Walden | Henry David Thoreau

BIVŠI STANOVNICI I ZIMSKI POSJETITELJI

Odolio sam veselim snježnim olujama i proveo razdragane zimske večeri uza svoje ognjište, dok se snijeg vani divlje kovitlao te je čak i sovino hukanje utihnulo. Mnogo tjedana nisam u šetnjama sretao nikog osim onih što su povremeno dolazili nasjeći drva i na saonicama ih dovući u selo. No, prirodne sile pomogle su mi u utiranju puta kroz najdublji snijeg u šumi, jer kad bih jednom prošao vjetar je nanosio hrastovo lišće na moju stazu te bi se ono ondje i zadržalo i upijajući sunčeve zrake otopilo snijeg, pa je tako tvorilo suhu podlogu za moja stopala, a usto mi je njihova tamna crta noću bila vodičem. Radi ljudskog društva morao sam dozivati bivše stanovnike ovih šuma. U sjećanju mnogih mojih sumještana put pokraj kojega stoji moja kuća još je odzvanjao smijehom i čavrljanjem tih stanovnika, a šuma s kojom graniči bijaše ovdjeondje izbrazdana i istočkana njihovim malim vrtovima i nastambama, premda je on tada bio okružen šumom mnogo više nego danas. U mom bi pak sjećanju na nekim mjestima borovi u isti mah zagrebali obje strane kočije, a žene i djeca primorana ići tim putem do Lincolna sami i pješice činili su to u strahu te bi često dobar dio puta pretrčali. Premda uglavnom tek skroman puteljak do susjednih sela ili staza za lugarevu zapregu, nekoć je svojom raznolikošću zabavljala putnika više nego danas i dulje mu se zadržavala u pamćenju. Ondje gdje se danas od sela do šume steru suha, otvorena polja, tada se prolazilo javorovom močvarom na temelju od balvana, čiji ostaci nesumnjivo još počivaju ispod sadašnje prašnjave glavne ceste, od imanja Stratten, danas ubožnice, do Brister’s Hilla.

Istočno od moga grahovišta, preko puta ceste, živio je Cato Ingraham, rob suca Duncana Ingrahama, gospodina iz konkordskog sela, koji je svome robu sagradio kuću i dao mu dopuštenje da živi u voldenskoj šumi — Katon, ne Uticensis, nego Concordiensis.(190) Neki kažu da je bio gvinejski crnac. Nekolicina se još sjeća njegova komadića zemlje među orasima, koje je pustio da rastu dok ne ostari i zatreba ih; no na koncu ih se domogao mlađi i bjelji špekulant. I on, međutim, sada nastava jednako tijesnu kuću. Katonova napol urušena podrumska jazbina još postoji, ali malo tko za nju zna budući da je od putnika skrivena niskom borova. Danas je ispunjena glatkim rujem (Rhus glabra) a i jedna od najranijih vrsta zlatnice (Solidago stricta) ondje raste u izobilju.

Ovdje, uza sam ugao polja, još bliže naselju, imala je svoju kućicu obojena Zilpha, koja je tu prela platno za mještane te je voldenska šuma odzvanjala njezinim reskim pjevom, jer imala je glasan i prodoran glas. Naposljetku su joj, u ratu iz 1812., nastambu zapalili engleski vojnici, uvjetno oslobođeni zatvorenici, dok je izbivala, a izgorjeli su joj tada i mačka, pas i kokoši. Vodila je težak i pomalo neljudski život. Jedan se stari posjetitelj ovih šuma prisjeća kako ju je jednog podneva, dok je prolazio kraj njezine kuće, čuo kako nad klokoćućim loncem mrmlja sebi u bradu: “Svi ste vi kosti, kosti!” Među hrastovim sam šibljem ondje vidio opeke.

Niz cestu, s desne strane, na Brister’s Hillu, živio je Brister Freeman, “priručan crnac”, nekoć rob velecijenjenog Cummingsa — ondje gdje još rastu jabuke što ih je Brister posadio i njegovao; danas su to velika stara stabla, ali plod im je za moj ukus još divlji i sličan jabukovači. Nema tome dugo što sam pročitao njegov epitaf na starome groblju u Lincolnu, pomalo na strani, uz neoznačene grobove nekih engleskih grenadira koji su pali u povlačenju iz Concorda — gdje je nazvan “Sippio Brister” — a polagao je određeno pravo na ime Scipion Afrički(191) — “obojeni”, kao da je promijenio boju. Natpis mi je također izrazito naglašeno govorio kad je umro, što je bio tek neizravan način da me obavijesti kako je uopće živio. S njime je živjela Fenda, njegova gostoljubiva supruga, koja je proricala sudbinu, ali ljupko — krupna, okrugla i crna, crnja od svakog čeda noći, tamno nebesko tijelo kakvo nikad prije i nikad poslije nije uzašlo nad Concordom.

Još dalje nizbrdo, slijeva, na staroj cesti u šumi, nalaze se tragovi nekog gazdinstva obitelji Stratten, čiji je voćnjak negda prekrivao cijeli obronak Brister’s Hilla, ali su ga odavno istisnuli smolasti borovi, izuzev nekoliko panjeva čije staro korijenje još daje divlja debla brojnome bujnom seoskom drveću.

Kad se još približite gradiću, dolazite do Breedova posjeda, s druge strane puta na samom rubu šume, zemljišta znamenitog po psinama demona koji u staroj mitologiji nije izričito imenovan, ali u našemu novoengleskom životu igra istaknutu i zapanjujuću ulogu te zaslužuje da mu se, kao i svakom mitološkom liku, jednog dana sroči životopis; koji isprva dolazi prerušen kao prijatelj ili najamnik, a onda orobi i pobije cijelu obitelj — novoengleski čudak. No povijest još ne smije ispripovijediti tragedije koje su se ovdje odigrale; neka vrijeme tu posreduje te ih ublaži i prida im stanovitu plavet. Ovdje je, prema krajnje nejasnoj i dvojbenoj predaji, nekoć stajala krčma, a uz nju zdenac koji je blažio putnikovo piće i krijepio mu hata. Ovdje su ljudi pozdravljali jedni druge, razmjenjivali novosti pa nastavljali svojim putem.

Breedova je koliba još postojala prije samo desetak godina, iako već dugo nenastanjena. Bila je približno veličine moje kolibe. Zapalili su je neki nestašni momci jedne izborne večeri, ako se ne varam. Živio sam tada na rubu sela i netom sam se izgubio u Davenantovu Gondibertu,(192) one zime kad sam se mučio s nekom uspavanošću — za koju, usput kazano, nikad nisam znao da li je smatrati obiteljskom boljkom, budući da imam ujaka koji zaspe brijući se te je nedjeljom primoran u podrumu čistiti krumpire od klica kako bi se održao budnim i ispoštovao dan Gospodnji, ili je posljedica pokušaja da pročitam Chalmersovu zbirku engleskog pjesništva(193) bez preskakanja. Moji su Nervi(194) bili uvelike svladani. Bijah netom utonuo u nju kad su zvona oglasila požar pa se u tom smjeru zakotrljaše vatrogasna kola, predvođena razvučenom skupinom muškaraca i dječaka, a ja među prvima jer bijah preskočio potok. Mislili smo da gori daleko na jugu, s onu stranu šume — mi koji smo već gasili požare — štagalj, trgovina, kuća ili sve zajedno. “To je Bakerov štagalj”, uskliknuo je jedan. “To je Codmanov posjed”, ustvrdio je drugi. A onda se nad šumom vinuše nove iskre, kao da se urušio krov, pa smo svi povikali: “Concorde, u pomoć!” Kola su, pretovarena, suludom brzinom prohujala mimo nas, noseći možda, među ostalim, i agenta osiguravajućeg društva, koji je bio obvezan ići koliko god daleko; u pozadini je pak uvijek iznova zvečalo vatrogasno zvonce, polaganije i sigurnije, a zadnji su od sviju, kao što se poslije šaputalo, stigli oni koji su izazvali požar i digli uzbunu. I tako smo nastavili kao pravi idealisti, odbacujući dokaze svojih osjetila, dok na jednoj okuci nismo začuli praskanje i doista osjetili vrelinu vatre s druge strane zida te smo shvatili, avaj, da smo tamo. Sama blizina vatre samo je ohladila naš žar. Najprije smo mislili na nju isprazniti baru, ali smo odlučili pustiti je neka gori, toliko je uzela maha i nije bila vrijedna toga. I tako smo stali oko naših kola, gurkali jedan drugoga, izražavali osjećaje doglasnicima ili tišim glasom spominjali velike požare kojima je svjedočio svijet, uključujući Bascomovu trgovinu, i među sobom razmišljali kako smo, da smo s našim “kablom” stigli na vrijeme, mogli taj posljednji i sveopći koji je zaprijetio pretvoriti u još jedan potop. Napokon smo se povukli ne učinivši nikakve štete — vratili se snu i Gondibertu. No koliko je do Gondiberta, izuzeo bih onaj odlomak iz predgovora o pameti kao barutu duše — “ali većini čovječanstva pamet je nepoznata kao i Indijancima barut”.

Slučilo se da sam tim putem preko polja hodao i sljedeće noći, otprilike u isti sat, i začuvši tiho jaukanje na istome mjestu približio sam mu se u tami i zatekao jedinoga meni poznatoga člana te obitelji koji je preživio, baštinika njenih vrlina i njenih poroka, jedinoga kojega je taj palež zanimao, kako leži potrbuške, gleda preko podrumskog zida žeravu koja je pod njim još tinjala i mrmlja sebi u bradu, kao što mu je običaj. Radio je daleko u riječnoj dolini cijeli dan i iskoristio prve trenutke koje je mogao nazvati svojima da posjeti dom svoga oca i svoje mladosti. Zurio je u podrum naizmjence sa svih strana i motrišta, vazda ležeći uza nj, kao da je u njemu bilo neko blago kojega se sjećao, skriveno među kamenjem, a nije bilo ama baš ničeg doli hrpe opeka i pepela. Sada, kad kuće više nije bilo, promatrao je ono što je od nje ostalo. Umirivala ga je sućut samoga mog prisustva te mi je pokazao, koliko je tama dopuštala, mjesto gdje je bio pokriven zdenac — koji, hvala nebesima, nikad ne bi mogao izgorjeti; i dugo je tapkao oko zida da nađe motku za izvlačenje vode koju njegov otac bijaše izdjeljao i postavio, napipavajući željeznu kuku ili prsten za koji je o teži kraj bio pričvršćen teret — jedino za što se sada mogao uhvatiti — ne bi li me uvjerio da to nije običan “uteg”. Napipao sam ga te ga i dalje uočavam gotovo svakodnevno u svojim šetnjama, jer o njemu visi povijest jedne obitelji.

I opet, s lijeve strane, gdje se vide zdenac i grmlje jorgovana uza zid, na danas otvorenom polju, živjeli su Nutting i Le Grosse. No da se vratimo prema Lincolnu.

Dublje u šumi od svih njih, tamo gdje se cesta najvećma približava jezeru, naselio se grnčar Wyman, koji je opskrbljivao sumještane zemljanim posuđem i ostavio potomke da ga naslijede. Nisu bili bogati svjetovnim dobrima, a zemlja im je uz prešutni pristanak bila dana doživotno; šerif je često uzalud dolazio onamo da ubere porez pa bi “zaplijenio trijesku”, forme radi, kao što sam pročitao u njegovim izvještajima, budući da ondje nije bilo ničega čega bi se mogao domoći. Jednoga dana početkom ljeta, dok sam kopao, čovjek koji je prevozio grnčarski teret na tržnicu zaustavio je konja pred mojim poljem i upitao za Wymana mlađeg. Odavno bijaše od njega kupio grnčarsko kolo i želio je znati što je s njime. O grnčarevoj glini i kolu čitao sam u Svetom pismu, ali mi nikad nije palo na pamet da lonci kojima se služimo nisu do nas došli neokrhani iz onog doba ili da negdje ne rastu na drveću kao tikve, i bilo mi je drago čuti da se netko u mome susjedstvu uopće bavi tako zemnim umijećem.

Posljednji stanovnik ovih šuma prije mene bio je Irac Hugh Quoil (ako sam mu ime napisao dovoljno zavojito(195)), koji je obitavao na Wymanovu zemljištu; zvali su ga pukovnik Quoil. Glasine su govorile da je bio vojnik kod Waterlooa. Da je poživio, bio bih ga nagnao da još jednom povede svoje bitke. Ovdje je radio kao kopač. Napoleon je otišao na Sv. Helenu, Quoil je došao u voldensku šumu. Sve što znam o njemu jest tragično. Bio je čovjek od manira, kao netko tko je vidio svijeta, i kadar govoriti i uljuđenije no što se moglo pratiti. Usred ljeta nosio je ogrtač, jer je patio od drhtavog bunila, a lice mu je bilo jarkocrvene boje. Umro je na cesti u podnožju Brister’s Hilla ubrzo nakon što sam došao u šumu, pa ga nisam upamtio kao susjeda. Prije no što mu je kuća srušena, dok su je njegovi drugovi izbjegavali kao “zlokoban zamak”, ja sam je obišao. Ondje je ležala njegova stara odjeća, zgužvana od uporabe kao da je on sam, na povišenom ležaju od dasaka. Na ognjištu je počivala njegova slomljena lula, umjesto vrča razlupanog na izvoru.(196) Potonji ne bi nikad mogao biti simbolom njegove smrti, jer mi je priznao da nikad nije vidio Bristerovo vrelo, iako je čuo za nj; zaprljane karte, kraljevi kara, pika i herca, bijahu rasute na podu. Jedno crno pile što ga izvršitelj oporuke nije mogao uhvatiti, crno kao noć i jednako tiho te nije čak ni kvocalo, u očekivanju tete Lije i dalje je noćilo u susjednoj prostoriji. U pozadini se nazirao obris vrta, koji je bio zasađen ali zbog onih strašnih napada drhtavice nije doživio prvo okopavanje, premda je sada bilo doba žetve. Bio je preplavljen ambrozijom i čičkom koji mi je svim plodovima prianjao za odjeću. Na stražnjoj strani kuće netom bijaše rastegnuto sviščevo krzno, trofej s njegova zadnjeg Waterlooa; no topla kapa i rukavice više mu neće trebati.

Tek udubina u zemlji sada označuje položaj tih nastambi, sa zakopanim podrumskim kamenjem, jagodama, malinama, kupinama, lijeskama i rujem koji ondje rastu na osunčanoj tratini; negdašnji kut za dimnjak zauzima poneki smolasti bor ili kvrgavi hrast, a miomirisna crna breza možda se njiše na mjestu praga. Kadšto je vidljiva udubina bunara, odakle se nekoć cijedilo vrelo; sada je to trava, suha i bez suza; ili je kamenom pločom usađena duboko pod zemlju, da bude otkrivena tek u dalekoj budućnosti, kad ode i posljednji od toga roda. Kako li to žalostan čin mora biti — prekrivanje vrela! Podudaran s otvaranjem vrela suza. Te podrumske udubine, nalik na napuštene lisičje brloge, stare jazbine, sve su što je preostalo na mjestu gdje nekoć vladahu vreva i graja ljudskoga života, a u ovom ili onom obliku i narječju razglabalo se o “sudbi, volji slobodnoj, znanju budućega”.(197) No sve što ja mogu naučiti od njihovih zaključaka svodi se na to da su “Cato i Brister čihali vunu”, što je poučno otprilike koliko i povijest znamenitijih filozofijskih škola.

Živahni jorgovan raste i dalje, cijeli naraštaj otkako nesta vrata, nadboja i prozorske daske, rastvarajući svakog proljeća miomirisne cvjetove što će ih ubrati zamišljeni putnik; nekoć zasađen i njegovan dječjim rukama, u dvorišnim gredicama — sada privijen uza zidove na samotnim pašnjacima, uzmičući pred novonastajućim šumama — posljednji iz svoje loze, jedini preživjeli iz te obitelji. Tmasta djeca nisu ni pomišljala da će se slabašne mladice sa samo dva svoja oka, koje su zabili u zemlju iza kuće i svakodnevno zalijevali, također ukorijeniti i nadživjeti njih, kuću koja ih je zasjenjivala, vrt i voćnjak odrasloga čovjeka, i da će ispotiha kazivati njihovu priču samotnom lutalici pola stoljeća nakon što oni odrastu i umru — cvatući jednako lijepo i razdajući jednak miomiris kao i onoga prvog proljeća. Motrim njegove sveudilj nježne, uglađene, vedre blijedoljubičaste boje.

No zašto je to seoce, klica nečeg većeg, propalo, dok se Concord i dalje drži? Zar nije bilo prirodnih pogodnosti — doista, povlastica vode? Da, dubokog jezera Waldena i svježeg Bristerova izvora — povlastice da se iz njih otpijaju dugi i zdravi gutljaji, kojom su se dotični koristili samo da razblaže svoje piće. Bijaše to općenito žedan rod. Nije li ovdje mogla cvasti izrada košara, stajskih metli, rogožina, nije li moglo cvasti pečenje kukuruza, predenje lana i grnčarstvo, pa bi divljina cvjetala poput ruže a brojno potomstvo naslijedilo zemlju svojih pređa? Jalovo bi tlo barem bilo dokaz protiv izrođenosti nizina. Avaj, koliko li malo spomen na te ljudske stanovnike uvećava ljepotu krajobraza! Možda će priroda još jedanput pokušati, sa mnom kao prvim naseljenikom, a moja kuća podignuta prošlog proljeća bit će najstarija u seocetu.

Nije mi poznato da je itko ikada gradio na mjestu što ga nastavam. Poštedite me grada sagrađenog na mjestu starijega grada, čija su građa razvaline a vrtovi groblja. Tlo je ondje izblijedjelo i zlosretno, a prije no što to postane nužno i sama zemlja bit će razorena. Uz takva podsjećanja iznova sam napučio šumu i uljuljkao se u san.

U to sam doba godine rijetko imao posjetitelja. Za najdubljeg se snijega po tjedan ili dva nijedan lutalica nije odvažio prići mojoj kući, ali ja sam živio udobno poput poljskog miša, ili poput stoke i peradi koja je navodno dugo preživjela pod nanosima, pa i bez hrane; ili poput obitelji onoga ranog doseljenika u gradiću Suttonu, u ovoj državi, čiju je kolibu za njegova izbivanja potpuno prekrio veliki snijeg iz 1717., a neki ju je Indijanac otkrio samo zahvaljujući rupi koju je u nanosu načinio ispuh dimnjaka pa je tako izbavio obitelj. Ali nije bilo prijateljskog Indijanca koji bi se brinuo za mene; niti je trebao, jer je gazda bio kod kuće. Veliki snijeg! Kakvo je veselje čuti za nj! Kad seljaci nisu svojim zapregama mogli dospjeti do šuma i močvara, bili su primorani posjeći sjenovita stabla ispred svojih kuća, a kad je kora bila tvrđa, sjekli su stabla u močvarama na tri metra od tla, kao što se pokazalo na proljeće.

Za najdubljeg snijega, put kojim sam se služio od glavne ceste do svoje kuće, dug nešto manje od kilometra, mogao se prikazati krivudavom istočkanom crtom, s velikim razmacima između točaka. Tijekom jednog tjedna mirnog vremena pravio sam točno isti broj koraka iste dužine, u dolasku i odlasku, koračajući smotreno i odmjereno poput šestila po vlastitome dubokom tragu — na takvu nas rutinu svodi zima — no on je često bio ispunjen plavetnilom neba. Nikakvo se vrijeme, međutim, nije kobno uplelo u moje šetnje, bolje kazano moje izlaske, jer sam često gazio po petnaest kilometara kroz najdublji snijeg da se sastanem s nekom bukvom, žutom brezom ili starim poznanikom među borovima; kad su led i snijeg, od kojih bi im udovi klonuli a vrhovi se oštrili, pretvarali borove u jele; gacao sam do vrhova najviših bregova kad je snijeg na ravnome bio dubok pola metra i stresao sa svakim korakom novu snježnu oluju s glave; ili sam katkad onamo puzao i teturao na sve četiri kad su se lovci već bili zaputili u zimovališta. Jednog sam se poslijepodneva razonodio promatranjem sive sove (Strix nebulosa) koja je usred bijela dana sjedila na donjim osušenim udovima jednog bijelog bora, blizu debla, dok sam ja stajao na pet metara od nje. Mogla me čuti kad bih se pomaknuo i zaškripao nogama u snijegu, ali me nije jasno vidjela. Kad bih bio najglasniji istegnula bi vrat, nakostriješila vratno perje i razrogačila oči; no kapci bi joj ubrzo ponovno pali te bi stala drijemati. I sâm sam osjetio sanjivost nakon što sam je promatrao pola sata dok je tako sjedila poluzatvorenih očiju, poput mačke, ta krilata mačkina sestra. Kapke joj je razdvajao tek uzak procjep, kojim je održavala poluotočan odnos sa mnom; tako je, napol zatvorenih očiju, gledala iz zemlje snova i težila dokučiti mene, mutan predmet ili mrlju koja joj je remetila vizije. Naposljetku bi se, na neki glasniji zvuk ili moje primicanje, tromo okrenula na prečki, kao razdražena što joj prekidam snove; a kad se vinula i zalepršala kroz borove, raskrilivši se do neslućenih širina, nisam od njezinih krila čuo ni najslabiji zvuk. Tako je, vođena među borovim granjem istančanim osjećajem za njihovu blizinu prije negoli vidom, tako reći napipavajući svoj sumračni put osjetljivim krilima, našla novo lijegalo na kojemu će moći na miru iščekivati svitanje svoga dana.

Dok sam hodao dugim nasipom podignutim kroz livade radi pruge, susretao sam se s brojnim vihornim i štipavim vjetrovima, jer oni se nigdje nisu mogli slobodnije igrati; a kad bi me mraz udario po jednom obrazu, poganin kakav sam bio, ja sam mu okretao drugi. Mnogo bolje nije bilo ni na kolnom putu od Brister’s Hilla. Jer i dalje sam, poput prijateljskog Indijanca, u naselje dolazio kad je sav sadržaj širokih otvorenih polja bio nagomilan između zidova voldenske ceste, a dostajalo je pola sata da izbriše tragove posljednjeg putnika. Na povratku bi se pak već stvorili novi nanosi kroz koje sam glavinjao, na mjestima gdje je revni sjeverozapadnjak nataložio prhki snijeg oko oštrog ugla na cesti te se nije mogao vidjeti ni zečji trag, čak ni nježni, sitni otisak poljskog miša. Pa ipak, čak i usred zime, rijetko bi mi se dogodilo da ne nađem neku toplu močvaru s izvorima gdje su trava i smrdljivi kupus i dalje nicali u vječnom zelenilu, a povremeno i pokoja otpornija ptica iščekivala povratak proljeća.

Ponekad, usprkos snijegu, dok sam se uvečer vraćao iz šetnje, prešao bih preko dubokih tragova nekog drvosječe koji su vodili od mojih vrata i našao na ognjištu hrpu iverja, a kuća bi mi bila ispunjena vonjem njegove lule. Ili bih u nedjeljno poslijepodne, ako bi se slučilo da sam kod kuće, začuo škripanje snijega izazvano koračanjem pronicava seljaka, koji je izdaleka u šumi tražio moju kuću da bi “pročavrljao”; jedan od malobrojnih iz njegova zvanja koji su “ljudi na svojoj zemlji”; koji je na sebe navlačio haljetak umjesto profesorske toge i bio jednako spreman izvući pouku iz crkve ili države kao i dovući teret gnojiva iz svoga dvorišta. Razgovarali smo o grubim i jednostavnim vremenima, kada su ljudi sjedili oko velikih vatri po hladnu, krepkom vremenu, bistrih glava; kad bi uzmanjkalo drugih poslastica, iskušavali smo zube na brojnim orasima što su ih mudre vjeverice odavno ostavile, jer oni koji imaju najdeblju ljusku obično su prazni.

Onaj koji je do moje kolibe dolazio iz najveće daljine, kroz najdublji snijeg i zloguke oluje, bio je jedan pjesnik.(198) Seljak, lovac, vojnik, izvještač, čak i filozof, može se zastrašiti; ali ništa ne može odvratiti pjesnika, jer njega vodi čista ljubav. Tko može predvidjeti njegove dolaske i odlaske? Njegov posao poziva ga napolje u svako doba, čak i dok liječnici spavaju. Ta je kućica zbog nas odzvanjala neobuzdanim veseljem i odjekivala mrmorom brojnih trezvenih razgovora, kojima smo tada dolini Waldena nadoknađivali sve one duge tišine. Broadway je u usporedbi s njom bio spokojan i pust. U prikladnim razmacima začule bi se pravilne salve smijeha, koje su se mogle nehajno povezati s posljednjom ili nadolazećom šalom. Mnoge smo “nove novcate” teorije o životu skovali uz oskudan obrok zobene kaše, koja je prednosti druževnosti spajala s bistrom glavom kakvu zahtijeva filozofija.

Ne smijem zaboraviti da sam tijekom svoje posljednje zime uz jezero imao još jednog dobrodošloga gosta, koji je jednom prigodom došao kroz selo, kroz snijeg, kišu i tamu, dok nije ugledao moju svjetiljku kroz drveće, te je sa mnom podijelio više dugih zimskih večeri.(199) Jedan od posljednjih filozofa — Connecticut ga je dao svijetu — najprije je prodavao svoju robu, a potom, kao što tvrdi, svoj mozak. Njega razdaje i dalje, sokoleći Boga i posramljujući čovjeka, rađajući od plodova samo mozgom, kao orah jezgrom. Držim da je zacijelo čovjek od najveće vjere među svima živućima. Njegove riječi i stav vazda pretpostavljaju stanje stvari bolje od onoga s kojim su drugi ljudi upoznati, i bit će posljednji koji će se razočarati kako doba budu protjecala. Trenutačno nema sreće. No premda je sada razmjerno zanemaren, kada dođe njegov čas, zakoni što ih većina ne sluti stupit će na snagu te će glave obitelji i vladari k njemu dolaziti po savjet.

Slijep li je tko ne vidi vedrinu!(200)

Istinski prijatelj čovjekov; gotovo jedini prijatelj ljudskoga napretka. Stari Smrtnik,(201) radije kažimo Besmrtnik, koji s neiscrpnim strpljenjem i vjerom objelodanjuje sliku i priliku urezanu u tijela ljudi, Boga kojemu su oni tek izobličeni i nahereni spomenici. Gostoljubivim umom prigrljuje on djecu, prosjake, bezumnike i učenjake te prihvaća misao sviju njih, obično joj dodajući stanovitu širinu i otmjenost. Držim da bi na glavnoj cesti svijeta trebao držati karavanseraj, gdje bi mogli konačiti filozofi svih nacija, a na njegovu natpisu trebalo bi stajati: “Ugošćujemo čovjeka, ali ne i njegovu životinju. Uđite vi što imate dokolice i spokojna duha, koji predano tragate za ispravnim putem.” Od svih ljudi koje poznajem on je valjda najzdravijega razuma i ima najmanje mušica; isti je jučer i sutra. Odavna smo tumarali i razgovarali te doista ostavljali svijet za sobom; jer on se nije obvezao nijednoj njegovoj ustanovi, slobodna roda, ingenuus. Kamo god bismo krenuli, nebo i zemlja kao da bi se sreli, jer on je uzvisivao ljepotu krajolika. Čovjek u plavom ruhu, kojemu je najdoličniji krov nebeski svod što zrcali njegovu vedrinu. Ne vidim kako bi ikada mogao umrijeti; priroda ga sebi ne može uskratiti.

Kad bismo obojica valjano posušili nešto misaonih daščica, sjeli bismo i djeljali ih, iskušavajući svoje noževe i diveći se svijetložućkastim vlaknima tikvastoga bora. Gacali smo tako obzirno i predano, ili pak veslali tako lagano te se ribe misli nisu plašile struje niti pribojavale ribiča na obali, nego su dostojanstveno dolazile i odlazile, nalik na oblake što lebde zapadnim nebom i sedefne pahulje što ondje katkad nastanu pa se rastope. Ondje smo radili, prepravljajući mitologiju, zaokružujući tu i tamo neku legendu i gradeći u zraku kule za koje zemlja nije pružala dostojan temelj. Veliki Promatrač! Veliki Iščekivatelj! Razgovor s njime bio je novoengleska priča iz Tisuću i jedne noći. Ah, mi, pustinjak i filozof, kao i stari naseljenik o kojemu sam govorio — nas trojica — vodili smo razgovore od kojih se moja kućica rastezala i potresala; ne usuđujem se reći koliko je funti težine bilo povrh atmosferskog tlaka po svakom kružnom centimetru; rastvarali su je po šavovima koje je naknadno valjalo zapušiti gomilom gluposti kako bi se zaustavilo curenje; no ja sam već imao dovoljno takove raščešljane kučine.

Bio je tu još jedan(202) s kojim sam proveo “ispunjene trenutke” za dugo pamćenje, u njegovoj kući u selu, i koji je s vremena na vrijeme navraćao k meni; no drugog društva ondje nisam imao.

I ondje sam, kao i svugdje, katkad očekivao Posjetitelja koji nikad ne dolazi. Višnupurâna kaže: “Kućedomaćinu valja uvečer ostati u svome dvorištu koliko je potrebno da se pomuze krava, ili dulje ako mu je po volji, da pričeka dolazak kakva gosta.” Često sam ispunjavao tu dužnost gostoprimstva, čekao dovoljno da se pomuze cijelo stado krava, ali nisam vidio čovjeka da se približava iz grada.