Walden | Henry David Thoreau

BAKEROVA FARMA

 

Odlutao bih katkad do borikâ što koče se poput hramova ili brodovlja na moru, s punim jarboljem, granja ustalasalog i namreškanog na svjetlosti, tako mekih, zelenih i sjenovitih te bi se druidi odrekli svojih hrastova da među njima štuju božanstva; ili do cedrove šume iza Flintova jezera, čija su stabla, prekrivena bjelkasto-plavim bobama i sveđer više ustremljena, dostojna da stoje pred Valhalom,(157) a puzava borovica prekriva tlo vijencima punim plodova; ili pak do močvara gdje lišajevi u lancima vise s bijelih smreka, a zemlju prekrivaju otrovne gljive, okrugli stolovi močvarnih božanstava, dok panjeve rese još ljepše gljive, nalik leptirima ili školjkama, biljni ogrci; gdje rastu močvarni karanfil i vučji dren, crvene johine bobe sjaje se poput đavolkovih očiju, voštana penjačica brazda i slama u svojim naborima i najtvrđe drvo, a od ljepote boba divlje božikovine promatrač zaboravlja svoj dom, zaslijepljen i namamljen i drugim divljim zabranjenim plodovima bez imena, odveć krasnima za ukus smrtnika. Umjesto da navraćam kod nekog učenjaka, mnogo sam puta posjetio pojedina stabla, od vrsta koje su rijetke u ovom kraju i stoje daleko posred nekog pašnjaka, u dubinama kakve šume ili močvare, ili pak na vrhu brijega: tako recimo crnu brezu, od koje imamo lijepih primjeraka promjera više od pola metra; njenu rođakinju žutu brezu, u širokom zlatnom ruhu, miomirisnu poput prve; bukvu, tako skladnog debla i lijepo oslikanu lišajevima, savršenu u svim pojedinostima, od koje, izuzev raštrkanih primjeraka, znam samo za jedan mali lug pozamašnih stabala preostao na području grada, a za koji neki pretpostavljaju da su ga zasadili golubovi domamljeni svojedobno bukovim žirovima; vrijedi vidjeti srebrnkaste iskre što frcaju dok kalate to drvo; lipu; grab; celtis occidentalis iliti lažni brijest, od kojega imamo samo jedno razraslo stablo; pokoji viši jarbol bora, hrast za šindru ili jelu savršeniju no inače što se kao pagoda koči sred šume; i mnogo drugih koje bih mogao spomenuti. Bijahu to svetišta koja sam pohodio ljeti i zimi.

Jednom se slučilo te sam stao na samo izlazište dugina luka, koji je ispunio niži sloj atmosfere obojivši okolnu travu i lišće i zasljepljujući me kao da gledam kroz obojeni kristal. Bilo je to jezero dugine svjetlosti u kojemu sam nakratko živio poput dupina. Da je potrajalo duže, možebit bi obojilo i moja zanimanja i život. Dok sam hodao željezničkim nasipom, divio sam se kolutu svjetla oko svoje sjene i rado pomišljao da sam jedan od izabranih. Jedan moj posjetitelj izjavio je da sjene nekih Iraca pred njim nisu okružene kolutom te da se samo urođenici ističu na taj način. Benvenuto Cellini pripovijeda nam u svojim memoarima(158) kako se, nakon nekog strašnog sna ili priviđenja koje mu se ukazalo tijekom zatočeništva u tvrđavi sv. Angela, nad sjenom glave ujutro i uvečer pojavljivala blistava svjetlost, bio on u Italiji ili Francuskoj, osobito uočljiva kad je trava bila orošena. Bijaše to vjerojatno ista pojava koju sam ja jednom zgodom spomenuo, a koja se osobito zapaža ujutro, ali i u druga doba, čak i po mjesečini. Premda je stalna, obično se ne primjećuje, a u slučaju razdražljive mašte poput Cellinijeve biva dovoljnom osnovom za praznovjerje. K tome, on nam kazuje kako ju je pokazao tek sasma malobrojnima. No zar nisu doista odabrani oni koji su svjesni da ih se uopće promatra?

Jednog poslijepodneva krenuo sam kroz šumu na Fair-Haven u ribolov, da dopunim svoju oskudnu povrtnu prehranu. Put me vodio kroz Prijaznu livadu, produžetak Bakerove farme, tog utočišta koje je u međuvremenu opjevao pjesnik, počinjući ovako:

Ljupko polje k tebi vodi,
Gdje mahovinasta voćka rodi
Rumenom potoku blizu
U kojemu bizam klizi,
A pastrva vita
U vodi toj hita.(159)

Pomišljao sam živjeti ondje prije nego što sam otišao na Walden. “Pecao” sam jabuke, preskakao potok i plašio bizama i pastrvu. Bilo je to jedno od onih poslijepodneva koja kanda se unedogled pružaju pred nama, u kojem se mnogi događaji mogu zbiti, znatan dio našega prirodnog života, iako ga je pola već bilo prošlo kad sam krenuo. Putem je naišao pljusak, koji me primorao da stojim sat i pol ispod nekog bora, zaklanjajući glavu nanizanim granjem i rupcem, a kad sam napokon prebacio udicu preko plitkovodne trave, stojeći do pasa u vodi, odjednom sam se obreo u sjeni oblaka i prolomila se takva grmljavina te mi nije ostalo drugo do slušati je. Bogovi su zacijelo ponosni, pomislih, što takvim rašljastim munjama ubogoga nenaoružanog ribolovca tjeraju u bijeg. Stoga sam pohitao da se sklonim u najbližu kolibu, koja se nalazila gotovo kilometar od bilo kakve ceste, ali i isto toliko bliže jezeru, te je već dugo bila nenastanjena:

I tu je pjesnik gradio,
Za minulih ljeta,
Jer gle brvnaru bijednu
Što zator svoj sreta.

Tako kazuje Muza. No u njoj su, otkrio sam, sada živjeli Irac John Field, njegova žena i nekoliko djece, od dječaka širokog lica koji je pomagao ocu u poslu te je sada trčao do njega iz kaljuže da umakne kiši, do naborana sibilskog djetešceta stožaste glave koje je sjedilo na očevu koljenu kao u plemenitaškoj palači i iz svoga doma, sred vlage i gladi, ispitivački promatralo neznanca, s povlasticom djetinjstva, ne znajući da je posljednji izdanak plemenite loze, nada i zvijezda vodilja svijeta, a ne ubogo izgladnjelo derište Johna Fielda. Sjedili smo zajedno pod onim dijelom krova koji je najmanje propuštao, dok je vani pljuštalo i sniježilo. Mnogo sam puta nekoć sjedio ondje prije nego što je sagrađen brod koji je tu obitelj donio u Ameriku. John Field bijaše čestit, radišan ali bjelodano nesnalažljiv čovjek, a njegova žena junačno je kuhala tolike uzastopne večeri u zakucima one veličajne peći; okrugla, masnog lica i nepokrivenih grudi, sveudilj misleći kako će jednoga dana popraviti svoje prilike, nikad bez krpe u ruci, premda njen učinak još nigdje nije bio vidljiv. Pilići, koji su se također onamo sklonili od kiše, šepirili su se prostorijom poput članova obitelji, odviše počovječeni, činilo mi se, za dobru pečenku. Stajali su, gledali me u oči ili mi značajno kljucali cipelu. Moj mi je domaćin u međuvremenu ispripovijedao priču o tome kako naporno radi “glibeći” za susjednog farmera, raskapajući lopatom ili motikom livadu za nadnicu od deset dolara po jutru i uporabu zemlje s gnojivom na godinu dana, a njegov sinčić širokog lica za to je vrijeme veselo radio uz oca ne znajući kako je jadan posao ovaj sklopio. Pokušao sam mu pomoći svojim iskustvom, govoreći mu da mi je jedan od najbližih susjeda te da i ja, koji sam ovamo došao u ribolov i izgledam kao danguba, zarađujem za život kao i on; da živim u čvrstoj, svijetloj i čistoj kući koja teško da stoji više od godišnje najamnine koju on obično plaća za tu ruševinu; te kako bi, ako se odluči, mogao sebi za mjesec ili dva sagraditi vlastitu palaču; da ne pijem čaj, kavu i mlijeko i ne jedem maslac i svježe meso, pa ne moram raditi da bih ih nabavio; i opet, budući da ne radim mnogo, ne moram mnogo ni jesti pa me hrana stoji sitnicu; no kako je počeo s čajem, kavom, maslacem, mlijekom i govedinom, on je morao naporno raditi da ih plati, a radeći naporno morao je mnogo jesti da nadoknadi trošenje svoga organizma — i tako se stvar svodila na isto, i više od toga, jer bio je nezadovoljan i tratio je život na to rintanje; pa ipak je, dolazeći u Ameriku, smatrao dobitkom to što ovdje možete svaki dan doći do čaja, kave i mesa. No, jedina je prava Amerika ona zemlja u kojoj ste slobodni voditi takav način života koji vam može omogućiti da se snađete bez njih, i gdje vas država ne nastoji primorati da podržavate ropstvo, rat i druge suvišne izdatke koji izravno ili neizravno proishode iz uporabe takvih stvari. Jer ja sam hotimice razgovarao s njime kao da je filozof ili to želi biti. Bilo bi mi drago da se sve livade na zemlji ostave u divljem stanju, ako bi to bila posljedica početka rada ljudi na vlastitom iskupljivanju. Čovjek ne treba proučavati povijest da bi otkrio što je najbolje za njegovu vlastitu kulturu. Ali avaj, kultura jednog Irca pothvat je kojega se valja latiti svojevrsnom moralnom motikom. Rekoh mu da mu, budući da toliko radi na raskaljuživanju, trebaju debele čizme i čvrsta odjeća, koja se ipak ubrzo uprlja i iznosi, ali ja sam nosio lagane cipele i tanku odjeću, koja ne stoji ni upola toliko, premda on možebit misli da sam odjeven kao gospodin (što međutim nije bio slučaj), a za sat ili dva, bez napora, već kao opuštanje, mogu ako želim naloviti ribe koliko mi treba za dva dana, ili zaraditi dovoljno novca za cijeli tjedan. Kad bi on i njegova obitelj živjeli jednostavno, mogli bi ljeti iz razonode brati borovnice. John je na to uzdahnuo, a njegova žena zapiljila se u mene podbočenih ruku, i činilo se da se oboje pitaju imaju li dovoljno kapitala da krenu tim smjerom ili dovoljno aritmetike da to provedu. Bijaše to za njih nasumična plovidba te nisu jasno vidjeli kako da stignu do luke; pretpostavljam stoga da se i dalje hrabro nose sa životom, na svoj način, licem u lice, zubima i noktima, nemajući vještine da rascijepe njegove masivne stupove kakvim podesnim klinom pa da ga podrobno prekopaju, naumljeni pristupati mu grubo, kao što bi čovjek rukovao čičkom. Ali bore se u silno nepovoljnom položaju — John Field, avaj, živi bez aritmetike, i propada.

“Pecate li ikad?” upitah. “O, da, ulovim tu i tamo obrok kad nemam posla; ulovim dobre grgeče.” “Koji vam je mamac?” “Ulovim klenove na crva pa su mi oni mamac za grgeča.” “Bolje je da sad pođeš, Johne”, reče njegova žena ozarena lica punog nade; ali John se skanjivao.

Pljusak je prošao i dúga iznad istočne šume obećavala je lijepu večer, pa sam otišao. Kad sam se našao vani, zamolih za zdjelu, nadajući se baciti pogled na dno zdenca da dovršim razgledavanje zemljišta; ali ondje, avaj, pličine i živi pijesak, a k tome je uže puklo i vedro otišlo u nepovrat. U međuvremenu je odabrana prava kuhinjska posuda, voda je naoko destilirana te nakon dugog savjetovanja i odlaganja dodana žednome, a da se još nije ohladila ni slegla. Takvom se kašom ovdje održava život, pomislih te, sklopivši oči i uklonivši trunje vješto usmjerenom strujom, otpih za iskrenu gostoljubivost što srčaniji gutljaj. Nisam izbirljiv u takvim slučajevima kad su manire u pitanju.

Dok sam napuštao Irčev krov nakon kiše, koračajući iznova prema jezeru, moja žurba da ulovim štuke, gacajući po zabitim livadama, lokvama i barama, po samotnim i divljim mjestima, učinila se načas ispraznom meni kojega su slali u školu i na fakultet; no dok sam hitao niz brijeg prema zarumenjelom zapadu, s dúgom iznad ramena, a do mog uha dopirali su, ne znam odakle, kroz pročišćeni zrak neki slabašni zveckavi zvuci, moj dobri duh kanda mi je govorio: “Idi, pecaj i lovi nadaleko i široko iz dana u dan — još dalje i šire — i počini kraj brojnih potoka i ognjišta bez zlih slutnji. Sjeti se svoga Tvorca u danima mladosti svoje. Ustaj slobodan od brige prije zore i iskaj pustolovine. Nek te podne zatekne uz druga jezera a noć te posvuda uhvati kod kuće. Nema prostranijih polja od ovih, nema vrednijih igara od onih koje se ovdje mogu igrati. Rasti divalj sukladno svojoj prirodi, poput ovog šaša i paprati koji nikad neće postati engleska trava. Neka grom tutnji; pa što ako prijeti satrti urod seljacima? To nije poruka koju tebi nosi. Zakloni se pod oblak, dok oni bježe u kola i šupe. Neka ti zarađivanje za život ne bude zanimanje, nego razonoda. Uživaj u zemlji, ali je ne posjeduj. Zbog manjka poduzetnosti ljudi su tamo gdje jesu, kupuju i prodaju i provode život poput kmetova.”

O, Bakerova farmo!

Krajobraz gdje najbujnije počelo
Sunčev sjaj je nedužan i sitan.

* * *

Nitko ne hita se gostit
Na ograđenoj poljani tvojoj.

* * *

Ni sa kime ti se ne trviš,
Pitanjem nije te vidjet smetena,
Krotak sad ko i na pogled prvi,
U priprostu ruhu od gabardena.

* * *

Amo vi u kojih je ljubav,
I vi kojima vlada mrzost,
Djeco Svetoga Goluba
I urotnici državni brzo,
Ter objesite zavjera sanje
O drveća čvrsto granje!

Ljudi noću krotko dolaze kući tek s obližnjeg polja ili ulice, gdje ih progone odjeci njihova kućanstva, a život im vene jer uvijek iznova udiše vlastiti dah; jutrom i s večeri njihove sjene sežu dalje od njihovih koraka. Kući bismo trebali dolaziti izdaleka, iz pustolovina, pogibli i otkrića, svakoga dana s novim iskustvom i značajem.

Prije no što sam dospio do jezera neki novi poriv izveo je van Johna Fielda koji se, izmijenjena duha, okanio “raskaljuživanja” prije zalaska. Ali on je, siromah, uznemirio samo nekoliko peraja dok sam ja lovio lijep niz, na što je rekao da je on takve sreće; no kad smo zamijenili mjesta u čamcu, premjestila se i sreća. Ubogi John Field! — vjerujem da ne čita ovo, osim ako se time ne želi popraviti — naumljen živjeti na način staroga kraja u ovoj primitivnoj novoj zemlji, pa grgeče lovi klenovima. Dobar je to mamac ponekad, priznajem. S cijelim obzorom za sebe, ipak je siromašan čovjek, rođen da bude siromašan, s naslijeđenim irskim siromaštvom i siromašnim životom, svojom Adamovom bakom i močvarnim navadama, da se ne uzdigne na ovome svijetu, ni on ni njegovo potomstvo, dok im stopala s plivaćom opnom kojima gacaju po baruštini ne dobiju talaria.(160)

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.