Walden | Henry David Thoreau

GRAHOVIŠTE

U međuvremenu je moj grah, čiji su zasađeni redovi ukupno već bili dugi jedanaest kilometara, nestrpljivo iščekivao okopavanje, jer je najraniji izrastao znatno prije no što je najkasniji dospio u zemlju; doista, teško su trpjeli odugovlačenje. Koji je bio smisao toga postojanog i samopoštovanog, toga malog heraklovskog posla, ne znam. Zavolio sam te svoje redove, svoj grah, premda toliko brojniji no što mi je trebalo. Vezao me uza zemlju te sam stekao snagu poput Anteja.(123) Ali zašto da ga uzgajam? Samo nebo zna. Bila je to moja neobična rabota cijeloga ljeta — navesti taj komad zemljine površine, koji je prije rodio samo petoprsticom, kupinama, gospinom travom i sličnim, slatkim divljim plodovima i ugodnim cvijećem, da umjesto njih proizvede tu mahunarku. Što ću ja naučiti od graha ili on od mene? Njegujem ga, okopavam, držim ga na oku u rani i kasni sat, i to je moj dnevni posao. Širok je to i oku ugodan list. Pomoćnici su mi rosa i kiša koje navodnjavaju ovo suho tlo te ono malo plodnosti koliko je ima u samome tlu, a koje je većinom škrto i jalovo. Neprijatelji su mi crvi, hladni dani, a najviše svisci. Potonji su mi izgrizli četvrt jutra. Ali s kojim sam ja to pravom izgnao gospinu travu i ostalo te prekopao njihov stari vrt ljekovitih trava? Ubrzo će im, međutim, preostali grah biti pretvrd pa će otići u susret novim dušmanima.

Kad su mi bile četiri godine, sjećam se dobro, doveli su me iz Bostona u ovaj moj rodni grad, upravo kroz ove šume i ovo polje, do jezera. To je jedan od najstarijih prizora utisnutih u moje pamćenje. A sada, večeras, moja je frula pobudila odjeke nad tom istom vodom. Ovdje i dalje stoje borovi stariji od mene, a ako su se neki i srušili, na njihovim panjevima kuham svoj objed, i posvuda se uzdiže novo raslinje pripremajući drugi vidik za nove dječačke oči. Gotovo ista gospina trava niče iz istoga vjekovnog korijena na tom pašnjaku, i čak sam i ja pomogao zaodjenuti taj čudesni krajobraz iz mojih dječjih snova, a jedna od posljedica moje prisutnosti i djelovanja vidljiva je u tim listovima graha, klipovima kukuruza i stabljikama krumpira.

Zasadio sam približno dva i pol jutra visoravni; budući pak da je zemlja bila iskrčena prije samo petnaest godina, a i ja sam sâm isčupao dva ili tri hvata panjeva, nisam je ničim pognojio; no po vršcima strelica koje sam otkrivao pri okopavanju tijekom ljeta pokazalo se da je ovdje nekoć živio izumrli narod koji je sadio kukuruz i grah prije no što su došli bijelci da iskrče zemlju, pa su tako donekle iscrpli tlo za tu kulturu.

I prije no što bi ikoji svizac ili vjeverica pretrčali cestu, prije no što bi se sunce podiglo iznad grmolikih hrastova, još sa svom rosom, premda su me seljaci upozoravali da to ne činim — ja bih vam savjetovao da, ako je moguće, sav svoj posao obavljate dok još ima rose — počinjao sam uklanjati redove bahata korova u svome grahovištu i zasipati im glave prašinom. Rano ujutro radio sam bosonog, gacajući poput kipara po rosnom i mrvičastom pijesku, ali u nastavku dana stopala bi mi se od sunca osula plikovima. Sunce me obasjavalo dok sam okopavao grah, koračajući polako natrag pa naprijed tom žutom, pjeskovitom zaravni, između osamdeset metara dugih zelenih redova kojima je jedan kraj završavao u hrastovoj šikari gdje sam mogao počinuti u hladu, a drugi u kupinjaku čije bi zelene bobe produbile boju kad bih dovršio drugi niz. Uklanjanje korova, zgrtanje svježe zemlje oko grahovih stapki te bodrenje toga korova koji sam posijao kako bi žuto tlo izrazilo svoju ljetnu misao listovima i cvjetovima graha umjesto pelinom, pirikom i prosom, kako bi zemlja rekla “grah” umjesto “trava” — to bijaše moj dnevni posao. Kako nisam imao mnogo pomoći od konja ili marve, unajmljenih muškaraca i dječaka ili pak usavršenog poljodjelskog oruđa, bio sam mnogo sporiji te sam se sa svojim grahom zbližio mnogo više no što je obično slučaj. Ali rad rukama, čak ni kad graniči s mučenjem, nije možda nikad najgori oblik dokonosti. Nosi on trajnu i nepropadljivu poruku, a učenjaku pruža klasičan ishod. Za putnike koji su preko Lincolna i Waylanda putovali tko zna kamo ja sam bio pljunuti agricola laboriosus;(124) oni udobno posjednuti u jednoprežnim kolima, nalakćeni o koljena, uzde im se klate u vijencima, a ja sjedilački, radišni sin zemlje. No, ubrzo bi moje gospodarstvo iščeznulo iz njihova vidika i misli. Bijaše to nadaleko jedino otvoreno i obrađeno polje s obiju strana ceste pa su se njime temeljito koristili, a do čovjeka u polju kadšto je dopiralo više čavrljanja i primjedbi putnikâ no što je njegovu uhu bilo namijenjeno: “Grah tako kasno! Grašak tako kasno!” — jer ja sam nastavljao saditi dok su ostali počinjali okopavati — pomoćni poljodjelac nije ništa posumnjao. “Žito, moj dječače, za krmu, žito za krmu.” “Zar on ondje živi?” pita crni šešir sivog kaputa; a seljak grubih crta zauzdava svoje ljupko kljuse da upita što to činite, ta on ne vidi nikakvo gnojivo u brazdama i preporuča malo pilovine ili bilo kakvog otpada, može i pepela ili žbuke. Ali ovdje je bilo dva i pol jutra brazdi, a mjesto zaprege samo motika i dvije ruke da je vuku — uslijed zazora spram inih zaprega i konja — dok je pilovina bila daleko. Drndajući se uz njega, suputnici su ga naglas uspoređivali s drugim poljima kojima su prolazili, pa sam doznao kako stojim u zemljodjelskom svijetu. Toga polja nije bilo u izvješću g. Colemana.(125) Usput kazano, tko procjenjuje vrijednost uroda što ga priroda donosi na još divljijim poljima koja čovjek nije unaprijedio? Urod engleskog sijena pomno se važe, izračunavaju se vlažnost, silikati i potaša; ali u svim dolinama i jezerskim dupljama u šumama, na pašnjacima i u močvarama raste obilan i raznovrstan urod, samo što ga čovjek ne žanje. Moje je polje takoreći bilo spona između divljih i obrađenih polja; kao što su neke države civilizirane, druge polucivilizirane, a neke divlje ili barbarske, tako je i moje polje bilo, premda ne u lošem smislu, polukultivirano polje. Grah što sam ga uzgajao, radosno se vraćao svome divljem i primitivnom stanju, a moja mu je motika svirala Rans des Vaches.(126)

Nadohvat ruke, na najvišoj grančici jedne breze, pjeva smeđi drozd — ili crveni drozd, kako ga neki vole zvati — cijeloga jutra, radostan zbog vašeg društva, te bi pronašao polje drugog seljaka da vaše nije ovdje. Dok vi sijete sjeme, on dovikuje: “Baci ga, baci ga — prekrij ga — iščupaj, iščupaj, iščupaj.” Ali to nije bilo žito, pa je bilo sigurno od takvih neprijatelja. Možda ćete se pitati kakve veze ima njegovo trućanje, njegove amaterske paganinijevske izvedbe na jednoj ili dvadeset žica, s vašom sjetvom, a ipak će vam biti draži od lužnatog pepela ili sadre. Bio je to jeftin način površinskog gnojenja u koji sam potpuno vjerovao.

Dok sam motikom oko redova nanosio još svježiju zemlju, remetio sam pepeo nezabilježenih naroda koji su u praiskonsko doba živjeli pod ovim nebom, a njihovo malo ratno i lovačko oruđe izlazilo je na svjetlo ove današnjice. Počivalo je izmiješano s drugim prirodnim kamenjem, od kojih je poneko nosilo tragove nagorenosti indijanskim vatrama a drugo suncem, kao i s krhotinama grnčarije i stakla što su ih ovamo donijeli noviji obrađivači zemlje. Kad bi mi motika zveknula o kamenje, ta je glazba odzvanjala šumom i nebom te je tvorila pratnju mome poslu koji je donosio trenutačan i neizmjerljiv urod. Nije to više bio grah koji sam ja okopao, niti ja koji sam okopavao grah; i prisjećao sam se, sa sažaljenjem koliko i s ponosom, ako sam se uopće prisjećao, poznanika koji su otišli u grad da bi pohodili oratorije. Leganj mračnjak kružio je za sunčanih poslijepodneva u visini — jer katkad bi mi se ta rabota protegnula na cijeli dan — poput truna u oku, iliti u nebeskom oku, obrušavajući se s vremena na vrijeme uz zvuk kao da se nebo para, najzad se kida u dronjke, pa ipak bi iza njega ostajao bešavni svod; vražićci koji ispunjavaju zrak i polažu jaja na golom pijesku ili stijenju na vrhovima brda, gdje ih malo tko pronalazi; vitki i ljupki nalik valićima na jezeru, poput lišća što ga podiže vjetar te lebdi u nebesima; takvo srodstvo u prirodi vlada. Leganj je zračni brat vala što ga nadlijeće i nadgleda, a ona njegova savršena, krila naduta zrakom odgovaraju elementarnim, neopernaćenim morskim krilima. Katkad sam pak promatrao par ženki legnja kako kruže visoko na nebu, naizmjence se uspinjući i spuštajući, primičući se jedna drugoj pa se udaljujući, kao da utjelovljuju moje misli. Ili bi me privukao prelazak divljih golubova iz ove u onu šumu, uz blagi treperavi, lepetavi zvuk i žurbu pismonoše; ili bi pod kakvim trulim panjem moja motika otkrila mlitavog i zloslutnog, ezgotičnoga pjegavog daždevnjaka, trag Egipta i Nila, a opet našeg suvremenika. Kad bih zastao da se oslonim na motiku, te zvukove i prizore čuo bih i vidio posvuda u lijehi, kao dio neiscrpne zabave što je priroda nudi.

U svečane dane grad puca iz svojih velikih topova, koji odjekuju do ove šume poput dječjih pucaljki, a povremeno dovde dopre i pokoji odjek vojne glazbe. Meni, u mome udaljenom grahovištu na drugom kraju mjesta, veliki topovi zvučali su kao da se rasprsnula gljiva puhara; a kada se održavala neka vojna smotra za koju nisam znao, katkad bih cijeloga dana imao neodređen osjećaj nekog svrbeža i boleštine na obzoru, kao da će tamo uskoro izbiti osip, bilo od šarlaha ili škrletne groznice, dok mi na koncu neki povoljniji zapuh vjetra, hitajući preko polja i cestom za Wayland, ne bi donio obavijest o “topnicima”. Udaljeno zujanje ostavljalo je dojam kao da su se nečije pčele zarojile i da su ih susjedi, sukladno Vergilijevu savjetu, laganim zveckanjem najzvonkijeg posuđa nastojali dozvati natrag u košnicu. A kad bi taj zvuk posve zamro, zujanje prestalo i kad ni najpovoljniji vjetrovi više nisu kazivali ništa, znao sam da su ih do zadnjega truta sigurno vratili u košnicu Middlesexa te da im je duh sada zaokupljen medom kojim je premazana.

Ćutio sam ponos zbog spoznaje da se slobode Massachusettsa i naše domovine tako sigurno čuvaju, i vraćajući se svome okopavanju ispunio bih se neizrecivim pouzdanjem te radosno nastavio posao sa spokojnom vjerom u budućnost.

Kad bi se našlo više glazbenih sastava, zvučalo je kao da je cijelo selo golem mijeh, a sve se zgrade naizmjence šire i uz tutnjavu urušavaju. No, katkad bi do ove šume doprli doista uzvišeni i nadahnjujući zvuci, truba što pjeva o slavi, i osjećao sam kao da bih s užitkom mogao proburaziti kakva Meksikanca(127) — jer zašto bismo se uvijek bavili tricama — i ogledavao se za nekim sviscem ili tvorom da na njemu iskažem svoje viteštvo. Ti ratnički zvuci kanda su dolazili iz Palestine, a podsjećali su me na stupanje križara na obzoru, uz blago hujanje i treperavo gibanje krošnji brijestova koji se nadvijaju nad selo. Bijaše to jedan od onih velikih dana; premda je nebo s moje čistine izgledalo onako vječito velebno kao i svaki dan te nisam u njemu vidio nikakve razlike.

To dugo poznanstvo što sam ga njegovao s grahom bilo je jedinstveno iskustvo — stečeno sadnjom, okopavanjem, branjem, rešetanjem, sortiranjem kao i prodajom — ovo posljednje bilo je najteže — a mogao bih dodati i jedenjem, jer kušao ga jesam. Bio sam odlučan u tome da upoznam grah.(128) Dok je rastao, okopavao sam ga od pet ujutro do podneva, a ostatak dana obično sam provodio u drugim poslovima. Pomislite samo na prisno i neobično poznanstvo što ga čovjek sklapa s raznim vrstama korova — unijet će to u ovaj prikaz stanovito ponavljanje, jer ponavljanja nije manjkalo ni u mojoj raboti — remeteći tako nesmiljeno njegov krhki ustroj i tako ga nepravedno lučeći svojom motikom, sravnjujući sa zemljom čitave nizove jedne vrste i marljivo uzgajajući druge. Evo rimskog pelina — evo lobode — evo kiselice — evo pirike — navali na nj, sasijeci ga, izvrni mu korijenje prema suncu, neka mu ni vlakno ne ostane u hladu, inače će se okrenuti na drugu stranu i za dva dana biti zelen k’o poriluk. Dugotrajan rat, ne sa ždralovima nego s korovom, tim Trojancima na čijoj su strani bili sunce, kiša i rosa. Svakodnevno sam grahu pritjecao u pomoć oboružan motikom te prorjeđivao redove njegovih neprijatelja, puneći rovove mrtvim korovom. Mnogi je srčani Hektor okićen perjanicom, koji za čitavu je stopu nadvisivao zbijene drugove, pao pod mojim oružjem i zakotrljao se u prašini.

Te ljetne dane, što su ih pojedini moji suvremenici posvetili lijepim umjetnostima u Bostonu ili Rimu, neki kontemplaciji u Indiji a drugi trgovini u Londonu ili New Yorku, ja sam tako, kao i drugi seljaci u Novoj Engleskoj, posvetio poljodjelstvu. Ne da mi je grah trebao za jelo, jer po naravi sam pitagorejac(129) kad je grah posrijedi, bilo da je riječ o varivu ili glasovanju, te sam ga razmjenjivao za rižu; nego možda, kao što neki moraju raditi u polju makar samo radi tropa i izraza, da bih jednoga dana poslužio nekom tvorcu parabola. Bijaše to u cjelini rijetka zabava koja se, da se oduljila, mogla pretvoriti u traćenje snaga. Premda ga nisam gnojio i nisam ga sveg okopavao najednom, okopao sam ga s obzirom na svoj domašaj neobično dobro i bio na kraju za to plaćen, “budući da uistinu nema”, kao što kaže Evelyn,(130) “takvoga komposta ili gnojiva iole usporedivog s tim neprestanim pomicanjem, miješanjem i okretanjem humusa lopatom”. “Zemlja”, dodaje on drugdje, “navlastito ako je svježa, posjeduje stanovit magnetizam, kojim privlači sol, silu ili svojstvo (zovite to kako vam drago) koje joj daje život, a logika je čitave te naše rabote i strke oko nje da nas hrani; sve pak balege i druge nečiste smjese tekar su zamjene što nadomještaju to poboljšanje.” K tome, kako je u pitanju bilo jedno od onih “istrošenih i iscrpljenih svjetovnjačkih polja što svetkuju svoj dan Gospodnji”, možebit je, kao što sir Kenelm Digby(131) drži vjerojatnim, privuklo “životne duhove” iz zraka. Ubrao sam dvanaest vagana graha.

No da budem određeniji, jer žale se da je g. Coleman izvijestio mahom o skupim pokusima seljačke gospode, moji su izdaci bili sljedeći:
 

Moj je prihod bio (patrem familias vendacem, non emacem esse oportet(132)), od
 

Ovo je ishod mog iskustva u uzgoju graha. Zasijte oko prvog lipnja obični sitni grmasti grah, u redovima razmaknutim metar sa pola metra, pazeći da odaberete svježe okruglo i nemiješano sjeme. Čuvajte se ponajprije crva pa popunite praznine sijući nanovo. Potom pazite na svisce, ako je mjesto izloženo, jer oni će u prolazu gotovo posve izgristi najranije nježno lišće; i opet, kad se pojave mladi izdanci, oni ih uoče pa će vam ih operušati zajedno s pupovima i mladim mahunama, sjedeći uspravno poput vjeverice. No iznad svega žanjite što je ranije moguće želite li izbjeći mrazove te imati pristojan i utrživ urod; na taj način možete uštedjeti silan gubitak.

Stekao sam i sljedeće iskustvo. Rekoh sebi: neću idućega ljeta tako revno saditi grah i kukuruz, nego sjeme, ako takvo nije izgubljeno, kao što su iskrenost, čestitost, jednostavnost, vjera, nevinost i tome slično, i vidjeti neće li rasti u ovome tlu, čak i s manje muke i gnojenja, i hraniti me, jer za te kulture ono zasigurno nije iscrpljeno. Avaj! Tako sam rekao sebi; ali sada je prošlo još jedno ljeto, pa još jedno i još jedno, te sam ti, čitatelju, dužan kazati da je sjeme što sam ga zasadio, ako ono uopće jest bilo sjeme vrlina, izjedeno crvima ili da je izgubilo vitalnost te stoga nije niknulo. Ljudi će u pravilu biti onoliko srčani ili plahi koliko su to bili njihovi očevi. Ovaj će naraštaj posve sigurno sijati kukuruz i grah svake godine upravo kao što su to Indijanci stoljećima činili i učili tome prve doseljenike, kao da je u tome neki usud. Neki dan sam se zaprepastio vidjevši starca kako po najmanje sedamdeseti put motikom dubi jame, i to ne zato da u njih legne! No, zašto se žitelj Nove Engleske ne bi okušao u novim pustolovinama umjesto da polaže toliko na urod svoga žita, krumpira, trave i na svoje voćnjake — zašto ne bi uzgajao druge kulture? Čemu se toliko brinuti za svoj sjemenski grah, a uopće se ne brinuti za nov naraštaj ljudi? Doista nahranjeni i razgaljeni trebali bismo biti onda ako smo, kad sretnemo nekog čovjeka, sigurni da vidimo kako su se neke od osobina što sam ih naveo, a koje svi cijenimo više od onih drugih uroda, ali su većinom naširoko posijane i lebde u zraku, u njemu ukorijenile i izrasle. Evo gdje cestom stiže istančana i neizreciva osobina kao što je, primjerice, istinoljubivost ili pravednost, makar u najmanjoj količini ili novoj inačici. Naše bi poslanike trebalo naputiti da kući šalju takvo sjeme, a Kongres da pomaže u njegovu raspačavanju diljem zemlje.(133) Kad je iskrenost posrijedi, nikad se ne bismo trebali držati ceremonije. Nikad se ne bismo svojom niskošću među sobom varali, vrijeđali i proganjali, kad bi u nama postojala jezgra valjanosti i prijaznosti. Ne bismo se trebali sretati u ovakvoj žurbi. S većinom ljudi uopće se ne susrećem, jer oni kao da nemaju vremena; zauzeti su svojim grahom. Ne bismo imali posla s čovjekom koji vazda tako rinta, oslanjajući se na motiku ili lopatu kao štap u predahu od rada, ne poput gljive, nego dijelom izišlim iz zemlje, nešto više no uspravnim, nalik lastavicama koje su sletjele pa hodaju tlom:

I dok govoraše, kanda vinut će se u let,
krila su njegva se širila pa sklapala opet.(134)

pa bismo posumnjali da možebit razgovaramo s anđelom. Kruh nas možda uvijek ne hrani, ali nam uvijek čini dobro, čak uklanja ukočenost zglobova te postajemo gipki i bodri da, dočim nismo ni znali što nas boli, prepoznamo svaku štedrost u čovjeku ili prirodi, sudjelujemo u svakoj nepomućenoj i junačkoj radosti.

Drevno pjesništvo i mitologija daju u najmanju ruku naslutiti da je poljodjelstvo nekoć bilo sveto umijeće; no mi se njime bavimo nesmotreno i u žurbi lišenoj poštovanja, a cilj su nam samo velika imanja i obilni urodi. Nemamo svetkovina, procesija ni ceremonije, ne izuzimajući naše stočne smotre i takozvane dane zahvalnosti, kojima seljak izražava osjećaj svetosti svoga poziva ili se podsjeća na njegovo sakralno podrijetlo. Ono što ga iskušava jesu nagrada i gozba. Ne prinosi on žrtvu Cereri i zemaljskom Jupitru, nego prije paklenskom Plutonu. Pohlepom, sebičnošću i niskom navadom, od koje nitko od nas nije slobodan, da zemlju smatramo vlasništvom, ili poglavito sredstvom za stjecanje vlasništva, krajolik se izobličuje, poljodjelstvo srozavamo a seljak vodi najbjedniji život. Prirodu poznaje tek kao razbojnik. Katon kaže da su dobici od poljoprivrede navlastito pobožni ili pravični (maximeque pius quaestus), a prema Varonu stari su Rimljani “istu zemlju nazivali Majkom i Cererom, i držali su da oni što je obrađuju vode pobožan i koristan život te da su jedino oni preostali od roda kralja Saturna”.

Skloni smo zaboraviti da Sunce na naša obrađena polja te na prerije i šume gleda bez razlike. Svi oni podjednako odražavaju i upijaju njegove zrake, a ona prva tvore tek sitan djelić velebne slike što je ono motri na svome dnevnom putu. U njegovim je očima sva zemlja poput vrta jednako obrađena. Stoga bismo blagodat njegove svjetlosti i topline trebali primati s odgovarajućim pouzdanjem i velikodušnošću. Pa što onda ako cijenim sjeme ovoga graha i ujesen ga berem? Ovo široko polje što ga tako dugo gledam ne gleda mene kao glavnog obrađivača, nego mimo mene sile koje mu većma pogoduju, koje ga navodnjavaju i zelene. Ovaj grah donosi plodove koje ne ubirem ja. Ne raste li dijelom i za svisce? Pšenični klas (na latinskom spica, zastarjelo speca, od spe, nada) ne bi trebao biti jedinom nadom poljodjelca; njegova jezgra ili zrno (granum, od gerendo, rađajući) nije sve čime rađa. Kako nam, dakle, žetva može propasti? Zar se neću radovati i obilju korova, čije je sjeme žitnica za ptice? Od razmjerno je malog značaja pune li polja seljakove ambare. Pravi poljodjelac okanit će se strepnje, kao što vjeverice ne pokazuju brigu zbog toga hoće li šuma ove godine roditi kestenjem ili neće, i sa svakim danom okončati svoj posao, odričući se svakog prava na urod svojih polja i žrtvujući u duhu ne samo svoje prve nego i posljednje plodove.(135)