Walden | Henry David Thoreau

SELO

 

Nakon kopanja, ili možda čitanja i pisanja, za prijepodneva, obično bih se ponovno okupao u jezeru, preplivavajući jedan od njegovih zatona kao normu, i sprao sa sebe prašinu od rada ili pak izgladio i zadnju boru izazvanu umnim radom, pa sam poslijepodne bio posve slobodan. Svaki dan ili dva odlunjao bih do sela da čujem tračeve koji ondje neprestano kolaju, bilo od usta do usta ili od novina do novina, i koji su, uzeti u homeopatskim dozama, na svoj način doista bili osvježavajući koliko i šuštanje lišća i pištanje žaba. Kao što sam šetao šumom da vidim ptice i vjeverice, tako sam hodao selom da vidim ljude i dječake; umjesto vjetra među borovima čuo sam kloparanje kola. U jednom smjeru od moje kuće, na riječnim livadama bijaše naseobina bizamskih štakora; pod gajem brijestova i platana na drugom kraju obzora steralo se selo uposlenih ljudi, koji mi bijahu jednako čudnovati kao da je riječ o prerijskim psima: svak je sjedio na ulazu u svoju jazbinu ili trčao u susjednu na tračanje. Često sam odlazio onamo da im promatram navike. Selo mi je izgledalo kao velika čitaonica novina; a s jedne strane, da bi je uzdržavali, kao nekoć kod Redding & Company’sa u State Streetu, držali su orahe i grožđice, ili sol, brašno i druge namirnice. Neki imaju tako silan tek za onu prvu robu, naime za novosti, i tako krepke probavne organe, da mogu vječno sjediti na javnim prilazima a da se ne pomaknu i puštati da se one krčkaju i šuškaju kroz njih poput etezijskih vjetrova,(136) ili kao da udišu eter koji u njih izaziva samo ukočenost i neosjetljivost na bol — inače bi slušanje često bilo bolno — ne utječući na svijest. Jedva da mi se ikad, dok sam tumarao selom, pred očima nije ukazao niz takvih veličina, bilo kako sjede na ljestvama i sunčaju se, tijela nagnutog naprijed i očiju što povremeno zvjeraju amo-tamo, pohotna izraza, ili pak kako se oslanjaju na štagalj s rukama u džepovima, poput karijatida, kao da ga podupiru. Budući obično napolju, čuli su sve što je ležalo u zraku. To su najgrublji mlinovi, u kojima se svi tračevi najprije ugrubo probave ili zdrobe prije no što se kod kuće isprazne u finija sita. Primijetio sam da su vitalni organi sela trgovina mješovitom robom, krčma, poštanski ured i banka, a kao nužan dio ustroja imali su na prikladnim mjestima i zvono, velik top i vatrogasna kola; kuće pak bijahu raspoređene tako da od ljudstva izvuku najviše, u uličicama i jedna nasuprot drugoj, pa je svaki namjernik morao trčati kroz jezikove šibe te su ga svaki muškarac, žena i dijete mogli liznuti. Dakako, oni koji su bili smješteni najbliže čelu niza, gdje su mogli najviše vidjeti i biti viđeni te ga prvi opaliti, za svoja su mjesta plaćali najvišu cijenu, dok je nekolicina raštrkanih stanovnika na rubovima, gdje su se u nizu počinjali javljati dugi rascjepi pa je putnik mogao skočiti preko zida ili zamaknuti kravljim stazama i tako pobjeći, plaćali su veoma skromnu zemljarinu ili oknarinu. Na sve strane visjeli su znakovi da ga namame; neki da ga uhvate za tek, kao gostionica ili dućan živežnim namirnicama, neki za modni ukus, kao trgovina tekstilom ili draguljarnica, drugi pak za kosu, stopala ili skut, kao brijač, postolar ili krojač. Bilo je k tome još groznijih poziva da se navrati u svaku od tih kuća, a negdje u to doba očekivalo se društvo. Većinom sam čudesno izmicao tim pogiblima, bilo da sam smjesta odvažno i bez oklijevanja produžio prema cilju, kao što se preporuča onima koji trče kroz šibe, ili tako da sam misli zadržao na uzvišenim stvarima, poput Orfeja koji je, “glasno opjevavajući bogove na svojoj liri nadglasao Sirene i izvukao se iz opasnosti”. Kadšto bih odjednom srnuo pa nitko ne bi znao gdje sam, jer nisam mnogo držao do gracioznosti i nikad nisam oklijevao pred pukotinom u ogradi. Čak sam imao običaj upasti u neke kuće, gdje bi me lijepo primili pa bih, upoznavši se s jezgrom i posljednjim prorešetanim novostima, onim što se nataložilo, izgledima za rat i mir kao i s tim je li vjerojatno da će se svijet još dugo održati, bio izveden kroza stražnje prilaze i tako ponovno pobjegao u šumu.

Kad bih ostao dokasna u mjestu, bilo mi je vrlo ugodno otisnuti se u noć, osobito ako je bila mračna i olujna, i odjedriti iz neke blistave seoske odaje ili predavaonice, s vrećom raženoga ili kukuruznog brašna na ramenu, prema svojoj udobnoj luci u šumi, pošto sam vani sve pritegnuo i povukao se pod palubu s veselom posadom misli, ostavivši samo vanjskog sebe za kormilom, ili čak privezavši kormilo kad je plovidba bila mirna. Mnoga mi je plodna misao nadošla dok sam uz vatru u kolibi “plovio”. Ni po kakvom vremenu nisam pretrpio brodolom niti se našao u nevolji, premda sam nailazio na žestoke oluje. U šumi je, čak i za običnih noći, mračnije no što većina predmnijeva. Često sam morao dizati pogled s puta prema procjepu između krošnji da ustanovim kuda idem i, tamo gdje nije bilo kolnog puta, stopalima napipavati slabašan trag što ga bijah utabao, ili pak kormilariti vođen poznatim odnosom pojedinih stabala koja sam osjećao rukama, prolazeći primjerice između dva bora, udaljenih ne više od pola metra, usred šume, u pravilu za najtamnije noći. Nakon što bih stigao kući za mračne i sparne noći, kad su mi stopala napipavala put što ga moje oči nisu mogle vidjeti, odsutno snatreći cijelim putem, dok me ne bi trgnulo što moram podići ruku da dignem zasun, ponekad nisam bio kadar prisjetiti se nijednog koraka svoga hoda pa sam pomišljao da će moje tijelo možda pronaći put kući ako ga gospodar napusti, kao što ruke bez pomoći nalaze put do usta. Nekoliko puta, kad bi se slučilo da posjetitelj ostane do večeri, a bila je tamna noć, morao sam ovoga odvesti do kolnog puta iza kuće i potom ga uputiti u smjeru kojim mu valja ići, a kojim će ga prije voditi noge negoli oči. Jedne veoma tamne noći uputio sam tako dvojicu mladića koji su lovili ribu u jezeru. Živjeli su na oko kilometar i pol kroz šumu i staza im je bila posve poznata. Dan ili dva iza toga jedan od njih kazao mi je da su lutali veći dio noći, u blizini svoga posjeda, te su kući stigli tek pred jutro, a tada su već, kako je u međuvremenu palo više žestokih pljuskova a lišće je bilo veoma vlažno, bili mokri do kože. Čuo sam za mnoge koji su zalutali čak i na seoskim ulicama, kad je tama bila tako gusta da ste je mogli rezati nožem, kao što veli izreka. Neki što žive u okolici mjesta, došavši onamo teretnim kolima u kupovinu, morali su ondje odsjesti preko noći; gospoda i dame koji su došli u posjet skrenuli su kilometar s puta, samo nogom opipavajući pločnik i ne znajući kada skreću. Iznenađujuće je i nezaboravno, a i dragocjeno iskustvo, izgubiti se u šumi u bilo koje doba. Često će za snježne oluje, čak i po danu, čovjek izbiti na poznatu mu cestu a da ipak ne bude u stanju razabrati koji put vodi u selo. Iako zna da ju je proputovao u tisuću navrata, ne može prepoznati nijednu njegovu značajku, nego mu je neobičan kao da je posrijedi neka cesta u Sibiru. Noću je, dakako, neprilika neizmjerno veća. U svojim najobičnijim šetnjama neprestano se, premda nesvjesno, poput kormilara ravnamo prema određenim poznatim svjetionicima i rtovima, a i ako skrenemo s uobičajene rute i dalje u umu nosimo neko obližnje predbrežje; i tek kad se potpuno izgubimo ili okrenemo — jer čovjeka na ovome svijetu treba samo jednom okrenuti zatvorenih očiju da se izgubi — počinjemo uviđati neizmjernost i čudnovatost prirode. Svaki čovjek mora iznova učiti strane svijeta svaki put kad se probudi, bilo iz sna ili drugačije odsutnosti duha. Istom kad se izgubimo, drugim riječima, istom kad izgubimo svijet, počinjemo nalaziti sebe, shvaćati gdje smo i kako je raspon naših odnosa beskonačan.

Jednog poslijepodneva potkraj prvoga ljeta, kad sam otišao u selo postolaru po cipelu, uhvatili su me i strpali u zatvor jer, kao što sam drugdje ispripovijedao,(137) nisam platio porez, odnosno nisam priznao autoritet države koja kupuje i prodaje muškarce, žene i djecu kao stoku na vratima svoga senata. U šumu bijah otišao zbog drugih razloga. No kamo god čovjek otišao, ljudi će ga pratiti i dohvaćati šapama svojih prljavih ustanova te ga, ako mogu, primorati na pripadnost njihovu očajnom bratstvu čudaka.(138) Istina, mogao sam se nasilno oduprijeti s više ili manje učinka, mogao sam se “razbjesniti” na društvo, ali bilo mi je draže da se društvo “razbjesni” na mene, budući da je ono bilo očajnička strana. Međutim, pustili su me sutradan pa sam podigao svoju popravljenu cipelu i vratio se u šumu na vrijeme da objedujem borovnice na Fair-Haven Hillu.(139) Nikad me nije uznemiravao nitko osim osoba koje su predstavljale državu. Nisam imao brave ni zasuna osim na stolu s mojim papirima, čak ni čavao koji bih pribio preko kvake ili prozora. Nikad nisam zaključavao vrata, ni noću ni danju, makar izbivao više dana; čak ni iduće jeseni kad sam proveo dva tjedna u šumama Mainea. Pa ipak, moja se kuća poštivala više no da je bila okružena četom vojnika. Umorni putnik mogao se odmoriti i ugrijati uz moje ognjište, knjigoljubac se zabaviti s nekoliko knjiga na mome stolu, a znatiželjnik je, otvorivši vrata moje spremnice, mogao vidjeti što mi je ostalo od ručka te kakvi su mi izgledi za večeru. No, premda su mnogi ljudi iz svih slojeva prolazili ovuda prema jezeru, nisam s te strane pretrpio nikakvu ozbiljniju smetnju i nikad mi nije uzmanjkalo ništa osim jedne knjižice, sveska Homera, koji je možda bio neprilično pozlaćen, a vjerujem da je i njega vojnik iz našeg logora već našao.(140) Uvjeren sam da bi, kad bi svi ljudi živjeli jednostavno kao što sam ja živio tada, krađa i razbojništvo bili nepoznati. Do njih dolazi samo u zajednicama u kojima neki imaju više no što dostaje, a drugi nemaju dovoljno. Popeovi Homeri(141) ubrzo bi se dolično razdijelili.

Nec bella fuerunt,
Faginus astabat dum scyphus ante dapes.

Jer nije bilo rata kad se na gozbi pilo
iz bukova vrča.(142)

“Vi što upravljate javnim poslovima, čemu pribjegavati kaznama? Ljubite vrlinu i ljudi će biti vrli. Vrline su uzvišena čovjeka poput vjetra, vrline običnoga poput trave; trava se, kad preko nje prijeđe vjetar, povija.”(143)

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.