Walden | Henry David Thoreau

POSJETITELJI

Mislim da društvo volim koliko i većina, i posve sam spreman zakačiti se na neko vrijeme poput krvopije za svakog punokrvnog čovjeka na kojeg nabasam. Po prirodi nisam pustinjak, već bih u baru mogao sjediti duže i od najupornijeg gosta kad bi me poslovi odveli onamo.

U kući sam imao tri stolca: jedan za samoću, dva za prijateljstvo, tri za društvo. Kad bi posjetitelji došli u većem i neočekivanom broju za sve njih postojao je tek taj treći stolac, ali oni bi u pravilu štedjeli na prostoru stajanjem. Iznenađuje koliko velikih muškaraca i žena stane u malu kuću. Znao sam u isti mah pod svojim krovom imati dvadeset pet ili trideset duša, s njihovim tijelima, pa ipak smo se često rastajali a da nismo bili svjesni da smo se jako približili jedni drugima. Mnoge naše kuće, javne kao i privatne, s gotovo neizbrojivim odajama, golemim dvoranama i podrumima za pohranu vina i drugog mirnodopskog streljiva, čine mi se neumjereno velikima za njihove stanare. Tako su ogromne da se potonji doimaju kao obična gamad koja ih preplavljuje. Kad glasnik zatrubi na poziv pred kakvim Tremontom, Astorom ili Middlesex Houseom,(110) iznenadi me kad se preko trga umjesto svih stanara išulja smiješan miš, koji ubrzo opet šmugne u neku rupu na kolniku.

Jednu sam neugodnost ponekad doživljavao u tako maloj kući: poteškoću da stanem na dovoljnu udaljenost od svoga gosta kad bismo počeli izricati velike misli velikim riječima. Vašim mislima treba prostora da budu spremne za plovidbu i načine krug ili dva prije no što uplove u luku. Metak vaših misli mora svladati postrano i odskočno gibanje te upasti u konačnu i postojanu putanju prije no što dopre do uha slušatelja, inače bi mu mogao prosvrdlati glavu. I našim je rečenicama trebalo prostora da se razviju i u stanci se oblikuju u stupce. Pojedinci, kao i narodi, moraju među sobom imati prikladno široke i prirodne granice, čak i pozamašno neutralno tlo. Za mene je bila jedinstvena raskoš razgovarati preko jezera s drugom na suprotnoj strani. U mojoj kući bili smo tako blizu da nismo mogli ni načeti čujnost — nismo mogli govoriti dovoljno tiho da bismo se čuli; kao kad u mirnu vodu bacite dva kamena tako blizu da jedan drugom lome valove. Ako smo samo glagoljivi i glasni govornici, onda si možemo priuštiti da stojimo veoma blizu jedan drugome, lice uz lice, i ćutimo tuđi dah; ali ako govorimo suzdržano i promišljeno, želimo biti razmaknutiji, kako bi sva živinska toplina i vlaga imala priliku ispariti. Želimo li u najprisnijem društvu uživati s onime u svakom od nas što je izvan, ili iznad, kad nam se obraćaju moramo ne samo šutjeti nego i u pravilu biti toliko tjelesno razmaknuti da ni u kojem slučaju ne možemo jedno drugom čuti glas. S obzirom na takvo mjerilo, govor služi nagluhima; ali mnogo toga istančanog ne možemo izreći ako moramo vikati. Kad bi razgovor stao poprimati uzvišeniji i veličajniji ton, postupno bismo sve više razmicali stolce dok ne bi dodirnuli zid u suprotnim kutovima, a tada je prostora obično bilo dovoljno.

Moja “najbolja” odaja, međutim, moj salon, vazda spreman za društvo, na čiji je sag sunce rijetko padalo, bila je borova šuma iza moje kuće. Onamo sam za ljetnih dana dovodio istaknute goste, a neprocjenjivo vrijedna sobarica mela je pod, oprašivala namještaj i održavala red.

Ako bi došao sâm, gost bi katkad sa mnom podijelio moj skromni obrok, a razgovor nije prekidalo miješanje palente ili praćenje krušne štruce koja se u pepelu u međuvremenu nadimala i dozrijevala. No, ako bi ih u kuću došlo i sjelo dvadesetero, o objedu nije bilo ni govora, iako bi se možda bilo našlo kruha za dvoje, kao da je jedenje zaboravljena navada; ali uzdržavanje nam je padalo prirodno i nikad se nije doživljavalo kao povreda gostoprimstva, nego kao nešto nadasve primjereno i uviđavno. Trošenje i propadanje tjelesnog života, koji je tako često potrebno popravljati, u takvom se slučaju doimalo čudesno usporenim, a životna krepkost nije popuštala. Mogao sam tako primiti dvadeset jednako kao i tisuću gostiju, a ako je itko ikada iz moje kuće otišao razočaran ili gladan nakon što bi me zatekao kod kuće, može biti siguran da sam s njim barem suosjećao. Tako je lako, premda mnogi domaćini u to sumnjaju, uspostaviti nove i bolje običaje namjesto starih. Ugled vam ne treba počivati na večerama koje priređujete. Osobno me od posjećivanja nečijeg doma nikada nikakav Kerber(111) nije odvratio tako djelotvorno kao parada uz koju me je jedan svat ugostio za svojim stolom, što sam shvatio kao vrlo uljudan i neizravan mig da mu više nikada tako ne dodijavam. Mislim da više nikad neću sebi priuštiti takve prizore. Bio bih ponosan kad bi geslo moje kolibe bili oni Spenserovi stihovi što ih je jedan od mojih posjetitelja kao posjetnicu ispisao na žutom kestenovom listu:

Kućica je mala gostiju puna,
Što ne ištu zabavu gdje takve nije;
Počin im gozba, ne manjka ni truna:
Duh plemenit najviša radost mije.(112)

Kad su Winslow, kasnije upravitelj kolonije Plymouth, i njegov drug pošli pješice kroz šumu u svečani posjet Massassoitu(113) te do njegova logora stigli umorni i gladni, kralj ih je lijepo primio, ali toga dana nije bilo ni riječi o jelu. Kad je pala noć, da navedemo njihove riječi: “Polegao nas je na postelju sa sobom i svojom suprugom, oni na jednom kraju a mi na drugom, a bila je to samo daska položena na stopu od tla, dok je preko njih bila prebačena tanka prostirka. Uz nas i na nas stisnula su se zbog manjka prostora još dvojica njegovih starješina, pa nas je tako više iscrpio smještaj nego putovanje.” Sutradan u jedan sat Massassoit je “donio dvije ribe koje je ulovio”, približno triput veće od deverike; “kad su se skuhale, njih je barem četrdesetero zaiskalo svoj udio. Većina je i jela. U dvije noći i jednom danu to nam je bio jedini obrok, i da jedan od nas nije kupio prepelicu, bili bismo proveli putovanje posteći.” U strahu da će ih ošamutiti nedostatak hrane, a također i sna zbog “barbarskog pjevanja divljakâ (jer običavahu se uspavljivati pjevanjem)”, te kako bi mogli stići kući dok još imaju snage putovati, krenuli su. Koliko je do smještaja, istina je da su bili bijedno primljeni, premda je ono što je njima izgledalo kao neudobnost bez sumnje bilo namišljeno kao čast; no što se tiče jela, ne vidim kako su se Indijanci mogli bolje ponijeti. Sâmi nisu imali što jesti, a bili su dovoljno mudri da ne pomišljaju kako bi isprike mogle nadomjestiti manjak hrane za njihove goste, pa su pritegnuli kaiševe bez ijedne riječi. Kad ih je Winslow drugom prilikom posjetio, u njih je bilo doba obilja, pa u tom pogledu nije ništa nedostajalo.

Što se ljudi tiče, oni će vas teško bilo gdje ostaviti na cjedilu. Više sam posjetitelja imao dok sam živio u šumi nego u bilo kojem drugom razdoblju svoga života; hoću reći, bilo ih je. Upoznao sam ih ondje nekoliko pod okolnostima povoljnijim no što bi mi to bilo moguće igdje drugdje. No manje njih mi je dolazilo po tričavom poslu. U tom je pogledu moje društvo bilo prorijeđeno samom mojom udaljenošću od grada. Tako sam se daleko povukao u veliki ocean samoće, u koji se izlivaju rijeke društva, da se oko mene mahom, kad su moje potrebe bile posrijedi, slijegao samo najfiniji talog. Usto, do mene su s druge strane dopirala svjedočanstva o neistraženim i neiskrčenim kontinentima.

Tko bi drugi jutros svratio do moga prebivališta doli pravi homerski čovjek ili Paflagonac(114) — imao je tako prikladno i pjesničko ime da mi je žao što ga ovdje ne mogu otisnuti — Kanađanin, drvosječa i izrađivač kolaca, koji može nasaditi pedeset kolaca dnevno i koji je za posljednju večeru imao svisca što ga je uhvatio njegov pas.(115) I on je čuo za Homera te, “da nije knjigâ”, ne bi “znaošto da čini za kišnih dana”, premda u već mnogo kišnih sezona možda nije sasma dočitao nijednu. Neki svećenik koji je umio izgovarati grčki naučio ga je u njegovoj dalekoj rodnoj župi čitati biblijske stihove; i sada mu, dok on drži knjigu, ja moram prevoditi Ahilejev prijekor Patroklu zbog njegova snuždenog lica: “Što si seusplako to, oj Patroklo, poput ženskića?”

Ili si iz Ftije sam za kakove glasove čuo?
Ta još Aktoru sina Menetija kazuju živa,
Med Mirmidoncima živi još Pelej, sin Eakov,
Za njima mrtvima mi bio veoma žalili mnogo.(116)

Nato će on: “Dobro je.” Pod rukom nosi velik svežanj kore bijelog hrasta za nekog bolesnika, koju je skupio u ovo nedjeljno jutro. “Valjda nema nikakva zla ako danas idem za takvim nečim”, veli. Homer je za nj bio velik pisac, premda nije znao o čemu je on to pisao. Jednostavnijeg i prirodnijeg čovjeka bilo bi teško naći. Porok i bolest, koji svijetu daju tako turobnu moralnu boju, za nj jedva da su postojali. Bilo mu je oko dvadeset osam godina, a Kanadu i očev dom napustio je dvanaest godina ranije kako bi radio u Sjedinjenim Državama i zaradio novac da najposlije kupi imanje, možda u rodnoj zemlji. Bio je odliven iz najgrubljega kalupa: krupno ali tromo tijelo, pa ipak ljupkog držanja, debelog vrata opaljenog suncem, tamne čupave kose i tupih, snenih plavih očiju, koje bi se povremeno ozarile izražajem. Nosio je ravnu sivu suknenu kapu, prljav ogrtač boje vune i čizme od kravlje kože. Bio je silan potrošač mesa i obično je nosio svoj objed na posao nekoliko kilometara od moje kuće — jer cijepao je cijelo ljeto — u limenom kablu: hladno meso, često hladne svisce, i kavu u kamenoj boci koja mu se klatila na uzici o pojasu; katkad bi me ponudio pićem. Dolazio je rano, prelazeći moje grahovište, premda bez uznemirenosti ili žurbe da stigne na posao kakvu očituju Amerikanci. Nije se htio ozlijediti. Nije mario ako bi zaradio samo za smještaj. Kad bi mu pas putem uhvatio svisca često je objed ostavljao u grmlju pa se vraćao dva kilometra da ga pripremi i ostavi u podrumu kuće u kojoj je stanovao, nakon što bi pola sata mozgao može li ga bez straha potopiti u jezero do sumraka — volio je dugo razmišljati o tim pitanjima. Ujutro bi u prolazu rekao: “Kako su golubovi debeli! Da mi nije raditi svaki dan, mogao bih uloviti sve meso koje poželim — golubove, svisce, zečeve, prepelice — bogami! Sve što mi treba za cijeli tjedan mogao bih naloviti za jedan dan.”

Bio je vješt drvosječa i u svom se umijeću odavao stanovitoj kićenosti i uresima. Stabla je rezao ravno i tik uz tlo, kako bi izdanci koji poslije izbiju bili snažniji a saonice mogle kliziti preko panjeva; umjesto pak da ostavi cijelo stablo kao potporu privezanom drvu, podrezao bi ga u vitak kolac ili trijesku koju ste na koncu mogli odlomiti rukom.

Zanimao me jer je bio tako tih i samotan a k tomu tako sretan: vrelo dobra raspoloženja i zadovoljstva koji su mu se prelijevali iz očiju. Njegovo veselje bilo je bezostatno. Kadšto bih ga vidio za poslom u šumi, kako obara drveće, pa bi me kroz neizrecivo zadovoljan smijeh pozdravio na kanadskom francuskom, premda je govorio i engleski. Kad bih mu prišao, prekidao je posao, u napol prigušenom veselju opružio se uz deblo bora što ga je srušio pa sastrugao unutarnju stranu kore, uvaljao je u kuglicu i žvakao dok se smijao i govorio. Toliko obilje životne sile bijaše u njega prisutno te bi se ponekad znao spotaknuti i valjati po zemlji smijući se nečemu što ga je navelo na razmišljanje i zagolicalo ga. Gledajući stabla oko sebe uskliknuo bi: “Bogami, uživam u ovom cijepanju do mile volje, ne treba mi bolje razonode.” Ponekad, u dokolici, po cijeli bi se dan zabavljao u šumi džepnim pištoljem, ispaljujući u pravilnim razmacima plotune samome sebi dok je hodao. Po zimi bi naložio vatru na kojoj je u podne grijao kavu u kotliću; a dok je sjedio na kladi i jeo svoj obrok, navratile bi katkad sjenice pa mu sletjele na ruku i stale kljucati krumpir u njegovoj šaci; govorio je da “voli biti okružen tim malim svatovima”.

U njemu bijaše poglavito razvijen životinjski čovjek. Po tjelesnoj izdržljivosti i namirenosti bio je rođak boru i stijeni. Jednom sam ga upitao nije li ponekad navečer umoran nakon što je cijeli dan radio, na što je on, iskrena i ozbiljna pogleda, odgovorio: “Bogati, ja nikad u životu nisam bio umoran.” No intelektualni i ono što se naziva duhovnim čovjekom u njemu su spavali kao u dojenčeta. Bio je podučen samo na onaj nedužan i neučinkovit način na koji katolički svećenici podučavaju urođenike, a kojim se učenik nikad ne obrazuje do stupnja osviještenosti, nego tek do stupnja pouzdanja i počitanja pa dijete ne postaje čovjekom, nego ostaje djetetom. Kad ga je stvorila, priroda mu je dala snažno tijelo i zadovoljstvo dodijeljenom sudbinom te ga poduprla sa svih strana počitanjem i povjerenjem kako bi svojih sedamdeset godina proživio kao dijete. Bio je tako priprost i bezazlen da ga nikakvo predstavljanje ne bi moglo predstaviti, kao da svome susjedu predstavljate svisca. Morao ga je odgonetati kao i vi. Nije htio igrati nikakve uloge. Ljudi su mu plaćali nadnicu za rad i tako mu pomagali da se hrani i odijeva; ali nikad s njima nije razmjenjivao mišljenja. Bio je tako jednostavan i prirodno smjeran — ako se smjernim može nazvati netko tko ničemu ne teži — da smjernost nije u njega bila izrazita osobina niti ju je on mogao pojmiti. Mudriji ljudi bijahu za nj polubogovi. Ako biste mu rekli da takav dolazi, postupao je kao da drži kako nešto tako velebno neće od njega očekivati ništa, nego će svu odgovornost preuzeti na sebe a njega prepustiti zaboravu. Nikad nije čuo zvuk hvale. Napose je štovao pisca i propovjednika. Njihova djela bijahu čudesa. Kad sam mu rekao da prilično mnogo pišem, dugo je smatrao da mislim naprosto na rukopis, jer je i sam u pisanju bio neobično vješte ruke. Katkad sam zaticao ime njegove rodne župe lijepo ispisano u snijegu kraj ceste, s pravilnim francuskim naglaskom, pa bih znao da je onuda prošao. Upitao sam ga poželi li ikad zapisati svoje misli. Na to je kazao da je ponekad čitao i pisao slova onima kojima to ne umiju, ali da nikad nije pokušavao zapisivati misli — ne, ne zna on to, ne bi znao što da prvo zapiše, to bi ga ubilo, a u isto vrijeme još treba paziti na pravopis!

Čuo sam da ga je jedan istaknuti mudrac i reformator upitao ne bi li želio da se svijet promijeni; a on je, iznenađeno se smijuljeći i ne znajući da je to pitanje ikad prije postavljeno, na svome kanadskom akcentu odgovorio: “Ne, sasvim mi se sviđa.” U nekom bi filozofu druženje s njim pobudilo štošta. Stranca se doimao kao da općenito ne zna ništa; no ja sam katkad u njemu vidio čovjeka kakva nisam vidio prije, i nisam znao je li mudar poput Shakespearea ili naprosto neznalica poput djeteta, da li da mu pripišem istančanu poetsku svijest ili glupavost. Neki mi je mještanin rekao da ga je, kad ga je sreo kako lunja selom pod tijesnom kapicom i zviždi sebi u brk, podsjetio na prerušena kraljevića.

Jedine mu knjige bijahu neki godišnjak i priručnik iz aritmetike, u kojoj je bio popriličan stručnjak. Prvi je pak za nj bio svojevrsna enciklopedija, za koju je smatrao da sadrži kratak pregled ljudskog znanja, što je u znatnoj mjeri i bio slučaj. Rado sam ga ispitivao u vezi s raznim trenutačnim reformama, a on ih je u pravilu sagledavao u nadasve jednostavnom i praktičnom svjetlu. Nikad prije nije čuo za takvo što. Bi li mogao bez tvornica? upitao sam. Nosim sivi vermontski kaput kućne izrade, reče, i taj je dobar. Bi li se mogao odreći čaja i kave? Pruža li ova zemlja ikakav napitak osim vode? Namakao je lišće kukute u vodi i pio ga te držao da je to za topla vremena bolje od vode. Kad sam ga upitao bi li mogao bez novca, pogodnost novca prikazao je na takav način da je natuknuo i usuglasio se s najfilozofičnijim prikazima podrijetla te ustanove, kao i sa samom tvorbom riječi pecunia.(117) Da posjeduje vola, a želi u trgovini nabaviti igle i konac, bilo bi nezgodno a ubrzo i nemoguće, smatrao je, založiti svaki put iznova dio životinje koji bi odgovarao toj svoti. Mnoge je ustanove umio braniti bolje od svakog filozofa, jer je, opisujući ih u odnosu na sebe, iznosio pravi razlog njihove prevlasti, a spekulacija ga nije navodila ni na kakav drugi. Drugom prilikom, čuvši za Platonovo određenje čovjeka — dvonožac bez perja — kao i to da je netko izložio očerupanog pijetla i nazvao ga Platonovim čovjekom, ustvrdio je da je značajna razlika u tome što se koljena savijaju na krivu stranu. Kadšto bi uzviknuo: “Kako ja volim govoriti! Bogami, mogao bih govoriti cijeli dan!” Jednom, pošto ga mjesecima nisam vidio, upitao sam ga je li mu toga ljeta sinula kakva nova ideja. “Bože dragi”, rekao je, “za čovjeka koji mora raditi kao ja već je dobro ako ne zaboravi ideje koje ima. Možda je čovjek s kojim okopavaš sklon utrkivanju; onda ti, bogami, pažnja ne smije popuštati, moraš misliti na korov.” U takvim bi me prilikama katkad prvi upitao jesam li postigao kakav napredak. Jednoga zimskog dana upitao sam ga je li uvijek zadovoljan sobom, u želji da uputim na nadomjestak za svećenika izvana u njemu i na neki viši motiv za življenje. “Zadovoljan!” kazao je. “Neki ljudi zadovoljni su ovim, neki onim. Netko će, možda, ako ima dovoljno, bogami biti zadovoljan ako sjedi cijeli dan leđima okrenut vatri a trbuhom stolu!” Ipak ga nikad, nikakvim manevrima, nisam uspio navesti da stvari sagleda na duhovan način; najviše što je, čini se, poimao bijaše puka svrsishodnost, čije razumijevanje možete očekivati od životinje; a to praktički vrijedi za većinu ljudi. Ako bih mu predložio ikakvo poboljšanje u načinu života, odgovorio bi mi naprosto, bez ikakva žaljenja, da je prekasno za to. No u potpunosti je vjerovao u poštenje i slične vrline.

U njemu se mogla uočiti stanovita pozitivna originalnost, ma koliko sitna, i povremeno bih opazio da razmišlja samostalno i izražava vlastito mišljenje, što je tako rijetka pojava da bih svakog dana hodao petnaest kilometara da je promatram, a ono se svodilo na preosmišljavanje mnogih društvenih ustanova. Premda se kolebao, a možda se i nije uspijevao razgovijetno izraziti, uvijek je u pozadini imao predočivu misao. No, njegovo je mišljenje bilo tako primitivno i uronjeno u njegov životinjski život te je, iako većma obećavajuće od mnijenja naprosto učenog čovjeka, rijetko dozrijevalo do ičega priopćivog. Upućivao je na to da i na najnižim stupnjevima života može biti ljudi od duha, koliko god oni bili trajno smjerni i nepismeni, koji vazda zauzimaju vlastito gledište, ili i ne hine da išta vide; koji su bezdani kao što se nekoć držalo za Walden, makar možebit bili tamni i blatni.

Mnogi je putnik skrenuo s puta da vidi mene i unutrašnjost moje kuće te bi, kao izliku za navraćanje, zamolio čašu vode. Rekao bih im da ja pijem iz jezera i pokazao onamo, nudeći da im posudim zaimaču. Koliko god sam daleko živio, nisam bio pošteđen toga godišnjeg posjećivanja koje se, čini mi se, zbiva oko prvoga travnja, kada su svi u pokretu; a imao sam pritom i sreće, premda je među mojim posjetiteljima bilo čudnovate čeljadi. Dolazili su me vidjeti slaboumnici iz ubožnice i od drugdje, ali ja sam ih težio navesti da upregnu svu pamet koju imaju i da mi se povjere; u takvim je slučajevima pamet postajala temom našeg razgovora, i na taj sam način bio obeštećen. Štoviše, spoznao sam da su neki od njih mudriji od takozvanih nadglednika mjesnih siromaha i vijećnika te pomišljao kako je došlo vrijeme da se stvari preokrenu. Koliko je do pameti, naučio sam da nema mnogo razlike između polovice i cjeline.(118) Jednog me je dana, konkretno, neki bezazleni, prostodušni siromah, kojega sam zajedno s drugima često viđao kako služi kao predmet iživljavanja te je sjedio na vaganu u polju pazeći da stoka i on sam ne odlutaju, posjetio i izrazio želju da živi kao ja. S krajnjom jednostavnošću i iskrenošću, posve superiornom, ili upravo inferiornom, svemu što nazivaju poniznošću, rekao mi je da je “umno zaostao”. Bijahu to njegove riječi. Gospod ga je takvim stvorio, no on je držao da se Gospod brine o njemu koliko i o drugima. “Oduvijek sam takav”, kazao je, “od djetinjstva; nikad nisam imao mnogo pameti; nisam bio kao druga djeca, slab sam u glavi. Tako je valjda Gospod htio.” I eto ga gdje dokazuje istinitost svojih riječi. Za mene je bio metafizička zagonetka. Rijetko sam upoznao bližnjeg koji je toliko obećavao — tako je jednostavno i iskreno i tako istinito bilo sve što je govorio. I, uistinu, u mjeri u kojoj se činilo da se ponižava bio je uzvišen. Isprva nisam znao nije li to plod mudre politike. Činilo se da bi na temelju čestitosti i iskrenosti što ga je položio taj ubogi slaboumni siromah naše općenje moglo uznapredovati i do nečeg boljeg no što je općenje mudraca.

Imao sam i gostiju od onih koji se obično ne ubrajaju među gradsku sirotinju, iako bi trebalo; koji u svakom slučaju spadaju u sirotinju svijeta; gostiju koji od vas ne zahtijevaju gostoprimstvo, nego hospitalizaciju; koji iskreno žele da im se pomogne a u zaglavlju svoga zahtjeva navode kako su odlučni u tome da nikad ne pomognu sami sebi. Od posjetitelja iziskujem da baš ne skapava, pa makar imao najbolji tek na svijetu, kako god ga stekao. Predmeti milosrđa nisu gosti. Ljudi koji nisu znali kad je njihov posjet završio, premda sam se ja iznova primao svoga posla i odgovarao im sa sve veće udaljenosti. Ljudi gotovo svih razina pameti navraćali su k meni u doba seoba. Neki koji su imali više pameti no znanja o tome što bi s njim; odbjegli robovi s plantažnim navikama, koji su osluškivali s vremena na vrijeme, poput lisice iz basne, kao da čuju lovačke pse što laju na njihovu tragu, pa me molećivo pogledavali, kao da kažu:

Kršćanine, hoćeš li me poslat natrag?

Među inima i jedan pravi odbjegli rob, kojemu sam pomogao da proslijedi prema zvijezdi sjevernjači. Ljudi od jedne ideje, poput kokoši s jednim piletom, a i ono je pače; ljudi od tisuću ideja i razbarušene glave, poput onih kokoši koje moraju voditi računa o stotini pilića, a sve naganjaju jednu bubu i svakog se jutra njih dvadeset izgubi u rosi te se tako raščupaju i zaprljaju; ljudi s idejama umjesto nogama, svojevrsne intelektualne stonoge od kojih bi vas cijeloga podišli srsi. Jedan je čovjek predložio da uvedem knjigu u koju bi posjetitelji upisivali svoja imena, kao u Bijelom gorju;(119) ali, avaj! imam predobro pamćenje da bi to bilo potrebno.

Nisam mogao a da ne zapazim neke osebujnosti svojih posjetitelja. Činilo se da je djevojkama, dječacima i mladim ženama općenito drago biti u šumi. Gledali su jezero i cvijeće i korisno provodili vrijeme. Poslovni ljudi, čak i poljodjelci, mislili su jedino na samoću i zaposlenost, kao i na veliku udaljenost na kojoj boravim od ovog ili onog; i premda su govorili kako vole povremeno prolunjati šumom, bilo je očito da nije tako. Nemirni i zauzeti ljudi, kojima je sve vrijeme odlazilo na stjecanje za život i njegovo održavanje; svećenici koji su govorili o Bogu kao da uživaju u monopolu na taj predmet, koji nisu podnosili raznovrsna mišljenja; liječnici, pravnici, nespokojne domaćice koje su zabadale nos u moj ormar i postelju dok sam bio vani — kako je gđa ta-i-ta doznala da moje plahte nisu čiste kao njezine? — mladež koja je prestala biti mlada i zaključila da je najsigurnije slijediti utabanu stazu profesija — svi su oni mahom govorili da u mome položaju nije moguće učiniti nešto naročito dobro. Da, u tome je bila kvaka! Stari, nemoćni i plahi, koje god dobi i spola, najviše su razmišljali o bolesti te o nenadanim nesrećama i smrti; njima se život činio pun opasnosti — kakve opasnosti ima ako na nju ne misliš? — i smatrali su da bi razborit čovjek pomno odabrao najsigurniji položaj, gdje dr. B. može svakog časa biti pri ruci. Za njih selo bijaše doslovce ko-muna,(120) savez za međusobnu obranu, i pretpostavili biste da ni u branje borovnica ne bi pošli bez kutije prve pomoći. To u osnovi znači da, ako je čovjek živ, uvijek postoji opasnost da bi mogao umrijeti, premda valja dopustiti da je opasnost manja u mjeri u kojoj je čovjek, prije svega, i mrtav i živ. Čovjek se izlaže jednakim rizicima kad sjedi i kada trči. Bijahu tu napokon i samozvani reformatori, najveći dosadnjakovići od sviju, koji su mislili da ja vazda pjevam:

Ovo je kuća koju sagradih;
Ovo je čovjek što živi u kući koju sagradih;

ali nisu znali da treći stih glasi:

Ovo su ljudi koji kinje čovjeka
Što živi u kući koju sagradih.

Nisam se bojao grabljivica kokošara, jer nisam držao kokoši, ali sam se bojao grabljivica čovječara.(121)

Imao sam i posjetitelja koji su me veselili više od potonjih. Djecu koja su dolazila brati bobice, željezničare koji su u čistim košuljama nedjeljom ujutro polazili u šetnju, ribare i lovce, pjesnike i filozofe, riječju sve čestite hodočasnike koji su u šumu izišli radi slobode te su doista ostavili selo za sobom, bio sam spreman pozdraviti sa: “Dobro došli, Englezi! Dobro došli, Englezi!”(122) jer s tim sam sojem imao veze.