Walden | Henry David Thoreau

ZAGRIJAVANJE KUĆE(182)

 

U listopadu sam odlazio na riječne livade u berbu grožđa i natovarivao se grozdovima koji bijahu dragocjeniji sa svoje ljepote i mirisa nego kao hrana. Ondje sam se divio, premda ih nisam i brao, brusnicama, malim voštanim draguljima, privjescima livadne trave, bisernim i crvenim, koje seljak trga ružnim grabljama, ostavljajući glatku livadu u metežu, bezobzirno ih odmjeravajući jedino bušelom i dolarom da bi taj poljski plijen prodao u Bostonu i New Yorku, gdje im je suđeno postati pekmezom kako bi zadovoljile ukus tamošnjih ljubitelja prirode. Tako mesari grabljaju bizonove jezike iz prerijske trave, ne obazirući se na pokidanu i klonulu biljku. Blistavi plod žutike jednako mi je tako bio hrana jedino za oči; no prikupio sam manju zalihu divljih jabuka za ukuhavanje, koje su vlasnik i putnici previdjeli. Kad bi sazrelo kestenje, spremio bih pola bušela za zimu. Bijaše silno uzbudljivo u to doba tumarati tada bezgraničnim kestenovim šumama Lincolna — one sada snivaju svoj dugi san pod željezničkom prugom — s torbom o ramenu i štapom za otvaranje čahura u ruci, jer nisam uvijek čekao mraz, sred šuštanja lišća i glasnih prijekora crvenih vjeverica i šojki, čije sam polupojedene plodove katkad krao, jer su u čahurama što su ih one odabirale nesumnjivo bili oni zdravi. Povremeno sam se penjao na stabla i tresao ih. Rasli su i iza moje kuće, a jedno veliko stablo koje ju je gotovo zasjenjivalo u cvatu, bilo je stručak koji je mirisom ispunjao cijelu okolicu, no vjeverice i šojke domogle bi se većine njegovih plodova; potonje su dolazile u jatima rano ujutro i vadile kestenje iz čahura prije no što bi pale. Prepuštao sam ta stabla njima i obilazio udaljenije, isključivo kestenove šume. Ti su plodovi, dok ih je bilo, tvorili dobar nadomjestak za kruh. Možda se mogu naći i mnogi drugi nadomjesci. Kopajući jednog dana u potrazi za ribljim crvima otkrio sam lažnu gliciniju (Apios tuberosa) na njenoj niti, urođenički krumpir, nekovrstan bajoslovni plod, za koji sam već počeo sumnjati jesam li ga ikad iskopao i pojeo u djetinjstvu, kao što rekoh, ili sam ga sanjao. Često sam otada viđao njen nabrani, crveni baršunasti cvijet poduprt stabljikama drugih biljaka ne znajući da se radi o njoj. Poljodjelstvo ju je malne istrijebilo. Ima slatkast okus, uvelike nalik na krumpir nagrižen mrazom, a ustanovio sam da je bolji kuhan nego pečen. Taj se gomolj doimao kao blijedo obećanje prirode da će ovdje u nekom budućem razdoblju podizati svoju djecu i hraniti je jednostavno. U današnje doba ugojene stoke i valovitih žitnih polja taj skromni korijen, koji nekoć bijaše totemom nekog indijanskog plemena, posve je zaboravljen, ili je poznat samo kao rascvala penjačica; no neka divlja priroda još jednom zavlada ovdje, pa će nježno i raskošno englesko zrnje vjerojatno iščeznuti pred bezbrojem dušmana, a bez čovjekove skrbi vrana će možda odnijeti i zadnje zrno kukuruza do velikoga kukuruzišta indijanskog boga na jugozapadu, odakle ga je navodno i donijela; ali danas gotovo istrijebljena glicinija možebit će oživjeti i cvasti usprkos mrazevima i divljini, dokazati se samorodnom i vratiti drevni značaj i dostojanstvo kao hrana lovačkog plemena. Neka indijanska Cerera ili Minerva zacijelo ju je iznašla i podarila; a kad ovdje počne vladavina poezije, njeno lišće i mahune možda će se prikazivati u našim umjetničkim djelima.

Do prvoga rujna već sam vidio dva ili tri mala javora kako poprimaju grimiznu boju s druge strane jezera, podno mjesta gdje su se na ispupčenju razdvajala bijela debla triju jasika, tik uz vodu. Ah, mnoge je priče kazivala boja njina! A postupno se, iz tjedna u tjedan, otkrivala ćud dojednoga stabla, i svako se divilo sebi u glatkome zrcalu jezera. Svakog je jutra voditelj te galerije zamijenio neku staru sliku na zidovima novom, koja se isticala sjajnijim i skladnijim bojama.

Ose su u listopadu dolazile u tisućama u moju nastambu, kao u zimovalište, i smještale se na unutarnjoj strani mojih prozora i u gornjem dijelu zidova, kadšto odvraćajući goste od ulaska. Svakoga jutra, kad bi se ukočile od hladnoće, pomeo bih ih nekoliko, ali nisam se osobito trudio da ih se otarasim; čak mi je laskalo što moju kuću smatraju poželjnim utočištem. Nikad me nisu ozbiljnije smetale, premda su sa mnom lijegale u postelju; a postupno su i nestale, u ne znam kojim pukotinama, sklanjajući se od zime i neizrecive hladnoće.

Poput osa, prije no što bih se u studenome najzad povukao u zimsku nastambu, običavao sam odlaziti na sjeveroistočnu stranu Waldena, koju je sunce, odraženo sa smolastih borova i kamene obale, činilo ognjištem jezera; toliko je ugodnije i zdravije grijati se na suncu dok možete, nego uz umjetnu vatru. Grijao sam se tako uz još usijanu žeravu koju je ljeto ostavilo poput lovca u prolazu.

Kad mi je valjalo sagraditi dimnjak, uzeo sam proučavati zidarstvo. Opeke je, budući da su bile rabljene, trebalo očistiti mistrijom, pa sam naučio i više nego što je uobičajeno o kakvoći opeka i mistrija. Žbuka na njima bila je stara pedeset godina, a navodno se još stvrdnjivala; no to je jedna od onih uzrečica koje ljudi vole ponavljati bez obzira na to jesu li istinite. Upravo takve uzrečice s vremenom se stvrdnjavaju i još čvršće prianjaju, i trebalo bi mnogo udaraca mistrijom da se kakav stari mudrijaš očisti od njih. Mnoga su mezopotamska sela sazdana od rabljenih cigala visoke kakvoće, dobivenih iz babilonskih ruševina, a žbuka na njima starija je i vjerojatno još tvrđa. Kako god bilo, dojmila me se osobita žilavost čelika koji je podnio toliko žestokih udaraca a da se nije pohabao. Budući da su moje cigle već bile ugrađene u neki dimnjak, premda s njih nisam iščitao Nebukadnezarovo ime, sakupio sam sve opeke za ognjište koje sam mogao naći, da uštedim posao i utrošak, mjesta među opekama oko ognjišta popunio kamenjem s jezerske obale, a i žbuku sam načinio od bijelog pijeska s istoga mjesta. Najviše sam se zadržao na ognjištu, kao najvitalnijem dijelu kuće. Doista, radio sam tako revno te mi je, iako sam ujutro počeo od temelja, red opeka podignut oko pedalj od poda uvečer poslužio kao jastuk; pa ipak mi se, koliko se sjećam, vrat nije od toga ukočio; ukočenost moga vrata starijeg je datuma. Negdje u to doba primio sam na dvotjedni konak jednog pjesnika,(183) što me je stajalo prostora. On je donio svoj nož, premda sam ja imao dva, pa smo ih ribali zarivajući ih u zemlju. Dijelili smo kuharski posao. Radovalo me je vidjeti kako moje djelo postupno raste tako skladno i čvrsto te sam razmišljao da možda i napreduje sporo, ali je zato sračunato da potraje dugo. Dimnjak je donekle samostalno zdanje, koje stoji na tlu i penje se kroz kuću u nebo; čak i nakon što kuća izgori on ponekad ostane stajati, a njegova je važnost i samostalnost bjelodana. Bilo je to potkraj ljeta. Sada je bio studeni.

Sjeverac je već bio počeo hladiti jezero, premda mu je trebalo mnogo tjedana da u tome do kraja uspije, toliko je duboko. Kad sam uvečer počeo ložiti, a prije no što sam ožbukao kuću, dimnjak je izvanredno dobro vukao zbog brojnih pukotina među daskama. No, proveo sam nekoliko radosnih večeri u tako svježem i prozračnom stanu, okružen grubim smeđim daskama punim čvorova i gredama prekrivenim korom visoko nad glavom. Kuća mi nikad nije toliko godila oku nakon što sam je ožbukao, makar sam morao priznati da je bila udobnija. Ne bi li svaka odaja u kojoj čovjek boravi trebala biti dovoljno visoka da nad glavom stvara stanovitu tamu, gdje treperave sjene uvečer mogu obigravati oko greda? Ti su oblici mašti i uobrazilji ugodniji od fresaka ili pak najskupocjenijeg pokućstva. Mogu reći da sam zapravo počeo nastavati svoju kuću kad sam se njome počeo koristiti radi topline kao i zaklona. Nabavio sam nekoliko starih prijeklada da čuvaju drvo od ognjišta, i godilo mi je vidjeti kako se sa stražnje strane dimnjaka što sam ga podigao stvara čađa te sam s više prava i zadovoljstva razgrtao vatru. Moja nastamba bijaše mala i u njoj sam teško mogao proizvesti jeku; no doimala se većom jer se sastojala od jedne prostorije i bila je udaljena od susjeda. Sve privlačnosti kuće bijahu sabrane u jednoj odaji: bila je to kuhinja, spavaća, gostinska i dnevna soba; a kakva god zadovoljstva roditelj ili dijete, gospodar ili sluga, crpli iz života u kući, ja sam uživao u svima njima. Katon kaže da otac obitelji (patremfamilias) mora u svojoj ladanjskoj kući imati “cellam oleariam, vinariam, dolia multa, uti lubeat caritatem expectare, et rei, et virtuti, et gloriae erit”, što će reći “podrum za ulje i vino, mnogo bačava, tako da može biti ugodno očekivati teška vremena; bit će mu to na korist, vrlinu i slavu”.(184) Ja sam u svome podrumu imao bačvicu krumpira, oko dvije kile graška sa žišcima, a na polici malo riže, vrč melase te po desetak litara raženog i kukuruznog brašna.

Ponekad sanjam o većoj i napučenijoj kući, koja bi stajala u zlatnom dobu, od trajne građe, lišena kićenih pojedinosti, a koja će se ipak sastojati samo od jedne odaje, prostrane, grube, temeljne, primitivne prostorije, bez stropa i žbuke, s golim gredama i sljemenjačama što podupiru neku vrstu nižeg neba nad glavom — korisnog za zaštitu od kiše i snijega; gdje nosivi stupovi kao kralj i kraljica stoje da biste im iskazali štovanje, nakon što ste se prestupivši prag poklonili ničice položenom Saturnu iz starije dinastije; o golemoj kući, u kojoj morate posegnuti za bakljom da biste vidjeli krov; gdje neki mogu živjeti uz ognjište, neki u prozorskoj niši a neki na okvirima, neki na jednom kraju dvorane a neki na drugom, neki pak gore na gredama, zajedno s paukovima, ako im je po volji; kući u koju ste ušli otvorivši vanjska vrata, i ceremonija je gotova; gdje se umorni putnik može oprati, najesti, porazgovarati i odspavati, ne morajući dalje putovati; o utočištu do kojega biste rado dospjeli u olujnoj noći, koje bi sadržavalo sve što je bitno za kuću a ništa za vođenje kućanstva; gdje sva blaga kuće možete obuhvatiti jednim pogledom, a sve što je čovjeku na uporabu visi o svom klinu; u isti mah kuhinji, smočnici, dnevnoj i spavaćoj sobi, skladištu i tavanu; gdje možete vidjeti stvar neophodnu kao što su bačva ili ljestve, prikladnu kao što je ormar, čuti lonac kako ključa i odati poštovanje vatri koja vam kuha večeru i peći koja vam peče kruh, gdje su nužno pokućstvo i potrepštine glavni uresi; gdje se rublje ne iznosi van, vatra se ne gasi i domaćica ne srdi, a možda vas katkad zamole da se maknete s podnih vrata da bi se kuhar spustio u podrum, pa tako bez gaženja možete doznati je li tlo pod vašim nogama čvrsto ili šuplje. Kući čija je unutrašnjost otvorena i saglediva kao ptičje gnijezdo te ne možete ući kroz prednja vrata niti izići kroza stražnja a da ne vidite nekog od njenih stanara; gdje biti gost znači biti upoznat sa slobodom kuće, a ne biti brižljivo isključen iz njenih sedam osmina, zatvoren u određenu ćeliju, nakon čega vam kažu da se osjećate kao kod kuće — u samotnom zatočeništvu. Danas vas domaćin ne pripušta k svome ognjištu, nego daje zidaru da izgradi jedno za vas u nekom prolazu, a gostoprimstvo je umijeće da vas se zadrži na što većoj udaljenosti. Kuhanje je obavijeno takvom tajnovitošću kao da vas kani otrovati. Svjestan sam da sam bio na posjedu mnogih ljudi, odakle su me mogli zakonski otpraviti, ali nije mi poznato da sam mnogim ljudima bio u kući. Mogao bih u svojoj staroj odjeći posjetiti kakva kralja i kraljicu koji bi jednostavno živjeli u kući kakvu sam opisao, kad bi mi bili na putu; ali zateknem li se ikad u suvremenoj palači, sve što ću poželjeti naučiti bit će kako da se izvučem iz nje.

Reklo bi se da i sam jezik naših salona gubi sav naboj i posve se srozava na salonsko čavrljanje, toliko je naš život udaljen od njihovih simbola, a njihove metafore i tropi nužno su toliko nategnuti, zahvaljujući, tako reći, kliznim pregradama i pomičnim poklopcima; salon je, drugim riječima, toliko udaljen od kuhinje i radionice. Čak je i večera obično tek parabola večere. Kao da samo divljak prebiva dovoljno blizu prirode i istine da od njih posudi kakav trop. Kako može učenjak, koji obitava na sjeveru Kanade ili Isle of Manu, kazati što se u kuhinji dolikuje?

No od svih mojih gostiju samo jedan ili dvoje bili su dovoljno smioni da ostanu i sa mnom podijele palentu, dok su se ostali, vidjevši da se bliži ta kriza, radije žurno povukli, kao da će ista protresti kuću do temelja. Pa ipak je pregrmjela brojne palente.

Nisam žbukao dok nije zavladala studen. U čamcu sam u tu svrhu donio bjeljeg i čišćeg pijeska sa suprotne obale, a takav bi me prijevoz bio doveo u iskušenje i da odem mnogo dalje da je bilo potrebno. Kuću sam u međuvremenu do tla pokrio drvenim crijepom sa svih strana. Radovalo me što pri pribijanju letava mogu svaki čavao zakucati jednim udarcem čekića, a težnja mi je bila uredno i brzo prenijeti žbuku s daske na zid. Sjetio sam se priče o umišljenom svatu koji bijaše navikao u otmjenoj odjeći dokono tumarati selom i davati savjete radnicima. Odvaživši se jednoga dana zamijeniti riječi djelima, zasukao je rukave, dohvatio dasku za žbukanje i, bez teškoća natrpavši mistriju, samodopadno gledajući letve nad glavom, smiono zamahnuo prema njima da bi istoga časa, na svoju posvemašnju nepriliku, dobio cijeli sadržaj po nabranim grudima. Iznova sam se divio isplativosti i pogodnosti žbuke, koja tako djelotvorno štiti od hladnoće i konačno dotjeruje zdanje, i upoznao se s raznim nezgodama kojima je žbukač izložen. Iznenadih se vidjevši kako su opeke žedne te upijaju svu vlagu iz moje žbuke još prije no što sam je zagladio, i koliko je vedara vode potrebno da bi se krstilo novo ognjište. Prethodne sam zime načinio manju količinu vapna paleći ljušture Unio fluviatilisa što ih naša rijeka pruža, pokusa radi, pa sam znao odakle mi građa potječe. Da mi je bilo do toga, mogao sam doći do dobra vapnenca na dva ili tri kilometra udaljenosti i sam ga ispeći.

U najsjenovitijim i najplićim zatonima na jezeru se već bila uhvatila kora, nekoliko dana ili čak tjedana prije sveopćeg smrzavanja. Prvi led osobito je zanimljiv i savršen, budući tvrd, taman i proziran, te nudi najbolju priliku uopće za ispitivanje dna na mjestima gdje je plitko; možete, naime, leći cijelom dužinom na samo dva i po centimetra debeli led, poput vodene kopnice na površini, pa bez žurbe proučavati dno, udaljeno tek šest ili sedam centimetara, nalik slici iza stakla, a voda je tada nužno uvijek mirna. U pijesku ima mnogo brazdi na mjestima gdje je neki stvor putovao pa se istim putem vraćao; koliko je do olupina, posut je ličinkama vodenih moljaca načinjenim od sićušnih zrnaca bijeloga kvarca. Možda su ga ovi i nabrali, jer pojedine njihove kućice nalazite u brazdama, premda su odveć duboke i široke da bi ih oni napravili. Ali sam led je krajnje zanimljiva pojava, iako morate iskoristiti najraniju prigodu da ga proučite. Razgledate li ga pomno ujutro nakon što se zamrzne, otkrit ćete da je većina mjehura, za koje se isprva činilo da su u njemu, zapravo na njegovoj donjoj površini, i da ih se neprestano sve više diže s dna; dok je led još razmjerno čvrst i taman, to jest dok kroza nj vidite vodu. Ti su mjehurići promjera trećine do tri milimetra, veoma su čisti i lijepi te kroz led vidite svoje lice odraženo u njima. Može ih biti šest ili sedam po kvadratnom centimetru. U ledu također već ima uskih, oblih okomitih mjehura dugih oko centimetar, oštrih stožaca s vrhom nagore; ili češće, ako je led posve svjež, sićušnih oblih mjehurića neposredno jedan iznad drugoga, nalik nisci. No oni u ledu nisu tako brojni i očiti kao oni ispod njega. Ponekad sam bacao kamenje na led da mu isprobam čvrstoću, a ono koje bi ga probilo unosilo je sa sobom zrak, koji je ispod površine stvarao veoma velike i uočljive bijele mjehure. Jednoga dana, kada sam na isto mjesto došao četrdeset osam sati poslije, ustanovio sam da su ti veliki mjehuri i dalje savršeni, premda se stvorilo još tri centimetra leda, kao što sam mogao razgovijetno vidjeti po šavu na rubu jednog komada. No budući da su protekla dva dana bila vrlo topla, poput babljeg ljeta, led sada nije bio proziran, pokazivao je tamnozelenu boju vode i dna, ali neproničnu i bjelkastu ili sivu, te iako dvaput deblji jedva da je bio čvršći no prije, jer su se zračni mjehuri pod tom toplinom uvelike proširili, spojili se i izgubili pravilnost; više nisu bili neposredno jedan iznad drugoga, nego često bijahu nalik na srebrnjake prosute iz torbe, preklapali su se ili javljali u obliku tankih pahulja, kao da zauzimaju sitne rascjepe. Ljepota leda bijaše iščeznula i bilo je prekasno za proučavanje dna. Znatiželjan da doznam kakav položaj zauzimaju moji veliki mjehuri s obzirom na novonastali led, odlomio sam komad koji je sadržavao mjehur srednje veličine pa ga izvrnuo. Novi led stvorio se oko i ispod mjehura, tako da je ovaj bio uhvaćen između dva leda. Čitav je bio u donjem ledu, ali tik uz gornji, i bio je prilično plosnat, ili možda pomalo nalik na leću, sa zaobljenim rubom, pola centimetra dubok i promjera deset centimetara; a iznenadio sam se otkrivši da je ispod mjehura led bio rastopljen veoma pravilno u obliku obrnutog tanjurića, do visine od centimetra i pol u sredini, ostavljajući tanku pregradu između vode i mjehura, debelu jedva tri milimetra; na mnogim pak mjestima mjehurići u toj pregradi rastvorili su se prema dolje, a pod najvećim mjehurima, promjera trideset centimetara, vjerojatno uopće nije bilo leda. Zaključio sam da je beskonačan broj majušnih mjehurića koje sam isprva vidio uz donju površinu leda sada zamrznut na sličan način, i da je svaki u svome stupnju djelovao poput leće za paljenje na ledu pod sobom te ga je rastapao i rastvarao. To su male zračne puške koje pridonose pucanju i škripanju leda.

Baš kad sam završio sa žbukanjem zavladala je ozbiljna zima, a vjetar je počeo hukati oko kuće kao da dotad za to nije imao dozvolu. Iz noći u noć guske su dolazile gegajući se u tmini uz štropot i fijukanje krila, čak i nakon što je tlo prekrio snijeg, neke da slete na Walden, dok su druge nisko prelijetale šumu prema Fair Havenu, u smjeru Meksika. Više sam puta, vraćajući se iz sela u deset ili jedanaest uvečer, čuo jato gusaka ili pataka kako gazi po suhom lišću u šumi kraj ribnjaka iza moje nastambe, kamo su se dolazile hraniti, i slabašno gakanje ili kvakanje njihova predvodnika dok su se žurno udaljavale. Godine 1845. Walden se prvi put čitav zamrznuo u noći 22. prosinca, dok su Flintovo i druga plića jezera i rijeka već bili smrznuti deset dana ili više; godine ’46. bilo je to šesnaestoga, ’49. oko 31., ’50. oko 27. prosinca, godine ’52. petoga siječnja, a ’53. 31. prosinca. Još je od 25. studenoga tlo bilo prekriveno snijegom, koji me odjednom okružio zimskim krajobrazom. Povukao sam se još dublje u svoju ljušturu i nastojao održavati jarku vatru, kako u kući tako i u grudima. Moj je posao izvan kuće sada bilo skupljanje suhoga drvlja u šumi, koje sam donosio u rukama ili na ramenima, ili bih katkad pod svakom miškom dovukao do svoje brvnare po jedan suhi bor. Stara šumska ograda koja već bijaše odživjela najbolje dane bila mi je silan plijen. Žrtvovao sam je Vulkanu, jer je bogu Terminusu odslužila svoje.(185) Koliko li je zanimljiviji događaj večera čovjeka koji se netom vratio s lova u snijegu, bolje kazano iz krađe ogrjeva na kojemu će je skuhati! Njegovi su kruh i meso slatki. U šumama oko većine naših gradova ima dovoljno pruća i drvenih otpadaka za loženje mnogih vatri, ali oni sada ne griju nikoga, a neki drže i da priječe rast mlade šume. Bilo je i naplavljenog drvlja s jezera. Tijekom ljeta bio sam otkrio splav od debala smolastog bora s korom na sebi, koja su povezali Irci dok se gradila pruga. Djelomično sam je isteglio na obalu. Nakon što se dvije godine namakala a onda šest mjeseci odležala na suhom bila je savršeno zdrava, iako natopljena toliko te je više nije bilo moguće osušiti. Jednog sam se zimskog dana razonodio dovlačeći je u dijelovima preko jezera, više od pola kilometra, klizeći za njima s jednim krajem debla dugim pet metara o ramenu a drugim na ledu; ili bih više debala povezao brezovim prućem a onda ih, pomoću duže breze ili johe koja je na kraju imala kuku, povukao preko. Premda posve natopljena i teška gotovo kao olovo, ne samo što su dugo gorjela nego su i davala vrelu vatru; štoviše, držao sam da zbog te namočenosti još bolje gore, kanda je smola sabijena vodom gorjela dulje, kao u svjetiljci.

U svom opisu šumskih stanovnika na granicama Engleske Gilpin kaže da je “presezanja uljeza, kao i kuće i ograde tako podignute na granicama šume stari šumski zakon smatrao silnim prijestupima te ih je oštro kažnjavao pod imenom purprestures, budući da su vodili ad terrorem ferarum — ad nocumentum forestae itd.”, zastrašivanju divljači i zatiranju šume.(186) No meni je do očuvanja divljači i zelenila bilo stalo više nego lovcima i drvosječama, jednako kao da sam bio gospodar šume glavom; ako se pak ikoji dio zapalio, premda sam ga ja sam jednom nezgodom zapalio, očajavao sam duže i neutješnije od vlasnika, dapače tugovao sam kad bi ga posjekli sami vlasnici. Volio bih da naši seljaci, kad sijeku šumu, osjete nešto od onog strahopoštovanja što su ga osjećali stari Rimljani kad su dolazili prorijediti ili unijeti svjetla u posvećeni gaj (lucum conlucare), to jest da vjeruju kako je ona posvećena nekom božanstvu. Rimljanin je prinosio pokajničku žrtvu i molio se: “Koji god da si bog ili božica kojoj je ovaj gaj posvećen, budi milostiv prema meni, mojoj obitelji, djeci itd.”

Neobično je kolika se vrijednost i dalje pridaje drvu, čak i u ovom dobu i u ovoj novoj zemlji, vrijednost trajnija i šira od one zlata. Nakon svih naših otkrića i izuma, nijedan čovjek neće proći kraj hrpe drva. Ono nam je dragocjeno kao što je bilo našim saskim i normanskim precima. Ako su oni od njega pravili lukove, mi od njega pravimo kundake. Michaux, prije više od trideset godina, tvrdi da je cijena drva za ogrjev u New Yorku i Philadelphiji “gotovo jednaka, ako i ne premašuje onu najboljeg drva u Parizu, premda je toj golemoj prijestolnici godišnje potrebno gotovo tristo tisuća hvati, a do udaljenosti od petsto kilometara okružena je obrađenim ravnicama”.(187) U ovom naselju cijena drva raste gotovo neprestano, i jedino je pitanje koliko će viša biti ove godine u odnosu na prošlu. Strojari i trgovci koji osobno dolaze u šumu isključivo po tom poslu jamačno će prisustvovati dražbi drva, i čak plaćaju višu cijenu za povlasticu pabirčenja za drvosječom. Ima već mnogo godina otkako su ljudi pribjegli šumi radi ogrjeva i obrtničke građe; žitelj Nove Engleske i Nove Holandije, Parižanin i Kelt, seljak i Robin Hood, Goody Blake i Harry Gill,(188) u većem dijelu svijeta kraljević i seljak, učenjak i divljak, jednako trebaju pokoji prut iz šume da se ugriju i skuhaju hranu. Ni ja ne bih mogao bez njih.

Svaki čovjek promatra svoju hrpu drva sa svojevrsnom privrženošću. Ja sam volio da mi moja bude pred prozorom, a što više triješća to bolje, da me podsjeća na moj ugodni posao. Imao sam jednu staru sjekiru na koju nitko nije polagao pravo i s njome sam se za zimskih dana, sa sunčane strane kuće, povremeno igrao među panjevima koje sam dovukao sa svoga grahovišta. Kao što je moj gonič prorekao dok sam orao, ugrijali su me dvaput, jednom dok sam ih cijepao te ponovno dok sam ih ložio, tako da nijedan ogrjev ne bi mogao pružiti više topline. Koliko je do sjekire, savjetovali su mi da dam seoskom kovaču da je “zaskoči” tocilom; no ja sam zaskočio njega, metnuo u nju držak od oraha iz šume i osposobio je. Ako je i bila tupa, barem je bila dobro nasađena.

Nekoliko komada debele borovine tvorili su veliko blago. Zanimljivo je prisjetiti se koliko je te hrane za vatru još skriveno u zemljinoj utrobi. Prijašnjih sam godina često odlazio u “izviđanje” kakva ogoljenog obronka gdje je nekoć stajala šuma smolastog bora, i vadio debelo borovo korijenje. Gotovo je neuništivo. Panjevi stari barem trideset ili četrdeset godina bit će u jezgri sveudilj zdravi, premda se sve meko drvo pretvorilo u biljni humus, kao što se vidi iz ljusaka debele kore što tvori prsten u ravnini sa zemljom, udaljen deset ili dvanaest centimetara od srca. Sjekirom i lopatom istražujete taj rudnik i pratite zalihe srčike koja je žuta kao goveđi loj, ili kao da ste udarili o zlatnu žilu duboko u zemlji. No vatru sam obično potpaljivao suhim lišćem iz šume, koje sam pohranio u šupi prije snijega. Tanko iscijepani zeleni orah služi drvosječi za potpalu kad se utabori u šumi. Povremeno bih i sam dolazio do njega. Dok su seljani ložili vatre iza obzora, i ja sam dimnim barjačićem iz svoga dimnjaka obavješćivao razne divlje stanovnike voldenskoga dola da sam budan:

Lakokrili Dime, ikarska ptico,
Što perje svoje topiš uvis se vijuć,
Bespjevna ševo i glasniče zore,
Nad selima ko nad gnijezdom kružiš;
Ili pak snu što jenja, sjenoviti obliče
Viđenja ponoćnog što skute skuplja;
Noću ti zvijezde zastireš a danju
Pomračuješ svjetlost i sunce brišeš;
Tamjane moj, vini se s ognjišta ovog
I bogove zaiskaj da jasni plamen proste.

Netom nacijepano tvrdo zeleno drvo, premda sam ga koristio sasvim malo, odgovaralo je mojoj svrsi bolje no ikoje drugo. Ponekad bih ostavio dobru vatru kad sam u zimsko poslijepodne odlazio u šetnju, a kad bih se vratio, tri ili četiri sata poslije, još bi bila živa i žarka. Kuća mi nije bila prazna iako me u njoj nije bilo. Kao da sam za sobom ostavio veselog kućepazitelja. Ondje smo živjeli ja i vatra, a moj se kućepazitelj obično pokazivao dostojnim povjerenja. Jednog dana, međutim, dok sam cijepao, pade mi na um da samo virnem kroz prozor i pogledam nije li kuću zahvatio požar; bio je to, koliko se sjećam, jedini put da sam u tom pogledu bio osobito zabrinut; i tako sam pogledao i vidio da je jedna iskra zahvatila postelju, pa sam ušao i ugasio je kad je već spalila površinu veličine moje šake. No moja je kuća zauzimala tako sunčan i zaklonjen položaj, a krov joj je bio tako nizak te sam mogao sebi priuštiti da se vatra ugasi usred gotovo svakog zimskog dana.

U mome podrumu gnijezdile su se krtice, grickajući svaki treći krumpir te si čak i ondje praveći topli ležaj od struna preostalih od žbukanja i omotnog papira; jer čak i najdivljije životinje vole udobnost i toplinu kao i čovjek, i preživljavaju zimu samo zato što ih tako pomno osiguravaju. Neki moji prijatelji govorili su kao da odlazim u šumu s namjerom da se smrznem. Životinja sebi samo pravi ležaj, koji grije svojim tijelom na zaklonjenom mjestu; no čovjek, otkrivši vatru, zbije zrak u prostranoj odaji pa je zagrijava, umjesto da otme sebi toplinu, i čini od nje svoju jazbinu po kojoj se može kretati lišen nezgrapnije odjeće, održava svojevrsno ljeto usred zime, pomoću prozora čak pripušta svjetlo a svjetiljkom produljuje dan. Tako za korak ili dva nadilazi nagon i prišteđuje nešto vremena za umjetnost. Kad bih duže vrijeme bio izložen najžešćim zapusima čitavo bi mi tijelo obamrlo, no kad bi se vratio blagotvornom ozračju svoje kuće ubrzo su mi se vraćale snage i produljivao život. No i onaj najraskošnije okućeni ima se malo čime dičiti u tom pogledu, a ne trebamo se niti kinjiti mozganjem o tome kako bi ljudski rod uskoro mogao biti zatrt. Niti njegova života bilo bi u svakom trenutku lako presjeći malo oštrijim zapuhom sa sjevera. Vrijeme i dalje računamo prema Hladnim petcima i Velikim snjegovima; no malo hladniji petak ili veći snijeg okončao bi čovjekovo postojanje na planetu.

Iduće sam se zime uštede radi koristio malom peći za kuhanje, budući da nisam bio vlasnik šume; no ona nije vatru održavala tako dobro kao otvoreno ognjište. Kuhanje tada većinom više nije bilo poetski, nego puko kemijski proces. Uskoro će se, u ovo doba peći, zaboraviti da smo nekoć pekli krumpire u pepelu, na indijanski način. Peć nije samo zauzela prostor i ispunila kuću mirisom nego je i sakrila vatru, i osjećao sam kao da sam izgubio druga. U vatri uvijek možete vidjeti neko lice. Zagledan u nju navečer, radnik pročišćuje svoje misli od šljake i zemljanosti što su ih one tijekom dana nagomilale. Ali ja više nisam mogao sjediti i gledati u vatru, a umjesne riječi pjesnikove vratile su mi se s novom snagom:

Nek nikad mi se, plamenu jarki, ne uskrati
Naklonost tvoja životna i bliska što me prati.
Što doli nada mojih igda tako blistavo se vilo?
Što je osim kobi moje u noćima tako potonilo?
Zašto izgnan si iz odaje, ispod ognjišnog dima,
Ti što vazda ljubljen si i dobrodošao svima?
Bješe li postojanje tvoje odviše zakutno
Za obična nam života svjetlo, tako mutno?
Bješe li blistava, tajanstvena ti kaža
Srodna dušama našim? Tajna odveć snažna?
Pa eto nas sad, na sigurnom raspoređeni
Uz ognjište gdje ne trepere više tmasti ti sjeni,
Gdje vatra, ne stremeć višem, nit veseli niti tuži,
Nego tekar grijanju nam udova služi;
Uz njenu hrpu sada, zbijenu i korisnu,
Sjesti mogu današnji i u postelju se stisnut,
Bez straha od utvara što iz prošlosti dohodiše
I s nama uz treptaj luči starog ognja govoriše.(189)

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.