Hans Magnus Enzensberger, Augustin Souchy, Paul Goodman, Daniel Guérin, Rudolf de Jong, Achim von Borries, Colin Ward, Paul Avrich i mnogi drugi U Francuskoj je izlazilo više anarhističkih i anarho-komunističkih novina od kojih su najpoznatije bile Le monde libertaire, dok su u Italiji izlazili brojni listovi od kojih su najpoznatiji milanski mjesečnik Rivista anarchica i tromjesečnik Volonta, te Umanita Nova, tjednik iz Palerma. Anarhistički listovi na španjolskom jeziku pored Španjolske izlazili su još u Francuskoj i zemljama Latinske Amerike. U Barceloni još izlazi najpoznatiji anarhistički list, tjednik Solidaridad Obrera (utemeljen 1907. g.), a u Madridu mjesečnik CNT.

Postoji još jedan oblik anarhističkog samoorganiziranja kojemu je do sada posvećivana mala ili nikakva pažnja. To je Anarchist Black Cross, mreža međunarodnih grupa koje pomažu zatvorenicima, služe kao veza između onih koji su u zatvoru i njihovih prijatelja vani, osobnim kontaktima ili pismima ili nekim drugim sredstvima.

Na kraju ovog kratkog prikaza najznačajnijih zbivanja i ličnosti u ovih nešto malo više od pola stoljeća, osjećam se dužnim napomenuti da mi se čini da je sigurno tu bilo mjesta i za jednog Colina Warda, Alberta Meltzera, Paula Avricha, Roela van Duyna, Daniela Cohn-Bendita, Sama Dolgoffa i mnoge druge, ali da sam svakome od njih posvetio onoliko pažnje koliko on zaslužuje, ova bi knjiga morala biti puno obimnija, a to onda otvara novi niz problema. Isto tako jedan budući pregled morao bi odgovoriti na pitanje o uvrštavanju još nekih novijih protagonista slobodarske scene (Bob Black, Hakim Bey), a da i ne spominjem mnoge značajne akcije počevši od skvotiranja, tj. zauzimanja praznih zgrada, čiji početak seže u rane pedesete, a svoj vrhunac doživljava sedamdesetih i osamdesetih godina. Kabuteri (patuljci), proizišli iz nizozemskog pokreta provosa, bavili su se najviše problemima okoliša i u svojim akcijama služili su se različitim sredstvima od hepeninga do organiziranja prosvjeda i demonstracija. Njihov glavni teoretičar je Roel van Duyn (1943.), autor knjige Message of a Wise Kabouter, kod kojega se osjeti snažan utjecaj Kropotkina, posebno onog dijela gdje veliki ruski anarhist iznosi svoju viziju sklada između urbanog i ruralnog života. Za potpunija saznanja o najnovijim događanjima i knjigama od TAZ-a (Temporary autonomous Zone) Hakima Beya, insurekcionizma, anarho-primitivizma, do zbivanja u Seattleu, mlađim čitateljima i ne samo njima, preporučujem knjigu mladog i talentiranog autora Dražena Šimleše Snaga utopije.(160)

U Hrvatskoj, kao i u ostalim zemljama koje su nastale raspadom Jugoslavije, anarhističke ideje su bile slabo zastupljene, s izuzetkom Makedonije, gdje je bilo nekoliko zanimljivih ličnosti povezanih s Jurskom federacijom. Prvi tragovi anarhizma u Hrvatskoj mogu se pratiti od druge polovice devetnaestog stoljeća. To su uglavnom bile sporadične vijesti o boravku pojedinih osoba za koje je policija mislila da su opasni za red i poredak u zemlji. Tako je prema jednoj vijesti vladinog komesarijata za grad Sarajevo, ovdje boravio od 3. svibnja do 23. rujna 1898. g. italijanski anarhist Attilio Pieroni, koji se poslije zadržao neko vrijeme u Splitu. Sa Sušaka je još prije ženevskog atentata protjeran anarhist Eduardo Orazzi iz Sinigallie, a 1900. g. iz Rijeke Francuz Joseph Signac, je poslije četvoromjesečnog zatvora prognan iz Austro-Ugarske.

Miloš Krpan (1862.-1931.), učitelj, bio je krajem prošlog stoljeća povezan s anarhistima iz Jurske federacije i kad se vratio kući nastavio je širiti anarhističke ideje u svojoj sredini. Godine 1909./1910. pokušao je osnovati anarho-komunističku koloniju u Duboviku kod Slavonskog Broda, ali su mu tadašnje austro-ugarske vlasti zabranile daljne aktivnosti. Njegovi politički spisi (1909. i 1910.) mogu se naći u Historijskom institutu Slavonije u Slavonskom Brodu. Sva njegova korespondencija je na njemačkom jeziku s mnogo pravopisnih pogrešaka.

Pošto je anarhistički pokret bio življi u Češkoj, a mnogi Česi su radili u Hrvatskoj i Bosni, tako su s njima stizale i njihove novine. Policija je i onda budno pratila sve sumnjivce, pa je radi ilustracije zanimljiv što piše u izvještaju kotarskog ureda u Jajcu od 13. srpnja 1896. g.: “…da je češki anarhistički list Volnost, koji izlazi u SAD-u, a zabranjen je u austrijskim pokrajinama, stigao na Maksa Jurdika, porijeklom Čeha, zaposlenog u rudniku Sinjakovo, ali mu nije uručen. Pretpostavlja se da Jurdik pripada nekom socijaldemokratskom savezu te da s tim u vezi ima tendencioznih tiskanica i pisama. Preporuča se zemaljskoj vladi u Sarajevu, da se odobri kućni pretres, koji bi se mogao izvesti na neupadljiv način putem financijskih organa, kao što se to dešava na željezničkoj stanici kada se pregledava prtljaga sumnjivih putnika”. Iz ovog kratkog izvještaja se vidi da ni onda kao ni sada za policiju nije bilo tajni.

List Rudolfa Grossmanna (pseud. Pierre Ramus) Wohlstand für Alle donio je nekoliko vijesti o anarhističkom pokretu u južnoslavenskim zemljama, proglas radnika anarhista iz tih zemalja povodom ratne opasnosti u vezi s aneksijom Bosne i Hercegovine.

Osim preko Austrije, anarhistički utjecaji su dolazili iz Italije, posebno se to odnosi na Dalmaciju i Istru. Tako nam je poznato da su 1904. g. održane anarhističke manifestacije u Rovinju i 1908. g. u Splitu. Također je zanimljiv podatak da je u Splitu postojao nogometni klub koji se zvao Anarh (danas NK Split). Godine 1922. održan je u Puli anarhistički kongres sa oko 400 delegata.

Već sam spomenuo da je Stjepan Fabijanović (1868.-1933), pekar i anarhist, jedini iz naših krajeva kojega Nettlau spominje u ovoj knjizi. On je u nas potpuno nepoznat i tek nam predstoji rad na tome da saznamo nešto više o njemu i njegovoj djelatnosti u Americi o kojoj piše Nettlau.

Ima i jedan zanimljiv podatak vezan za Miroslava Krležu, koji ukazuje na to da je i veliki pisac došao u dodir s anarhističkom literaturom i čak štoviše da ju je izvrsno poznavao. Susretao se s brojnim povratnicima iz Rusije i ti susreti su za njega bili zanimljivi zbog toga “što je među njima bilo nekoliko intelektualaca, koji su bili anarhisti. Među njima je bio ing. Žanko… Taj je donio ogromnu masu anarhističke literature, koju sam ja otkupio za relativno malu sumu novca. Tako da sam ja imao rusku anarhističku literaturu iz 1917.-1918. g. Prilično veliku zbirku. Tu mi je literaturu Janko Bedeković (šef zagrebačke policije, napomena I. O.) odnio 1929. godine. Ja sam ga upozorio neka tu zbirku da u Sveučilišnu biblioteku, da su to kuriozumi, da će to netko jednog dana trebati, a da je to kuriozum da je to do nas doputovalo. Ali mi nisu vratili, to je propalo. Mene je tada, uz Lenjina, nerazmjerno mnogo više interesirao anarhizam u Rusiji. U ono vrijeme ja sam bio potpuno dezorganiziran. A bio sam u ono vrijeme individualista po svojim sklonostima uopće…”(161)

Uvijek kad se govorilo o utjecajima na Krležu, ili kad je on sam govorio o tome, spominjan je i Max Stirner. Koliki je bio stvarni utjecaj Stirnera na Krležu to bi tek trebalo istražiti. Krleža je spominjao i druge anarhiste, poput Kropotkina, o kome je pisao sa simpatijama, te Gustava Landauera.

Tek je negdje sedamdesetih i osamdesetih godina kod nas ponovo probuđen interes za anarhizam pa je prevedeno nekoliko značajnijih djela anarhističkih mislilaca među kojima se ističu Pierre-Joseph Proudhon, Mihail Bakunjin, Petar Kropotkin, Daniel Guérin i dr.

U ovih posljednjih deset-dvadeset godina ponovo se osjeća izvjesna živost na slobodarskoj sceni. Počinju se štampati brošure, pa i prve knjige mladih autora, a već neko vrijeme djeluje ZAP (Zagrebački Anarhistički Pokret).

Poslije svega što smo ovdje ukratko pokušali iznijeti moramo se upitati ima li anarhizam budućnost i tko bi to bio današnji anarhist? Znamo da je za prosječnog građanina anarhizam sinonim za kaos, nasilje, rušenje i sve ono što mu se potpuno neopravdano podmeće. Ako prihvatimo da je anarhizam učenje o slobodnom društvu i načinu za njegovo ostvarenje, moramo se složiti s Bakunjinom da “mi… nemamo ni najmanju namjeru ili želju da namećemo našem vlastitom ili stranom narodu ideal društvene strukture”. Anarhizam kao učenje slobode nije ništa više od općeg usmjerenja, a to opet znači da će ljudi sami, kao sasvim autonomni pojedinci određivati vlastiti smjer. To što anarhizam danas gotovo i ne postoji kao pokret oslobodilo ga je pragmatičnih rješenja koja su prečesto bila kamen spoticanja. Nasuprot tome, u filozofiji, političkoj teoriji kao i nešto manje u ekonomskoj znanosti anarhističke teze bivale su sve privlačnijima. I sama činjenica da kod onih najznačajnijih kao i onih manje značajnih predstavnika anarhističke misli nema nekog čvršćeg unutarnjeg jedinstva danas je zanimljivija od jednoobraznosti koja je prisutna drugdje (da ne idemo predaleko dovoljno je prisjetiti se marksizma). Budući da su se u potpunosti obistinila predviđanja anarhističkih kritičara o takozvanom državnom socijalizmu i budući da je anarhizam ostao sam na poprištu, nema razloga da se na njegovoj osnovi ne zaputimo u pravcu slobode.

Jedno od važnijih područja anarhističkog djelovanja je uklanjanje pogubne tendencije tehnologije da se ljudski rod izolira od okoliša gledajući na prirodu kao na nešto što postoji samo zato da bismo mi njome vladali. Tom problemu je Murray Bookchin dao središnje mjesto u svome promišljanju anarhizma: “…Anarhisti i ekolozi, svatko na svoj način, smatraju vlast podsvjesnom kočnicom, utegom koji opterećuje stvaralački potencijal prirodne i društvene situacije. Njihov cilj nije da zazidaju vidike, nego da ih otvore! Oni žele proniknuti u razum i saznanje kao sredstva za ostvarenje neke moguće situacije, a ne da zamijene te potencijale unaprijedstvorenim pojmovima ili njihovim dogmatskim izvitoperenjem…”

Prostor za djelovanje jest bitno sužen u odnosu na njegove početke, ali ga još uvijek ima dovoljno da bi i danas u izmijenjenim okolnostima anarhisti mogli teoretizirati i djelovati beskrajno raznoliko i nema nikakve sumnje, argumentirano. Otvoreno, slobodno teoretiziranje dopušta anarhistima da raspravljaju s neanarhistima o problemima u potrazi za temeljnim političkim aktivnostima, izbjegavajući marginalizaciju koju potraga za dogmatskom točnošću uvijek generira. Sve je dopušteno unutar općih parametara antidržavnog, antikapitalističkog, antihijerarhijskog sporazuma.

A tko bi to bio anarhist danas i na koji način bi on djelovao? Današnji anarhist jest netko tko, u svojim odnosima s drugim ljudima, nastoji otkloniti izvršavanje moći kao i negativni aspekt moći. Ali, ako je moguće ovdje i sada biti anarhist, time se želi reći upravo sada, odmah, a ne sutra, ne prekosutra, ne jednoga dana upitne revolucije. Svatko bi u svojoj konkretnoj, realnoj poziciji morao moći primijeniti tu slobodarsku etiku.

Zoran Senta