Walden | Henry David Thoreau

EKONOMIJA

 

Dok sam pisao sljedeće stranice, ili bolje kazano njihov veći dio, živio sam sâm, u šumi, kilometar i pol od prvoga susjeda, u kući koju sam sâm izgradio na obali jezera Waldena, u Concordu u Massachusettsu, a za život sam zarađivao isključivo radom svojih ruku. Živio sam ondje dvije godine i dva mjeseca. Trenutačno opet boravim u civilizaciji.

Ne bih svoj slučaj toliko nametao pažnji čitatelja da moji sumještani nisu postavljali veoma potanka pitanja o mome načinu života, koja bi neki nazvali neumjesnima, premda se mene ona uopće ne doimlju neumjesnima, nego, s obzirom na okolnosti, nadasve prirodnima i umjesnima. Neki su pitali što sam jeo, nisam li se osjećao usamljeno, jesam li se bojao i tome slično. Drugi su željeli znati koliki sam dio svoga prihoda izdvajao u dobrotvorne svrhe, a neki, koji imaju velike obitelji, koliko sam siromašne djece uzdržavao. Zamolit ću stoga one svoje čitatelje koji za mene ne ćute osobito zanimanje da mi oproste poduhvatim li se odgovora na neka od tih pitanja u ovoj knjizi. U većini se knjiga “ja”, prvo lice, ispušta; u ovoj će ono biti zadržano, i u tome je, u odnosu na sebeljublje, glavna razlika. Obično zaboravljamo da, na koncu konca, uvijek govori prvo lice. Ne bih morao toliko govoriti o sebi kad bi postojao itko drugi koga tako dobro poznajem. Nažalost, na tu sam temu ograničen svojim oskudnim iskustvom. Štoviše, sâm od svakog pisca prije ili kasnije očekujem jednostavan i iskren prikaz vlastita života, a ne tek ono što je čuo o životima drugih ljudi; prikaz kakav bi poslao svojoj rodbini iz neke daleke zemlje; jer ako je živio iskreno, za mene je to moralo biti u dalekoj zemlji. Možda su ove stranice većma upućene siromašnim učenicima. Koliko je do ostalih mojih čitatelja, oni će prihvatiti onaj dio koji ih se tiče. Uzdam se da nitko neće rastegnuti šavove navlačeći na se taj kaput, jer bi mogao valjano poslužiti onom kome bude pristajao.

Rado bih kazao nešto što se ne tiče toliko Kineza ili žitelja otočja Sandwicha koliko vas koji čitate ove stranice, a za koje se veli da živite u Novoj Engleskoj; nešto o vašem položaju, napose o vašemu vanjskom položaju odnosno okolnostima u ovom svijetu, u ovom gradu, o tome što je on, je li nužno da bude nevaljao kakav jest, može li ga se unaprijediti ili ne može. Uvelike sam proputovao Concord i posvuda mi se, u trgovinama, u uredima i na poljima, činilo da njegovi stanovnici na tisuću neobičnih načina čine pokoru. Ono što sam čuo o brahmanima koji sjede izloženi četvorim vatrama i gledaju ravno u Sunce, ili vise obješeni naglavce ponad plamenova, ili zure u nebo preko ramena “dok im ne postane nemoguće vratiti se u prirodan položaj, a kroz izvinuto grlo više im do želuca ne može proći ništa doli tekućina”, ili borave, doživotno okovani, u podnožju kakva stabla, ili svojim tijelima, poput gusjenica, premjeravaju širinu golemih carstava, ili stoje na jednoj nozi navrh stupa — čak i takvi oblici svjesne pokore jedva da su nevjerojatniji i začudniji od prizora kojima svakodnevno svjedočim. Dvanaest Heraklovih poslova bijahu trica u usporedbi s onima kojih se laćaju moji susjedi; jer njih je bilo samo dvanaest i imali su svrhu, ali nikad nisam vidio da su ti ljudi ubili ili zatočili kakvu neman ili dovršili ikoji posao. Oni nemaju prijatelja Jolaja koji bi usijanim željezom spalio korijen Hidrine glave, nego čim smrskaju jednu glavu, izrastu dvije.

Vidim mladu čeljad, svoje sumještane čija je nesreća u tome da su naslijedili posjede, kuće, štagljeve, stoku i poljodjelsko oruđe; jer njih je mnogo lakše steći nego ih se riješiti. Bolje bi im bilo da su se rodili na otvorenom pašnjaku i da ih je othranila vučica, kako bi bistrijim očima mogli vidjeti kakvo su polje bili pozvani obrađivati. Tko ih je učinio kmetovima zemlje? Zašto bi morali jesti svojih šezdeset jutara ako je čovjek osuđen jesti samo svoju mjericu praha? Zašto moraju početi kopati svoje grobove čim se rode? Na njima je da žive životom čovjeka, da odgurnu sve to pred sobom i snađu se kako znaju i umiju. Koliko sam ubogih besmrtnih duša susreo koje bijahu malne skršene i ugušene pod svojim bremenom te su puzale cestom života, gurajući pred sobom štagalj dvadeset tri sa dvanaest metara, nikad očišćenih Augijevih staja,(11) uza stotinu jutara zemlje, oranje, košnju, pašu i šumu! Bezemljaši, koji se bore bez takvih tereta nepotrebno naslijeđenih, nalaze dovoljno posla da podjarme i njeguju nekoliko kubnih stopa tijela.

No ljudi se naprežu u zabludi. Znatniji dio čovjeka ubrzo se ubrazda u zemlju te se pretvori u gnojivo. Tjerani prividnom sudbinom, koja se obično naziva nužnošću, oni, kao što veli jedna stara knjiga,(12) zgrću blago što ga moljac i rđa nagrizaju a kradljivci ga potkapaju i kradu. Život je to lude, kao što će i otkriti kada dospiju do njegova kraja, ako ne prije. Rečeno je da su Deukalion i Pira stvorili ljude tako što su bacali kamenje preko ramena:

Inde genus durum sumus, experiensque laborum,
Et documenta damus quâ simus origine nati.

Ili kao što to na svoj zvonak način rimuje Raleigh —

From thence our kind hard-hearted is, enduring pain and care,
Approving that our bodies of a stony nature are.
(13)

Toliko o slijepoj pokornosti promašenom proročanstvu, bacanju kamenja preko ramena i negledanju kamo ono pada.

Većina ljudi, čak i u ovoj razmjerno slobodnoj zemlji, iz puka su neznanja i zablude toliko zaokupljeni umjetnim brigama i zališno surovim mukama života te nisu kadri ubirati njegove vrsnije plodove. Prsti su im uslijed prekomjerna napora za to odveć nespretni i drhtavi. Trudbenik, zapravo, nema dokolice za pravu svagdanju čestitost; ne može si priuštiti održavanje uistinu ljudskih odnosa s ljudima; njegovu radu pala bi cijena na tržištu. Nema vremena biti išta drugo doli stroj. Kako može valjano upamtiti svoje neznanje — koje njegov rast iziskuje — onaj tko se tako često mora koristiti svojim znanjem? Katkad bismo ga trebali zabadava nahraniti, odjenuti i pružiti mu okrepu prije no što o njemu sudimo. Najvrsnije značajke naše naravi, poput cvijeta na voćkama, mogu se sačuvati jedino krajnje pomnim rukovanjem. Pa ipak, ni prema sebi niti jedni prema drugima ne postupamo tako nježno.

Neki su od vas, znamo svi, siromašni, život im je težak i kadšto se takoreći bore za dah. Ne sumnjam da neki među vama koji čitate ovu knjigu nisu u stanju platiti sve ručkove koje su pojeli, kapute i cipele koji se brzo troše ili su se već istrošili, te su se utekli ovim stranicama da potroše posuđeno ili ukradeno vrijeme, otimljući vjerovnicima sat vremena. Vrlo je očito kako niske i puzave živote vode mnogi među vama, jer moj je vid izoštren iskustvom; uvijek na rubu, pokušavate ući u posao i izići iz dugova, drevnoga gliba što su ga Latini nazivali s alienum, tuđom mjedi, jer neki njihovi novčići bijahu skovani od mjedi; sveudilj živite, umirete i odlazite pod zemlju zbog te tuđe mjedi; uvijek obećavate platiti, obećavate platiti sutra, a umirete danas, u stečaju; trsite se dodvoriti, pridobiti kupca, na svakojake načine, samo ne prijestupima vrijednim zatvora; lažete, ulagujete se, glasujete, skupljate se u orahovu ljusku uglađenosti ili širite u ozračje orijetkog i lagašnog velikodušja, kako biste uzmogli nagovoriti susjeda da vam dopusti izraditi mu cipele, šešir ili kočiju, ili pak za nj uvesti mješovitu robu; razbolijevate se kako biste mogli uštedjeti nešto za bolesne dane, nešto što ćete pohraniti u staru škrinju, u čarapu pod žbukom ili, još sigurnije, u banku od opeke; nije važno kamo, nije važno koliko mnogo ili malo.

Katkad se čudim što, gotovo bih rekao, možemo biti tako isprazni te pristajati uz grub ali pomalo tuđinski oblik sluganstva zvan crnačkim ropstvom, toliko je žustrih i prepredenih gospodara što porobljuju sjever i jug. Teško je imati južnjačkog nadglednika robova, još gore imati sjevernjačkog, ali najgore je kada ste nadglednik samome sebi. Pričajte mi o božanstvu u čovjeku! Pogledajte kočijaša na cesti koji po noći ili danu putuje na sajmište: komeša li se u njemu ikakvo božanstvo? Najviša mu je dužnost da nahrani i napoji svoje konje! Što je njemu njegova sudbina u usporedbi s kamatama od prijevoza? Ne vozi li on za gospodina Komešala? Koliko je bogolik, koliko besmrtan? Gledajte kako se šulja i puže, kako cijeloga dana rastreseno strahuje te nije ni besmrtan ni božanski, nego je rob i zatočenik vlastita mnijenja o sebi, glasa što ga je stekao vlastitim djelima. Javno je mnijenje slab tiranin u usporedbi s našim osobnim mnijenjem. Ono što čovjek misli o sebi određuje, ili radije naznačuje njegov usud. Samooslobođenje čak i u zapadnoindijskim pokrajinama uobrazilje i mašte — koji će Wilberforce(14) dovesti do toga? Pomislite također na naše gospođe koje se za posljednji dan pripremaju vezući jastučiće, da ne bi odale odveć žustro zanimanje za svoj usud! Kao da možete ubiti vrijeme a da ne naudite vječnosti.

Većina ljudi vodi život tihog očaja. Ono što nazivamo rezignacijom potvrđeni je očaj. Iz očajnoga grada odlazite na očajno selo i morate se tješiti srčanošću zerdava i bizamskih štakora. Uvriježen ali nesvjestan očaj krije se čak i ispod takozvanih igara i razonoda čovječanstva. U njima nema zaigranosti, jer one dolaze nakon posla. No obilježje je mudrosti ne činiti ništa očajnički.

Razmotrimo li, da se poslužimo rječnikom katekizma, što je glavna svrha čovjekova te koje su istinske životne potrebe i sredstva, čini se kao da su ljudi hotimično odabrali uobičajeni način življenja jer im je on bio draži od svakoga drugog. No oni iskreno misle da nije ostalo nikakva izbora. Ali čile i zdrave naravi pamte da je sunce svanulo bistro. Nikad nije prekasno da odustanemo od svojih predrasuda. Ni u jedan način mišljenja ili djelovanja, ma koliko drevan bio, ne možemo se uzdati bez dokaza. Ono što danas svatko ponavlja poput jeke ili prelazi preko toga šutke kao preko istine sutra se može pokazati kao laž, puka magla mnijenja za koju su neki vjerovali da je oblak koji će plodnom kišom poškropiti njihova polja. Stari ljudi kažu da nešto ne možete učiniti, a vi pokušate i ustanovite da možete. Stara djela za stare, a nova djela za nove ljude. Stari ljudi nekoć možebit nisu znali dovoljno da donesu svježeg ogrjeva i pothrane vatru; novi ljude stave malo suharaka pod kotao pa jure globusom brzinom ptica,(15) da na neki način ubiju stare, kao što veli izreka. Starost nije ništa pozvanija za učitelja od mladosti, jer nije stekla toliko koliko je izgubila. Gotovo da se može sumnjati je li najmudriji čovjek življenjem naučio išta od apsolutne vrijednosti. Stari zapravo i nemaju neki osobito važan savjet koji bi dali mladima, jer njihovo je iskustvo tako krnje a život tako bijedan promašaj, zbog osobnih razloga, kao što zacijelo vjeruju, i može biti da imaju još nešto vjere koja protuslovi tom iskustvu te su samo manje mladi nego što su bili. Na ovome planetu živim tridesetak godina, a od starijih još čekam čuti prvi slog vrijedna ili makar iskrena savjeta. Nisu mi rekli, a vjerojatno mi niti ne mogu reći ništa korisno. Evo života, eksperimenta što ga uvelike još nisam iskušao, ali nikakve vajde nemam od toga što oni jesu. Ako imam ijedno iskustvo koje smatram vrijednim, razmišljanje će mi zasigurno pokazati da mi moji Mentori(16) o tome nisu kazali ništa.

Jedan mi seljak veli: “Ne možete živjeti samo od biljne hrane, jer ona ne pribavlja ništa za rast kostiju”; i tako on pobožno posvećuje dio svoga dana opskrbi svoga sustava sirovinom za kosti, hodajući cijelo vrijeme dok govori iza svojih volova koji, svojim od bilja izgrađenim kostima, vuku njega i njegov drndavi plug svim preprekama unatoč. Neke su stvari doista životna sredstva u nekim krugovima, među bespomoćnima i bolesnima, dok su u drugima zgoljni luksuz a u nekima su posve nepoznate.

Nekima se čini da su njihovi prethodnici prehodali cijelo zemljište ljudskog života, visove i doline, i za sve se pobrinuli. Prema Evelynu, “mudri Salamon propisao je čak i udaljenosti među stablima, a rimski su pretori odredili koliko često možete stupiti na susjedovu zemlju da sakupite žirove koji padaju na nju bez narušavanja posjeda, kao i koliki dio pripada tome susjedu”.(17) Hipokrat je čak ostavio upute o tome kako trebamo rezati nokte, naime u ravnini s vrhovima prstiju, ni duže ni kraće. Nedvojbeno su jednoličnost i dosada, koje su navodno iscrpile raznolikost i radosti života, stare kao Adam. No čovjekove sposobnosti nikad nisu izmjerene; niti nam o tome što on može valja suditi po ikojim predšasnicima, toliko je malo toga iskušano. Kakvi god dosad bili tvoji promašaji, “ne žalosti se, dijete moje, jer tko će ti pripisati ono što ostavio si neučinjeno?”(18)

Svoj život možemo ispitati nebrojenim jednostavnim pokusima, kao što je recimo onaj koji pokazuje da isto sunce od kojega zori moj grah osvjetljava u isti mah sustav planeta kao što je naš. Da sam se svojedobno toga sjetio, bio bih spriječio neke pogreške. To nije bilo svjetlo u kojem sam ga okopavao. Zvijezde su vrhovi tako čudesnih trokutâ! Kako udaljena i različita bića u raznim prebivalištima univerzuma u istom trenutku promatraju isto sunce! Narav i ljudski život raznoliki su kao i naša ustrojstva. Tko će reći kakve izglede život nudi drugom? Bi li nam se moglo dogoditi veće čudo nego da načas pogledamo jedan drugom kroz oči? U jedan bismo sat proživjeli sva doba svijeta, da, sve svjetove od pamtivijeka. Povijest, poezija, mitologija! — ne znam koje bi čitanje tuđeg iskustva bilo tako zapanjujuće i poučno.

Za veći dio onoga što moji susjedi nazivaju dobrim ja iz dna duše vjerujem da je loše, i ako se pokajem zbog ičega bit će to po svoj prilici moje dobro ponašanje. Kakav me to zloduh opsjeo te sam se tako dobro ponašao? Možeš, starče, reći ono najmudrije što znaš — ti koji si doživio sedamdeset godina, ne bez svojevrsne časti — ali ja čujem neodoljiv glas koji me odvlači od svega toga. Jedan naraštaj napušta pothvate drugog kao nasukane brodove.

Mislim da možemo mirne duše vjerovati dobrano više no što vjerujemo. Možemo se odreći upravo onoliko brige o sebi koliko je iskreno pružamo drugdje. Priroda je jednako prilagođena našoj slabosti kao i našoj snazi. Neprestani nemir i napetost u nekih malne je neizlječiv oblik bolesti. Sazdani smo tako da preuveličavamo važnost svega što radimo, pa ipak, koliko toga ne činimo! Ili, što da smo se razboljeli? Kako smo budni! Riješeni smo ne živjeti od vjere, ako je možemo izbjeći; cijeloga dana na oprezu, noću nehotično izgovaramo molitve i predajemo se neizvjesnostima. Tako smo potpuno i iskreno prinuđeni živjeti, poštivamo svoj život i niječemo mogućnost promjene. Ovo je jedini način, kažemo; ali postoji toliko načina koliko ima polumjera koji se mogu povući iz jednog središta. Svaka promjena je čudo vrijedno razmatranja, ali čudo koje se događa svakoga trenutka. Konfucije je rekao: “Znati da znamo što znamo i da ne znamo ono što ne znamo, to je pravo znanje.”(19) Kad jedan čovjek bude sveo činjenicu imaginacije na činjenicu svoga razumijevanja, predviđam da će svi ljudi s vremenom uspostaviti svoj život na tom temelju.

Razmotrimo načas od čega potječe glavnina nevolje i tjeskobe koju sam spomenuo i koliko je nužno da budemo nevoljni, ili barem zabrinuti. Bila bi stanovita prednost živjeti primitivan život na granici naseljenosti, premda usred izvanjske civilizacije, makar samo da se nauči koje su najosnovnije životne potrebe i koje se metode poduzimaju da se one namire; ili čak da se samo prelete stari poslovni dnevnici trgovaca, da se vidi što su ljudi obično kupovali u dućanima, što su spremali u zalihe, to jest koja je najprostija mješovita roba. Napredak kroz povijest, naime, tek je neznatno utjecao na bitne zakone čovjekova postojanja; baš kao što se naši kosturi vjerojatno ne mogu razlikovati od kostura naših predaka.

Pod riječima životne potrebe mislim na sve ono što je, od svega što čovjek stječe vlastitim naporima, otprva bilo ili je uslijed duge uporabe postalo tako važno za ljudski život da su rijetki, ako je uopće itko, bilo zbog divljaštva, neimaštine ili nazora, ikad pokušali biti bez toga. Za mnoge stvorove postoji u tom smislu samo jedna potreba, hrana. Za prerijskog bizona to je nekoliko centimetara užitne trave i voda za piće, ako ne traži još i zaklon šume ili sjenu kakva brda. Nijedno surovo stvorenje ne zahtijeva više od hrane i zaklona. Životne potrebe čovjeka u ovom podneblju mogu se, prilično precizno, razvrstati pod stavke hrane, zaklona, odijevanja i ogrjeva; jer tek kad smo osigurali potonje spremni smo latiti se pravih životnih problema u slobodi i s izgledima za uspjeh. Čovjek nije izumio samo kuće nego i odjeću i kuhanu hranu; i možda je iz slučajnog otkrića topline vatre i njene kasnije uporabe, u početku raskoši, potekla današnja potreba da se uz nju sjedi. Promatramo mačke i pse kako poprimaju istu tu drugu prirodu. Pravim zaklonom i odijevanjem propisno zadržavamo vlastitu unutarnju toplinu, ali zar se ne bi moglo reći da sa suviškom istih, ili ogrjeva, to jest s vanjskom toplinom većom od naše unutarnje, zapravo počinje kuhanje? Prirodoslovac Darwin kaže za žitelje Ognjene zemlje da se vidjelo kako, dok njegovoj družini, dobro odjevenoj i posjednutoj blizu vatre, nipošto nije bilo pretoplo, tim nagim divljacima, koji su bili malo podalje, “znoj curi u potocima i da se živi prže”. Za urođenika u Novoj Holandiji(20) tako vele da bez posljedica hoda nag, dok Europljanin drhti u svojoj odjeći. Je li nemoguće spojiti otvrdnulost tih divljaka s intelektualnošću civilizirana čovjeka? Prema Liebigu,(21) ljudsko tijelo je peć, a hrana je gorivo koje održava unutarnje izgaranje u plućima. Po hladnom vremenu jedemo više, po toplome manje. Životinjska toplina rezultat je sporog izgaranja, a bolest i smrt nastupaju kad je izgaranje prebrzo, ili kad zbog manjka goriva ili pak zato što slabo vuče vatra utrne. Dakako, životnu toplinu ne treba pobrkati s vatrom, ali toliko o analogiji. Čini se stoga, prema gornjem popisu, da je izraz životinjski život gotovo istoznačan izrazu životinjska toplina; jer dok se hrana može smatrati gorivom koje održava vatru u nama — a gorivo služi samo da se ta hrana pripremi ili da se poveća toplina naših tijela dodavanjem izvana — zaklon i odijevanje također služe isključivo tome da zadrže tako stvorenu i apsorbiranu toplinu.

Glavna je, dakle, potreba naših tijela da se održe toplima, da održe životnu toplinu u nama. Kakve samo napore shodno tome poduzimamo ne samo oko hrane, odijevanja i zaklona nego i oko svojih postelja, koje su naše spavaćice, robeći ptičja gnijezda i prsa da bismo pripremili taj zaklon unutar zaklona, kao što krtica sebi prostire ležaj od trave i lišća na dnu svoje duplje! Ubog čovjek sklon je požaliti se da je ovo hladan svijet; a hladnoći, ne manje fizičkoj nego društvenoj, izravno pripisujemo veći dio svojih boljki. Ljeto, u nekim podnebljima, omogućuje čovjeku neku vrstu elizejskog života. Ogrjev mu je, osim za kuhanje hrane, tada nepotreban; sunce mu je vatra, a mnogi su plodovi njime dovoljno skuhani, dok je hrana u pravilu raznolikija, do nje je lakše doći, a odijevanje i zaklon su posve ili napola nepotrebni. U današnje doba i u ovoj zemlji, kao što sudim iz svog iskustva, nekoliko alatki, nož, sjekira, lopata, tačke itd., a za studioznije još i svjetiljka, pisaći pribor, pristup nekolikim knjigama, svrstavaju se tik do potrepština te se odreda mogu nabaviti po tričavoj cijeni. Pa ipak neki, koji nisu mudri, odlaze na drugu stranu globusa, u barbarske i nezdrave krajeve te se na deset ili dvadeset godina posvećuju trgovini kako bi mogli živjeti — to jest sačuvati ugodnu toplinu — i napokon umrijeti u Novoj Engleskoj. Luksuzno bogati ne čuvaju samo ugodnu toplinu nego i neprirodnu vrućinu; kao što natuknuh maločas, oni se kuhaju, naravno a la mode.

Većina luksuza, kao i mnoge takozvane životne udobnosti, ne samo da nisu prijeko potrebni nego tvore istinske zapreke uzdizanju čovječanstva. S obzirom na raskoš i komfor, najmudriji su oduvijek vodili jednostavniji i oskudniji život nego siromašni. Drevni filozofi, kineski, indijski, perzijski i grčki, bijahu sloj od kojega nitko nije bio siromašniji u izvanjskim bogatstvima i nitko bogatiji u unutarnjima. O njima ne znamo mnogo. Neobično je i što uopće znamo o njima koliko znamo. Isto vrijedi za novije reformatore i dobročinitelje njihova soja. Nitko ne može biti nepristran ili mudar promatrač ljudskog života ako ne stoji na povoljnom položaju koji bismo mi nazvali dobrovoljnim siromaštvom. Plod je luksuznog života luksuz, bilo u poljodjelstvu, trgovini, književnosti ili umjetnosti. Danas ima predavača filozofije, ali ne i filozofa. No krasno je predavati, jer je nekoć bilo krasno živjeti. Biti filozofom ne znači samo imati istančane misli, čak niti zasnovati školu, nego ljubiti mudrost toliko da se živi prema njezinu diktatu, život jednostavnosti, neovisnosti, velikodušnosti i uzdanja. Znači to rješavati neke životne probleme, ne samo teorijski nego i praktično. Uspjeh velikih učenjaka i mislilaca obično je dvorjanski uspjeh, ne kraljevski, ne muževan. Oni se snalaze kako bi živjeli tek prilagođeno, zapravo kao njihovi očevi, i ni u kojem smislu nisu praoci plemenitijeg soja ljudi. Ali zašto se ljudi uvijek izrođuju? Zbog čega obitelji propadaju? Što je to u luksuzu što omlitavljuje i uništava narode? Jesmo li sigurni da u našim životima nema ničeg od toga? Filozof je ispred svoga vremena čak i po izvanjskom obliku svoga života. Ne hrani se, ne konači, ne odijeva niti grije kao njegovi suvremenici. Kako čovjek može biti filozof a ne održavati svoju životnu toplinu boljim metodama nego drugi ljudi?

Kada se čovjek ugrije na nekoliko načina koje sam opisao, što zatim želi? Zacijelo ne još istovrsne topline, kao što su izdašnija i bogatija hrana, veća i raskošnija kuća, otmjenija i obilnija odjeća, češća, stalnija i vruća vatra i tome slično. Kad je stekao te stvari koje su nužne za život, postoji i druga alternativa nego da stječe suvišnosti, a ta je da se odvaži na život sada kad mu je počeo dopust od skromnije rabote. Tlo je, čini se, pogodno za sjeme, jer je ono potjeralo korijen naniže, a sada također s pouzdanjem može potjerati izdanak uvis. Zašto se čovjek tako čvrsto ukorijenio u zemlji nego da se u istom razmjeru može uspeti u nebesa? Jer, plemenitije biljke cijene se po plodu što ga na koncu donose u zraku i svjetlosti, daleko od tla, i s njima se ne postupa kao sa skromnijim jestivim biljkama koje se, makar mogu biti dvogodišnje, uzgajaju samo dok ne usavrše korijen, pa se često u tu svrhu posijeku pri vrhu tako da ih većina neće niti prepoznati u doba cvatnje.

Ne kanim propisivati pravila snažnim i junačnim naravima, koje će gledati svoja posla bilo na nebu ili u paklu, a možda će i graditi veličajnije i trošiti rasipnije od najbogatijih a da nikad ne osiromaše, jer ne znam kako oni žive — ako uopće takvi postoje, kao što se sanja; niti onima koji nalaze ohrabrenje i nadahnuće upravo u sadašnjem stanju stvari te ga njeguju s blagošću i oduševljenjem ljubavnika — a među njih donekle ubrajam i sebe; ne govorim onima koji su dobro namješteni, u kakvim god okolnostima, a oni znaju jesu li dobro namješteni ili nisu, nego poglavito većini ljudi koji su nezadovoljni i dokono se žale na težinu svoga usuda ili vremena, a mogli bi ih popraviti. Ima nekih koji se žale najžustrije i najneutješnije od svih, jer oni, kažu, ispunjavaju svoju dužnost. Na umu također imam onaj prividno bogat, ali zapravo najstrašnije osiromašen sloj, koji je zgrnuo šljaku, ali ne zna kako da je upotrijebi ili je se riješi, i tako samome sebi kuje zlatne ili srebrne okove.

Ako bih pokušao ispripovijedati kako sam prošlih godina želio provesti svoj život, vjerojatno bih iznenadio one moje čitatelje koji su donekle upoznati s njegovim pravim razvojem, a svakako bih zapanjio one koji o njemu ne znaju ništa. Tek ću natuknuti neke djelatnosti kojima bijah posvećen.

Po svakom vremenu, u svako doba dana i noći, želio sam unaprijediti dani trenutak i usto ga zarezati na svome štapu; stajati na stjecištu dviju vječnosti, prošlosti i budućnosti, koje je upravo sadašnji trenutak; dotaknuti tu crtu. Oprostit ćete mi na ponekim nejasnoćama, jer u mome je bavljenju više tajni no u onome većine ljudi, a ipak ih ne čuvam hotimično, nego su neodvojive od same njegove naravi. Rado bih rekao sve što o tome znam te nikad ne bih na svoja vrata napisao “Pristup zabranjen”.

Davno sam izgubio psa tragača, konja riđana i grlicu, i još tragam za njima. Mnogim sam putnicima govorio o njima, opisujući njihove putanje i zov na koji se odazivaju. Susreo sam jednog ili dvoje koji su čuli psa i toptanje konja te su čak vidjeli grlicu gdje nestaje iza oblaka; i činilo se da ih toliko čeznu naći kao da su ih sami izgubili.

Preduhitriti ne samo svitanje i zoru nego, ako je moguće, i samu prirodu! Koliko sam se jutara, ljeti i zimi, prije no što se ijedan susjed bavio svojim poslom, ja bavio svojim! Nema sumnje, mnogi moji sumještani sreli su me na povratku s te rabote, seljaci koji u sumrak kreću za Boston ili drvosječe što odlaze na posao. Nikada, doduše, nisam fizički pripomogao Suncu da svane, ali bilo je izvanredno važno samo prisustvovati svitanju.

Toliko jesenjih, da, i zimskih dana, provedenih izvan grada, u nastojanju da čujem što je u vjetru, da čujem to i hitro ponesem! U to sam malne utopio sav imutak i izgubio dah hitajući mu ususret. Da se to ticalo ikoje političke stranke, možete biti sigurni da bi vijest osvanula među prvima u Gazzetteu. U drugim bih prilikama gledao s promatračnice na kakvoj litici ili drvetu da brzojavim neki novi dolazak, ili bih uvečer na vrhu brda iščekivao da se nebo spusti kako bih nešto uhvatio, premda nikad nisam uhvatio mnogo, a i to bi se poput mane iznova rastopilo na suncu.

Dugo sam izvještavao za jedne novine, ne osobito velike naklade, čiji urednik još nije našao prikladnim otiskati većinu mojih priloga te sam se, kao što je s piscima i prečesto slučaj, zaludu trudio. U ovom je slučaju, međutim, moj trud bio samome sebi nagrada.

Niz godina bio sam samozvani nadglednik snježnih mećava i kišnih oluja, i svoju sam dužnost predano obavljao; nadzirao sam, ako ne glavne ceste, a ono šumske staze i sve poprečne putove, održavajući ih otvorenima, a klance premošćivao i činio ih prohodnima u sva doba; utabanost je pak svjedočila o njihovoj upotrebljivosti.

Pazio sam na divlje mjesno blago, koje je predanim pastirima zadavalo poprilične muke preskačući ograde, a na oku sam držao i slabo posjećene zakutke imanja, premda nisam uvijek znao rade li toga dana Jonas ili Salomon na određenom polju; to me se nije ticalo. Zalijevao sam crvene borovnice, divlje trešnje i koprivić, crvene borove i crne jasenove, bijelu lozu i žute ljubice, koje bi za sušnih sezona inače možda bile usahnule.

Ukratko, dugo sam se time bavio (mogu to kazati bez hvastanja), vjerno gledajući svoja posla, dok nije počelo postajati sve očitije da moji sumještani nisu voljni uvrstiti me na popis gradskih službenika niti moje namještenje učiniti sinekurom s umjerenim primanjima. Moji računi, za koje se mogu zakleti da sam ih savjesno vodio, nisu štoviše nikad bili službeno pregledani, još manje prihvaćeni, a još manje plaćeni i namireni. Nisam, međutim, niti žudio za tim.

Nedavno je jedan Indijanac lutalica došao pred kuću poznatog odvjetnika u mome susjedstvu prodavati košare. “Želite li kupiti košare?” upitao je. “Ne, ne želimo”, glasio je odgovor. “Što!” uzviknuo je Indijanac izlazeći kroz vrata, “zar nas mislite izgladnjeti?” Vidjevši kako njegovim revnim bijelim susjedima dobro ide — kako odvjetnik samo mora smisliti dokaze i, nekom čarolijom, slijede bogatstvo i ugled — rekao je sebi: ući ću u posao, plest ću košare, to je nešto što znam. Misleći da će, kad napravi košare, obaviti sve, a na bijelcu će biti da ih kupuje. Nije otkrio da ih treba napraviti tako da budu vrijedne nečijeg truda, ili barem navesti druge da misle tako, ili napraviti nešto drugo što će im se isplatiti kupiti. I ja sam svojedobno pleo košare tanane građe, ali ne tako da bi se ikome isplatilo da ih kupi. No u svome slučaju nisam smatrao ništa manje vrijednim da ih pletem, a umjesto da proučavam kako navesti ljude da kupuju moje košare proučavao sam kako izbjeći nužnost da ih prodajem. Život što ga ljudi hvale i smatraju uspješnim samo je od jedne vrste. Zašto bismo ijednu vrstu preuveličavali na račun ostalih?

Ustanovivši da mi moji sugrađani po svoj prilici neće ponuditi odaju u sudnici, niti kakvu kapelaniju ili život bilo gdje drugdje, nego da se moram snaći sâm, okrenuo sam se isključivije no ikad šumi, gdje su me bolje poznavali. Odlučio sam smjesta ući u taj posao i ne čekati da prikupim uobičajeni kapital, koristeći se oskudnim sredstvima koja sam već imao. Cilj moga odlaska na jezero Walden nije bio ni jeftin ni ugodan život, nego vođenje privatnog posla s najmanje prepreka; biti spriječen u njegovu izvršavanju zbog manjka zdravog razuma, malo poduzetnosti i poslovnog dara doimalo se ne toliko tužnim koliko budalastim.

Uvijek sam nastojao steći stroge poslovne navike; one su svakom čovjeku nužne. Ako trgujete s Nebeskim carstvom,(22) onda će vam mala poslovnica na obali, u nekoj salemskoj luci, biti dovoljan posjed. Izvozit ćete robu koju vaša zemlja može namaknuti, čisto domaće proizvode, mnogo leda i borove građe te malo granita, uvijek u domaćim teretnjacima. Bit će to valjan pothvat. Nadgledati osobno svaku pojedinost; biti u isti mah peljar i kapetan, vlasnik i osiguravatelj, kupovati i prodavati i voditi račune; čitati svako primljeno pismo, pisati ili čitati svako poslano pismo; danju i noću nadzirati istovar uvezene robe; biti na mnogim dijelovima obale gotovo u isto vrijeme — često će najvredniji teret biti iskrcan na obali Jerseyja — biti vlastiti telegraf, neumorno promatrajući obzor, dozivati sve brodove u prolazu koji se kreću prema obali; osiguravati stalnu otpremu robe za opskrbu tako udaljenog i neumjerenog tržišta; redovito se obavještavati o stanju na tržištu, o izgledima za rat ili mir posvuda te predviđati težnje u trgovini i civilizaciji — koristeći se rezultatima svih istraživačkih ekspedicija, služeći se novim prolazima i usavršenjima u pomorstvu — proučavati karte, utvrđivati položaj grebena, novih svjetionika i plutača, i uvijek iznova ispravljati logaritamske tablice, jer se zbog pogreške nekog računatelja brod koji je trebao uploviti u prijateljsku luku često slomi na stijeni — sjetimo se strašnoga La Pérouseova(23) udesa — biti ukorak s općom znanošću i proučavati živote svih velikih otkrivača i pomoraca, velikih pustolova i trgovaca, od Hanona(24) i Feničana do naših dana; konačno, s vremena na vrijeme popisati zalihe, da doznate kako stojite. Riječ je o raboti koja čovjekove sposobnosti stavlja na kušnju — o problemima dobiti i gubitka, udjela, odbitka tare i svakojakih procjena, koji iziskuju opće znanje.

Držao sam da bi jezero Walden bilo dobro mjesto za posao, ne samo zbog željeznice i trgovine ledom; ono nudi prednosti koje ne bi bilo razborito oglašavati; dobra je luka i dobar temelj. Nema tu močvara Neve koje bi trebalo zatrpati, premda posvuda morate graditi na stupovima koje ste sami zabili. Govori se da bi plima, uz zapadni vjetar i led na Nevi, zbrisala Petrograd s lica zemlje.

Kako je u taj posao trebalo ući bez uobičajenoga kapitala, možda neće biti lako naslutiti odakle je valjalo nabaviti ta sredstva, svejednako nužna za svaki takav pothvat. Koliko je do odjeće, da odmah prijeđemo na praktični dio pitanja, možda smo prilikom njene nabave češće vođeni ljubavlju prema novome i obzirima prema mnijenjima ljudi negoli istinskom korisnošću. Neka se onaj tko ima posla prisjeti da je svrha odjeće, prvo, zadržati životnu toplinu, i drugo, u ovom stanju društva, prekriti golotinju, i moći će procijeniti koliki dio bilo kakva nužnog ili važnog posla može obaviti a da ne uvećava svoju garderobu. Kraljevi i kraljice koji neko odijelo odjenu tek jedanput, makar ga za njihova veličanstva izradio kakav krojač ili krojačica, ne poznaju udobnost nošenja odijela koje pristaje. Nisu ništa bolji od drvenih stalaka o koje se vješa čista odjeća. Svakim danom naše se ruho sve više sljubljuje s nama, prima otisak nositeljeva značaja, dok ne stanemo oklijevati da ga odbacimo bez odugovlačenja, liječničkih pomagala i stanovitih svečanosti kao kad je posrijedi naše tijelo. Nikada nijednog čovjeka nisam poštovao manje zbog zakrpe na njegovoj odjeći; a siguran sam da se obično većma žudi imati pomodnu, ili barem čistu i nezakrpanu odjeću, negoli čistu savjest. No čak i ako poderotina nije zakrpana, najgori porok koji se time odaje jest nesmotrenost. Katkad iskušavam svoje poznanike ovakvim upitima: tko bi nosio zakrpu, ili makar samo dva dodatna šava preko koljena? Većina se ponese kao da vjeruje da bi njihovi životni izgledi bili uništeni ako bi to sebi dopustili. Bilo bi im lakše odšepati do grada slomljene noge nego poderanih hlača. Nastradaju li nekom gospodinu noge, to se često može popraviti; no ako slična nezgoda zadesi njegove nogavice, onda tome nema pomoći; jer on drži do onoga što se uvažava, a ne do onoga što je ustinu uvažavanja vrijedno. Poznajemo tek nekolicinu ljudi, a silno mnoštvo kaputa i hlača. Odjenite neko strašilo u svoje zadnje rublje, a vi stanite do njega razodjeveni — tko ne bi prvi pozdravio strašilo? Prolazeći neki dan kukuruzištem, u blizini šešira i kaputa na kolcu, prepoznao sam vlasnika imanja. Bio je tek nešto ofucaniji nego kad sam ga posljednji put vidio. Čuo sam za psa koji je lajao na svakog neznanca koji bi se približio zemljištu njegova gazde, ali bi ga nagitat lako utišao. Zanimljivo je pitanje do koje bi mjere ljudi zadržali svoj položaj kad bi bili lišeni odjeće. Biste li u takvom slučaju mogli za svaku skupinu civiliziranih ljudi sa sigurnošću reći koji od njih pripada najuglednijem sloju? Kada se u svojim pustolovinama oko svijeta, od istoka prema zapadu, u azijskoj Rusiji približila domovini, Madam Pfeiffer(25) kazala je da je osjetila potrebu da presvuče putnu haljinu kad je pošla na sastanak s vlastima, jer je “sada bila u civiliziranoj zemlji, gdje se… o ljudima sudi prema njihovoj odjeći”. Čak i u gradovima naše demokratske Nove Engleske slučajno posjedovanje bogatstva i njegovo očitovanje u odjeći i opremi donosi vlasniku gotovo sveopće poštovanje. No oni koji takvo poštovanje iskazuju, koliko god brojni bili, nisu drugo do pogani te im treba poslati misionara. Odjeća je usto uvela šivanje, posao koji se može nazvati beskrajnim; barem ženska haljina nikad nije zgotovljena.

Čovjek koji je najzad našao nešto da radi neće trebati novo odijelo za taj rad; dostajat će mu stara odjeća koja je tko zna otkad na tavanu skupljala prašinu. Stare cipele služit će junaku dulje nego što su služile njegovom slugi — ako junak uopće ima slugu — bosa stopala starija su od cipela i njemu će biti dovoljna. Samo oni koji idu na večernja primanja i u legislature moraju imati nove kapute, kapute koje će mijenjati često koliko se mijenja i čovjek u njima. No, ako su mi za štovanje Boga prikladni moja jakna i hlače, moj šešir i cipele, oni će biti dovoljni, zar ne? Tko je ikad vidio svoju staru odjeću — svoj stari kaput, doista iznošen, raščinjen na prvotne elemente tako da ne bi bilo milosrdno djelo darovati ga nekom siromašnijem momku, koji će ga možda darovati nekom još siromašnijem, ili da kažemo bogatijem, kojemu bi dostajalo i manje? Velim, čuvajte se svake rabote koja iziskuje novu odjeću, a ne novog nositelja odjeće. Ako čovjek nije nov, kako da mu pristane nova odjeća? Ako je pred vama bilo kakva zadaća, pokušajte je obaviti u staroj odjeći. Svim ljudima ne treba nešto čime će raditi, nego što će raditi, ili prije što će biti. Možda ne bismo nikada trebali nabavljati novo odijelo, ma koliko ono staro bilo pohabano ili prljavo, dok nas naši postupci, naši pothvati ili nekovrsni plov nisu naveli da se u starome osjećamo kao novi ljudi te bi zadržati ga bilo kao držati novo vino u starim bocama. Doba našeg mitarenja, kao i u ptica, mora biti kriza u našem životu. Gnjurac se povlači na osamljena jezera da ga ondje provede. Tako i zmija odbacuje svoj svlak i gusjenica svoje crvoliko ruho, unutarnjim radom i širenjem; jer odjeća je tek najizvanjskija pokožica i smrtni ovoj. Inače ćemo se zateći gdje jedrimo pod lažnim bojama te će nas na koncu neumitno degradirati vlastito mnijenje, kao i ono čovječanstva.

Navlačimo jedan odjevni predmet za drugim, kao da rastemo poput egzogenih biljaka pomoću izvanjskih dodataka. Naša vanjska, a često i tanka i nestvarna odjeća naša je epiderma, iliti lažna koža, koja ne sudjeluje u našem životu te se tu i tamo može svući bez kobnih posljedica; naše deblje ruho, što ga stalno nosimo, naš je stanični ovoj odnosno kora; no košulje su nam floem, odnosno prava kora, koja se ne može ukloniti a da se čovjeka ne odere i tako uništi. Vjerujem da sve rase u neka godišnja doba nose nešto što odgovara košulji. Poželjno je da čovjek bude odjeven tako jednostavno da može u mraku položiti ruke na sebe i da živi u svakom pogledu tako jedro i pripravno da može, ako neprijatelj zauzme grad, poput starog filozofa(26) išetati kroz gradske dveri praznih ruku i bez straha. Dok jedan debeo komad odjeće, u većini slučajeva, vrijedi koliko i tri tanka, a jeftina odjeća može se nabaviti po cijenama koje će doista odgovarati kupcima; dok se za pet dolara može kupiti debeo kaput koji će trajati jednako toliko godina, debele hlače za dva dolara, par čizama od kravlje kože za dolar i pol, ljetnišešir za četvrt dolara i zimska kapa za šezdeset dva i pol centa, ili bolja načinjena kod kuće po beznačajnoj cijeni, gdje bi netko bio tako siromašan, odjeven u takvo ruho, koje je sâm zaradio, a da se ne bi ondje našlo mudrih ljudi koji bi mu iskazivali poštovanje?

Kad zatražim komad odjeće određenog oblika, moja mi krojačica ozbiljno kaže: “Danas ih tako ne prave”, ne naglašavajući uopće kako je riječ o njima, kao da navodi neosoban autoritet poput Parki, i bude mi teško dati skrojiti ono što želim jer ona naprosto ne može vjerovati da ja mislim ono što kažem, da sam tako drzak. Kad čujem tu proročansku rečenicu načas utonem u misli, naglašavajući u sebi svaku riječ zasebno kako bi joj dokučio smisao, kako bih otkrio do kojeg su stupnja srodnosti oni povezani sa mnom i kakav to autoritet mogu imati u pitanju koje me se tako blisko tiče; te sam naposljetku naveden da joj odgovorim jednako zagonetno, bez iole većeg isticanja “njih” — “Istina, donedavno ih nisu tako pravili, ali sada to čine.” Od kakve joj je koristi uzimanje mjera ako ne odmjerava moj značaj, nego samo širinu mojih ramena, kao da je posrijedi stalak za vješanje kaputa? Ne štujemo mi ni Gracije ni Parke, nego Modu. Ona s punim autoritetom prede, tka i reže. Glavni majmun u Parizu natakne putničku kapu i svi majmuni u Americi učine isto. Katkad gubim nadu da ću uz pomoć ljudi ikada dobiti išta jednostavno i iskreno na ovome svijetu. Trebalo bi ih najprije provući kroz snažan tijesak, istisnuti iz njih stare nazore tako da se ne uzmognu uskoro opet osoviti na noge; a i onda bi se u društvu našao netko s crvom u glavi, ispiljenim iz tko zna kad položenog jajeta, jer takve stvari ne zatire ni vatra, pa će vam trud biti uzaludan. Nećemo ipak zaboraviti da nam je egipatsku pšenicu namrla jedna mumija.

Sve u svemu, mislim da se ne može tvrditi kako se odijevanje u ovoj ili ikojoj zemlji uzdiglo na dostojanstvo umjetnosti. Danas se ljudi snalaze i nose ono do čega mogu doći. Poput brodolomnika, stavljaju na se ono što nađu na žalu, pa se s male razdaljine, bilo prostorne ili vremenske, smiju maskaradi onih drugih. Svaki naraštaj smije se staroj modi, ali pobožno slijedi novu. Zabavlja nas pogled na ruho Henrika VIII ili kraljice Elizabete, baš kao da pripada kralju i kraljici Kanibalskih otoka. Svako je ruho bijedno ili groteskno kada nije na čovjeku. Samo ozbiljno oko koje iz njega viri i čestit život proveden u njemu zauzdavaju smijeh i posvećuju bilo čiju nošnju. Neka harlekina spopadnu grčevi i tom će raspoloženju morati poslužiti i njegovo ruho. Kad vojnika pogodi topovsko tane, dronjci su jednako pristali kao i grimiz.

Zbog djetinjaste i divljačke sklonosti muškaraca i žena prema novim uzorcima toliki drhte i zirkaju kroz kaleidoskope ne bi li otkrili određenu figuru što je ovaj naraštaj danas iziskuje. Proizvođači su naučili da je taj ukus samo stvar hira. Od dvaju uzoraka koji se razlikuju samo po nekoliko niti određene boje više ili manje, jedan će biti smjesta prodan a drugi ležati na polici, premda se često dogodi da nakon isteka sezone potonji dođe u modu. U usporedbi s time, tetoviranje nije tako jezovit običaj kakvim ga se opisuje. Nije barbarsko naprosto stoga što otisak dopire pod kožu i nepreinačiv je.

Ne mogu vjerovati da je naš tvornički sustav najbolji način na koji ljudi mogu doći do odjeće. Položaj radnika sve je više nalik na onaj u Engleskoj; a tome se nije čuditi budući da, koliko sam čuo i primijetio, glavni cilj nije taj da se čovječanstvo valjano i pošteno odjene, nego neosporno da se cehovi obogate. Ljudi na koncu pogode samo ono što ciljaju. Stoga im je, makar odmah promašili, bolje da ciljaju na nešto visoko.

Koliko je do zaklona, neću poricati da je to danas životna nužnost, premda ima primjera ljudi koji su se za dugih razdoblja bez njega snašli u zemljama hladnijim no što je ova. Samuel Laing(27) kaže da će “Laponac u svojoj kožnoj odjeći i kožnoj vreći koju navlači preko glave i ramena spavati iz noći u noć na snijegu… na hladnoći koja bi svakoga u bilo kakvoj vunenoj odjeći stajala života”. Vidio ih je gdje tako spavaju. Pa ipak dodaje: “Oni nisu otporniji od drugih ljudi.” No čovjek vjerojatno nije živio dugo na zemlji prije nego što je otkrio pogodnost kuće, udobnosti doma, a taj se izraz prvotno možda više odnosio na zadovoljstva kuće negoli obitelji; premda su ona zacijelo krajnje ograničena i povremena u podnebljima gdje je kuća u našim mislima povezana poglavito sa zimom ili kišnom sezonom, dok je dvije trećine godine, izuzev kao suncobran, nepotrebna. U našem je podneblju ona nekoć bila gotovo isključivo pokrov za noć. U indijanskim je novinama vigvam bio simbol jednodnevnog pješačenja, a niz istih urezan ili naslikan na kori drveta označavao je koliko su se puta utaborili. Čovjek nije sazdan tako velikih udova i kršan da ne bi morao suziti svoj svijet i obzidati se u prostoru prikladnom za se. Isprva je bio nag i boravio napolju, no premda je to bilo ugodno za mirna i topla vremena, danju, kišna sezona i zima, da i ne govorimo o žarkom suncu, možda bi bili zatrli njegov soj u zametku da nije pohitao zaštititi se zaklonom kuće. Adam i Eva su se prema legendi zaogrtali sjenicom prije druge odjeće. Čovjek je želio dom, mjesto topline ili udobnosti, najprije tjelesne topline a onda i topline čuvstava.

Možemo zamisliti vrijeme u kojemu se, dok je ljudski rod bio u povojima, neki poduzetni smrtnik ušuljao u jamu u stijeni da potraži utočište. Svako dijete do neke mjere počinje svijet iznova i voli ostajati vani, čak i po vlazi i hladnoći. Igra se kuće, kao i konja, jer ima nagon za tim. Tko se ne sjeća zanimanja s kojim je, kao mališan, promatrao položito stijenje ili svaki prilaz špilji? Bijaše to naravna čežnja onoga udjela našega najprimitivnijeg pretka koji je još preživio u nama. Od špilje uznapredovali smo do krovova od palmova lišća, od kore i busenja, od istkana i razapeta platna, od trave i slame, od dasaka i šindre, od kamenja i opeke. Napokon, mi ne znamo što znači živjeti pod vedrim nebom, i naš je život kućanski u više smislova nego što mislimo. Velika je udaljenost od ognjišta do polja. Možda bi bilo dobro kad bismo više svojih dana i noći provodili bez ikakve zapreke između sebe i nebeskih tijela, kad pjesnik ne bi toliko zborio pod krovom niti svetac ondje boravio predugo. Ptice ne pjevaju u špiljama, niti golubovi gaje svoju nevinost u golubinjacima.

Međutim, naumi li tko izgraditi kuću za boravak, priliči mu upregnuti nešto jenkijevske dovitljivosti kako se na koncu ne bi umjesto u kući zatekao u ubožnici, labirintu bez ključa, muzeju, sirotištu, zatvoru ili raskošnom mauzoleju. Razmotrite najprije koliko je oskudan zaklon apsolutno potreban. Viđao sam u ovom gradu Indijance Penobscot kako žive u šatorima od tanke pamučne tkanine dok je snijeg oko njih bio dubok gotovo stopu, i pomislio sam kako bi im bilo drago da je još dublji da zadrži vjetar. Nekoć, dok me pitanje kako pošteno zaraditi za život a da mi ostane sloboda za vlastita bavljenja mučilo još više nego danas, jer sam u međuvremenu nažalost pomalo otvrdnuo, znao sam uz željezničku prugu vidjeti velik sanduk, dugačak dva a širok jedan metar, u koji su radnici noću stavljali alat pod bravu; to me navelo na pomisao da bi svatko u stisci mogao sebi pribaviti takav za jedan dolar, prosvrdlati u njemu nekoliko rupa da bi u nj barem dopirao zrak, zavući se unutra za kiše i noću, spustiti poklopac te tako imati slobodu u ljubavi i biti slobodan u duši. To se nije doimalo kao najgora, a nipošto kao alternativa vrijedna prezira. Mogli biste unutra ostati dokle god vas je volja te kad god ustanete izići napolje a da vas nikakav gazda ili kućevlasnik ne salijeće radi najamnine. Mnogi se čovjek nasmrt muči da plati najamninu za veći ili raskošniji sanduk, a u takvom se sanduku ne bi nasmrt smrznuo. Uopće se ne šalim. Ekonomija je predmet koji dopušta lakomislen pristup, ali ga ne možemo na taj način riješiti. Udobna kuća za snažan i krepak soj, koji je većinom živio na otvorenom, ovdje se nekoć podizala gotovo isključivo od materijala što mu ga je dobavljala priroda. Gookin, koji je bio nadzornik Indijanaca pod upravom kolonije Massachusettsa, godine 1674. napisao je: “Njihove najbolje kuće pokrivene su vrlo uredno, čvrsto i toplo, korom drveća oguljenom s debala u doba kada se biljni sok penje, a od koje se pod pritiskom teškog drva, dok je zelena, prave velike tanke plohe… One prostije pokrivene su nekom vrsti rogožine te su također bez razlike čvrste i tople, ali ne tako dobre kao one prve… Vidio sam neke, dvadeset ili trideset metara dugačke i deset metara široke… Često sam konačio u njihovim vigvamima i ustanovio da su topli koliko i najbolje engleske kuće.” Dodaje da su obično bili nastrti prostiračima, obrubljeni fino izvezenim hasurama i opskrbljeni raznim potrepštinama. Indijanci su napredovali dotle te su podešavali djelovanje vjetra pomoću rogožine obješene preko rupe na krovu koja se pomicala uzicom. Takva se nastamba u prvom redu gradila za dan ili najviše dva te bi se obarala i podizala u nekoliko sati; svaka je obitelj posjedovala svoju ili je u jednoj od njih imala vlastitu odaju.

Na primitivnom stupnju svaka obitelj posjeduje zaklon koji vrijedi kao najbolji te je dostatan za njihove sirovije i jednostavnije potrebe; no mislim da neću pretjerati ako kažem da, premda ptice nebeske imaju svoja gnijezda, lisice svoje jazbine a divljaci vigvame, u modernome civiliziranom društvu zaklon ne posjeduje više od pola obitelji. U velikim naseljima i gradovima, gdje civilizacija osobito prevladava, broj onih koji imaju zaklon tvori tek sitan djelić cjeline. Ostali plaćaju godišnju dažbinu za to vanjsko ruho sviju, koje je postalo neophodno ljeti i zimi, kojim bi se moglo kupiti cijelo selo indijanskih vigvama, ali koje sada pridonosi tome da ostanu siromašni dokle god su živi. Ne mislim ovdje ustrajati na nedostatku unajmljivanja u usporedbi s posjedovanjem, ali očito je da divljak posjeduje svoj zaklon jer ga on stoji toliko malo, dok civilizirani čovjek svoj obično unajmljuje jer sebi ne može priuštiti da ga posjeduje; a na duže staze ne može sebi ništa lakše priuštiti niti da ga unajmi. No, odvratit će netko, pukim plaćanjem te dažbine ubogi civilizirani čovjek osigurava sebi nastambu koja je palača u usporedbi s divljakovom. Godišnja najamnina od dvadeset pet do stotinu dolara — takva je tarifa u ovoj zemlji — ovlašćuje ga da uživa u blagodatima stoljetnog napretka, u prostranim stanovima, čistoj boji i tapetama, Rumfordovu kaminu, izolacijskoj žbuci, žaluzinama, bakrenoj crpki, bravi na oprugu, prostranom podrumu i mnogo čemu drugom. No kako dolazi do toga da je onaj. za kojega se kaže da uživa u tim stvarima, tako često siromašan civilizirani čovjek, dok je divljak, koji ih nema, bogat kao divljak? Ako je utvrđeno da je civilizacija zbiljski napredak u čovjekovu položaju — a ja mislim da jest, iako samo mudri razvijaju svoje prednosti — mora se pokazati da je proizvela bolje nastambe a da ih nije učinila skupljima; cijena pak neke stvari jest iznos onoga što ću nazvati životom potrebnim da se za nju razmijeni, trenutačno ili na duge staze. Prosječna kuća u ovome kraju stoji možda osamsto dolara, a za prikupljanje te svote potrebno je deset do petnaest godina života jednog radnika, čak i ako dotični nije opterećen s obitelji — procijenimo li novčanu vrijednost svačijeg rada na dolar dnevno, jer ako neki primaju više, drugi primaju manje — tako da on obično mora provesti više od pola života da bi zaradio za svoj vigvam. Pretpostavimo li da umjesto toga plaća najamninu, to je tek dvojben izbor između dvaju zala. Bi li od divljaka bilo mudro da pod tim uvjetima zamijeni svoj vigvam za palaču?

Netko će možda naslutiti da gotovo cijelu prednost posjedovanja toga suvišnog imetka kao zalihe za budućnost, koliko se pojedinca tiče, svodim na namirivanje pogrebnih troškova. No možda se od čovjeka ne iziskuje da sebe sahrani. To, međutim, ukazuje na važnu razliku između civilizirana čovjeka i divljaka; a nema sumnje da se cilja na našu dobrobit kad se od života civiliziranih ljudi pravi institucija, u kojoj je život pojedinca uvelike progutan radi očuvanja i usavršenja života rase. No želim pokazati uz koju se žrtvu ta prednost danas stječe i ukazati na to da bismo mogli živjeti tako da osiguramo čitavu tu prednost a da ne trpimo nikakav nedostatak. Što mislite kad kažete da siromahâ svagda imate uza se, ili da oci jedoše kiselo grožđe pa djeci trnu zubi?

“Života mi moga, riječ je Jahve Gospoda: nitko od vas neće više u Izraelu ponavljati tu poslovicu…”

“…jer, svi su životi moji, kako život očev tako i život sinovlji. I evo, onaj koji zgriješi, taj će umrijeti.”(28)

Kad promotrim svoje susjede, konkordske seljake, koji su dobrostojeći barem koliko i ostali slojevi, nalazim da su većinom rintali dvadeset, trideset ili četrdeset godina kako bi postali stvarni vlasnici svojih imanja, koja su obično naslijedili s hipotekom ili pak kupili pozajmljenim novcem — a trećinu toga kuluka možemo smatrati cijenom njihovih kuća — no u pravilu ih još nisu otplatili. Doduše, hipoteke katkad premašuju vrijednost imanja, tako da se i samo imanje pretvara u jednu veliku hipoteku, pa ipak se nađe tko će ga naslijediti, a da je s time, kao što kaže, dobro upoznat. Obraćam se prisjednicima i iznenađujem se kada doznam da ne mogu istoga časa imenovati desetak osoba u gradu koje svoja imanja posjeduju slobodno i čisto. Želite li upoznati povijest tih gospodarstava, raspitajte se u bankama gdje su založena. Čovjek koji je doista isplatio svoje imanje radom toliko je rijedak da svi susjedi mogu uprijeti prstom na nj. Sumnjam da u Concordu ima troje takvih. Za trgovce se veli da će velika većina, čak devedeset sedam od njih stotinu, zasigurno propasti, a isto vrijedi za seljake. U pogledu trgovaca, međutim, jedan od njih umjesno tvrdi da znatan dio njihovih neuspjeha zapravo nisu novčani neuspjesi, nego je posrijedi naprosto neuspjeh u ispunjavanju obveza, jer im je ono nezgodno; što će reći da je moralni karakter taj koji propada. Ali to na stvar baca beskrajno gore svjetlo i k tome pokazuje da vjerojatno ni ostala trojica ne uspijevaju spasiti dušu, nego su možda bankrotirali u gorem smislu od onih koji propadnu pošteno. Bankrot i nepriznavanje duga odskočne su daske s kojih se velik dio naše civilizacije odrazuje i prekobacuje, no divljak stoji na nesavitljivoj dasci oskudice. Pa ipak, sajam stoke u Middlesexu uspješno se održava svake godine, kao da svi spojevi poljodjelskog stroja besprijekorno rade.

Seljak se trudi riješiti problem uzdržavanja formulom koja je složenija od samog problema. Da bi nabavio vezice za cipele, on špekulira stadima stoke. Krajnje vješto postavio je zamku s finom oprugom da bi uhvatio udobnost i neovisnost, a onda mu je, na povratku, vlastita noga zapela u nju. Zbog toga je siromašan, a zbog sličnog smo razloga svi mi siromašni s obzirom na tisuću udobnosti divljaka, premda smo okruženi luksuzom. Kao što pjeva Chapman:

Lažno ljudsko društvo —
— jer radi zemne veličine
sve lagode nebeske u zrak se rijede.(29)

Kada pak seljak stekne kuću, on time možda neće biti bogatiji nego siromašniji te će biti da je kuća stekla njega. Optužba koju je Mom(30) iznio protiv kuće koju je sazdala Minerva, naime da je “nije učinila pokretnom, čime bi se mogli izbjeći loši susjedi”, bila je, koliko je ja shvaćam, valjana, a može se iznijeti i danas, jer su naše kuće tako glomazan posjed te smo u njima često zatočeni, a ne skučeni; loši susjedi koje valja izbjegavati, pak, jesu naše podle naravi. Poznajem u ovome gradu barem jednu ili dvije obitelji koje, već gotovo cijeli jedan naraštaj, žele prodati svoju kuću u predgrađu i nastaniti se u selu, ali nisu u tome uspjele i samo će ih smrt izbaviti.

Pretpostavimo da većina napokon može posjedovati ili unajmiti modernu kuću sa svim njenim usavršenjima. Premda usavršava naše kuće, civilizacija nije jednako usavršila ljude koji ih imaju nastanjivati. Stvorila je palače, ali nije bilo tako lako stvoriti plemenitaše i kraljeve. A ako težnje civilizirana čovjeka nisu vrednije od divljakovih, ako je on veći dio svoga života zaokupljen tek stjecanjem osnovnih potrepština i udobnosti, zašto bi trebao imati bolju nastambu nego onaj potonji?

No kako prolazi siromašna manjina? Možda će se ustanoviti da su se, upravo u razmjeru u kojemu su neki s obzirom na vanjske okolnosti postavljeni iznad divljaka, drugi srozali ispod njega. Raskoš jednog sloja nalazi protutežu u neimaštini drugog. Na jednoj strani je palača, na drugoj su ubožnica i “tihi siromasi”.(31) Nebrojeno mnoštvo koje je gradilo piramide kao grobnice faraona hranilo se češnjakom, a moguće je da nisu niti dostojno ukopani. Zidar koji dovršava vijenac na palači noću se možda vraća u kolibu koja ne vrijedi koliko vigvam. Pogrešno je pretpostaviti da se, u zemlji u kojoj postoje uobičajeni pokazatelji civilizacije, položaj značajnog dijela stanovnika ne može srozati kao u divljaka. Mislim sada na srozane siromahe, a ne na srozane bogataše. Da bih to spoznao ne trebam gledati dalje od straćara koje posvuda obrubljuju naše željezničke pruge, taj posljednji u nizu civilizacijskih napredaka; gdje u svojim svakodnevnim šetnjama vidim ljudska bića koja žive u svinjcima, čitave zime s otvorenim vratima radi svjetla, bez ikakve vidljive, često ni zamislive hrpe drva, dok su obličja starih i mladih trajno skvrčena dugom navikom stezanja od hladnoće i bijede, a razvoj svih njihovih udova i sposobnosti je zapriječen. Svakako je pošteno pogledati taj sloj čijim su radom postignuta djela koja odlikuju ovaj naraštaj. Takav je, u većoj ili manjoj mjeri, i položaj radnika svih zanimanja u Engleskoj, koja je veliki radni logor svijeta. Ili bih vas mogao uputiti na Irsku, koja se ubilježuje kao jedna od bijelih ili prosvijećenih točaka na zemljovidu. Suprotstavite fizičke prilike Irca onima sjevernoameričkog Indijanca ili stanovnika Južnih mora, ili bilo koje druge primitivne rase prije nego što se srozala uslijed dodira s civiliziranim čovjekom. Pa ipak, ne dvojim da su vladari tih naroda jednako mudri kao i prosječni među civiliziranim vladarima. Njihov položaj samo pokazuje s kakvom je prljavštinom civilizacija spojiva. Jedva da sada trebam uputiti na radnike u našim južnim državama koji prave glavne izvozne proizvode ove zemlje te su i sami glavni proizvod Juga. No, da se ograničim na one za koje se tvrdi da žive u umjerenim okolnostima.

Čini se da većina ljudi nikad nije razmislila o tome što je to kuća, a zapravo su cijeloga života nepotrebno siromašni zato što misle da moraju imati kuću kakvu imaju njihovi susjedi. Kao kad bi čovjek nosio kakav god mu kaput krojač sašije ili se, postupno se ostavljajući šešira od palmova lišća ili kape od sviščeva krzna, požalio na teška vremena jer ne može sebi priuštiti da kupi krunu! Moguće je izumiti kuću još udobniju i raskošniju od one koju imamo, no ipak će se svi složiti da čovjek ne može sebi priuštiti da je kupi. Hoćemo li uvijek nastojati steći više takvih stvari, a ne ponekad biti zadovoljni s manje njih? Hoće li ugledni građanin tako ozbiljno, poukom i primjerom, naučavati potrebu da mlad čovjek pribavi određen broj suvišnih nazuvaka i kišobrana te praznih gostinjskih soba za prazne goste prije nego što umre? Zašto nam namještaj ne bi bio jednostavan kao u Arapina ili Indijca? Kad pomislim na dobročinitelje naše rase, koje slavimo kao glasnike s neba, donositelje božanskih darova čovjeku, pred očima nemam nikakvu svitu u njihovoj pratnji niti kola puna pomodnog pokućstva. Ili što ako bih odobrio — ne bi li to bilo jedinstveno odobrenje? — da nam namještaj bude složeniji od Arapinova u mjeri u kojoj smo mu mi moralno i intelektualno nadmoćni! Danas su naše kuće njime natrpane i zakrčene, a dobra bi domaćica pomela veći dio u jamu za smeće, ne ostavivši svoj jutarnji posao nedovršenim. Jutarnji posao! Uz rumenilo Aurore i Memnonovu(32) glazbu, što bi na ovom svijetu trebao biti čovjekov jutarnji posao? Na svom sam stolu imao tri komada vapnenca, ali sam se užasnuo ustanovivši da ih treba svakodnevno oprašivati, dok je sve pokućstvo moga uma još neoprašeno, pa sam ih s gađenjem bacio kroz prozor. Kako sam onda mogao imati namještenu kuću? Radije bih sjedio na otvorenom, jer na travi se ne skuplja prašina, osim ondje gdje je čovjek razrovao tlo.

Rasipnici što žive u raskoši oblikuju modu koju stado tako revno slijedi. Putnik koji se zaustavlja u takozvanim najboljim kućama to ubrzo otkriva, jer gostioničari ga drže za Sardanapala,(33) a kad bi se prepustio njihovim nježnim milostima ubrzo bi posve omlitavio. Držim da smo u željezničkom vagonu skloni više potrošiti na raskoš nego na sigurnost i udobnost, pa vlak, a da ih ne pruža, prijeti postati nimalo boljim od današnjega salona, s njegovim divanima, otomanima, suncobranima i stotinu drugih orijentalnih predmeta što ih nosimo na Zapad sa sobom, izumljenih za haremske dame i mekušne žitelje Nebeskoga carstva, čijih bi se imena naše čeljade trebalo stidjeti poznavati. Radije bih sjedio na bundevi i imao je cijelu za sebe nego se tiskao na baršunastom jastuku. Radije bih se zemljom vozio na volujskoj zaprezi i išao kamo me volja nego išao na nebo u otmjenom vagonu izletničkog vlaka i cijelim putem udisao malariju.(34)

Sama jednostavnost i nagost čovjekova života u primitivno doba uključuju barem tu prednost što je on još bio tek posjetilac u prirodi. Kad bi se osvježio hranom i snom, iznova bi razmatrao svoje putovanje. Na ovom je svijetu takoreći stanovao u šatoru te je ili hodio dolinama, ili prelazio ravnice ili se pak penjao na planinske vrhunce. Ali gle! ljudi su postali oruđem svoga oruđa. Čovjek koji je samostalno ubirao plodove kad je bio gladan postao je seljak, a onaj koji je radi zaklona stajao pod drvetom kućevlasnik. Više ne logorujemo preko noći, nego smo se nastanili na zemlji i zaboravili nebo. Kršćanstvo smo usvojili tek kao usavršenu metodu agri-kulture. Za ovaj smo svijet podigli obiteljsku kuću, a za drugi obiteljsku grobnicu. Najbolja umjetnička djela izraz su čovjekove borbe za oslobođenjem od toga položaja, no naša umjetnost djeluje samo tako što taj niski položaj čini udobnim a onaj viši položaj zaboravljenim. U ovome selu zapravo nema mjesta za lijepu umjetnost, ako nam je nešto od nje i namrijeto, jer naši životi, naše kuće i ulice ne nude za nju pravo postolje. Nema ni čavla na koji bi se objesila slika ni police koja bi primila bistu nekog junaka ili sveca. Kad pomislim kako se naše kuće grade i isplaćuju, ili ne isplaćuju, i kako se vodi i održava njihova unutarnja ekonomija, pitam se kako pod ne popusti pod posjetiocem dok se divi tričavim uresima iznad kamina, pa ne propadne u podrum, do nekog čvrstog i poštenog, makar zemnog temelja. Ne mogu a da ne primijetim kako je taj takozvani bogati i profinjeni život nešto što skočimice prihvaćamo, i ne uspijevam uživati u lijepoj umjetnosti koja ga ukrašuje, jer mi je pažnja posve zaokupljena tim naskokom; jer pamtim da je najveći istinski skok, izveden isključivo ljudskim mišićima, ikad zabilježen, onaj stanovitih Arapa lutalica, koji su navodno preskočili sedam i pol metara na ravnom. Bez umjetne potpore, čovjek će se nakon te udaljenosti zasigurno iznova prizemljiti. Prvo pitanje što sam ga u iskušenju postaviti imaocu takva nepriličnog imutka glasi: tko te podupire? Jesi li jedan od onih devedeset sedmoro koji propadnu, ili od troje koji uspiju? Odgovori mi na ta pitanja, i onda ću možda pogledati tvoje trice i naći da su ukrasne. Kola pred konjem nisu ni lijepa ni korisna. Prije nego što svoje kuće uresimo lijepim predmetima valja nam ogoliti zidove i valja nam ogoliti život a za temelj postaviti lijepo gospodarenje i lijepo življenje: ukus za lijepo danas se najbolje njeguje na otvorenom, gdje nema ni kuće ni kućegazde.

U svojoj Čudotvornoj providnosti, govoreći o prvim naseljenicima ovoga mjesta, kojima je bio suvremenik, stari Johnson(35) govori nam da se “radi prvog zaklona ukapaju u zemlju pod nekim obronkom pa, nabacujući zemlju visoko nad drvom, prave dimnu vatru uz tlo, na najvišoj strani”. Nisu sebi “pribavljali kuće”, kaže on, “dok im zemlja, blagoslovom Božjim, nije donijela kruha za hranu”, a žetva je prve godine bila tako oskudna te “bijahu dugo primorani sasma tanko rezati kruh”. Ministar Provincije Nove Nizozemske, pišući 1650. na nizozemskom da obavijesti one koji žele ondje zaposjesti zemlju, potanje tvrdi da “oni u Novoj Nizozemskoj, a osobito u Novoj Engleskoj, koji isprva nemaju sredstava da izgrade imanje prema svojim željama, u zemlji izdube četvrtastu jamu nalik na podrum, dva do dva i po metra duboku, dugačku i široku koliko smatraju prikladnim, unutra oblože zemlju drvom pa obrube drvo korom stabala ili nečim drugim da spriječe urušavanje zemlje; popločaju taj podrum daskama a odozgo ga oplate da dobiju strop, gore podignu krov od oblica a oblice prekriju korom ili busenjem, pa u tim kućama mogu dvije, tri ili četiri godine živjeti na suhom i toplom s cijelim obiteljima, pri čemu se podrazumijeva da se u tim podrumima postave pregrade prilagođene veličini obitelji. Imućni i vodeći ljudi u Novoj Engleskoj, na počecima kolonija, svoje su prve nastambe sazdali na taj način zbog dvaju razloga: prvo, da ne trate vrijeme na gradnju te da im u naredno doba ne uzmanjka hrane, i drugo, da ne obeshrabre ubogo radništvo koje su u silnom broju doveli iz domovine. U tri ili četiri godine, kada su zemlju prilagodili poljodjelstvu, podigli su si ubave kuće, potrošivši na njih više tisuća.”

U takvom postupanju naših predaka bilo je barem naznaka razboritosti, kao da su se ravnali prema načelu da najprije namire preče potrebe. No zadovoljavaju li se preče potrebe danas? Kad pomislim sebi pribaviti takvu raskošnu nastambu, bivam u tome odvraćen, jer zemlja još, takoreći, nije prilagođena ljudskoj kulturi, a mi smo još primorani rezati svoj duhovni kruh daleko tanje nego što su naši preci rezali svoj pšenični. Ne da bi svaki građevinski ukras trebalo zanemariti, čak ni u najsurovijim vremenima; neka nam kuće budu optočene ljepotom ondje gdje dolaze u dodir s našim životom, kao ljušture školjaka, a ne natrpane njome. Ali, avaj, bio sam u jednoj ili dvije i znam čime su optočene.

Iako se nismo toliko izrodili da danas ne bismo mogli živjeti u vigvamu ili nositi kože, svakako je bolje prihvatiti prednosti, makar tako skupo plaćene, što nam ih nude čovjekova invencija i mar. U ovakvoj sredini daske i šindra, vapnenac i opeke, jeftiniji su i lakše nabavljivi nego prikladne špilje, ili čitavi trupci, ili kora drveta u dostatnim količinama, ili makar dobro umiješana glina i plosnato kamenje. O tom predmetu govorim s razumijevanjem, jer sam se njime upoznao teorijski i praktično. S malo više domišljatosti tom bismo se građom mogli služiti tako da postanemo bogatiji od onih koji su danas najbogatiji i od svoje civilizacije načinimo blagoslov. Civilizirani čovjek je iskusniji i mudriji divljak. No prijeđimo žurno na moj pokus.

Potkraj ožujka 1845. posudio sam sjekiru i uputio se u šumu uz jezero Walden, do mjesta najbližeg onome gdje sam nakanio podići svoju kuću, i stao sjeći visoke streličaste bijele borove, još mlade, radi drvene građe. Teško je početi bez posudbe, no možda je najvelikodušnije tako dopustiti svojim bližnjima da imaju udjela u vašem pothvatu. Kad ju je ispuštao iz ruke, vlasnik sjekire rekao je da mu je ona k’o zjenica oka vlastitoga, ali ja sam mu je vratio oštriju nego što je bila. Radio sam na ugodnom obronku, prekrivenom borovom šumom, kroz koju sam nazirao jezero i malu čistinu na kojoj su nicali borovi i orasi. Led na jezeru još se nije bio otopio, premda je mjestimično bio probijen, te je sav bio taman i zasićen vodom. U danima dok sam ondje radio bilo je blažih snježnih zapuha, ali uglavnom se, kada bih na putu kući izbio na prugu, žuti pijesak nasut oko nje prostirao svjetlucajući u magličastoj atmosferi, tračnice su blistale na proljetnom suncu te sam čuo ševu, vivka i druge ptice kako već dolaze početi još jednu godinu s nama. Bijahu to ugodni proljetni dani, u kojima se zima čovjekova nezadovoljstva(36) otapala kao i zemlja, a život koji je obamrlo počivao počinjao se protezati. Jednog dana, kad mi je sjekira otpala s drška te sam nasjekao zeleni orah radi klina, zabivši ga kamenom, i sve zajedno položio da se namače u jezersku vodu kako bi drvo nabubrilo, ugledao sam prugastu zmiju kako hita u vodu. Ostala je ležati na dnu, očito neuznemirena, više od četvrt sata koliko sam bio ondje, možda zato što još se nije bila pravo prenula iz obamrlosti. Stekoh dojam da ljudi zbog sličnog razloga ostaju na današnjem niskom i primitivnom stupnju; no kad bi osjetili kako ih budi djelovanje proljeća svih proljeća, nužno bi se uzdigli do višega i prozračnijeg života. Prije toga viđao sam za mraznih jutara na svome putu zmije kojima su dijelovi tijela još bili ukočeni i nesavitljivi kako čekaju sunce da ih otopi. Prvoga travnja pala je kiša i otopila led, a rano toga dana, koji je bio veoma maglovit, čuo sam zalutalu gusku kako tumara iznad jezera i gače kao izgubljena, ili poput duha magle.

I tako sam nekoliko dana cijepao i tesao drvo, kao i grede i rožnike, sve svojom uskom sjekirom, bez mnogo priopćivih ili učenih misli, pjevajući za se:

Kaže čeljade da štošta znade;
Ali gle! već sve mu nestade —
Znanost i vještina
I spravâ množina; Vjetar što njiše granje
Čovjeku sve je Znanje.(37)

Glavne grede istesao sam na četrdesetak kvadratnih centimetara, većinu trupaca samo s dvije strane a rožnike i podne grede s jedne, ostavivši na njima preostalu koru, tako da su bili jednako ravni i mnogo čvršći od ispiljenih. Svaki komad bio je isječenim dijelom pomno pričvršćen za utor, jer dotad sam već bio posudio i drugi alat. Moji dani u šumi nisu bili veoma dugi, no obično sam sa sobom nosio objed u vidu kruha i maslaca te u podne čitao novine u koje su bili umotani, sjedeći među zelenim borovim granjem koje sam posjekao, a kruh je poprimao nešto od njegova mirisa jer su mi ruke bile prekrivene debelim slojem smole. Prije nego što sam okončao posao, boru sam više bio prijatelj negoli dušmanin, premda sam ih oborio nekoliko, jer sam se s njime bolje upoznao. Kadšto bi nekog skitnicu u šumi privukao zvuk moje sjekire, pa bismo ugodno čavrljali među triješćem koje sam načinio.

Sredinom travnja, jer u svom se radu nisam žurio, nego sam iz njega izvlačio najveću korist, moja kuća bila je uobličena i spremna za podizanje. Već sam bio kupio daščaru od Jamesa Collinsa, Irca koji je radio na željeznici u Fitchburgu, radi dasaka. Daščara Jamesa Collinsa smatrala se neobično lijepom. Kad sam navratio da je pogledam, on nije bio kod kuće. Obišao sam je, isprva neprimijećen iznutra, toliko je prozor bio uvučen i visok. Bila je skromnih razmjera, šiljastoga ladanjskog krova, a osim toga nije se moglo mnogo vidjeti, jer se blato uzdizalo metar i pol posvud uokolo, kao da je posrijedi gnojište. Krov je bio najzdraviji dio, premda uvelike iskrivljen i loman od sunca. Praga nije bilo, već samo vječiti prolaz za kokoši ispod ploče vrata. Na njima se pojavila gospođa C. i pozvala me da je razgledam iznutra. Kokoši je moj dolazak potjerao unutra. Bijaše mračno, pod je većinom bio prljav, vlažan, ljepljiv i leden, tek je tu i tamo počivala pokoja daska koja ne bi izdržala premještanje. Užgala je svjetiljku da mi pokaže unutrašnjost krova i zidove te daščani pod ispod kreveta, upozoravajući me da ne stupam u podrum, neku vrst smetlišne jame duboke pola metra. Prema njezinim riječima, “gornje daske su dobre, bočne su daske dobre, a dobar je i prozor” — izvorno od dva cijela kvadrata, samo je mačka onuda prošla u posljednje vrijeme. Bili su ondje peć, postelja i mjesto za sjedenje, djetešce u kući u kojoj je rođeno, svileni suncobran, zrcalo pozlaćena okvira te nov novcat mlinac za kavu prikucan za hrastovu mladicu, i to je sve. Posao je ubrzo sklopljen, jer se James u međuvremenu vratio. Na meni je bilo da iste večeri platim četiri dolara i dvadeset pet centi, na njemu da isprazni kolibu do sutradan u pet ujutro te da je u međuvremenu nikome ne proda: preuzet ću je u šest. Bilo bi dobro, kazao je, da onamo dođem rano da bih preduhitrio stanovita mutna ali posve neopravdana potraživanja u vezi sa zemljarinom i ogrjevom. Uvjeravao me da je to jedini teret. U šest sam se mimoišao s njime i njegovom obitelji na cesti. Jedan veliki zavežljaj sadržavao je čitavu njihovu svojinu — ležaj, mlinac za kavu, zrcalo, kokoši — sve osim mačke koja je utekla u šumu i postala divlja mačka te je, doznao sam kasnije, upala u zamku postavljenu za svisce pa je naposljetku postala mrtva mačka.

Istoga sam jutra srušio nastambu izvukavši čavle i u kolicima je prebacio do jezera, pa rasprostro daske po travi da izblijede i izravnaju se na suncu. Rani drozd uputio mi je notu-dvije dok sam se kretao šumskom stazom. Neki mladi Irac izdajnički me je obavijestio da susjed Seeley, njegov zemljak, u razmacima između mojih vožnji prebacuje još ravne i upotrebljive čavle, šarke i klinove u svoj džep, a kad se vratim stoji ondje da mu prođe dan, pa vedro i bezbrižno, utonuo u proljetne misli, promatra rušenje, govoreći kako je to bijedan posao. On je tamo predstavljao gledateljstvo i pripomogao da se taj naoko beznačajan događaj izjednači s uklanjanjem trojanskih bogova.(38)

Svoj sam podrum iskopao u obronku brijega koji se spuštao prema jugu, gdje je neki svizac prethodno probio svoju jazbinu, kroz korijenje ruja i kupina i najniže slojeve vegetacije, dva metra u širinu i dva i pol u dubinu, sve do finog pijeska na kojemu se krumpir neće smrzavati ni za najoštrije zime. Stijenke sam ostavio nagnutima i nisam ih obložio kamenjem, no budući da do njih nikad nije doprlo sunce, pijesak još stoji na svome mjestu. Bijahu to tek dva sata posla. Naročito sam uživao u tom probijanju tla, jer gotovo na svim zemljopisnim širinama ljudi raskapaju zemlju radi ujednačene temperature. Ispod najraskošnije kuće u gradu još se može naći podrum gdje su njeni stanari nekoć skladištili gomolje, i dugo nakon što nadgradnja iščezne potomstvo uočava njegovu udubinu u zemlji. Kuća je još uvijek tek neka vrsta trijema pred ulazom u jazbinu.

Napokon, početkom svibnja, uz pomoć nekolicine poznanika,(39) više da iskoristim tako dobru priliku za unapređivanje dobrosusjedskih odnosa nego iz bilo kakve nužde, podigao sam kostur svoje kuće. Nitko nije nikad bio počašćeniji značajem svojih graditelja od mene. Vjerujem da im je jednog dana suđeno sudjelovati u izgradnji uzvišenijih zdanja. U svojoj sam se kući nastanio 4. srpnja, čim je dobila oplatu i krov, jer su bridovi dasaka bili pomno izbrušeni pa je bila savršeno nepromočiva; no prije no što sam postavio daske položio sam temelj za dimnjak na jednom kraju, donijevši uzbrdo s jezera dvoja kola kamenja na rukama. Dimnjak sam sagradio prije jesenjeg okapanja, prije nego što je vatra postala nužna za grijanje, kuhajući u međuvremenu vani, na tlu, rano ujutro; a i dalje mislim da je taj način u nekim pogledima prikladniji i ugodniji od uobičajenoga. Kad bi se podigla oluja prije nego što bi mi se ispekao kruh, pričvrstio bih nekoliko dasaka iznad vatre, sjeo ispod njih da promatram svoju štrucu i tako proveo ugodne sate. Tih dana, dok su mi ruke bile uvelike zauzete, malo sam čitao, ali i najsitniji komadići papira na zemlji, moja kuhinjska krpa ili stolnjak, priušćivali su mi jednaku razonodu, služili dapače istoj svrsi, kao i Ilijada.

Vrijedilo bi truda graditi još promišljenije nego što sam ja činio, razmatrajući, primjerice, kakvu to osnovu imaju vrata, prozor, podrum, tavan u naravi čovjekovoj, a možda nikad niti ne podizati ikakvu nadgradnju dok ne nađemo neki razlog bolji i od naših vremenskih nuždi. Ima u čovjekovoj gradnji vlastite kuće nešto od one sposobnosti koju nalazimo u ptice što gradi svoje gnijezdo. Tko zna, da ljudi svoje nastambe prave vlastitim rukama te pribavljaju jednostavno i pošteno hranu sebi i obitelji, ne bi li pjesnička moć postala općerazvijena, kao što sve ptice pjevaju dok su zauzete tim poslom? Ali avaj! Mi postupamo kao kukavice, koje polažu jaja u gnijezda što su ih izgradile druge ptice i ne uveseljavaju putnika svojim ćeretanjem i nemuzikalnim glasanjem. Hoćemo li dovijeka prepuštati užitak gradnje tesaru? Na što se u iskustvu većine ljudi svodi arhitektura? Nikad u svojim šetnjama nisam nabasao na čovjeka zauzeta tako jednostavnom i prirodnom rabotom kao što je gradnja vlastite kuće. Pripadamo zajednici. Nije samo krojač deveti dio čovjeka;(40) jednako su to propovjednik, trgovac i seljak. Gdje je kraj podjeli rada i kojoj svrsi ona u konačnici služi? Nema dvojbe da drugi može misliti i za mene, ali nije stoga poželjno da to čini isključujući moje vlastito razmišljanje.

Doduše, postoje u ovoj zemlji takozvani arhitekti, i čuo sam barem za jednoga obuzetog idejom da gradnja arhitektonskih ukrasa ima u sebi srž istine, nužnosti i otuda ljepote, kao da je to za nj otkrivenje. Sve je to možda dobro s njegova gledišta, ali nije mnogo bolje od običnog diletantizma. Kao sentimentalan reformator u arhitekturi, počeo je od vijenca, a ne od temelja. Radilo se samo o tome da se u ukrase ugradi srž istine, kako bi svaka zašećerena šljiva zapravo mogla u sebi imati badem ili kuminovu sjemenku — premda držim da su bademi zdraviji bez šećera — a ne o tome kako da stanar, žitelj, uistinu gradi iznutra i izvana te pusti ukrase da se pobrinu sami za sebe. Koji je razuman čovjek ikad smatrao da su ukrasi nešto puko izvanjsko i površinsko — da je kornjača dobila pjege na oklopu, a školjka sedefne preljeve na ljušturi ugovorom kao stanovnici Broadwaya svoju crkvu Presvetoga Trojstva? No čovjek s arhitektonskim(41) stilom svoje kuće nema ništa više veze nego kornjača s onim svoga oklopa: niti vojnik treba biti toliko dokon da pokuša svoj stijeg oslikati točnom bojom svoje vrline. Neprijatelj će je otkriti. Možda problijedi kad nastupi iskušenje. Činilo mi se kao da se taj čovjek nadvija nad vijenac i plaho šapuće svoju poluistinu priprostim stanarima koji je zapravo poznaju bolje od njega. Za arhitektonsku ljepotu koju danas vidim znam da je postupno izrasla iznutra prema van, iz potreba i značaja stanara, koji je jedini graditelj — iz neke nesvjesne istinitosti i plemenitosti, bez makar i primisli o pojavi; a svakoj dodatnoj ljepoti te vrste kojoj je suđeno da iziđe na vidjelo prethodit će slična nesvjesna ljepota života. Najzanimljivije nastambe u ovoj zemlji, kao što slikar znade, jesu one najmanje pretenciozne, skromne brvnare i kolibe siromašnog puka; upravo ih život njihovih stanovnika kojima su one ljuske, a ne neka osebujnost na njihovoj površini, čini slikovitima; jednako će pak zanimljiv biti građaninov sanduk u predgrađu kad mu život bude isto tako jednostavan i ugodan mašti, a u stilu njegova stanovanja bude isto tako malo težnje za dojmom. Velik dio arhitektonskih ukrasa doslovce je šupalj te bi ih rujanski vihor otpuhao poput posuđena perja, ne narušivši ono bitno. Oni koji u podrumu nemaju maslina ili vina mogu i bez arhitekture. Što kad bi se jednaka buka dizala oko stilskih ukrasa u književnosti i kad bi arhitekti naših Biblija trošili toliko vremena na svoje vijence kao arhitekti naših crkava? Tako nastaju belles-lettres, beaux-arts(42) i njihovi profesori. Zbilja, čovjeka se baš silno tiče kako je nekoliko kolaca položeno iznad ili ispod njega i kojim je bojama premazana njegova kutija. Značilo bi to nešto kad bi je, u bilo kojem ozbiljnom smislu, on polagao i premazivao; no budući da je duh iščeznuo iz stanara, to je istovrsno gradnji vlastita lijesa — arhitekturi groba, a “tesar” je tek drugo ime za “izrađivača lijesova”. Neki čovjek, u očaju ili ravnodušju spram života, kaže: zagrabi šaku zemlje ispod nogu i oboji svoju kuću tom bojom. Misli li on na svoju posljednju i uzanu kuću? Onda možeš i bacati novčić. Kakvim li obiljem dokolice mora raspolagati! Zašto zahvaćaš šaku blata? Radije oboji kuću u vlastitu put, neka blijedi ili se crveni za tebe. Eto pothvata koji će unaprijediti stil seoske arhitekture! Kada mi zgotovite moje ukrase, ja ću ih nositi.

Prije zime sagradio sam dimnjak i šindrom obložio zidove svoje kuće, koji su već bili nepropusni za kišu, nesavršenom i sirovom šindrom načinjenom od prvog odsječka trupca, čije sam rubove morao izblanjati.

Tako imam čvrsto oplaćenu i ožbukanu kuću, tri metra široku i četiri i pol dugu, dvoipolmetarskih potpornja, s potkrovljem i sobicom, velikim prozorom sa svake strane, dvojim zaklopnim vratima, jednim vratima u dnu i ognjištem od opeke njima nasuprot. Točna cijena moje kuće, pošto sam platio uobičajenu cijenu za građu kojom sam se koristio, ali ne računajući rad, koji sam u cijelosti obavio sam, bila je sljedeća; a te pojedinosti iznosim stoga što su tek malobrojni kadri reći koliko točno stoje njihove kuće, a još je manje onih, ako ih uopće ima, koji znaju koliko zasebno stoje razni materijali od kojih su sazdane:
 

Daske
$ 8,03
1/2, većinom iz daščare.
Otpadna šindra za krov i zidove
4,00
Letve
1,25
Dva polovna ostakljena prozora
2,43
Tisuću starih opeka
4,00
Dvije bačve vapna
2,40
To je bilo skupo.
Strune
0,31
Više nego što mi je bilo potrebno.
Željezo za okvir kamina
0,15
Čavli
3,90
Šarke i vijci
0,14
Zasun
0,10
Kreda
0,01
Prijevoz
1,40
Dobar dio nosio sam na leđima.
Ukupno
$ 28,12
1/2

 

Navedena je sva građa izuzev drva, kamenja i pijeska, na koje sam polagao pravo kao naseljenik. Imam i malu pridodanu drvarnicu, načinjenu mahom od građe preostale nakon gradnje kuće.

Namjeravam sebi izgraditi kuću koja će veličajnošću i raskoši nadmašiti svaku na glavnoj ulici Concorda, čim to poželim, a neće me stajati više od sadašnje.

Ustanovio sam tako da student koji traži zaklon može dobiti doživotan o trošku ne većem od najamnine što je sada godišnje plaća. Ako se čini da se hvastam više no što priliči, izlika mi je da se dičim u ime čovječanstva, a ne svoje; moje pak mane i nedosljednosti ne utječu na istinitost moje tvrdnje. Unatoč silnom naklapanju i licemjerju — kukolju što ga teško odvajam od svoga žita, ali zbog kojega žalim kao i svi — disat ću slobodno i protegnuti se u tom pogledu, takvo je to olakšanje za moralni i tjelesni sustav; i odlučan sam u tome da neću zarad poniznosti postati đavoljim odvjetnikom. Nastojat ću naći lijepu riječ za istinu. Na sveučilištu u Cambridgeu sama najamnina studentske sobe, koja je tek malko veća od moje, iznosi trideset dolara godišnje, premda je to udruženje imalo prednost da je izgradilo njih trideset dvije jednu uz drugu i pod istim krovom, dok stanar trpi neugodnosti od brojnih i bučnih susjeda, a možda i smještaj na trećem katu. Ne mogu a da ne pomislim kako, kad bismo u tom pogledu imali više istinske mudrosti, ne samo što bi manje obrazovanja bilo potrebno, jer bi uistinu više već bilo stečeno, nego bi se i novčani trošak za stjecanje obrazovanja uvelike stanjio. Udobnosti što ih zahtijeva student u Cambridgeu ili drugdje stoje njega ili nekog drugog deseterostruko veću životnu žrtvu nego što bi to bio slučaj uz pravo gospodarenje obiju strana. Stvari koje iziskuju najviše novca nikad nisu one koje student najviše treba. Poduka je, primjerice, važna stavka u semestralnom računu, dok se daleko vrednije obrazovanje što ga on stječe druženjem s najkultiviranijim suvremenicima ne naplaćuje. Fakultet se obično osniva tako da se podigne uplata u dolarima i centima, pa se onda do krajnosti slijepo provodi načelo podjele rada, načelo koje se nikad ne smije olako slijediti — pozove se poduzetnik koji to pretvori u predmet špekulacije i zaposli Irce ili druge radnike da uistinu polože temelje, dok će se očekivani studenti navodno već prilagoditi; a te previde mora plaćati jedan naraštaj za drugim. Držim da bi za studente, ili za one koji žele od toga imati koristi, bilo bolje da sami polože temelje. Student, koji svoju žuđenu dokolicu i privatnost osigurava sustavnim izbjegavanjem svakog rada potrebnog čovjeku, stječe tek nečasnu i beskorisnu dokolicu, lišavajući se iskustva koje jedino može dokolicu učiniti plodnom. “Ali”, reći će netko, “ne mislite valjda da bi student trebao raditi rukama umjesto glavom?” Ne mislim baš to, ali na umu imam nešto što će dotični smatrati umnogome sličnim; mislim da se ne bi trebali igrati života, niti ga tek proučavati, dok ih zajednica podržava u toj skupoj igri, nego ga čestito živjeti od početka do kraja. Kako bi mladež mogla bolje naučiti živjeti nego tako da se smjesta okuša u eksperimentu življenja? Mišljenja sam da bi time vježbali um koliko i matematikom. Ako bih želio da neki dječak dozna nešto o umjetnosti i znanosti, primjerice, ne bih slijedio uobičajeni put, to jest naprosto ga poslao u blizinu nekog profesora, gdje se podučava i prakticira sve osim umijeća života — da istražuje svijet kroz teleskop ili mikroskop, a nikad naravnim okom; da proučava kemiju, a ne nauči kako se peče kruh; da otkriva nove Neptunove satelite, a ne uočava trunje u svom oku niti to kojoj je protuhi on sam satelit; ili da ga prožderu nemani što vrve posvud oko njega dok promatra nemani u kapi octa. Tko bi na kraju mjeseca najviše napredovao — dječak koji je sebi napravio džepni nož od rude koju je sam iskopao i istalio, pročitavši onoliko koliko je za to bilo potrebno, ili dječak koji je u međuvremenu pohađao predavanja iz metalurgije na institutu te je od oca dobio Rogersov perorez? Koji bi od njih po svoj prilici porezao prste? Kad sam napustio fakultet, na moje zaprepaštenje obavijestili su me da sam studirao pomorstvo!(43) Ma, da sam načinio jedan krug lukom bio bih o njemu doznao više. Čak i siromašan student uči političku ekonomiju i samo ga njoj uče, dok se ona ekonomija življenja koja je istoznačna s filozofijom na našim fakultetima pošteno niti ne podučava. Posljedica je ta da, dok čita Adama Smitha, Ricarda i Saya,(44) nepovratno uvaljuje oca u dug.

Kao što je s našim fakultetima, tako je i sa stotinama “modernih usavršenja”; u vezi s njima vlada obmana; nema uvijek zbiljskog napretka. Vrag i dalje dokraja iznuđuje kamate na kamate za svoj početni ulog i brojna naredna ulaganja u njih. Naši su izumi mahom zgodne igračke koje nam odvraćaju pažnju od ozbiljnih stvari. U pitanju su tek unaprijeđena sredstva za neunaprijeđeni cilj, cilj do kojega je već bilo i prelako stići, kao što željeznica vodi do Bostona ili New Yorka. Silno se žurimo izgraditi magnetski telegraf od Mainea do Texasa; ali moguće je da Maine i Texas nemaju jedan drugome ništa važno priopćiti. Oba su u položaju kao muškarac koji je usrdno želio da ga upoznaju s istaknutom gluhom ženom, ali kad su mu je predstavili te mu u ruku stavili jedan kraj njezina roga, nije imao što reći. Kao da je glavna svrha govoriti brzo, a ne govoriti razborito. Nestrpljivi smo da prokopamo tunel ispod Atlantika kako bismo doveli stari svijet na nekoliko tjedana bliže novom, ali možda će prva vijest koja će procuriti u široko, klempavo američko uho biti ta da princeza Adelaida ima hripavac. Napokon, čovjek čiji konj kasa kilometar i pol u minuti ne nosi najvažnije poruke; on nije evanđelist i ne putuje jedući skakavce i divlji med.(45) Sumnjam da je Flying Childers(46) ikada donio mjericu žita u mlin.

Netko mi kaže: “Čudim se što ne štediš novac; voliš putovati, i mogao bi sjesti na vlak pa otići danas u Fitchburg i razgledati prirodu.” Ali ja sam mudriji. Naučio sam da najbrže putuje onaj tko ide pješice. Kažem svome prijatelju: pretpostavimo da pokušamo utvrditi tko će onamo stići prvi. Udaljenost je četrdeset osam kilometara; karta devedeset centi. To je gotovo dnevna plaća. Sjećam se doba kad su dnevnice za radnike upravo na ovoj cesti iznosile šezdeset centi. Dakle, krećem sada pješice i stižem onamo prije noći; tjedan dana uzastopce putovao sam tom brzinom. Ti ćeš u međuvremenu zaraditi za svoju kartu i stići onamo u neko doba sutra, ili možebit večeras ako ti se posreći da pravovremeno dobiješ posao. Umjesto da odeš u Fitchburg, radit ćeš ovdje veći dio dana. I tako bih, mislim, i kad bi pruga obasezala svijet, bio vazda ispred tebe; a koliko je do gledanja prirode i stjecanja iskustva te vrste, morao bih potpuno raskinuti naše poznanstvo.

Takav je opći zakon, koji nijedan čovjek nikad ne može nadmudriti, a mogli bismo kazati da isto vrijedi čak i u pogledu željeznice. Sagraditi željezničku prugu oko svijeta dostupnu cijelom čovječanstvu bilo bi isto što i izravnati cijelu površinu planeta. Ljudi imaju nejasnu predodžbu da će, nastave li dovoljno dugo taj posao s dioničkim glavnicama i lopatama, svi nekamo otputovati, gotovo u tren oka i zabadava; no iako svjetina hrli na postaju a kondukter viče: “Svi u vlak!”, kad se dim raziđe a para zgusne vidjet će se da se nekolicina vozi a da su ostali pregaženi — što će se nazvati, a tako će i biti, “tužnom nezgodom”. Nema sumnje da će se na koncu moći voziti oni koji zarade za kartu, to jest ako prežive tako dugo, no do tog će vremena vjerojatno već izgubiti gipkost i želju za putovanjem. To traćenje najboljeg dijela života u zarađivanju novca kako bi se tijekom njegova najmanje vrijednog dijela uživala upitna sloboda, podsjeća me na onog Engleza koji je najprije otišao u Indiju da se obogati, e da bi se mogao vratiti u Englesku i živjeti pjesničkim životom. Trebao se odmah popeti u potkrovlje. “Što!” uzvikuje milijun Iraca pomaljajući se iz svih straćara u zemlji, “zar ova pruga koju smo izgradili nije dobra stvar?” Da, odgovaram, razmjerno dobra, to jest mogli ste učiniti i gore; ali volio bih, budući da ste mi braća, da ste svoje vrijeme proveli bolje nego kopajući u tom blatu.

Prije nego što sam dovršio svoju kuću, a u želji da zaradim deset ili dvanaest dolara nekom poštenom i prikladnom metodom kako bih podmirio svoje neuobičajene troškove, zasadio sam oko dva i pol jutra rahlog i pjeskovitog tla uz nju, uglavnom grahom, ali manji dio i krumpirom, kukuruzom, graškom i repom. Čitav posjed obuhvaća jedanaest jutara, obraslih mahom borovima i orasima, a prethodne je sezone bio prodan za osam dolara i osam centi po jutru. Neki je seljak rekao da je “dobar samo za uzgoj cijukavih vjeverica”. Kako nisam bio vlasnik nego naseljenik te nisam očekivao da ću opet uzgojiti toliko, nisam tu zemlju ničim gnojio niti sam je cijelu odjednom okopao. Pri oranju sam izvukao nekoliko hvati panjeva, koji su mi zadugo dostajali za ogrjev i ostavili male krugove djevičanskog humusa, ljeti lako razaznatljive po većoj bujnosti graha. Mrtva i većim dijelom neutrživa šuma iza moje kuće, kao i naplavljeno drvlje s jezera, priskrbili su mi ostatak ogrjeva. Bio sam primoran unajmiti zapregu i čovjeka za oranje, premda sam plug držao sam. Izdaci za moju farmu u prvoj sezoni, za alat, sjeme, rad itd., iznosili su ukupno $14,72 1/2. Sjeme kukuruza su mi dali. Njegova cijena nikad nije vrijedna spomena, osim ako ne zasadite više nego dovoljno. Dobio sam dvanaest bušela graha i osamnaest bušela krumpira, k tome nešto graška i slatkoga kukuruza. Žuti kukuruz i repu zasadio sam prekasno da bi dali ikakva ploda. Moj ukupni prihod od zemlje iznosio je:
 

$23,44
kad se odbiju izdaci
14,72
1/2
Ostaje
$ 8,71
1/2

 

osim prinosa koji sam trošio i koji je u vrijeme te procjene bio pohranjen, a vrijedio je 4,50 dolara — iznos koji je i premašivao ono malo trave koju nisam uzgojio. Kad se sve uzme u obzir, to jest uzme li se u obzir važnost čovjekove duše i današnjega dana, unatoč kratkom vremenu što ga je obuhvaćao moj pokus, dijelom, štoviše, upravo zbog njegove prolazne naravi, vjerujem da mi je te godine išlo bolje od bilo kojeg seljaka u Concordu.

Sljedeće godine bio sam još uspješniji, jer sam prekopao svu zemlju koja mi je bila potrebna, oko trećine jutra, a iz iskustva stečenog u dvije godine, nimalo zatravljen slavnim djelima o poljodjelstvu, među inim onima Arthura Younga, naučio sam da čovjek, ako živi jednostavno i jede samo urod koji uzgoji, a ne uzgaja više no što jede niti to razmjenjuje za nedostatnu količinu luksuznijih i skupih stvari, treba obrađivati tek manju površinu, i da će mu biti jeftinije prekapati je lopatom nego koristiti se volovima za oranje, s vremena na vrijeme odabrati novu površinu umjesto da gnoji staru, i da može prigodice tijekom ljeta, tako reći lijevom rukom, obaviti sav potrebni posao na zemlji; i tako neće biti vezan za vola, konja, kravu ili svinju kao danas. Želim o ovom pitanju govoriti nepristrano, a ne kao netko zainteresiran za uspjeh ili propast današnjih gospodarskih ili društvenih uređenja. Bio sam neovisniji od ma kojeg seljaka u Concordu, jer nisam bio vezan za kuću ili imanje, nego sam mogao slijediti putanju svoga duha, koja je u svakom času vrlo vijugava. Osim što sam već stajao bolje od njih, da mi je kuća izgorjela ili urod propao, bio bih stajao gotovo jednako dobro kao prije.

Sklon sam misliti da ljudi nisu toliko čuvari stada koliko su stada čuvari ljudi, toliko su ona prva slobodnija. Ljudi i volovi razmjenjuju rad; no uzmemo li u obzir samo nužni rad, vidjet će se da su volovi u velikoj prednosti, toliko je njihovo imanje veće. Nešto od svoga dijela razmjenskog rada čovjek obavlja tijekom kupljenja sijena, a to nije dječja igra. Nijedan narod koji u svakom pogledu živi jednostavno, to jest nijedan narod filozofâ, ne bi načinio takvu omašku da se koristi radom životinja. Istina, nikad nije bilo i nije vjerojatno da će uskoro biti naroda filozofâ, niti sam siguran da je poželjno da ga bude. Međutim, ja nikad ne bih pripitomio konja ili bika pa ga uzeo pod skrb da obavlja bilo kakav posao za mene, iz straha da ne postanem puki konjušar ili pastir; jesmo li sigurni da dobitak jednog čovjeka nije gubitak drugoga, i da stajski momak ima jednak razlog biti zadovoljan kao njegov gazda? Prihvatimo da neki javni radovi ne bi bili izvedeni bez te pomoći, pa neka čovjek podijeli njihovu slavu s volom i konjem; slijedi li iz toga da u tom slučaju ne bi mogao ostvariti djela koja su ga još dostojnija? Kad ljudi počnu obavljati ne samo nepotreban ili umjetnički nego i luksuzan i dokon posao, uz njihovu pomoć, neizbježno je da nekolicina obavlja sav razmjenski posao s volovima, drugim riječima da postaje robovima najjačih. Čovjek tako ne radi samo za životinju u sebi nego, kao simbol toga, radi za životinju izvan sebe. Iako imamo mnogo solidnih kuća od opeke ili kamena, blagostanje seljaka i dalje se mjeri stupnjem u kojemu žitnica zasjenjuje kuću. Kažu da ovaj grad ima najveće nastambe za volove, krave i konje u okolici, a ne zaostaje ni u javnim zdanjima, ali u istom okrugu ima veoma malo dvorana za slobodno bogoštovlje ili slobodnu riječ. Zašto narodi ne bi nastojali ostaviti spomen na sebe upravo svojom moći apstraktnog mišljenja, a ne svojom arhitekturom? Koliko li je samo Bhagavadgîtâ vrednija divljenja od svih ruševina Istoka! Palače i hramovi su raskoš prinčeva. Jednostavan i neovisan um ne težači na poziv bilo kakva princa. Duh nije vazal nikakvom caru, niti je njegova građa srebro, zlato ili mramor, osim u zanemarivoj mjeri. U koju se svrhu, molim vas, kleše toliko kamenje? U Arkadiji, dok sam bio ondje, nisam vidio klesana kamena. Narodi su opsjednuti suludom težnjom da spomen na sebe održe količinom klesanog kamenja koje ostave. Što kad bi se jednako upinjali da izglade i ulašte svoje manire? Djelić zdravog razuma bio bi nezaboravniji od spomenika koji seže do Mjeseca. Radije gledam kamenje na svome mjestu. Velebnost Tebe bila je prostačka velebnost. Razumniji je koji metar kamenog zida koji ograđuje polje čestita čovjeka nego jedna Teba od stotinu dveri koja je odlutala od istinskog cilja života. Religija i civilizacija koje su barbarske i poganske grade raskošne hramove, ali ono što biste mogli nazvati kršćanstvom to ne čini. Glavnina kamenja što ga neki narod iskleše ide jedino u njegovu grobnicu. On se živ zakapa. Koliko je do piramida, u njima ništa nije tako čudesno kao činjenica da je bilo moguće pronaći toliko ljudi dovoljno srozanih da provedu život gradeći grobnicu za nekog slavohlepnog klipana, kome bi bilo mudrije i muževnije da se udavio u Nilu pa da su njegovo tijelo bacili psima. Mogao bih možda iznaći neku izliku za njih ili njega, ali nemam za to vremena. Što se pak tiče vjere i ljubavi spram umjetnosti u graditelja, stvar je diljem svijeta uvelike ista, bilo da je u pitanju gradnja egipatskog hrama ili Banke Sjedinjenih Država. Stoji više no što vrijedi. Glavna je pobuda taština, pripomognuta ljubavlju spram češnjaka, kruha i maslaca. G. Balcom, mladi arhitekt koji obećava, načini tvrdom olovkom i ravnalom nacrt na poleđini svoga Vitruvija,(47) a onda se posao preda Dobsonu & sinovima, kamenorescima. Kad trideset stoljeća obori pogled prema tome, čovječanstvo ga počinje podizati. Koliko je do vaših visokih tornjeva i spomenika, bio je jednom u ovom gradu neki luđak koji je odlučio prokopati put do Kine, a stigao je tako daleko da je, kako je rekao, čuo zveckanje kineskih lonaca i kotlića; no mislim da neću skrenuti sa svog puta da bih se divio rupi koju je načinio. Mnoge zanima tko je izgradio spomenike na Zapadu i Istoku. Ja bih pak volio znati tko ih u ono doba nije gradio — tko je bio iznad takvih trica. No, da nastavim sa svojom statistikom.

Mjerništvom, tesarstvom i svakovrsnim drugim nadničarenjem u selu, jer zvanja imam koliko i prstiju, u međuvremenu sam zaradio 13,34 dolara. Utrošak na hranu za osam mjeseci, naime od 4. srpnja do 1. ožujka, kada sam izradio ove procjene, premda sam ondje živio više od dvije godine — ne ubrajajući krumpir, malo zelenog kukuruza i nešto graška koji sam uzgojio, i ne uključujući vrijednost onoga što je posljednjeg nadnevka bilo pohranjeno, iznosio je:
 

Sve eksperimenti koji nisu uspjeli.
Riža
$1,73
1/2
Melasa
1,73
Najjeftiniji oblik sladora.
Raženo brašno
1,04
1/2
Kukuruzno brašno
0,99
1/2 Jeftinije od raži.
Svinjetina
0,22
Pšenično brašno
0,88
Stoji više od kukuruznog, kako novca tako i truda.
Šećer
0,80
Više nego što mi je bilo potrebno.
Svinjska mast
0,65
Jabuke
0,25
Sušene jabuke
0,22
Slatki krumpir
0,10
Jedna bundeva
0,06
Jedna lubenica
0,02
Sol
0,03

 

Da, pojeo sam sve u svemu 8,74 dolara, ali ne bih tako bezočno objavio svoju krivnju kad ne bih znao da je većina mojih čitatelja kriva koliko i ja te da njihova djela, kad bi ih otisnuli, ne bi izgledala ništa bolje. U sljedećoj sam godini kadšto ulovio ribu za ručak, a jednom sam otišao tako daleko te sam zaklao svisca koji mi je harao grahovištem — omogućio mu transmigraciju, što bi rekao Tatarin — i proždro ga, dijelom pokusa radi; no premda mi je to priuštilo trenutačan užitak, unatoč mošusnom okusu, uvidio sam da to na dulje staze ne bi bila dobra praksa, ma kako vam se činilo dobiti svježe očišćenog svisca od seoskog mesara.

Odjeća i pojedini usputni troškovi u istom razdoblju, premda se iz te stavke malo što može zaključiti, iznosili su:
 

$ 8,40
1/2
Ulje i nešto kućanskih potrepština
2,00

 

Tako da su ukupni novčani izdaci, osim pranja i krpanja, koje sam većinom obavljao izvan kuće a račune za to još nisam dobio — a to su svi, i više no svi, načini na koje se u ovom dijelu svijeta novac nužno troši — iznosili:
 

Kuća
$ 28
1/2
Zemlja za godinu dana
14,72
1/2
Hrana za osam mjesec
8,74
Odjeća itd. za osam mjeseci
8,40
1/2
Ulje itd. za osam mjeseci
2,00
Ukupno
$ 61,99
1/2

 

Sada se obraćam onim svojim čitateljima koji se moraju uzdržavati. A u tu sam svrhu od plodova zemlje zaradio:
 

$ 23,44
Od nadničarenja
13,34
Ukupno
$ 36,78

 

što odbijeno od iznosa izdataka ostavlja saldo od 25,21 1/2 dolara s jedne strane — što je vrlo blizu sredstvima s kojima sam počeo i mjeri troškova kojima sam se imao izvrgnuti — a s druge, osim dokolice, neovisnosti i zdravlja koje sam tako osigurao, udobnu kuću u kojoj sam mogao stanovati dokle god me bude volja.

Ova statistika, koliko god se možda činila slučajnom i utoliko nepoučnom, ima s obzirom na stanovitu potpunost i neku vrijednost. Položio sam račun za sve što mi je bilo dano. Iz gornje procjene proizlazi da me samo hrana u novcu stajala dvadeset sedam centi tjedno. Ona se pak, u sljedeće gotovo dvije godine, sastojala od raži i kukuruznog brašna bez kvasca, krumpira, riže, sasvim malo usoljene svinjetine, melase, soli i vode za piće. I priličilo je da ja, koji toliko volim filozofiju Indije, živim mahom od riže. Da pobijem prigovore pojedinih okorjelih zanovijetala, mogu također ustvrditi da je, ako sam povremeno i ručao vani, kao što oduvijek bijah činio i vjerujem da ću imati prilike činiti ponovno, to često bilo na štetu moga kućnog reda. No ručanje vani, budući da je, kao što rekoh, stalan element, ni najmanje ne utječe na uvjetnu tvrdnju kao što je ova.

Iz svoga dvogodišnjeg iskustva naučio sam da bi, čak i na ovim širinama, čovjeka stajalo nevjerojatno malo truda da priskrbi sebi nužnu hranu; da se može prehranjivati jednostavno kao životinje, a ipak očuvati zdravlje i snagu. Spravljao sam zadovoljavajući ručak, zadovoljavajući ne u jednom pogledu, samo od tanjura tušta (Portulaca oleracea) koji bih nabrao na svome kukuruzištu, skuhao i posolio. Latinski naziv navodim zbog sočnosti pučkoga. A, molim vas, što još razuman čovjek može poželjeti, za mirnih vremena, o običnim podnevima, doli dovoljnog broja kuhanih klipova zelenoga slatkog kukuruza s dodatkom soli? Čak i ono malo raznolikosti koliko bih si priuštio bilo je popuštanje zahtjevima teka, a ne zdravlja. Ljudi su, međutim, došli dotle da često skapavaju ne zbog manjka potrepština, nego zbog manjka raskoši; a poznajem dobru ženu koja misli da je njezin sin izgubio život jer je pio samo vodu.

Čitatelj će primijetiti da predmetu pristupam s ekonomskog prije negoli s prehrambenog stajališta, i neće se odvažiti iskušati moju izdržljivost ako nema dobro popunjenu smočnicu.

Kruh sam u početku pravio od čistoga kukuruznog brašna i soli; bijahu to prave pogače koje sam pekao na vatri ispred kuće na komadu šindre ili drva ispiljenog pri gradnji kuće, no počesto bi se zadimio i poprimio miris borovine. Pokušao sam i s pšeničnim brašnom, no naposljetku sam ustanovio da mi je mješavina raženoga i kukuruznog brašna najpogodnija i najukusnija. Za hladna mi je vremena nemalu razonodu pružalo pečenje nekoliko takvih hljepčića uzastopce, na koje sam pomno pazio i okretao ih kao Egipćanin svoje leglo jaja. Bili su oni pravi žitni plod koji sam dovodio do zrenja, za moja su osjetila imali miris kao i drugi plemeniti plodovi, a svježinu sam im čuvao dokle god je bilo moguće zamatajući ih u krpe. Proučio sam drevno i prijeko potrebno umijeće pečenja kruha, savjetujući se s autoritetima koji su mi bili nadohvat, vraćajući se do primitivnog doba i otkrića beskvasnoga kruha, kad je od divljine orašastih plodova i mesa čovjek prvi put dospio do blagosti i istančanosti te prehrane, i postupno u svome proučavanju putovao kroz ono slučajno kiseljenje tijesta koje je, pretpostavlja se, podučilo postupku uporabe kvasca, pa kroz razne kasnije fermentacije, dok nisam došao do “dobrog, slatkog, zdravog kruha”, osnove života. Kvasac, koji neki smatraju dušom kruha, spiritusom koji ispunjava njegovo stanično tkivo i koji se pobožno čuva poput vestalske vatre; predmnijevam da je neka dragocjena bočica, donesena na Mayfloweru,(48) obavila tu zadaću za Ameriku, a njen utjecaj i dalje raste, buja, širi se u žitnim valovima diljem zemlje — to sam sjeme redovito i savjesno nabavljao u selu, dok na koncu jednog jutra nisam zaboravio na pravila i popario svoj kvasac; zahvaljujući tom slučaju otkrio sam da čak ni on nije nužan — jer do otkrića nisam dolazio sintetičkim, nego analitičkim putem — i otada sam ga rado izostavljao, premda me je većina kućanica iskreno uvjeravala da sigurna i zdrava kruha bez kvasca ne može biti, dok mi je starija čeljad proricala strelovito opadanje životnih snaga. Držim, ipak, da to nije bitan sastojak, a nakon godine dana bez njega i dalje sam u zemlji živih; i drago mi je što izbjegavam trivijalno nošenje bočice u džepu, koja bi se kadšto otčepila i na moju muku izlila sadržaj. Jednostavnije je i dostojnije izostaviti ga. Čovjek je životinja koja se više od bilo koje druge može prilagoditi svim podnebljima i okolnostima. Nisam u svoj kruh stavljao ni sodu bikarbonu ili neku drugu kiselinu ili lužinu. Čini se da sam ga pravio u skladu s receptom što ga je Marko Porcije Katon iznio oko dva stoljeća prije Krista. “Panem depsticium sic facito. Manus mortariumque bene lavato. Farinam in mortarium indito, aquae paulatim addito, subigitoque pulchre. Ubi bene subegeris, defingito, coquitoque sub testu.” Što ja prevodim kao: “Kruh umijesi ovako. Dobro operi ruke i korito. Stavi brašno u korito, postupno dodaj vodu pa temeljito umijesi. Kad si ga dobro umijesio, oblikuj ga i peci pod pokrovcem”, to jest ispod peke. Ni riječi o kvascu. No nisam uvijek rabio tu osnovu života. Jednom ga, zbog praznog novčanika, nisam vidio više od mjesec dana.

Svaki bi žitelj Nove Engleske lako mogao uzgojiti sve sastojke vlastita kruha u ovoj zemlji raži i kukuruza, i ne ovisiti zbog njih o dalekom i nestalnom tržištu. No toliko smo daleko od jednostavnosti i neovisnosti da se u Concordu svježe i slatko brašno rijetko prodaje u trgovinama, a kukuruznu kašu i žito u još grubljem obliku jedva da itko koristi. Seljak većinom daje stoci i svinjama zrnje iz vlastita uzgoja, a kupuje brašno, koje u najmanju ruku nije zdravije, po višoj cijeni u dućanu. Uvidio sam da lako mogu uzgojiti svoj bušel ili dva raži i kukuruza, jer će ona prva rasti i na najškrtijoj zemlji, a ni potonji ne zahtijeva najbolju, i ručno ih mljeti te se tako snaći i bez riže i svinjetine; ako pak moram imati neki koncentrirani slador, pokusom sam ustanovio da mogu načiniti veoma dobru melasu od bundeve ili repe, a znao sam da samo moram zasaditi nekoliko javorova da do njega dođem još lakše, i dok oni rastu moći ću se služiti raznim nadomjescima osim onih koje sam već imenovao. “Jer”, kao što pjevahu naši pređi:

u nas se napitak što nam usne sladi
od pastrnjaka, buće i orahove trijeske radi.(49)

Koliko je do soli, napokon, te najosnovnije među namirnicama, opskrba njome može biti zgodna prilika za odlazak do morske obale; ako bih pak bio posve bez nje, vjerojatno bih pio manje vode. Nije mi poznato da su se Indijanci ikada trudili nabaviti je.

Tako sam mogao izbjeći svaku trgovinu i razmjenu kad je moja hrana bila posrijedi, a budući da sam već imao zaklon, ostalo je samo nabaviti odjeću i ogrjev. Hlače koje sada nosim istkane su u jednoj seljačkoj obitelji — hvala nebesima što u čovjeku još ima toliko kreposti, jer mislim da je pad sa seljaka na radnika jednako velik i važan koliko i onaj s čovjeka na seljaka — a u novoj zemlji ogrjev je teret. Koliko je do prebivališta, kad mi ne bi dopustili da i dalje živim kao naseljenik, mogao bih kupiti jedno jutro po istoj cijeni po kojoj je zemlja koju sam obrađivao bila prodana, naime za osam dolara i osam centi. No držao sam da sam uvećao vrijednost te zemlje boraveći na njoj.

Postoji soj nepovjerljivaca koji mi katkad postavljaju pitanja poput: mislim li da mogu živjeti isključivo od biljne hrane; a da stvar presiječem u korijenu — jer korijen jest vjera — takvima običavam odgovarati da mogu živjeti i od čavala. Ako to ne mogu razumjeti, ne mogu razumjeti mnogo od onoga što imam reći. Meni je pak drago čuti da se provode eksperimenti te vrste, kao što je onaj mladića koji je pokušao živjeti dva tjedna od tvrdoga, sirovog kukuruza na klipu, meljući ga jedino zubima. Vjeveričje pleme pokušalo je isto i uspjelo. Ljudski rod takvi pokusi zanimaju, premda će se pokoja starica, koja za njih više nije sposobna ili posjeduje trećinu u mlinovima, možebit uzbuniti.

Moj namještaj, dio kojega sam izradio sam, a od ostaloga sam sve uključio u troškovnik, sastojao se od kreveta, stola, pisaćeg stola, triju stolaca, zrcala promjera osam centimetara, para mašica i zaglavca, lonca, kotlića i tave, zaimače, lavora, dva noža i viljuške, tri tanjura, jedne čaše, jedne žlice, vrča za ulje, vrča za melasu i lakirane svjetiljke. Nitko nije tako siromašan da bi morao sjediti na bundevi. To je nesnalažljivost. Stolica kakve najviše volim ima u izobilju po seoskim potkrovljima, a vaše su samo ako ih odnesete. Pokućstvo! Hvala Bogu, mogu sjediti i stajati bez pomoći cijelog skladišta namještaja. Koji se čovjek osim filozofa ne bi posramio da vidi svoj namještaj natovaren na kola kako ide zemljom izložen nebeskoj svjetlosti i očima ljudi, kao prosjački obračun praznih sanduka? To je Spauldingov(50) namještaj. Pregledavanjem takva tereta nikad nisam mogao razabrati pripada li on takozvanom bogatašu ili siromahu; vlasnik se uvijek doimao ubogim. Uistinu, što više takvih stvari imaš to si siromašniji. Svaki teret kao da obuhvaća sadržaj desetak straćara; a ako je jedna straćara bijedna, ovaj je deset puta bjedniji. Zašto se, molim vas, uopće selimo negoli da bismo se riješili svoga namještaja, svoje ljušture; da bismo, napokon, s ovoga svijeta otišli u drugi, novonamješten, a ovaj ostavili da bude spaljen? Upravo kao da su sve te zamke prikačene čovjeku o pojas te se ovaj ne može kretati neravnim tlom po kojemu su razvučene naše uzice a da ih ne vuče za sobom — vukući svoju zamku. Sretna je lisica ostavila rep u zamci. Bizamski će štakor sebi odgristi treću nogu da se oslobodi. Ne čudi što je čovjek izgubio svoju gipkost. Koliko li je često ukopan! “Gospodine, ako smijem biti tako drzak, što razumijete pod ukopanošću?” Ako ste vidjelac, kad god sretnete nekog čovjeka vidjet ćete sve što posjeduje, da, i štošta čega se tobože odriče, iza njega, sve do kuhinjskog namještaja i sve one stareži koju čuva i neće da spali, i činit će se da je upregnut u nju te se probija kako zna i umije. Držim da je ukopan čovjek onaj koji se provukao kroz rupu u drvu ili vrata kroz koja njegove saonice natovarene namještajem ne mogu za njim. Ne mogu a da ne osjetim sažaljenje kad čujem nekog pristalog čovjeka kršne pojave, naoko slobodnog, zasukanih rukava i okretnog, kako govori o svome “namještaju”, o tome je li osiguran ili nije. “Ali što da činim sa svojim namještajem?” Moj živahni leptir tada je zapleten u paukovu mrežu. Čak ćete i u onih za koje se dugo čini da ga uopće nemaju, raspitate li se pobliže, ustanoviti da im je nešto pohranjeno u nečijem štaglju. Na današnju Englesku gledam kao na staroga gospodina koji putuje s hrpom prtljage, stareži koja se nakupila od dugog vođenja kućanstva i koju nema hrabrosti spaliti; velikim kovčegom, malim kovčegom, kutijom za šešire i zavežljajem. Bacite barem prvo troje. Nadišlo bi snage zdrava čovjeka danas da ponese svoju postelju i hoda s njome,(51) a bolesnome bih svakako savjetovao da postelju odloži i potrči. Kad sam sreo doseljenika koji je teturao pod svežnjem koji je sadržavao sav njegov imutak — a koji je nalikovao golemoj izraslini što mu je izbila na zatiljku — sažalio sam se nad njim, ne zato što mu je to bio sav imutak, nego zato što je sve to morao nositi. Budem li morao vući svoju zamku za sobom, pripazit ću da bude lagana i ne pričepi me za vitalan dio. No možda bi bilo najmudrije nikad u nju ne gurnuti šapu.

Primijetio bih, usput, da me zastori ne stoje ništa, jer nema promatrača kojima bih priječio vidik doli sunca i mjeseca, a njihovo me zavirivanje raduje. Mjesec mi neće ukiseliti mlijeko ili pokvariti meso, niti će mi sunce oštetiti namještaj ili izblijediti sag, a ako je katkad i pretopao prijatelj, držim ipak ekonomičnijim skloniti se iza nekog zastora što ga pruža priroda nego pojedinostima kućanstva dodati ma i jedan predmet. Neka mi je gospođa svojedobno ponudila otirač, ali kako nisam imao slobodnog prostora u kući, ni slobodnog vremena unutra ili vani da ga istresam, odbio sam ga, otirući radije noge o tratinu pred vratima. Zlo je najbolje izbjeći u začetku.

Nema tomu dugo otkako sam prisustvovao dražbi na kojoj se prodavao sadržaj imovine nekog đakona, jer život mu nije bio nesadržajan:

Zlo što ga ljudi čine živi poslije njih.(52)

Kao i obično, velik udio tvorila je starež koja se počela gomilati još za života njegova oca. Bila je tu među ostalim i sasušena trakavica. I sada, nakon što su pola stoljeća počivale u njegovu potkrovlju i po drugim smetlištima, te stvari nisu bile spaljene; umjesto lomače, iliti njihova pročišćujućeg uništavanja, priređena je dražba, odnosno njihovo uvećavanje. Susjedi su se revno okupili da ih vide, kupili ih sve i pomno ih prenijeli u svoja potkrovlja i smetlišta, gdje će počivati do razdiobe njihove imovine, a onda će ponovno na put. Kad umre, čovjek se pretvara u prah.

Običaje nekih divljih naroda mogli bismo možebit oponašati na svoju korist, jer oni barem prolaze kroz privid godišnjeg odbacivanja svlaka; imaju o tome predodžbu, bez obzira na to zahvaćaju li ga u zbilji. Zar ne bi bilo dobro kada bismo slavili busk iliti “blagdan prvih plodova”, koji Bartram opisuje kao običaj Indijanaca Mucclassea? “Kad neko mjesto slavi busk“, kaže on, “prethodno se opskrbivši novom odjećom, novim loncima, tavama i drugim kućanskim potrepštinama i namještajem, oni sakupe svu svoju iznošenu odjeću i druge stvari vrijedne prezira, pometu i počiste kuće, trgove i cijelo naselje od svoje nečisti, koju sa svim preostalim zrnjem i drugim starim zalihama bacaju na zajedničku hrpu i sažgaju. Nakon što uzmu ljekariju i poste tri dana, sva vatra u mjestu se pogasi. Tijekom tog posta uzdržavaju se od zadovoljenja bilo kakvih nagona i strasti. Proglašava se opće pomilovanje; svi zločinci mogu se vratiti u svoje naselje…”(53)

“Četvrtoga jutra visoki žrec protrlja suho drvlje i zapali novu vatru na javnom trgu, odakle se svaka nastamba u mjestu opskrbljuje novim i čistim plamenom.”

Potom se goste mladim kukuruzom i plodovima te plešu i pjevaju tri dana, “i sljedeća četiri dana primaju posjete i vesele se s prijateljima iz susjednih naselja koji su se na sličan način pročistili i pripremili”.

Meksikanci su također održavali sličan obred pročišćenja na kraju svakih pedeset dviju godina, u vjerovanju da je stiglo vrijeme kraja svijeta.

Teško da sam čuo za sakrament, to jest, kako ga rječnik određuje, “vanjski i vidljiv znak unutarnje i duhovne milosti”, istinskiji od ovoga, i ne sumnjam da su ih prvotno na to izravno nadahnula sama nebesa, premda nemaju biblijskog zapisa o otkrivenju.

Više od pet godina uzdržavao sam se tako isključivo radom svojih ruku, i shvatio da radeći oko šest tjedana godišnje mogu namiriti sve životne troškove. Cijele zime, kao i veći dio ljeta, mogao sam se slobodno i nesmetano baviti proučavanjima. Temeljito sam se okušao i u vođenju škole i ustanovio da su mi izdaci razmjerni prihodu, ili bolje kazano nerazmjerni, jer sam bio primoran prikladno se odijevati i učiti, da ne kažem misliti i vjerovati, te sam k tome gubio vrijeme. Budući da nisam podučavao za dobrobit svojih bližnjih, nego naprosto za život, to je bio promašaj. Okušao sam se u trgovini, ali sam shvatio da bi mi trebalo deset godina da u tome uznapredujem, a dotad bih već vjerojatno bio na putu k vragu. Zapravo sam se bojao da bi mi do tada, kao što se veli, posao mogao krenuti. Kad sam se prije ogledavao da vidim kako bih mogao zarađivati za život, a sjećanja na neka tužna iskustva u prilagođavanju željama prijatelja još su u meni bila svježa i opominjala me o vlastitoj naivnosti, često sam i ozbiljno razmišljao o branju borovnica; to bih zasigurno mogao raditi, a pripadajući mali prihod bio bi mi dostatan — jer moje je najveće umijeće u tome da mi je malo potrebno — toliko se malo kapitala iziskuje, toliko malo odvlačenja od raspoloženja na koja sam naviknuo, mislio sam glupavo. I dok su se moji poznanici bez oklijevanja upuštali u trgovinu ili razna zvanja, ja sam o tom zanimanju razmišljao kao o sasma sličnom njihovima; tumarati cijelog ljeta brdima i brati bobice koje mi se nađu na putu, pa ih potom bezbrižno prodavati te tako čuvati Admetova stada.(54) Također sam sanjao da bih mogao skupljati divlje bilje ili nositi zimzelen seljanima koji se vole podsjećati na šumu, ili čak u grad, kolima za sijeno. No, otada sam naučio da je trgovina prokletstvo za sve čega se dotakne, i makar trgovao porukama s nebesa, prokletstvo trgovine svaljuje se i na taj posao.

Kako su mi neke stvari bile draže od drugih te sam osobito cijenio svoju slobodu, kako sam mogao živjeti oskudno a da mi ipak ide dobro, nisam želio tratiti vrijeme na zarađivanje za skupe sagove ili drugi fini namještaj, birana jela ili kuću u grčkom ili gotičkom stilu. Ako postoje oni kojima stjecanje tih stvari nije na smetnju i koji znaju kako se njima služiti kad ih steknu, drage im volje prepuštam takvo bavljenje. Neki su “marljivi” te se čini da vole rad njega samog radi, ili možda zato što ih čuva od gore nevolje; takvima ovoga časa nemam što reći. Onima, koji ne bi znali što da čine s više dokolice negoli je sada uživaju, mogao bih savjetovati da rade dvostruko napornije nego sada — da rade dok ne otplate same sebe i dobiju papire da su slobodni. Koliko je do mene, ustanovio sam da je zanimanje nadničara najneovisnije od sviju, osobito stoga što za osobno uzdržavanje iziskuje tek trideset ili četrdeset dana godišnje. Radnikov dan završava sa zalaskom sunca, a onda je slobodan posvetiti se bavljenju koje je izabrao, neovisno o svome radu; no njegov poslodavac, koji špekulira iz mjeseca u mjesec, nema predaha od početka do kraja godine.

Ukratko, na temelju vjere i iskustva uvjeren sam da uzdržavanje sebe na ovoj zemlji nije muka nego razonoda ako živimo jednostavno i razborito; jer zanimanja jednostavnijih naroda još su razbibrige onih izvještačenijih. Nije nužno da čovjek zarađuje kruh u znoju lica svoga, osim ako se ne znoji lakše od mene.

Jedan mi je mladi poznanik, koji je naslijedio nekoliko jutara zemlje, rekao kako misli da bi živio kao ja kad bi imao sredstava. Ja nipošto ne želim da itko usvoji moj način življenja; jer osim što ću, prije nego što ga on valjano nauči, ja sebi možda naći drugi, želim da na svijetu bude što je moguće više različitih osoba; ali volio bih da svatko dobro pazi da otkrije i slijedi vlastiti put, a ne očev, majčin ili susjedov. Mladić može graditi, saditi ili jedriti, samo neka ne bude spriječen u onome za što kaže da bi želio raditi. Mudri smo samo po jednoj matematičkoj točki, kao što mornar ili odbjegli rob ne skida pogled sa Sjevernjače; ali to nam je dostatno vodstvo za cijeli život. Možda nećemo stići do svoje luke u izračunljivom vremenu, ali ćemo zadržati pravi smjer.

U ovome slučaju ono što vrijedi za jednoga nesumnjivo vrijedi još i više za tisuću, kao što velika kuća nije razmjerno skuplja od male, budući da jedan krov može pokriti, jedan podrum podložiti i jedan zid razdvojiti nekoliko stanova. Meni je ipak draža bila osamljena nastamba. K tomu, u pravilu je jeftinije izgraditi cijelu kuću sam nego uvjeriti drugog u prednost zajedničkog zida; a kada ste to obavili, zajednička pregrada, da bi bila znatno jeftinija, mora biti tanka, a onaj drugi može se pokazati lošim susjedom te možda neće održavati svoju stranu. Jedina suradnja koja je obično moguća krajnje je djelomična i površna; a ono malo suradnje koja postoji jest kao i da je nema, jer je to sklad nečujan ljudima. Ako ima vjere, čovjek će s jednakom vjerom surađivati posvuda; ako nema vjere, nastavit će živjeti kao ostatak svijeta, u kakvom god društvu bio. Surađivati, u najvišem i u najnižem smislu, znači zarađivati za život zajedno. Čuo sam za nedavni prijedlog da dvojica mladića putuju zajedno svijetom, jedan bez novca, zarađujući putem, kao mornar ili za plugom, drugi pak s mjenicom u džepu. Bilo je lako uvidjeti da neće moći dugo biti drugovi niti surađivati, jer jedan uopće ne bi radio. Razišli bi se za prve zanimljive krize u svojim pustolovinama. Ponad svega, kao što sam već natuknuo, čovjek koji se kreće sam može krenuti danas, a onaj tko putuje s drugim mora čekati da taj drugi bude spreman, i može proći mnogo vremena prije nego što se otisnu.

Ali sve je to vrlo sebično, čuo sam od nekih svojih sumještana. Priznajem da sam se dosad veoma malo bavio filantropskim pothvatima. Žrtvovao sam ponešto određenom osjećaju dužnosti, a među ostalima žrtvovao sam i taj užitak. Bilo je onih koji su upotrijebili sve svoje moći da me uvjere da se latim uzdržavanja kakve siromašne obitelji u gradu; i kad ne bih imao što činiti — jer vrag nalazi posao dokonima — možda bih se i okušao u takvoj razonodi. Međutim, kad bih pomislio da ugodim sebi u tom pogledu i obvežem njihovo Nebo uzdržavajući stanovite siromašne osobe u svakom pogledu jednako udobno kao što uzdržavam sebe, pa bih se čak upustio dotle da im to ponudim, svi su do jednoga bez oklijevanja radije ostali siromašni. Dok se moji sumještani i sumještanke na toliko načina posvećuju dobrobiti svojih bližnjih, vjerujem da barem jedan može biti pošteđen za druga, manje čovječna zanimanja. Za milosrđe morate imati dara kao i za sve ostalo. Koliko je do činjenja dobra, to je jedno od zvanja koja su popunjena. K tome, valjano sam se u tome okušao i, koliko god se moglo učiniti čudnim, zadovoljan sam što ne odgovara mome ustroju. Vjerojatno ne bih trebao svjesno i hotimično napustiti svoje navlastito zvanje da činim dobro što ga društvo zahtijeva od mene, da spašavam univerzum od uništenja; a vjerujem da je slična, ali beskrajno veća postojanost drugdje sve što ga sada čuva. No, ne želim stajati između bilo kojeg čovjeka i njegova dara, a onome koji svim srcem, dušom i životom radi svoj posao, koji ja odbijam, rekao bih: ustraj, makar to svijet nazvao zločinstvom, kao što najvjerojatnije i hoće.

Daleko od toga da bih pretpostavljao kako je moj slučaj osebujan; mnogi bi se moji čitatelji nesumnjivo branili na sličan način. Ne libim se reći da bih bio izvrstan najamnik za određen posao — ne jamčim da će ga moji susjedi nazvati dobrim — ali koji je to posao, na mom je poslodavcu da otkrije. Dobro koje činim, u uobičajenom smislu te riječi, mora biti po strani od moga glavnog puta i najvećim dijelom posve nehotično. Ljudi praktički kažu: počni gdje jesi i kakav jesi, ne težeći poglavito da postaneš vredniji, pa uz ljubaznost s predumišljajem kreni činiti dobro. Kad bih uopće propovijedao u tom duhu, radije bih rekao: prihvati se toga da budeš dobar. Kao da bi sunce trebalo zastati nakon što je raspirilo svoje vatre do sjaja mjeseca ili zvijezde šestoga reda pa, poput vragolasta vilenjaka, krenuti uokolo zavirujući kroz prozor svake kolibe, nadahnjujući mahnite i kvareći meso te čineći tamu vidljivom, umjesto da postojano uvećava svoju prijaznu toplinu i blagotvornost dok ne zablista toliko te ga više nijedan smrtnik ne može pogledati u lice, a da potom, i u međuvremenu, obilazi svijet u vlastitoj orbiti čineći mu dobro, ili prije, kao što je otkrila istinitija filozofija, da svijet na svoje dobro ide oko njega. Kad je, u želji da dobročinstvom dokaže svoje nebesko podrijetlo, na tek jedan dan dobio sunčevu kočiju i skrenuo s utvrđene staze, Faeton je sažgao nekoliko blokova kuća u nižim ulicama neba, spržio površinu zemlje, sasušio sve izvore i načinio veliku pustinju Saharu, dok ga na koncu Jupiter nije udarcem groma hitnuo naglavce na zemlju te sunce, zbog jada izazvanog njegovom smrću, godinu dana nije sjalo.

Nema tako gadnog vonja kakav je onaj što ga ispušta pokvarena dobrota. To je ljudska, to je božanska strvina. Kad bih pouzdano znao da mi neki čovjek dolazi sa svjesnim naumom da mi učini dobro, pobjegao bih glavom bez obzira, kao od onoga suhog i vrelog vjetra afričkih pustinja zvanog samum, koji usta i nos, uši i oči ispunjava prašinom dok se ne ugušite, iz straha da mi ne bi učinio nešto od svojega dobra — da se nešto od toga virusa ne bi izmiješalo s mojom krvlju. Ne — u tom bih slučaju radije trpio zlo na prirodan način. Neki čovjek nije za mene dobar čovjek zato što će me nahraniti ako budem izgladnio, ugrijati me ako se budem smrzavao ili me izvući iz jame ako padnem u nju. Mogu vam naći psa njufaundlenca koji će učiniti isto. Filantropija nije ljubav prema bližnjem u najširem smislu. Howard(55) je na svoj način nesumnjivo bio iznimno dobrohotan i vrijedan čovjek, i za to je nagrađen, ali, u usporedbi rečeno, što je stotinu Howarda nama, ako njihova filantropija ne pomaže nama u našem najboljem izdanju, kada smo najdostojniji pomoći? Nikad nisam čuo za filantropski skup na kojemu bi se iskreno predložilo da se učini ikakvo dobro meni ili meni sličnima.

Isusovce su prenerazili Indijanci koji su, dok su gorjeli na lomači, predlagali svojim mučiteljima nove načine mučenja. Budući da su bili iznad tjelesne patnje, slučilo bi se katkad da su bili i iznad svake utjehe što su je misionari mogli pružiti, a zakon prema kojemu treba činiti ono što želiš da čine tebi zvučao je manje uvjerljivo onima koji nisu marili što drugi čine njima, koji su svoje neprijatelje ljubili na nov način te su se uvelike približili tomu da im oproste sve što čine.

Pobrini se da siromašnima pružiš pomoć koju najviše trebaju, makar ih tvoj primjer ostavio daleko iza. Ako daješ novac, potroši sebe s njime, a nemoj ga tek prepuštati njima. Ponekad činimo čudnovate pogreške. Siromah često nije toliko promrzao i gladan koliko prljav, odrpan i nečist. Dijelom je to njegov ukus, a ne tek nesreća. Dadeš li mu novca, možda će kupiti još koji dronjak. Bio sam sklon sažalijevati nezgrapne irske radnike koji su rezali led na jezeru, u takvoj oskudnoj i odrpanoj odjeći, dočim sam ja drhtao u svome urednijem i ponešto otmjenijem ruhu, sve dok mi jednoga dana za ciče zime jedan od njih, koji je skliznuo u vodu, nije došao u kuću da ga ugrijem te sam vidio kako sa sebe skida troje hlače i dva para čarapa prije no što se svukao do kože, premda su, istina, bile prilično prljave i odrpane, pa si je mogao priuštiti da odbije extra odjeću koju sam ponudio, toliko ju je imao intra. To je uronjavanje bilo baš ono što mu je trebalo. Tada sam počeo sažalijevati sebe i uvidio da bi bilo veće milosrđe udijeliti meni košulju od flanela nego njemu cijeli dućan jeftine konfekcije. Tisuću je onih koji zasijecaju granje zla naspram jednoga koji ga reže u korijenu, i moguće je da onaj koji potrebitima udjeljuje najviše novca i vremena svojim načinom života čini najviše da izazove bijedu koju se uzalud trudi ublažiti. Taj je pobožni robovlasnik koji prihod od svakog desetog roba namjenjuje otkupljivanju nedjeljne slobode za ostale. Dobrostivost prema siromasima neki pokazuju tako što ih zapošljavaju u svojoj kuhinji. Ne bi li bili dobrostiviji kad bi ondje zaposlili sebe? Hvališ se trošenjem desetine prihoda u dobrotvorne svrhe; možda bi tako trebao potrošiti devet desetina i završiti s time. Društvo tada ubire samo desetinu imetka. Je li razlog tome darežljivost onoga u čijem se posjedu nalazi ili nemar službenika pravde?

Filantropija je gotovo jedina vrlina koju čovječanstvo dovoljno cijeni. Štoviše, uvelike je precijenjena, a precjenjuje je naša sebičnost. Jednoga sunčanog dana ovdje u Concordu neki mi je stasiti siromah hvalio svoga sumještanina jer da je ovaj, kako je rekao, susretljiv prema siromašnima; mislio je pritom na sebe. Ljubazni ujaci i tetke našega roda cijene se više nego njegovi istinski duhovni očevi i majke. Slušao sam jednom predavanje nekog velečasnog o Engleskoj, čovjeka učenog i umnog koji je, pobrojavši njene znanstvene, književne i političke veličine, Shakespearea, Bacona, Cromwella, Miltona, Newtona i druge, prešao na njene kršćanske junake koje je, kao da to njegovo zvanje od njega iziskuje, uzdigao iznad svih ostalih, kao najveće od najvećih. Bijahu to Penn, Howard i gospođa Fry.(56) Svatko mora u tome osjetiti lažnost i licemjerje. Potonji nisu bili najbolji muževi i žene Engleske, tekar možda njeni najbolji filantropi.

Ne bih oduzeo ništa pohvali koja dolikuje filantropiji, nego samo zahtijevao pravdu za sve one koji su svojim životom i djelima blagoslov za čovječanstvo. Ne cijenim ponad svega čovjekovu čestitost i dobrohotnost, koje su tako reći njegova stapka i lišće. One biljke od čijega uvelog zelenila spravljamo biljni čaj za bolesne služe tek skromnoj svrsi i njima se najviše koriste nadriliječnici. Želim čovjekov cvijet i plod; da me zapahne neki njegov miomiris i da neka zrelost začini naše općenje. Njegova dobrota ne smije biti djelomičan i prolazan čin nego stalan suvišak, koji ga ne stoji ništa i kojega je nesvjestan. To je milosrđe koje skriva mnoštvo grijeha. Filantrop i prečesto obavija čovječanstvo spomenom na svoje odbačene jade kao kakvim ozračjem i to naziva sućuti. Trebamo pružati svoju hrabrost, a ne svoj očaj, svoje zdravlje i lagodu a ne svoju bolest, i paziti da se ne šire zarazom. Iz kojih to južnih nizina dopire lelek? Na kojim to širinama prebivaju pogani kojima bismo poslali svoju svjetlost? Tko je taj neobuzdani i surovi čovjek kojega bismo mi iskupili? Ako čovjeka bilo što mori tako da ne obavlja svoje funkcije, čak i ako ima bolove u utrobi — jer tu je sjedište suosjećanja — on se smjesta prihvaća reformiranja — svijeta. Budući i sam mikrokozam, on otkriva, a to je istinsko otkriće i on čovjek na kojemu je da do njega dođe — da svijet jede zelene jabuke; u njegovim je očima, zapravo, sam globus velika zelena jabuka, te postoji opasnost, na koju je grozno ma i pomisliti, da će je djeca čovjekova zagristi prije no što sazre; i odmah se njegova drastična filantropija daje u potragu za Eskimima i Patagoncima te prigrljuje napučena indijska i kineska sela; i tako se, u nekoliko godina filantropskog djelovanja, za koje vrijeme se njime sile koriste u vlastite svrhe, on nesumnjivo izliječi od probavnih smetnji, globusu se blago zarumeni jedan ili oba obraza, kao da počinje sazrijevati, a život izgubi sirovost i opet postane sladak i zdrav. Nikad nisam sanjao o nedjelu većem nego što sam ga počinio. Nikad nisam upoznao niti ću ikad upoznati čovjeka goreg od sebe.

Vjerujem da ono što reformatora toliko rastužuje nije suosjećanje s bližnjima u nevolji, nego, makar bio najsvetiji sin Božji, njegov osobni jad. Neka se on ispravi, neka njemu dođe proljeće, jutro neka svane iznad njegova ležaja i odbacit će svoje velikodušne drugove bez isprike. Moja izlika za to što ne držim predavanja protiv uporabe duhana jest ta što ga nikad nisam žvakao. To je kazna što je reformirani uživaoci duhana moraju platiti; premda ima dosta toga što sam žvakao i protiv čega bih mogao predavati. Zavede li vas ikad neka od tih filantropija, neka vam ne zna ljevica što vam čini desnica, jer to ne vrijedi znati. Spasite utopljenike i privežite vezice. Nemojte se žuriti i latite se nekog slobodnog posla.

Naše je navade iskvarilo općenje sa svecima. Naše crkvene pjesmarice odjekuju milozvučnim proklinjanjem i vječnim trpljenjem Boga. Reklo bi se da su čak i proroci i iskupitelji radije tješili strahove nego potvrđivali nadanja ljudi. Nigdje nije zabilježeno jednostavno i nezatomivo zadovoljstvo darom života, nikakvo nezaboravno veličanje Boga. Svako zdravlje i uspjeh čine mi dobro, ma koliko se dalekima i povučenima činili; svaka bolest i neuspjeh rastužuju me i čine mi zlo, koliko god suosjećali sa mnom ili ja s njima. Želimo li, dakle, uistinu ozdraviti čovječanstvo pravim indijskim, botaničkim, magnetskim ili prirodnim sredstvima, budimo najprije i sami jednostavni i zdravi kao priroda, raspršimo oblake što nam se nadvijaju nad licem i unesimo malo života u svoje pore. Ne ostaj na tome da budeš nadglednik siromašnih, nego nastoj postati jednim od velikana svijeta.

U Đulistanu, iliti Ružičnjaku šeika Sadija od Širaza, čitam kako “upitaše nekog mudraca: od brojnih proslavljenih stabala što ih Svevišnji Bog stvori uzvišenima i sjenovitima, nijedno ne zovu azad, iliti slobodnim, osim čempresa, koji ne donosi ploda; kakva je tajna u tome? On odvrati: svako ima vlastite plodove i određeno doba, tijekom kojih je svježe i u cvatu, a mimo njih suho je i uvelo; a nijednom od tih stanja čempres nije izložen, budući da vazda cvate; takve su pak naravi azadi, vjerski neovisnici. — Ne prianjaj srcem uz ono što je prolazno; jer Didžlah, Tigris, protjecat će kroz Bagdad i nakon što izumre rod kalifâ; imaš li obilje u ruci, budi štedar kao stablo datulje, ali ako nemaš što razdati, budi azad, iliti slobodnjak, poput čempresa.”

 

Dopunski stihovi

PREUZETNOSTI SIROTINJE

Preuzetan si odista, bijedniče ubogi,
Prisvajajuć si na nebesima mjesto,
Jerbo koliba ti skromna, ili pak bačva,
Gaji kakvu lijenu ili sitničavu krepost
Na jeftinom suncu il uza sjenovita vrela,
S korijenjem i zeleni; gdje desnica ti,
Otkidajuć iz duha one ljudske strasti
Na zasadima čijim kreposti krasne cvatu,
Unižava narav i ćutila tupi
Te Gorgoni nalik djelatne u kamen pretvara.
Ne tražimo mi tupavo društvo
Prisiljene vam trezvenosti,
Il neprirodnu glupavost onu
Što ne pozna ni radosti ni tuge; nit prinuđenu ti
Lažno uznesenu trpnu smjelost
Iznad djelatnog. Taj podli, kukavni porod,
Što stanište si u osrednjosti pravi,
Pristaje vam ropskom duhu; no mi promičemo
Kreposti tekar što pretičak trpe,
Smiona, štedra djela, veličajnost kraljevsku,
Svevideći razbor i velikodušje
Što granica ne pozna, i onu krepost junačku
Kojoj starina ne ostavi imena
No uzore samo, kao Heraklo što je,
Ahil, Tezej. Natrag u gnjusnu ti ćeliju;
A kad rasvijetljeni svod nanovo vidiš,
Uči da spoznaš tko te veličine bjehu.

T. Carew(57)

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.