Walden | Henry David Thoreau

JEZERO ZIMI

 

Nakon jedne mirne zimske noći probudio sam se s dojmom da mi je postavljeno neko pitanje, na koje sam se u snu uzalud trudio odgovoriti: što — kako — kada — gdje? Ali svitala je priroda, u kojoj žive sva stvorenja, zagledala se kroz moje široke prozore vedra i zadovoljna lica, bez pitanja na svojim usnama. Probudio sam se s odgovorenim pitanjem, svjestan prirode i danjega svjetla. Duboki snijeg na zemlji istočkanoj mladim borovima i sam obronak brijega na kojemu je smještena moja kuća kao da su govorili: naprijed! Priroda ne postavlja pitanja i ne odgovara ni na jedno što ga postavljamo mi smrtnici. Ona je svoju odluku donijela odavno. “Kraljeviću, oči nam udivljeno motre i prenose duši čudesan i šarolik prizor ovoga svijeta. Noć nesumnjivo zastire dio ove velebne tvorevine, ali stiže dan koji nam razotkriva to sjajno djelo što se prostire od zemlje pa sve do eteričnih ravni.”(210)

Potom na svoj jutarnji posao. Najprije uzimam sjekiru i vedro pa krećem u potragu za vodom, ako to nije tek san. Nakon hladne i snježne noći potrebne su rašlje da bi je se našlo. Svake zime tekuća i treperava površina jezera, koja je bila tako osjetljiva na svaki dah te je zrcalila svako svjetlo i sjenu, postaje kruta do dubine od trideset centimetara ili pola metra, tako da izdržava i najteže zaprege, a i snijeg ga prekrije do možebit iste visine pa se ne može razlikovati od bilo kakva ravnog polja. Poput svizaca na okolnim bregovima, ono sklopi vjeđe i usne na tri ili više mjeseci. Stojeći na snijegom prekrivenoj ravnici, kao na pašnjaku među brdima, najprije se probijam kroz dva pedlja snijega, potom isto toliko leda, pa otvaram okno pod svojim stopalima, odakle, dok klečeći pijem, gledam dolje u spokojnu riblju odaju, prožetu smekšanim svjetlom kao kroz prozor od okruglog stakla, čiji je pješčani pod isti kao i ljeti; vječiti spokoj bez valova vlada ondje kao na jantarnome sutonskom nebu, sukladan hladnoj i ujednačenoj ćudi njenih stanara. Nebo nam je pod nogama kao i nad glavom.

Rano ujutro, dok je sve hrskavo od mraza, dolaze ljudi s motovilima i oskudnim ručkom pa kroz snježno polje spuštaju tanke povraze da hvataju štuke i grgeče; divlji ljudi, koji nagonski slijede drugačiju modu i vjeruju drugačijim autoritetima no njihovi sumještani, a svojim odlascima i dolascima zašivaju gradove na dijelovima gdje bi inače bili rasparani. Sjede oni u debelim zimskim kaputima i objeduju na suhom hrastovom lišću na obali, mudri u prirodnome nauku kao što je to građanin u umjetnome. Nikad nisu zavirili u knjigu, a znaju i mogu kazati mnogo manje no što čine. Za ono čime se bave vele da još nije poznato. Evo jednoga koji lovi štuku na mamac od odrasla grgeča. U čudu se zagledate u njegovo vedro kao da je ljetna lokva, kao da kod kuće drži ljeto pod ključem ili zna gdje se ono povuklo. Kako ih se, molim vas, domogao usred zime? O, vadio je crve iz trulih debala otkako se tlo zamrznulo i tako ih uhvatio. Život mu prolazi dublje u prirodi nego što u nju prodiru prirodoslovčeva proučavanja; i sâm je predmet za prirodoslovca. Potonji blago nožem podiže mahovinu i koru drveta u potrazi za kukcima; onaj prvi raskoljuje sjekirom debla do srži, a mahovina i kora lete posvud uokolo. Zarađuje za život guleći stabla. Takav čovjek ima neko pravo na ribolov i volim vidjeti kako se priroda u njemu ostvaruje. Grgeč guta ličinku crva, štuka guta grgeča a ribolovac guta štuku, i tako se ispunjavaju sve pukotine na ljestvici bića.

Dok sam za maglovita vremena lunjao oko jezera, ponekad bi me zabavio primitivan običaj što ga je usvojio neki siroviji ribolovac. Stavio bi možebit johino granje preko uskih otvora u ledu, koji bijahu razdvojeni dvadeset ili dvadeset pet metara, na jednakoj udaljenosti od obale, i privezavši kraj povraza za štap da spriječi da propadne, prebacio opušteni povraz preko johine grančice, dva pedlja ili više iznad leda, pa za nj privezao suhi hrastov list koji mu je, povučen, pokazivao kada riba grize. Kad biste napravili polukrug oko jezera te bi se johe u pravilnim razmacima ukazivale kroz maglu.

Ah, voldenske štuke! Kad ih vidim polegnute na ledu, ili u jami što je ribolovac iskopa u ledu, načinivši malu rupu da propusti vodu, uvijek me iznenadi njihova rijetka ljepota, kao da su bajoslovne ribe, toliko su strane ulicama, čak i šumi, strane kao što je Arabija našem konkordskom životu. Posjeduju one sasma zablješćujuću i izvanrednu krasotu koja ih uvelike dijeli od mrtvačkoga bakalara i koljaka koji se na našim ulicama veličaju na sva usta. Nisu zelene kao borovi, sive kao kamenje ni modre kao nebo; no u mojim očima, ako je to moguće, imaju još rjeđe boje, poput cvijeća i dragoga kamenja, kao da su biseri, oživljene jezgre ili kristali voldenske vode. Naravno, one skroz naskroz jesu Walden, sâme su mali Waldeni u životinjskom carstvu, valdenzi.(211) Iznenađujuće je što ih ovdje love — što u tom dubokom i prostranom izvoru, daleko ispod kloparavih zaprega, kola i zveckavih saonica što putuju voldenskom cestom, pliva ta velika zlatna i smaragdna riba. Njenu vrstu nikad nisam uspio vidjeti ni na jednoj tržnici; plijenila bi ondje svačiju pozornost. Nekoliko se puta grčevito izvivši, one lako predaju svoj vodeni duh, poput smrtnika prijevremeno prenesenog u prorijeđeni nebeski uzduh.

Budući da sam želio nanovo otkriti odavno izgubljeno dno jezera Waldena, prije nego što se početkom 1846. led razlomio, pomno sam ga premjerio kompasom, lancem i dubinomjerom. O dnu, ili radije bezdanu toga jezera ispričane su brojne priče same po sebi zacijelo lišene temelja. Neobično je koliko će dugo ljudi vjerovati u bezdanost nekog jezera a da se ne potrude izmjeriti ga. Obišao sam dva takva bezdana jezera u jednoj šetnji ovim krajem. Mnogi vjeruju da Walden seže skroz do druge strane zemaljske kugle. Neki koji su se, dugo ležeći potrbuške na ledu, zagledali kroz taj varljivi medij, k tome možda i vodenastih očiju, a nagnani na ishitrene zaključke u strahu da ne navuku upalu pluća, vidjeli su goleme rupe “u koje bi se mogao utjerati tovar sijena”, kad bi bilo nekoga da ga utjera, nesumnjiv izvor Stiksa i ovdašnji ulaz u paklene predjele. Drugi su se spustili iz sela s utegom od dvadeset pet kila i punim kolima dva i po centimetra debelog užeta, a dno ipak nisu uspjeli naći; jer dok je “dvadesetpetica” mirovala postrance, oni su popuštali uže u jalovom pokušaju da dokuče svoju doista neizmjerljivu prijemčivost za čudesa. No, ja uvjeravam svoje čitatelje da Walden ima umjereno čvrsto dno na ne baš umjerenoj, ali ne i neobičnoj dubini. Lako sam je izmjerio s pomoću povraza za bakalare i kamena teškog oko sedamdeset dekagrama, i mogao sam točno odrediti kad se kamen odvojio od dna, jer sam morao potezati mnogo snažnije prije nego što mi je voda ispod njega pritekla u pomoć. Najveća dubina iznosila je točno trideset metara i šezdeset centimetara, a tomu se može dodati metar i pol koliko je otada narasla, što daje trideset dva metra. Riječ je o iznimnoj dubini za tako malu površinu, ali mašta ne može od nje odstupiti ni za centimetar. Što kad bi sva jezera bila plitka? Ne bi li se to odrazilo na ljudski duh? Zahvalan sam na tome što je ovo jezero stvoreno duboko i čisto kao simbol. Dokle god ljudi vjeruju u beskonačno, pojedina jezera smatrat će se bezdanima.

Kad je čuo do koje sam dubine došao, neki je tvorničar smatrao da to ne može biti istina jer, sudeći prema njegovu iskustvu s nasipima, pijesak ne može ležati pod tako strmim kutom. No, najdublja jezera nisu tako duboka u odnosu na svoju površinu kao što većina pretpostavlja i, kad bi bila isušena, ne bi ostavila osobite doline. Nisu ona kao šalice između bregova; ovo naime, tako neobično duboko za svoju površinu, u središnjem se presjeku ne doima dubljim od plitkog tanjura. Većina bi se jezera, da ih isprazne, pretvorila u livadu koja ne bi bila uleknutija od onih kakve često viđamo. William Gilpin, koji je tako dostojan divljenja u svemu što se odnosi na krajolike te je obično tako točan, našavši se na rtu Loch Fynea u Škotskoj, koji opisuje kao “zaljev slane vode, dubok šezdeset ili sedamdeset hvati, širok šest i po kilometara”, dugačak osamdesetak kilometara i okružen planinama, primjećuje: “Da smo ga mogli vidjeti neposredno nakon potopnoga sraza, ili koji ga je već potres u prirodi stvorio, kakvim li bi se strašnim ponorom zacijelo ukazao!

Visoko koli naduše se bregovi, toli
Duboko stropošta se širno dno,
Prostrani ležaj vodâ…(212)

 

karta_251

 

No ako, služeći se najkraćim promjerom Loch Fynea, primijenimo te razmjere na Walden, koji se, kao što smo vidjeli, već u okomitom presjeku doima kao plitki tanjur, pokazat će se on četverostruko plićim. Toliko o uvećanim strahotama ponora ispražnjenog Loch Fynea. Nema sumnje da mnoge vedre doline s protegnutim žitnim poljima zauzimaju upravo takav “strašan ponor”, iz kojega se voda povukla, iako je potreban uvid i dalekovidnost geologa da bi se u tu činjenicu uvjerila bezazlena čeljad. Ispitivačko će oko često na niskim brdima na obzoru nazreti obale davnašnjeg jezera, i nije bilo potrebno nikakvo naknadno izdizanje nizine da bi se prikrila njihova povijest. Ali, kao što znaju oni koji rade na cestama, udubine je najlakše pronaći po lokvama nakon pljuska. Sve se svodi na to da uobrazilja, ako joj date i najmanjeg maha, zaroni dublje i uzvine se više no priroda. Tako će se vjerojatno otkriti i da je dubina oceana posve neznatna u usporedbi s njegovom širinom.

Mjereći dubinu kroz led mogao sam odrediti oblik dna točnije no što je to moguće pri premjeravanju lúkâ koje se ne smrzavaju, i iznenadila me njegova opća pravilnost. Na najdubljem dijelu ima nekoliko jutara ravnijih od gotovo bilo kojeg polja izloženog suncu, vjetru i plugu. U jednom slučaju, duž nasumično odabrane crte, dubina na sto pedeset metara nije varirala više od dva pedlja, a općenito, blizu središta, mogao sam unaprijed izračunati odstupanje za svakih trideset metara u bilo kojem smjeru unutar osam ili deset centimetara. Neki imaju običaj govoriti o dubokim i opasnim rupama čak i u mirnim pjeskovitim jezerima kao što je ovo, no voda pod tim okolnostima djeluje tako da izravnava sve neujednačenosti. Pravilnost dna i njegova usklađenost s obalom i lancem susjednih bregova bijahu tako savršene te se jedan udaljeni rt odao u mjerenjima s posve druge strane jezera, a njegov smjer mogao se odrediti promatranjem suprotne obale. Rt se pretvara u sprud i plićak, a dolina i klanac u duboku vodu i korito.

Kad sam iscrtao jezero u mjerilu dvadeset metara naprama centimetru i unio izmjerene dubine, njih ukupno više od stotinu, primijetio sam tu izvanrednu podudarnost. Uočivši da je broj koji označuje najveću dubinu bjelodano u središtu zemljovida, položio sam ravnalo preko zemljovida po dužini pa po širini, i na svoje iznenađenje ustanovio da crta najveće dužine siječe crtu najveće širine točno u točki najveće dubine, unatoč tome što je središnji dio gotovo ravan, oris jezera daleko od pravilnog a krajnja dužina i širina dobivena mjerenjem u zatonima; i rekoh sebi: tko zna ne bi li nas ta naznaka možebit odvela do najdubljeg dijela oceana jednako kao i jezera ili lokve? Ne vrijedi li to pravilo i za visinu planina, ako ih se gleda kao suprotnost dolinama? Znamo da brdo nije najviše na svome najužem dijelu.

Pokazalo se da od pet zatona njih tri, odnosno svi koje sam izmjerio, preko ulaza imaju sprud a u unutrašnjosti dublju vodu, pa su se zaljevi nadavali kao proširenje vode u kopno, ne samo vodoravno nego i okomito, te su oblikovali bazen ili samostalno jezerce, pri čemu je smjer dvaju rtova pokazivao smjer spruda. Svaka luka na morskoj obali također ima sprud na ulazu. U mjeri u kojoj je ulaz u zaton bio širi u odnosu na svoju dužinu, voda nad sprudom bila je dublja u odnosu na onu u bazenu. Ako, dakle, znate dužinu i širinu zatona te narav okolne obale, imate gotovo sve elemente da izvedete formulu za sve slučajeve.

Da vidim koliko točno mogu s takvim iskustvom pogađati, na najdubljoj točki jezera, promatrajući samo obrise površine i narav njegovih obala, izradio sam tlocrt Bijelog jezera, koje opseže približno četrdeset jedno jutro te kao ni ono prvo nema otoka niti ikakva ulaza i izlaza; a budući da je crta najveće širine padala vrlo blizu crte najmanje širine, gdje su se dva nasuprotna rta bližila jedan drugome a dva nasuprotna zaljeva povlačila, odvažio sam se točku nedaleko od potonje linije, ali još na liniji najveće dužine, označiti kao najdublju. Ispostavilo se da je najdublji dio unutar trideset metara od te, još dalje u smjeru kojem sam težio, i da je samo trideset centimetara dublji, naime osamnaest metara. Naravno, struja koja bi onuda tekla ili otok na jezeru učinili bi problem mnogo zamršenijim.

Kad bismo poznavali sve zakone prirode, trebala bi nam samo jedna činjenica, ili opis jedne zbiljske pojave, da na toj točki izvedemo sve pojedinačne rezultate. Danas poznajemo samo nekoliko zakona te je naš rezultat nevaljan, ne, naravno, uslijed neke pometnje ili nepravilnosti u prirodi, nego zbog našega neznanja o suštinskim elementima u proračunu. Naši pojmovi o zakonu i skladu obično su ograničeni na primjere koje uočavamo; no sklad koji proishodi iz daleko većeg broja zakona koji su naoko sukobljeni, ali se zapravo stječu a mi ih nismo uočili, još je čudesniji. Pojedinačni su zakoni kao naše točke gledišta, kao što se obris neke planine u putnikovim očima mijenja sa svakim korakom te ima beskonačan broj profila, premda apsolutno samo jedan oblik. Čak i kad je raskolimo ili prosvrdlamo, ne zahvaćamo je u cijelosti.

Ono što sam primijetio u vezi s jezerom ne vrijedi manje u etici. Riječ je o zakonu prosjeka. Takvo pravilo dvaju promjera ne vodi nas samo k suncu u sustavu i srcu u čovjeku, nego povlači crte kroz dužinu i širinu složaja čovjekovih svakodnevnih postupaka i valova života prema njegovim zatonima i uvalama, a mjesto gdje se one sijeku bit će visina ili dubina njegova značaja. Možda trebamo poznavati samo nagib njegovih obala i susjednu mu zemlju ili prilike da bismo dokučili njegovu dubinu i skriveno dno. Okruženost planinskim okolišem, ahilejskom obalom,(213) čiji vrhunci zasjenjuju i zrcale se u njegovu krilu, upućuje na odgovarajuću dubinu u njemu. Niska i glatka obala, međutim, dokazuje da je s te strane plitko. Na našim tijelima, odvažno istureno čelo opada i upućuje na odgovarajuću dubinu misli. Postoji i sprud poprijeko ulaza u svaki naš zaton, ili osobit nagib; svaki od njih nam je luka za određeno doba, u kojoj se zadržavamo i bivamo dijelom zatvoreni. Ti nagibi obično nisu proizvoljni, već su njihov oblik, veličina i smjer određeni rtovima na obali, drevnim osima uzvišenja. Kad se taj sprud postupno poveća olujama, plimama ili strujama, ili pak voda opadne pa on dosegne površinu, ono što je isprva bilo tek nagib na obali uz koji se usidrila neka misao postaje zasebno jezero, odsječeno od oceana, u kojemu misao sebi osigurava vlastite uvjete, možda iz slanog prelazi u slatko, pretvara se u slatkovodno more, mrtvo more ili močvaru. Ne bismo li mogli pretpostaviti da se dolaskom svakog pojedinca u ovaj život takav sprud negdje podigao do površine? Istina, mi smo tako kukavni pomorci te naše misli mahom brode uz obalu ili podalje od obale bez luke, upoznate samo sa zaljevima poezije, ili pak plove prema javnim ulaznim lukama te uplovljavaju u suha pristaništa znanosti, gdje se tek obnavljaju za ovaj svijet a nikakve se naravne struje ne stječu da bi ih upojedinile.

Koliko je do odljeva i dotoka u Walden, nisam otkrio nijedan osim kiše ili snijega i isparavanja, premda bi se možda, s pomoću toplomjera i užeta, takva mjesta mogla naći, jer tamo gdje utječe u jezero voda će vjerojatno ljeti biti najhladnija a zimi najtoplija. Kad su 1846./47. ovdje radili ledari, komadi što su ih slali na obalu jednog su dana odbili oni koji su ih tamo slagali jer nisu bili dovoljno debeli da se smjeste jedan uz drugi s ostalima; i rezači su tako otkrili da je led nad jednom manjom površinom šest ili sedam centimetara tanji no drugdje, što ih je navelo na pomisao da ondje postoji neki dotok. Usto su mi pokazali još jedno mjesto, doguravši me na komad leda da ga vidim, koje su smatrali “curkom”, a kroz koje je jezero istjecalo ispod brda na susjednu livadu. Bila je to mala šupljina na tri metra dubine; no držim da mogu jamčiti da jezeru neće trebati krpanje dok ne nađu neku goru rupu. Netko je natuknuo da bi se, ako se pronađe takav “curak”, njegova povezanost s livadom, ako uopće postoji, mogla dokazati tako što bi se u otvor te rupe ubacio neki obojeni prah ili piljevina, a potom preko izvora na livadi stavilo cjedilo koje bi zadržalo dio čestica prenesenih strujom.

Dok sam obavljao mjerenja, led, koji je bio četrdeset centimetara debeo, talasao se na laganom vjetru poput vode. Poznato je da se na ledu ne može rabiti razulja. Na pet metara od obale njegovo najveće kolebanje, mjereno položenom razuljom usmjerenom prema stupnjevanom štapu na ledu, iznosilo je nešto manje od dva centimetra, premda se činilo da led čvrsto prianja uz obalu. Vjerojatno je bilo veće na sredini. Tko zna ne bismo li, da su nam mjerni uređaji dovoljno osjetljivi, mogli utvrditi talasanje u zemljinoj kori? Kad su dvije noge moje razulje bile postavljene na obali a treća na ledu, dok je pogled bio usmjeren preko potonjega, gotovo beskonačno malo dizanje ili padanje leda pravilo je razliku veću od metra na stablu s druge strane jezera. Kad sam počeo isijecati rupe radi mjerenja, na ledu pod dubokim snijegom koji je dotle potonuo, bilo je osam ili deset centimetara vode, ali voda je smjesta stala teći u te rupe te je nastavila teći dva dana u dubokim strujama, koje su izglodale led sa svih strana i bitno, ako ne i poglavito pridonijele isušivanju jezerske površine; jer dok se ulijevala, voda je podizala i nadimala led. Bijaše to donekle nalik rezanju rupe u brodskom dnu radi izbacivanja vode. Kad se takve rupe zamrznu a uslijedi kiša te na koncu novo zamrzavanje stvori nov, gladak led preko svega, ovaj je iznutra krasno išaran tamnim likovima, oblikovanim nalik paučini, koje biste mogli nazvati ledenim rozetama, a stvaraju ih usjeci izdubljeni vodom što sa svih strana teče prema središtu. Ponekad bih usto, dok je led bio prekriven plitkim mlakama, vidio svoj dvostruki odraz, jedan na glavi drugoga, jedan na ledu, drugi na stablima ili obronku.

Dok još traje hladni siječanj a snijeg i led su duboki i čvrsti, razboriti gazda dolazi iz sela po led kojim će rashladiti svoje ljetno piće; dojmljivo je, čak ganutljivo mudro, predviđati srpanjsku vrelinu i žeđ sada, u siječnju — s rukavicama i debelim kaputom na sebi! Dok još toliko toga nije osigurano. Može biti da na ovome svijetu ne pohranjuje nikakvo blago koje će mu rashladiti ljetno piće na drugom. Reže on i pili kruto jezero, skida ribama krov s kuće i na kolima odnosi sam njihov element i zrak, pričvršćen lancima i kolčevima poput svezana drvlja, kroz pogodni zimski uzduh, do zimskih podruma, da ondje podloži ljeto. Nalikuje skrućenoj plaveti dok u daljini putuje ulicama. Veseo su soj ti rezači leda, pun šala i zabave, a kad bih pošao među njih rado su me pozivali da pilim zajedno s njima, kao u rovu, pri čemu sam ja stajao s donje strane.

Zimi 1846./47. stotinu je ljudi hiperborejskih korijena nahrupilo jednog jutra na naše jezero, s brojnim kolima natovarenim seljačkim oruđem nezgrapna izgleda, saonicama, plugovima, drljačama, srpovima, lopatama, pilama, grabljama, a svaki od njih bijaše oboružan vilama s dva šiljka kakve nisu opisane u New-England Farmeru ni u Cultivatoru. Nisam znao jesu li došli posijati zimsku raž ili neku drugu vrstu žita nedavno uvezenu s Islanda. Budući da nisam vidio gnojiva, zaključio sam da kane iskoristiti zemlju kao što sam ja učinio, smatrajući da je tlo duboko i da je dovoljno odležalo na ugaru. Kazali su da neki gospodin zemljoposjednik, koji je stajao iza pozornice, želi udvostručiti svoj novac, koji je, koliko sam shvatio, već iznosio pola milijuna; no da bi svaki svoj dolar prekrio novim, skinuo je s jezera Waldena jedini kaput, štoviše i samu njegovu kožu, usred ciče zime. Smjesta su se dali na posao, orući, drljajući, prevrćući zemlju i brazdajući je, u zadivljujućem redu, kao da su naumili to mjesto pretvoriti u uzorno imanje; ali dok sam pomno promatrao da vidim kakvo to sjeme ubacuju u brazdu, skupina momaka pokraj mene odjednom je stala prekapati i sam netaknuti humus, uz naročite trzaje, sve do pijeska, bolje kazano vode — jer bijaše to tlo silno bogato izvorima — dapače sve što je ondje bilo terra firma(214) — i odvoziti ga na saonicama, pa sam pretpostavio da zacijelo vade treset iz gliba. I tako su danomice dolazili i odlazili, uz osobito zviždanje lokomotive, iz neke točke u polarnim predjelima i u nju, kao što mi se činilo, poput jata arktičkih zeba. No voldenska skvo katkad bi se osvetila, pa je tako jedan od najamnika, hodajući iza svojih kola, otklizao kroz procjep u zemlji prema Tartaru, i do maločas tako smion svat najednom se pretvorio u devetinu čovjeka, umalo ostao bez životne topline te se rado sklonio k meni i priznao da i peć ima svojih prednosti; ili bi kadšto smrznuto tlo odnijelo komad čelika iz rala, ili bi se plug zaglavio u brazdi pa ga je valjalo odrezati.

Doslovno govoreći, stotinu Iraca, s američkim nadglednicima, svakoga je dana dolazilo iz Cambridgea da vade led. Dijelili su ga u komade postupcima odveć dobro znanima da bi iziskivali opis, a ti su se komadi saonicama odvozili na obalu, hitro se istovarivali na ledenu platformu i dizali željeznim čakljama, koloturom i vitlom tjeranim konjima na hrpu, kao da se radi o bačvama brašna, te ondje smještali pravilno jedan uz drugog, red za redom, kao da tvore čvrstu osnovicu obeliska sazdanog da propara oblake. Rekoše mi da za dobrih dana mogu izvaditi tisuću tona, a to je bio prinos od otprilike jednog jutra. Duboke kolotečine i “korita” dubila su se u ledu, kao na čvrstoj zemlji, uslijed prolaska saonica istim tragom, a konji su svoju zob redovito jeli iz komada leda izdubljenih poput vedra. Gomilali su tako te komade na otvorenom, u hrpama deset metara visokim s jedne strane i kvadratnom osnovicom od trideset ili trideset pet metara, umećući sijeno između vanjskih slojeva da spriječe pristup zraka; jer kad nađe prolaz, vjetar, premda nikad tako hladan, stvara velika udubljenja, pa tek ponegdje ostavi pokoji slabašan potporanj ili stup i napokon je ruši. Isprva se nadavala poput kakve goleme plave utvrde ili Valhale; ali kad su u pukotine počeli utrpavati grubo livadno sijeno, a ovo se osulo injem i mosurima, izgledala je kao časna, drevna razvalina, obrasla mahovinom, sazdana od modrog mramora, kao stanište Zime, one starice što je viđamo u godišnjaku — kao da je naumila provesti ljeto s nama. Izračunali su da ni dvadeset pet posto svega toga neće dospjeti do odredišta, a da će dva ili tri posto propasti u vagonima. Međutim, još veći dio te gomile zadesila je sudbina drugačija od zacrtane, jer bilo stoga što se ustanovilo da se ne čuva tako dobro kao što se očekivalo, jer je sadržavao više zraka no obično, ili zbog nekog drugog razloga, led nikad nije dospio na tržište. Ta je gomila, načinjena tijekom zime 1846./47. i procijenjena na deset tisuća tona, na koncu pokrivena slamom i daskama; i premda je u srpnju otkrivena a dio je odvezen, pri čemu je ostatak ostao izložen suncu, izdržala je to ljeto i sljedeću zimu te se nije posve otopila do rujna 1848. Tako se veći dio vratio jezeru.

Kao i voda, voldenski je led, gledan izbliza, zelene boje, ali iz daljine je prekrasno plav te ga lako možete razlučiti od bijelog leda na rijeci, ili naprosto zelenkastog leda nekih jezera udaljenih četristotinjak metara. Katkad neka od tih gromada sklizne s ledarovih saonica na seosku ulicu i ondje počiva tjedan dana poput velikog smaragda, kao predmet zanimanja svih prolaznika. Primijetio sam da se dio Waldena koji je u vodenom stanju zelen često, kad se zamrzne, s istog motrišta doima plavim. Tako će udubine oko tog jezera zimi katkad biti ispunjene zelenkastom vodom donekle nalik njegovoj, ali će sutradan, zamrznute, osvanuti plave. Možda plava boja vode i leda potječe od svjetlosti i zraka što ih sadrže, a ono najprozirnije je najplavije. Led je zanimljiv predmet razmatranja. Rekoše mi da u ledanama na Fresh Pondu imaju takvog koji je i nakon pet godina jednako dobar. Zašto vedro vode ubrzo postane ustajalo, a smrznuta voda zauvijek ostaje slatka? Obično se govori da je to razlika između čuvstava i intelekta.

Tako sam šesnaest dana s prozora gledao stotinu ljudi u radu nalik na zaposlene poljodjelce, sa zapregama i konjima i očito svim ratarskim oruđem, sliku kakvu viđamo na prvoj stranici godišnjaka; i kad god bih pogledao van, prisjetio bih se basne o ševi i žeteocima ili parabole o sijaču(215) i slično; a sada više nema nikog i za trideset ću dana vjerojatno s istog prozora promatrati čistu, morskozelenu vodu Waldena kako se zrcali u oblacima i drveću te odašilje isparenja u višnju samoću, i neće biti vidljiva traga da je ondje ikad stajao čovjek. Možda ću čuti i smijeh samotnog gnjurca dok bude ronio i čistio perje, ili ću vidjeti usamljenog ribolovca u čamcu, nalik listu što pluta, kako promatra svoje obličje odraženo u valovima, gdje je još nedavno bezbrižno radilo stotinu ljudi.

Čini se tako da znojem okupani žitelji Charlestona i New Orleansa, Madrasa, Bombaya i Calcutte, piju s moga vrela. Ujutro kupam um u velebnoj i kozmogonijskoj filozofiji Bhagavadgîte, od čijeg su nastanka protekle božanske godine i u usporedbi s kojom se naš današnji svijet i njegova književnost doimlju tričavim i ispraznim; a dvojim ne odnosi li se ta filozofija na neko prijašnje stanje bivstvovanja, toliko je njena uzvišenost daleka od naših pojmova. Odlažem knjigu i odlazim do svoga vrela po vodu, i gle, zatječem slugu brahmana, svećenika Brahminog, Višnuovog i Indrinog, koji sveudilj sjedi u svome hramu na Gangesu i čita Vede, ili obitava u podnožju stabla s koricom kruha i vrčem vode. Srećem njegovog slugu koji dolazi zagrabiti vode za gospodara, a naša se vedra tako reći taru jedno o drugo na istom izvoru. Čista voda Waldena miješa se sa svetom vodom Gangesa. Povoljni vjetrovi nose je mimo bajoslovnih otoka Atlantide i Hesperida, izvodi Hanonovo oplovljavanje pa se, prošavši uz Ternate, Tidore(216) i ušće Perzijskog zaljeva, topi pod tropskim vjetrovima indijskih mora i pristaje u luke kojima je Aleksandar tekar čuo imena.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.