Walden | Henry David Thoreau

VIŠI ZAKONI

 

Dok sam se kroz šumu vraćao kući s nanizanim ribama, vukući svoj štap, a bilo je već prilično mračno, opazih svisca kako se šulja preko moje staze, i prođoše me čudni srsi divljačkog ushita te me spopade snažno iskušenje da ga ščepam i prožderem ga sirovoga; nije da sam tada bio gladan, osim one divljine koju je on predstavljao. Jednom ili dvaput, međutim, dok sam živio kraj jezera, zatekoh se gdje krstarim šumom kao poluizgladnjelo pseto, u neobičnom samozaboravu i potrazi za nekom divljači koju bih proždro, i nikakav mi zalogaj ne bi bio odviše surov. Najdivljiji prizori postadoše mi neobjašnjivo prisni. U sebi sam nalazio, i još nalazim, nagon prema višemu ili, kako se to naziva, duhovnom životu, kao i većina ljudi, i drugi prema primitivnoj i divljačkoj ravni, a štujem ih oba. Divlje ne volim manje od dobrog. Ono divlje i pustolovno sveđer mi je ribolov činilo preporučljivim. Katkad se volim surovo prihvatiti života pa provesti dan više nalik životinjama. Možda ovome zanimanju i lovu u mladenačkim godinama dugujem toliku prisnost s prirodom. Oni nas rano uvode i zadržavaju u predjelu s kojim bismo inače u toj dobi bili slabo upoznati. Ribari, lovci, drvosječe i drugi, koji provode život na poljima i u šumama, u osebujnom smislu kao dio prirode, često su u predasima svoga posla povoljnije ugođeni za njeno promatranje nego filozofi ili čak pjesnici, koji joj pristupaju s očekivanjima. Putnik u preriji po naravi stvari je lovac, na gornjim pritocima Missourija i Columbije traper, a na vodopadima St. Mary ribolovac. Onaj tko je samo putnik, uči iz druge ruke i napola te nije odveć vjerodostojan. Najviše nas zanima kad znanost izvješćuje o tome što ti ljudi već znaju praktično ili nagonski, jer samo je to istinsko čovještvo iliti iskaz ljudskog iskustva.

Griješe oni koji tvrde da se Amerikanac slabo zabavlja jer nema toliko državnih blagdana, a muškarci i dječaci ne igraju toliko igara kao u Engleskoj, budući da ovdje primitivnije ali samotnije razonode lova, ribolova i sličnog još nisu ustupile mjesto prvima. Gotovo svaki dječak među mojim suvremenicima u Novoj Engleskoj naprtio je na rame, pušku za ptice u dobi između deset i četrnaest godina; njegova pak lovna i ribolovna područja nisu omeđena poput lovišta engleskog plemića, nego su bezgraničnija i od onih u divljaka. Stoga ne čudi što se nije češće igrao na javnim površinama. Ali već je na djelu promjena, i to ne zbog veće ljudskosti, nego zbog sve većeg manjka divljači, jer lovac je možda najveći prijatelj životinja koje lovi, ne izuzimajući ni Društvo prijatelja životinja.

K tome sam, dok sam bio na jezeru, ponekad raznolikosti radi želio svojoj prehrani dodati ribu. Zapravo sam pecao iz iste one nužde iz koje su to činili prvi ribari. Sva pak čovječnost koju sam dozivao protiv toga bila je patvorena i ticala se moje filozofije više nego mojih osjećaja. Govorim sada samo o ribolovu, jer odavno osjećam drukčije u vezi s lovom na ptice te sam prodao pušku prije no što sam otišao u šumu. Nije da sam manje human od drugih, ali nisam primijetio da su mi osjećaji osobito pogođeni. Nisam sažalijevao ribe i crve. Bila je to navika. Koliko je do lova na ptice, posljednjih godina dok sam nosio pušku izlika mi je bila da proučavam ornitologiju te da tražim samo nove ili rijetke ptice. No, priznajem da sam danas sklon mišljenju kako postoji i ljepši način da se proučava ornitologija. Taj zahtijeva toliko veću pozornost prema navikama ptica da sam, ako i samo s tog razloga, bio voljan ostaviti se puške. Pa ipak, unatoč prigovorima glede čovječnosti, prisiljen sam sumnjati da je ove ikako moguće zamijeniti jednako vrijednim razbibrigama; kad su me pak neki moji prijatelji zabrinuto pitali trebaju li svojim dječacima dopustiti da love, odgovarao sam im: da — pamteći kako je to bio jedan od najboljih dijelova moga školovanja — učinite od njih lovce, makar isprva samo sportaše, a na koncu, ako je moguće, moćne lovce, tako da više ne uzmognu naći dovoljno krupnu divljač u ovoj ili bilo kojoj drugoj biljnoj divljini — lovce kao i ribare ljudi.(161) Utoliko dijelim mišljenje Chaucerove redovnice, koja zbori:

Ne vrijedi ni pol boba tekst taj cijeli
Koji, da lovci nisu sveti, veli…(162)

Postoji razdoblje u povijesti pojedinca, kao i roda, kad su lovci “najbolji ljudi”, kako su ih zvali Algonkini.(163) Možemo samo žaliti momka koji nikad nije opalio iz puške; on nije čovječniji, a njegovo školovanje je žalosno zanemareno. Tako je glasio moj odgovor u pogledu mladeži sklone tom zanimanju, u vjeri da će ga uskoro prerasti. Nijedno ljudsko biće neće, poslije nepromišljene dječačke dobi, iz obijesti ubiti nijedno stvorenje, koje ima jednako pravo na život kao i on. Zec u krajnjoj nevolji plače kao i dijete. Upozoravam vas, majke, da moja suosjećanja ne prave uvijek uobičajene čovjekoljubive razlike.

Tako se najčešće mlad čovjek uvodi u šumu i u najizvorniji dio sebe. Onamo isprva dolazi kao lovac ili ribar, dok naposljetku, ako u njemu ima sjemena boljeg života, ne počne lučiti svoje prave predmete, možebit kao pjesnik ili prirodoslovac, te ostavi pušku i ribički štap za sobom. Većina ljudi u tom je pogledu sveudilj i uvijek mlada. Svećenik koji lovi u nekim zemljama nije neobičan prizor. Takav će možda biti dobar pastirski pas, ali je daleko od toga da bude Dobri Pastir. S iznenađenjem sam ustanovio da je jedino očevidno zanimanje, osim sječe drva, rezanja leda i sličnih poslova, koje je koliko ja znam na jezeru Walden ikada zadržalo ikojeg od mojih sumještana na makar pola dana, bilo da je riječ o djeci ili očevima, bio ribolov. Obično nisu smatrali da imaju sreće ili da su svoje vrijeme dobro naplatili, osim ako bi nalovili veliku količinu ribe, iako su sve vrijeme imali priliku promatrati jezero. Mogu oni odlaziti onamo i tisuću puta prije no što talog od ribolova potone na dno i ostavi njihov naum čistim, no bez sumnje će takav pročišćujući proces trajati sve vrijeme. Guverner i njegovo vijeće blijedo se prisjećaju jezera jer su na nj odlazili pecati kao dječaci; ali danas su prestari i dostojanstveni da bi išli u ribolov pa će im ono odsele ostati zauvijek nepoznato. Pa ipak, čak i oni očekuju da će otići na nebo. Ako se zakonodavstvo i bavi njime, to je uglavnom stoga da odredi broj udica kojima će se ondje koristiti; ali ne zna ništa o udici nad udicama kojom se peca jezero sâmo, sa zakonodavstvom nataknutim kao mamac. Tako, čak i u civiliziranim zajednicama, čovjek u zametku prolazi kroz lovački stupanj razvoja.

Posljednjih godina opetovano ustanovljujem da ne mogu loviti ribu a da mi se malko ne sroza samopoštovanje. Pokušavao sam uvijek iznova. Vješt sam i imam, kao mnogi moji bližnji, stanovit nagon za time, koji s vremena na vrijeme oživi, ali na koncu svaki put osjetim da bi bilo bolje da nisam pecao. Mislim da ne griješim. Blijeda je to slutnja, ali takvi su i prvi traci svitanja. U meni neupitno postoji taj nagon koji pripada nižim redovima stvorenja, a ipak sam svake godine sve manje ribolovac, premda ne i više čovječan pa ni mudar; trenutačno uopće i nisam ribolovac. Ali uviđam da bih, kad bih živio u divljini, ponovno pao u kušnju da postanem predan ribar i lovac. Ima k tome nečega suštinski nečistog u toj prehrani i svakome mesu, i počeo sam shvaćati odakle kreću kućanski poslovi i odakle nastojanje, koje toliko stoji, da se svakoga dana održava uredna i pristojna vanjština, da kuća ostane ugodna i lišena svakog ružnog mirisa i prizora. Budući da sam bio sam svoj mesar, sudoper i kuhar, kao i gospodin kojemu su se jela posluživala, mogu govoriti iz neobično cjelovitog iskustva. Praktični prigovor životinjskoj hrani u mom je slučaju bila njena nečistoća; osim toga, kad bih ulovio, očistio, skuhao i pojeo svoju ribu, činilo mi se da me u biti nije zasitila. Bilo je to beznačajno i nepotrebno, a stajalo je više no što je pružalo. Malo kruha ili koji krumpir jednako bi dostajali, a uz manje muke i prljavštine. Kao i mnogi moji suvremenici, godinama sam rijetko rabio životinjsku hranu, čaj, kavu itd., ne toliko zbog bilo kakva lošeg djelovanja koje bih im pripisivao, koliko stoga što nisu bili ugodni mojoj mašti. Odvratnost spram životinjske hrane nije učinak iskustva, nego nagon. Nadavalo se ljepšim živjeti priprosto i jesti oskudno u mnogom pogledu, i premda to nikad nisam činio, otišao sam dovoljno daleko da udovoljim svojoj mašti. Vjerujem da je svaki čovjek kojemu je ikada bilo ozbiljno stalo do održanja vlastitih viših ili poetskih moći u najboljem stanju bio osobito sklon suzdržavanju od životinjske hrane, kao i od obilne hrane bilo koje vrste. Znakovita je činjenica, utvrdili su je entomolozi a ja je nalazim kod Kirbyja i Spencea, da “se neki kukci u svome dovršenom stadiju, premda opskrbljeni organima hranjenja, njima ne služe”,(164) a navode kao “opće pravilo da gotovo svi kukci u tom stadiju jedu mnogo manje nego kao ličinke. Proždrljiva gusjenica kad se preobrazi u leptira… i lakomi crv kad se pretvori u muhu” zadovoljavaju se ponekom kapi meda ili neke druge slatke tekućine. Zadak pod leptirovim krilima i dalje predstavlja ličinku. To je poslastica koja iskušava njegov kukcožderski usud. Prosti žderač čovjek je na stupnju ličinke; a postoje čitavi narodi na tom stupnju, narodi bez mašte i uobrazilje, koje odaju goleme trbušine.

Teško je nabaviti i skuhati tako jednostavnu i čistu hranu koja neće povrijediti maštu; no ovu, držim, valja hraniti kada hranimo tijelo; oboje bi trebalo sjediti za istim stolom. No možda je to i moguće. Ako voće jedemo umjereno, ne trebamo se stidjeti svoga teka niti prekidati najdostojnija bavljenja. No dodajte svome jelu suvišan začin i ono će vas otrovati. Ne vrijedi živjeti od raskošne kuhinje. Većina ljudi posramila bi se kad bi ih zatekli gdje vlastoručno pripremaju objed, bilo od životinjske ili biljne hrane, kakav im svakoga dana pripremaju drugi. No, dok to ne bude drugačije nećemo biti civilizirani niti, ako i jesmo gospoda i dame, nećemo biti istinski muškarci i žene. To svakako upozorava na to što valja promijeniti. Možda je zalud pitati zašto imaginacija neće da se pomiri s mesom i masnoćom. Zadovoljan sam što je tako. Nije li činjenica da je čovjek mesožderska životinja poniženje? Istina, on može živjeti i u velikoj mjeri živi hvatajući druge životinje, ali to je bijedan način — kao što može saznati svak tko se lati postavljanja zamki za zečeve ili klanja janjadi — te će se dobrotvorom svoga roda smatrati onaj tko bude podučio čovjeka da se ograniči na nedužniju i zdraviju prehranu. Kakva god bila moja praksa, ne dvojim da u sudbinu ljudskoga roda, u njegovu postupnom napredovanju, spada i to da prestane jesti životinje, baš kao što su se divljačka plemena prestala jesti među sobom kad su stupila u dodir s civiliziranijima.

Ako sluša najnejasnije, ali trajne navještaje svoga genija, koji su svakako istiniti, čovjek ne vidi do kojih ga on krajnosti, čak ludila, može dovesti; pa ipak se u tom smjeru, kako postaje odlučniji i vjerniji, pruža njegov put. I najblaži samosvjesni prigovor što ga oćuti jedan zdrav čovjek prevagnut će najposlije nad razlozima i navadama čovječanstva. Nitko nikada nije slijedio svoj genij dok ga ovaj nije zavarao. Makar ishod bio tjelesna slabost, možda ipak nitko ne može reći da treba žaliti zbog posljedica, jer one tvore život u skladu s višim načelima. Ako su dan i noć takvi da ih pozdravljaš s radošću, a život odiše miomirisom poput cvijeća i mirisnih trava, ako je gipkiji, zvjezdaniji, besmrtniji — to je tvoj uspjeh. Svekolika priroda ti čestita te imaš razloga istoga časa blagosloviti sebe sama. Najveći dobici i vrijednosti najdalje su od uvažavanja. Lako posumnjamo u njihovo postojanje. Ubrzo ih zaboravljamo. Oni su najviša zbilja. Najčudesnije i najstvarnije činjenice čovjek možda nikad ne priopći čovjeku. Prava žetva moga svagdanjeg života nešto je neopipljivo i neopisivo poput bojâ jutra ili večeri. Ona je trunka zvjezdane prašine koju sam uhvatio, djelić duge koji sam zgrabio.

No, koliko je do mene, nikad nisam bio naročito gadljiv; kadšto sam s velikim užitkom znao pojesti prženog štakora, ako je bilo potrebno. Drago mi je što već tako dugo pijem vodu, zbog istog razloga s kojega mi je draži prirodni nebeski svod negoli nebesa uživatelja opijuma. Rado bih uvijek ostao trijezan; a postoje beskonačni stupnjevi pijanstva. Vjerujem da je voda jedino piće za mudra čovjeka; vino nije tako plemenit napitak; pomisao da se nade jutra rasprše šalicom tople kave, ili večeri šalicom čaja! Ah, kako nisko padam kad me to dovede u iskušenje! Čak i glazba može biti opojna. Takvi naoko neznatni uzroci razorili su Grčku i Rim, a razorit će i Englesku i Ameriku. Od sveg pijanstva, tko ne bi radije bio opijen zrakom što ga udiše? Ustanovio sam da je najozbiljnija zamjerka grubim poslovima koji se dugo obavljaju ta što su me primoravali i da grubo jedem i pijem. No istinu govoreći, u tom sam pogledu sada nešto manje zahtjevan. Donosim manje religioznosti za stol, ne tražim blagoslov; ne stoga što sam mudriji negoli sam bio, nego, moram priznati, stoga što sam, koliko god to bilo vrijedno žaljenja, s godinama postao grublji i ravnodušniji. Možda ta pitanja zaokupljaju samo u mladosti, kao što većina vjeruje za pjesništvo. Moja praksa je “nigdje”, moje mišljenje je ovdje. Ipak, daleko od toga da sebe smatram jednim od onih povlaštenika što ih spominju Vede kada kažu da “onaj tko istinski vjeruje u Sveprisutno Vrhovno Biće smije jesti sve što postoji”, to jest nije dužan ispitivati što je njegova hrana i tko je spravlja; a čak i u njihovu slučaju valja primijetiti, kao što to čini jedan hinduistički komentator, da Vedânta tu povlasticu ograničava na “oskudno doba”.

Tko nije ponekad oćutio neizrecivo zadovoljstvo zbog hrane u kojemu tek nije imao udjela? Podilaze me srsi pri pomisli da sam neku duševnu zamjedbu dugovao uobičajeno grubom osjetu okusa, da sam se nadahnjivao preko nepca, da su poneke borovnice što sam ih pojeo na obronku hranile moj genij. “Budući da duša nije gospodarica sebe same”, veli Tseng-ce, “čovjek gleda, a ne vidi; sluša, a ne čuje; jede, a ne poznaje okus hrane.”(165) Onaj tko razaznaje pravi okus svoje hrane ne može nikad biti izjelica; u suprotnom može biti samo to. Puritanac se može baciti na svoju koricu crnoga kruha jednako pohlepno kao vijećnik na svoju kornjaču. Ne onečišćuje čovjeka hrana što ulazi u usta, nego tek s kojim se jede.(166) Nije u pitanju ni kakvoća ni količina, nego predanost putenim slastima; kad ono što se jede nije namirnica za održavanje našega životinjskog ili nadahnjivanje našega duhovnog života, nego hrana za crve koji nas drže u šaci. Ako se lovcu sviđaju barske kornjače, bizami i druge takve poslastice iz divljine, fina dama naslađuje se hladetinom od telećih nožica ili prekomorskim sardinama, i pritom su isti. On odlazi na vodenični jaz, ona do svoje konzerve. Čudo je u tome kako oni, kako vi i ja možemo živjeti tim ljigavim zvjerskim životom, jedući i pijući.

Cijeli naš život zapanjujuće je ćudoredan. Ni za trenutak nema primirja između vrline i poroka. Dobrota je jedino ulaganje koje se nikad ne izjalovljuje. U glazbi harfe što treperi diljem svijeta ushićuje nas upravo ustrajavanje na tome. Ta je harfa putujuće klepetalo Svemirskog osiguravajućeg društva koje preporuča njegove zakone, a ono malo naše dobrote jedini je porez koji plaćamo. Premda mladost na koncu postane ravnodušna, zakoni univerzuma nisu ravnodušni, nego su zauvijek na strani najosjetljivijih. Osluškuj svaki lahor da čuješ neki prijekor, jer zacijelo ga ima, a nesretnik je tko ga ne čuje. Ne možemo dotaknuti nijednu žicu, pomaknuti nijedan zapor, a da nas ta dražesna pouka ne sledi. Mnogi neugodni zvuci, ako se jako udaljimo, nadaju se kao glazba, ponosna i umilna satira na niskost naših života.

Svjesni smo životinje u sebi, koja se budi u mjeri u kojoj naša viša narav drijema. Ona je gmizava i putena te se možebit ne dâ posve izgnati; poput crva što, čak i za života i u zdravlju, nastavaju naše tijelo. Možda se od nje možemo udaljiti, ali nikad i promijeniti joj narav. Bojim se da možda uživa u nekom svome zdravlju; da nam može biti dobro, a da ipak nismo čisti. Neki dan podigao sam s tla donju vilicu vepra, bijelih i zdravih zubi i kljova, koja je upućivala na životinjsko zdravlje i krepkost različitu od duhovne. To stvorenje nije uspijevalo umjerenošću i čistoćom. “Ljudi se od divljih zvijeri”, kaže Mencije,(167) “razlikuju po stvari sasma neznatnoj; prosto krdo je izgubi veoma brzo, a viši ljudi pomno je čuvaju.” Tko zna kakav bi život proistekao kad bismo dosegnuli čistoću? Kad bih znao za tako mudra čovjeka koji bi me umio podučiti čistoći, smjesta bih pošao u potragu za njim. “Vlast nad našim strastima i vanjskim tjelesnim osjetilima, kao i dobri čini, prema Vedama, neophodni su za približavanje duha Bogu.” No duh može za to vrijeme prožeti i obuzdati svaki ud i funkciju tijela te ono što je oblikom najgrublja putenost preobraziti u čistoću i predanost. Rasplodna energija koja nas, kad smo razuzdani, rasiplje i onečišćuje, kad smo suzdržljivi krijepi nas i nadahnjuje. Čednost je čovjekov cvat, a ono što se naziva Genijem, Junaštvom, Svetošću i slično samo je plod što za njim slijedi. Čovjek smjesta poteče k Bogu ako se kanal čistoće otvori. Naizmjence nas naša čistoća nadahnjuje a naša nečistoća obara. Blažen je onaj tko se uvjerio da životinja u njemu umire iz dana u dan, a božansko biće se učvršćuje. Možda nema nikog tko ne bi imao razloga za sram zarad niže i živinske naravi s kojom je u savezu. Bojim se da smo bogovi ili polubogovi samo kao fauni i satiri, božansko združeno sa zvjeradi, stvorovi hlepnje i da nam je, do neke mjere, sam naš život sramota.

Sretan li je onaj što mjesto dolično u umu
Zvjeradi svojoj dodijeli te iskrči u sebi šumu!

* * *

Konjem se svojim, kozom, vukom i živinama svima
Služiti može a magare da nije svima ostalima!
Inače nije čovjek tekar krdo svinja
Nego i vrazi što nagnaše ih glavinjat
U bijesu i još ih gorim učiniše.(168)

Sva je putenost jedna, akoprem poprima mnoge oblike; sva čistoća je jedna. Isto je jede li čovjek, pije, s nekim živi ili spava puteno. Samo je jedna hlepnja posrijedi, i samo moramo vidjeti osobu kako čini bilo što od toga da bismo doznali koliko je putena. Nečisti ne može ni stajati ni sjediti čisto. Kad gmaza napadnu na jednom otvoru njegove jazbine, on se ukaže na drugom. Hoćeš li biti čist, moraš biti umjeren. Što je čednost? Kako da čovjek zna je li čedan? Ne može znati. Čuli smo za tu vrlinu, ali ne znamo što je ona. Govorimo sukladno glasinama koje smo čuli. Iz upinjanja proishode mudrost i čistoća, iz tromosti neznanje i putenost. U učenjaka putenost je učmala navika duha. Nečista osoba u pravilu je troma, čeljade je to koje sjedi uz peć, sunce ga obasjava ispružena, odmara se a da se nije umorio. Želiš li izbjeći nečistoću i sve grijehe, radi revno, pa makar čistio staju. Prirodu je teško nadići, ali nadići je se mora. Od kakve ti je vajde to što si kršćanin ako nisi čišći od poganina, ako se većma ne odričeš sebe sama, ako nisi pobožniji? Znam za mnoge vjerske sustave koji se drže poganskima, a čiji propisi ispunjaju čitatelja stidom i sokole ga za nova nastojanja, makar to bilo puko izvođenje obreda.

Oklijevam izreći ove stvari, ali ne zbog teme — ne marim koliko su sablažnjive moje riječi — nego stoga što o njima ne mogu govoriti a da ne odam svoju nečistoću. Slobodno i bez srama razgovaramo o jednom obliku putenosti, a šutimo o drugom. Toliko smo srozani te ne možemo jednostavno govoriti o nužnim funkcijama ljudske prirode. U prijašnja se doba u nekim zemljama o svakoj funkciji govorilo s počitanjem i bila je regulirana zakonom. Za hinduističkoga zakonodavca ništa nije bilo odveć tričavo, ma koliko suvremenom ukusu moglo biti sablažnjivo. On nas podučava kako jesti, piti, uči nas suživotu, pražnjenju izmeta i mokraće i slično, uzdižući ono što je nisko, i ne ispričava se lažno nazivajući te stvari tricama.

Svaki čovjek je graditelj hrama, koji se zove njegovo tijelo, posvećenog bogu kojega štuje, u stilu koji je samo njegov vlastiti, i ne može se izvući klešući umjesto toga mramor. Svi smo mi kipari i slikari, a građa nam je vlastita put, krv i kosti. Svaka plemenitost smjesta oplemenjuje čovjekove crte lica, svaka niskost ili putenost ih poživinči.

Jedne rujanske večeri John Farmer sjedio je pred svojim vratima, nakon napornog dana, a duh mu sveudilj bijaše više ili manje zaokupljen radom. Okupavši se, sjeo je da okrijepi intelektualnog čovjeka u sebi. Bijaše to prilično svježa večer, a neki njegovi susjedi predviđali su mraz. Nije dugo pratio tok svojih misli kadli začu kako netko svira frulu, a taj je zvuk bio u suglasju s njegovim raspoloženjem. I dalje je razmišljao o svome poslu, no misao vodilja bijaše mu činjenica da ga se on, premda mu se i dalje vrzmao glavom te se zatekao kako kuje planove i naume protiv svoje volje, veoma malo ticao. Bila je to tek prhut njegove kože koja se neprestano ljuštila. Ali note frule dopirale su do njegovih ušiju iz sfere drugačije od one u kojoj je radio i poticale su djelovanje stanovitih sposobnosti koje su u njemu drijemale. Blago su uklonile ulicu, selo i državu u kojoj je živio. Neki glas mu je kazao: “Zašto ostaješ ovdje i živiš ovim niskim i tegobnim životom, a moguć ti je veličajan život? Iste one zvijezde iskre i nad drugim poljima.” No kako da napusti taj položaj i doista se preseli onamo? Na pamet mu je padalo samo da se podvrgne nekoj novoj strogosti, pusti um da mu se spusti u tijelo i iskupi ga te da se spram sebe ophodi sa sve većim poštovanjem.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.