Walden | Henry David Thoreau

JEZERA

Kadšto bih, zasitivši se ljudskog društva i naklapanja te iscrpivši sve svoje seoske prijatelje, odlutao još dalje na zapad no što inače boravim, u još manje posjećene dijelove mjesta, “u svježe šume i pašnjake nove”,(144) ili bih, dok je sunce zalazilo, večerao borovnice i kupine na brijegu Fair Havenu te spremao zalihu za više dana. Plodovi ne pružaju svoj pravi okus onome tko ih kupuje, kao ni onome tko ih uzgaja za tržište. Samo je jedan put da se do njega dođe, pa ipak malo njih ide tim putem. Želite li doznati kakav je okus borovnica, pitajte kravara ili prepelicu. Gruba je pogreška misliti da ste okusili borovnice ako ih nikada niste brali. Borovnice nikad ne stižu do Bostona; za njih ondje ne znaju otkako rastu na njegovim trima bregovima. Ambrozijski i esencijalni dio ploda izgubi se maškom koji se otare na trgovačkim kolima te on postaje običnom krmom. Dokle god vlada Vječna Pravda, nijedna nedužna borovnica neće se s brežuljaka moći prenijeti onamo.

Povremeno, kad bih s kopanjem za taj dan bio gotov, pridružio bih se nekom nestrpljivom pajdašu koji je od jutra lovio ribu, tih i nepomičan poput patke ili lista na vodi, te bi, okušavši se u raznoraznim vrstama filozofije, do moga dolaska obično zaključio da pripada drevnoj sljedbi cenobita.(145) Bio je ondje jedan stariji čovjek, izvrstan ribolovac i vičan svakojakim šumskim vještinama, koji je moju kuću rado gledao kao zdanje podignuto na korist ribarima; a mene je jednako radovalo kad bi sjeo pred moja vrata da uredi svoje povraze. Gdjekad bismo sjeli zajedno posred jezera, on na jednom kraju čamca, ja na drugom; no ne bismo razmijenili mnogo riječi, jer je on u svojim poznim godinama oglušio, ali bi zapjevušio povremeno neki psalam, koji bijaše prilično usklađen s mojom filozofijom. Naše je općenje otuda krasio nepomućen sklad, sjećanju daleko ugodniji nego da se održavao govorom. Kada, kao što je obično bio slučaj, nisam imao nikoga s kime bih razgovarao, podizao sam jeku udarajući veslom o bok svoga čamca te sam ispunjavao okolnu šumu zvukom što se kružno razlijegao, dražeći je kao vlasnik zvjerinjaka svoje divlje životinje, dok od svake šumovite udoline i obronka ne bih izmamio režanje.

Za toplih večeri često sam sjedio u čamcu svirajući frulu i promatrao kako grgeč, kojega kanda sam začarao, obilazi oko mene, a mjesec putuje rebrastim dnom, posutim šumskim otpacima. Ranije sam na to jezero dolazio pustolovine radi, s vremena na vrijeme, za tamnih ljetnih noći s nekim drugom te bismo naložili vatru uz rub vode misleći kako to privlači ribe, pa smo lovili manjiće na crve nanizane na uzicu; a kad bismo bili gotovi, duboko u noć, bacali smo goruće ugarke visoko u zrak poput raketa i oni bi se, kad bi pali u jezero, ugasili uz glasno šištanje, pa bismo stali tapkati u potpunom mraku. Zviždučući kakav napjev, uputili bismo se kroza nj nanovo prema prebivalištima ljudi. Ali sada bijah uz obalu podigao svoj dom.

Ponekad, nakon što bih se zadržao u gostinjskoj sobi u selu dok se cijela obitelj ne bi povukla, vraćao sam se u šumu i, dijelom radi sutrašnjeg ručka, provodio ponoćne sate pecajući iz čamca na mjesečini, dok su mi sove i lisice izvodile podoknicu, i povremeno bih začuo škripavo glasanje neke nepoznate ptice u blizini. Ta su iskustva za me bila vrlo važna i dragocjena — usidren na dvanaest metara vode i sto ili sto pedeset metara od obale, okružen katkada tisućama malih grgeča i klenova koji su repovima mreškali mjesečinom obasjanu površinu, komunicirao sam dugom lanenom uzicom s tajnovitim noćnim ribama koje obitavahu dvanaest metara niže, ili sam katkad vukao osamnaest metara povraza jezerom dok sam plutao na blagome noćnom povjetarcu, ćuteći tu i tamo kako lagano zatitra upućujući na neki oblik života što vreba na njegovu suprotnom kraju, na tupu, kolebljivu, nezgrapnu ustremljenost koja se tako sporo odlučuje. Na koncu polako izvučete, prebacujući ruku za rukom, kakva rogatog manjića što ciči i praćaka se. Bijaše nadasve neobično, osobito za tamnih noći, kad bi vam misli odlutale k beskrajnim i kozmogonijskim temama iz drugih sfera, osjetiti to lagano trzanje koje bi prekinulo snatrenje i nanovo vas povezalo s prirodom. Činilo se kao da bih mogao baciti povraz uvis, u zrak, jednako kao i u taj element koji bijaše jedva nešto gušći. Na taj bih način takoreći uhvatio dvije ribe jednom udicom.

Krajobraz Waldena skromnih je razmjera i, premda silno lijep, nije ni blizu velebnosti, niti može osobito dirnuti onog tko ga nije često pohodio ili živio na njegovoj obali; ipak, to je jezero tako iznimno sa svoje dubine i čistoće da zavređuje potanji opis. Bistar je to i tamnozelen izvor, dugačak osamsto metara, opsega tri kilometra, a pokriva približno šezdeset jedno i pol jutro; vječno vrelo usred borove i hrastove šume, bez ikakvih vidljivih dotoka ili odljeva izuzev oblaka i isparavanja. Okolna brda naglo se uzdižu iz vode do visine od dvanaest do šesnaest metara, premda na jugoistoku i istoku dosežu i tridesetak odnosno četrdeset pet, u rasponu od četiristo do petsto metara. To je isključivo šumovit kraj. Sve naše konkordske vode imaju barem dvije boje, jednu koja se vidi iz daljine, i drugu, prirodniju, izbliza. Prva više ovisi o svjetlu i povodi se za nebom. Za vedra vremena, ljeti, s male udaljenosti izgledaju plave, osobito ako se uzburkaju, a s velike udaljenosti sve se doimaju jednakima. Za olujna vremena ponekad su tamnoškriljaste boje. Za more, međutim, vele da je jednog dana plavo a sutradan zeleno, bez ikakve vidljive promjene u atmosferi. Vidio sam našu rijeku kad su, dok je krajolik bio prekriven snijegom, i voda i led bili zeleni gotovo kao trava. Neki drže plavu “bojom čiste vode, bilo tekuće ili čvrste”. No, ako se naše vode pogledaju izravno iz čamca, vidi se da su veoma različitih boja. Walden je plav u jedno doba a zelen u drugo, čak i s istog motrišta. Položen između zemlje i nebesa, dijeli boje obojih. Gledan s vrha brijega odražava boju neba, ali iz blizine je žućkastog preljeva uz obalu gdje vidite pijesak, potom svijetlozelen, da bi se postupno produbio do jednolične tamnozelene u središtu jezera. Pod nekim osvjetljenjima, gledan čak i s vrha brijega, uz obalu je žive zelene boje. Neki to pripisuju odrazu zelenila, ali on je ondje jednako zelen kao i na pozadini željezničkog nasipa, i u proljeće, prije no što se lišće razvije, i može to naprosto biti posljedica prevladavajuće modrine izmiješane sa žutilom pijeska. Takva je boja njegove šarenice. To je i dio na kojemu se u proljeće, kad se ugrije sunčevom toplinom odraženom s dna i prenesenom kroz zemlju, led najprije otopi i načini uzak kanal oko još zamrznute sredine. Kao i ostale naše vode, kad se jako uzbiba, za vedra vremena, tako da površina valova može odraziti nebo pod pravim kutom, ili zato što je više svjetla s njome pomiješano, s male udaljenosti doima se tamnije plavom od samoga neba; a u takvo doba, nalazeći se na površini i gledajući na dvije strane da vidim odraz, razabirao sam neusporedivu i neopisivu svijetloplavu, kakvu nagovješćuju namočena ili nepostojana svila ili oštrice mačeva, plavetniju od samoga neba, koja se izmjenjuje s izvornom tamnozelenom na suprotnoj strani valovlja, koje se pak u usporedbi s njim nadavalo blatnjavim. Pamtim je kao staklastu zelenkastoplavu, nalik onim mrljama zimskog neba gledanim kroz oblačje na zapadu prije zalaska. No čaša njene vode, kad je se podigne prema svjetlu, bezbojna je kao i jednaka količina zraka. Poznato je da će velika staklena ploča imati zeleni preljev, zahvaljujući, kao što kažu njeni tvorci, njenoj “masi”, ali komadić iste bit će bezbojan. Kolika bi masa vode iz Waldena bila potrebna da se odrazi zeleni preljev nisam nikad ispitao. Voda naše rijeke crna je ili veoma mrka onome tko izravno gleda u nju te, kao i u većini jezera, pridaje tijelu onoga tko se u njoj kupa žućkastu nijansu; no ova voda je tako kristalno čista te se kupačevo tijelo doimlje alabasterski bijelim, još neprirodnijim, što, budući da se udovi k tome uvećavaju i iskrivljuju, stvara čudovišan učinak dostojan studija jednog Michelangela.

Voda je tako prozirna da se dno može lako razaznati na dubini od osam ili devet metara. Veslajući njome, možete metrima pod površinom uočiti jata grgeča i klenova, možda tek nekoliko centimetara dugih, no prve je lako razlučiti po njihovim poprečnim prugama, a pomišljate da su ribe koje ovdje opstaju zacijelo asketi. Jedne zime, prije mnogo godina, dok sam u ledu izrezivao rupe da uhvatim štuke, stupivši na obalu hitnuo sam sjekiru na led iza sebe, ali ona je, kao da ju je vodio neki zloduh, otklizala dvadeset ili dvadeset pet metara izravno u jednu od rupa, gdje voda bijaše duboka osam metara. Iz znatiželje sam legao na led i gledao kroz rupu dok nisam uočio sjekiru, malko po strani, kako stoji na glavi uspravljene drške i lagano se njiše amo-tamo prateći bilo jezera; i mogla je tako stajati uspravljena i zanjihana dok joj s vremenom ručka ne bi istrunula da se ja nisam umiješao. Načinivši drugu rupu neposredno iznad nje dlijetom za led koje sam imao uza se, posjekao sam nožem najdužu brezu koju sam u blizini mogao pronaći pa napravio omču koju sam navukao na njen kraj te je, pažljivo je spuštajući, prebacio preko zadebljanja na ručki, povukao je uzicom uz brezu i tako izvukao sjekiru.

Obalu tvori pojas glatkog, oblog bijelog kamenja nalik na kamenje za popločavanje, izuzev jednog ili dva kratka pješčana žala, a tako je strma te bi vas na mnogim mjestima jedan skok odnio u vodu do iznad glave; i da nije te iznimne prozirnosti, njegovo dno više ne biste vidjeli dok se na suprotnoj strani ne bi počelo uspinjati. Neki misle da nema dna. Nigdje nije blatnjavo, a usputni bi promatrač rekao da u njoj uopće nema trava; od važnijih biljaka pak, osim na netom preplavljenim livadicama koje mu zapravo i ne pripadaju, pomniji pregled ne razaznaje ni vodeni božur ni rogoz, čak ni ljiljan, žuti ili bijeli, nego tek nekoliko majušnih lokvanja i bobura te možda jedan ili dva vodenštita; sve to međutim kupač može i ne zapaziti; a te su biljke čiste i blistave kao i element u kojemu rastu. Kamenje se proteže pet do deset metara u vodu, a onda se dno pretvara u čisti pijesak, osim na najdubljim dijelovima, gdje obično ima malo taloga, vjerojatno od truljenja lišća nanesenoga tijekom tolikih uzastopnih jeseni, a čak i usred zime za sidro se hvata svijetlozelena trava.

Imamo još jedno posve slično jezero, White Pond(146) u Nine Acre Corneru, oko četiri kilometra prema zapadu; no premda poznajem većinu jezera u krugu od dvadesetak kilometara od toga središta, ne znam ni za trećinu tako čistih i sličnih izvoru. Uzastopni naraštaji možda su pili iz njega, divili mu se, mjerili ga i nestajali, a njegova voda sveudilj je zelena i providna kao i uvijek. Nikakav povremeni izvor! Možda je onoga proljetnog jutra kad su Adam i Eva istjerani iz Edena jezero Walden već postojalo te se još onda raspršivalo u blagu proljetnu kišu praćenu maglom i južnim vjetrom, prekriveno bezbrojnim patkama i guskama, koje ne bijahu čule za pad jer su im takva čista jezera još uvijek dostajala. Već se tada počelo ono podizati i spuštati, pročistilo je bilo svoje vode i obojalo ih nijansama što ih sada krase te dobilo od nebesa povlasticu da bude jedino jezero Walden na svijetu i cijedi nebesku rosu. Tko zna u kolikim je književnostima zaboravljenih naroda ono bilo Kastalijski izvor(147) i koje su nimfe njime vladale u zlatno doba? Ono je dragulj najčistije vode što ga Concord nosi u svojoj kruni.

No možda su prvi koji su došli na ovo vrelo ostavili neki trag svojih koraka. Iznenadilo me kad sam oko jezera, pa i ondje gdje je gusta šuma bila netom posječena na obali, otkrio usku stepenastu stazu na strmom obronku koja se naizmjence penjala i spuštala, primicala i udaljavala od ruba vode, stara vjerojatno koliko i ovdašnji ljudski rod, utabana stopalima urođeničkih lovaca, a njome i dalje s vremena na vrijeme kroče sadašnji žitelji toga kraja. Posebice je uočljiva čovjeku koji stoji posred jezera zimi, netom nakon što lagano zasniježi, a nadaje se kao jasna valovita bijela crta, nezatamnjena travom i grančicama, te je posve vidljiva i na pola kilometra udaljenosti na mnogim mjestima gdje je ljeti jedva razaznatljiva iz neposredne blizine. Snijeg je tako reći pretiskuje u jasnom bijelom visokom reljefu. Urešena zemljišta s ljetnikovcima koji jednoga dana ovdje budu sagrađeni možda će od nje sačuvati kakav trag.

Jezero se podiže i spušta, no da li pravilno ili ne i u kojem razdoblju nitko ne zna, premda se, kao i inače, mnogi grade da znaju. Obično je više zimi i niže ljeti, iako se ne podudara s općom vlagom i suhoćom. Sjećam se kad je bilo za stopu ili dvije niže, kao i kad je bilo barem pet stopa više nego dok sam živio kraj njega. U nj ulazi uski pješčani sprud kojemu je s jedne strane voda vrlo duboka, a ondje sam pomagao u kuhanju ribljeg lonca, na tridesetak metara od glavne obale, oko godine 1824., što već dvadeset pet godina nije moguće; s druge pak strane, prijatelji su me u nevjerici slušali kad sam im pričao kako sam nekoliko godina kasnije običavao pecati iz čamca u malom izdvojenom zatonu u šumi, osamdeset metara od jedine obale za koju su oni znali, a to se mjesto odavno pretvorilo u livadu. No jezero je dvije godine postojano raslo te je sada, u ljeto ’52., samo metar i pol više nego kad sam ja ondje živio, iliti jednako visoko kao prije trideset godina, a ribolov se nastavlja na livadi. To s vanjske strane dovodi do visinske razlike od oko dva metra, no voda koja dotječe s okolnih bregova po količini je beznačajna pa se to pretjecanje zacijelo odnosi na uzroke koji djeluju na duboke izvore. Upravo je ovoga ljeta jezero ponovno počelo opadati. Zanimljivo je da ta mijena, bila periodična ili ne bila, iziskuje prema svemu sudeći mnogo godina. Promatrao sam jedno podizanje i djelomično dva spuštanja, a očekujem da će za dvanaest ili petnaest godina voda opet biti na niskoj razini koju poznajem. Flintovo jezero, kilometar i pol istočno, uslijed remećenja izazvanog njegovim pritocima i odljevima, usuglašuje se s Waldenom te je nedavno postiglo svoju najveću visinu u isto vrijeme kad i potonji. Isto vrijedi, na temelju mojih zapažanja, i za Bijelo jezero.

To dizanje i spuštanje Waldena u dugim razmacima služi barem sljedećem: voda koja godinu ili više dana stoji na toj velikoj visini, premda je zbog toga teško hodati oko nje, zatire grmlje i drveće koje je uz rub niknulo nakon posljednjeg podizanja, smolaste borove, breze, johe, jasike i drugo pa, kad se ponovno spusti, za njom ostaje nezakrčena obala; jer, za razliku od mnogih jezera i svih voda koje su podložne svakodnevnoj plimi i oseci, njegova obala je najčišća kad mu je voda najniža. Na strani jezera uz moju kuću red borova visokih pet metara satrt je i izvaljen kao polugom, čime je zaustavljeno njihovo presezanje; njihova pak veličina daje naslutiti koliko je godina proteklo od posljednjeg dizanja na tu visinu. Tim mijenama jezero potvrđuje svoje pravo na obalu, i tako se igalo oguli, a drveće ne može polagati pravo na nj. To su usne jezera oko kojih ne raste brada. S vremena na vrijeme ono obliže gubicu. Kad je voda najviša, johe, vrbe i javorovi šalju sa svih strana svoga debla vlaknasto crveno korijenje u vodu, do oko metra visine od tla, u težnji da se održe; nailazio sam oko obale na visoko grmlje borovnice, koje obično ne donosi ploda, kako obilno rodi pod tim okolnostima.

Neki bijahu u neprilici kad je valjalo objasniti kako je obala tako pravilno popločana. Svi su moji sumještani čuli za predaju, najstariji mi kažu da su je čuli u mladosti, prema kojoj su u drevno doba Indijanci izvodili neki obred na ovdašnjem brdu, koje se pak uzdizalo tako visoko u nebo kao što danas jezero seže duboko u zemlju, te su prema kazivanju izvodili mnoga svetogrđa, premda se za taj grijeh Indijance nikad nije moglo optužiti, i dok su bili zabavljeni time brdo se zatreslo i odjednom propalo, a samo je jedna stara skvo po imenu Walden utekla te je po njoj nazvano jezero. Nagađa se da se, kad se brdo zatreslo, to kamenje skotrljalo niz obronak i postalo današnjom obalom. U svakom je slučaju posve izvjesno da ovdje nekoć nije bilo jezera, a danas ga ima; ta se pak indijanska legenda ni u kojem pogledu ne kosi s kazivanjem onoga drevnog naseljenika što sam ga spomenuo, a koji se dobro sjeća da je, došavši ovamo s vilinskim rašljama, vidio kako se iz tratine izvija rijetka para, a lijeska je stalno pokazivala prema tlu pa je tu odlučio iskopati zdenac. Koliko je do kamenja, mnogi i dalje smatraju da se ono teško može objasniti djelovanjem valova na ta brda; ali ja primjećujem da su okolna brda prepuna istovrsnog kamenja, toliko te su ga bili prisiljeni naslagati u zidove s obje strane željezničkog usjeka najbližeg jezeru; osim toga, kamenja ima najviše ondje gdje je obala najstrmija i stoga, nažalost, ono za mene više nije tajna. Razaznajem popločivača. Ako ime nije izvedeno iz nekog engleskog lokaliteta — na primjer Saffron Waldena — može se pretpostaviti da se izvorno zvalo Walled-in Pond.(148)

Jezero bijaše moj već iskopani bunar. Četiri mjeseca u godini njegova je voda hladna koliko je u sva doba čista; a mislim da je tada dobra kao i svaka druga u gradu, ako ne i najbolja. Zimi je sva voda koja je izložena zraku hladnija od izvora i zdenaca koji su od njega zaštićeni. Temperatura jezerske vode koja je odstajala u prostoriji u kojoj sam sjedio od pet poslije podne do podneva idućega dana, šestoga ožujka 1846., kada se toplomjer povremeno dizao do 18 ili 20°C, dijelom zbog sunca na krovu, iznosila je 6°C, što će reći da je bila za djelić stupnja hladnija nego voda netom izvučena iz najhladnijeg bunara u selu. Temperatura Boiling Springa(149) iznosila je istoga dana oko 7°C, pa je to bila najtoplija voda koju sam kušao, premda je ljeti, kad osim toga s njome nije pomiješana plitka i stajaća površinska voda, najhladnija za koju znam. Walden se k tome, zbog svoje dubine, nikad ljeti ne ugrije toliko kao većina voda izloženih suncu. Za najtoplijeg vremena obično sam stavljao vjedro vode u podrum, gdje bi se preko noći ona ohladila i ostala hladna tijekom dana, a služio sam se i susjednim izvorom. Nakon tjedan dana bila je dobra kao i na dan kada bih je zagrabio i nije imala okus po crpki. Tko god se ljeti na tjedan dana utabori uz jezersku obalu treba samo u hladu svoga logora ukopati vjedro vode na možda metar dubine i neće ovisiti o luksuzu leda.

U Waldenu se love štuke, jedna je težila više od tri kilograma, da i ne govorimo o drugoj koja je velikom brzinom odnijela vitlo što ga je ribič bezbrižno podesio na četiri kilograma jer je nije vidio, grgeči i manjići, neki i po kilogram teški, klenovi ili bodorke (Leuciscus pulchellus), tek malobrojne deverike i pokoja jegulja, jedna i od gotovo dva kilograma — ovako sam podroban jer riba obično samo svojom težinom polaže pravo na slavu, a to su jedine jegulje za koje sam ovdje čuo — a blijedo se prisjećam i ribice od dvanaestak centimetara srebrnih bokova i zelenkastih leđa, pomalo nalik kleniću, koju ovdje spominjem poglavito stoga da bih svoje činjenice povezao s legendom. Ipak, ovo jezero nije osobito plodno ribom. Štuke, premda ih nema u izobilju, njegova su glavna dika. Jednom sam, ležeći na ledu, vidio barem tri različite vrste štuke: jednu dugu i pljosnatu, ocalne boje, najsličniju onima što se love u rijeci; sjajnozlatnu vrstu zelenkastih odsjeva i izrazito jarke boje, koja je ovdje najčešća; i još jednu zlatne boje, istog oblika kao potonja, ali posutu na bokovima sitnim tamnosmeđim ili crnim pjegama pomiješanim s nekoliko blijedokrvavih, uvelike nalik na pastrvu. Na nju se ne bi mogla primijeniti oznaka reticulatus, bolje bi bilo guttatus.(150) Sve su to vrlo zbijene ribe i teže više no što njihova veličina daje naslutiti. Klenovi, manjići i grgeči, štoviše sve ribe koje nastanjuju ovo jezero mnogo su čišće, ljepše i čvršćega mesa negoli one u rijeci i većini drugih jezera, budući da je voda čišća, te se mogu od njih lako razlikovati. Vjerojatno bi mnogi ihtiolozi neke od njih proglasili novim vrstama. Tu je i čisti soj žaba i kornjača, a nađe se i poneka školjka; tragove oko njega ostavljaju bizamski štakori i zerdavi, a povremeno ga u prolazu posjeti i koja barska kornjača. Kadšto bih, otisnuvši se ujutro svojim čamcem, uznemirio veliku kornjaču koja se noću pritajila pod čamac. Patke i guske pohode ga u proljeće i jesen, bjelotrbe laste (Hirundo bicolor) nisko ga prelijeću a vivci se (Totanus macularius) cijeloga ljeta “klackaju” duž njegovih kamenih obala. Uznemirio bih ponekad kostoloma koji je sjedio na bijelom boru iznad vode; no sumnjam da ga ikad oskvrne galebovo krilo, kao na Fair Havenu. Podnosi najviše jednoga gnjurca godišnje. To su sve značajnije životinje koje ga danas pohode.

S čamca, za mirnog vremena, u blizini pjeskovite istočne obale gdje je voda duboka dva i pol ili tri metra, kao i na nekim drugim dijelovima jezera, možete vidjeti kružne gomile promjera dva metra i visine tridesetak centimetara, koje se sastoje od kamenčića manjih od kokošjeg jajeta, a posvuda oko njih je goli pijesak. Isprva se pitate nisu li ih zbog nekog razloga Indijanci napravili na ledu pa su, kad se led otopio, potonuli na dno; ali odviše su pravilne, a neke od njih očito i presvježe da bi bilo tako. Slične su onima što se nalaze u rijekama, no kako ovdje nema ni priljepaka ni piškora ne znam koje su ih ribe mogle načiniti. Možda se tu mrijeste klenovi. To dnu pridaje ugodnu tajnovitost.

Obala je dovoljno nepravilna da ne bude jednolična. U sebi nosim sliku zapadne obale razvedene dubokim zaljevima, strmije sjeverne i krasno nazupčane južne obale, gdje se uzastopni rtovi međusobno preklapaju i nagovješćuju neistražene zatone između njih. Šuma nikad nema tako dobru pozadinu i nikad nije tako izrazito lijepa kao kad se promatra sa središta jezerca među brdima što se uzdižu s ruba vode; jer voda u kojoj se ona odražava ne tvori u takvom slučaju samo najbolji prednji plan nego joj je, zbog svoje zavojite obale, najprirodnija i najzgodnija granica. Nema ondje na njenom rubu sirovosti ni nesavršenstva, kao ondje gdje je sjekira raskrčila dio ili gdje s njome graniči obrađeno polje. Drveće ima obilje prostora da se raširi uz vodu, a svako stablo u njenom smjeru pruža najsnažniju granu. Priroda je ondje istkala prirodan porub i oko se postupno diže od niskoga grmlja na obali do najviših stabala. Malo je vidljivih tragova ljudske ruke. Voda oplakuje obalu kao i prije tisuću godina.

Jezero je najljepše i najizražajnije obilježje krajolika. Ono je oko zemlje; gledajući u nj promatrač mjeri dubinu vlastite naravi. Riječna stabla uz obalu tanahne su trepavice što ga rube, a šumovita brda i litice njegove nadvijene obrve.

Stojeći na glatkome pješčanom žalu na istočnom kraju jezera, u spokojno rujansko poslijepodne kad lagana izmaglica zamuti nasuprotnu crtu obale, uvidio sam odakle potječe izraz “staklasta površina jezera”. Oborite li glavu, izgleda kao nit najfinije paučine rastegnute preko doline što svjetluca na pozadini daleke borove šume, razdvajajući jedan sloj atmosfere od drugog. Pomislili biste da možete po njoj hodati do brda na drugoj strani a da se ne smočite i da se lastavice što je nisko nadlijeću mogu posaditi na nju. I doista, zarone one katkad ispod te crte, tako reći greškom, a ne prevare se. Dok gledate preko jezera prema zapadu prisiljeni ste objema rukama zaklanjati oči od odraženog kao i od pravog sunca, jer oba jednako bliješte; ako pak između njih ispitivački promotrite njegovu površinu, ona je doslovce glatka poput stakla, osim ondje gdje vodene kopnice, u jednakim razmacima raštrkane cijelom njenom širinom, pokretima na suncu izazivaju na njoj najfinije zamislivo iskrenje, ili gdje možebit zagnjuri patka ili je pak, kao što spomenuh, lastavica preleti tako nisko te je dodirne. Dogodi se da riba u daljini opiše u zraku luk od gotovo metra i više te na mjestu gdje izroni nastane bljesak, pa još jedan gdje udari o vodu; ponekad se otkrije čitav srebrni luk, ili pak, možda, tu i tamo njegovom površinom zapluta mašak češljike, na koji srnu ribe pa se opet namreška. Nalik je rastaljenom, ali ne i skrućenom staklu, a ono malo trunja na njemu čisto je i lijepo poput nesavršenstava u staklu. Često možete uočiti još glađu i tamniju vodu, koja kao da je od ostale odvojena nevidljivom paučinom, stanište vodenih nimfi što na njoj počivaju. S vrha brijega možete gotovo posvuda vidjeti ribe gdje skaču, jer nijedna štuka ni klen ne dohvati kukca na toj glatkoj površini a da vidljivo ne naruši ravnovjesje čitavoga jezera. Čudesno je kako se taj jednostavni događaj opširno obznanjuje — saznat će se za to riblje ubojstvo — i ja sa svoga udaljenog odmorišta razabirem kružno bibanje kad mu je promjer trideset metara. Možete čak s gotovo pola kilometra udaljenosti uočiti vrticu (Gyrinus) kako neprestano napreduje glatkom površinom; ti kukci, naime, lagano brazdaju vodu i prave upadljivu mreškicu obrubljenu dvjema odvojitim crtama, dok kopnice njome klize bez vidljivih valića. Kad se površina znatno uzbiba, na njoj nema ni vodenih kopnica ni vrtica, ali čini se da za mirnih dana oni napuštaju svoja staništa pa pustolovno otklizuju od obale u kratkim zamasima dok je posvema ne prekriju. Umirujuće je bavljenje, za jednog od onih krasnih jesenjih dana kada smo zahvalni na svoj sunčevoj toplini, sjediti na panju na ovakvoj visini što gleda na jezero i proučavati namreškane krugove koji se neprestano upisuju na njegovu inače nevidljivu površinu sred odraženog neba i stabala. Sve to prostranstvo ne narušava ništa što se namah ne bi blago izgladilo i ublažilo, kao kad se protrese krčag s vodom pa treperavi krugovi potraže obalu i sve je isponova glatko. Niti jedna riba ne može skočiti niti kukac pasti na jezero a da se to ne obznani u vidu kružnih mreškica, u krasnim potezima, kanda to neprestance istječe njegovo vrelo, blago otkucava njegov život, grudi mu se nadimlju. Drhtaji radosti i drhtaji bola nerazlučivi su. Kako li su spokojne pojave na jezeru! Djela čovjekova iznova sjaje kao u proljeće. Da, svaki list, grančica, kamen i paukova mreža svjetlucaju sada poslije podne kao u proljetno jutro kad su prekriveni rosom. Svaki pokret vesla ili kukca stvara bljesak svjetla; a ako veslo pljusne, kako li je jeka milozvučna!

Za takvog dana u rujnu ili listopadu Walden je savršeno šumsko zrcalo, okruženo kamenjem koje je mome oku dragocjeno kao da je malobrojnije ili rjeđe. Možda ništa tako lijepo, tako čisto i u isti mah tako veliko ne počiva na površini zemlje kao što je jezero. Nebeska voda. Ne treba mu ograde. Narodi dolaze i odlaze oskvrnjujući je. Zrcalo je to što ga nijedan kamen ne može razbiti, čije se živo srebro nikad neće istrošiti, čiju pozlatu priroda neprestano obnavlja; nikakve nevere, nikakva prašina ne može zamutiti njegovu vazda svježu površinu — zrcalo u koje tone svaka nečist što se u njemu pojavi, pometena i oprašena magličastom četkom sunca — njegovom laganom krpom za prašinu — koja ne zadržava dah što se na nju izdahne, nego ispušta vlastiti da lebdi poput oblaka visoko iznad njegova površja i odražava se sveudilj u njegovu krilu.

Vodeno polje odaje duh koji je u zraku. Ono neprestano prima novi život i gibanje odozgo. Po naravi je posrednik između zemlje i neba. Na zemlji se ziblju jedino trava i drveće, ali sama voda uzbibana je vjetrom. Vidim gdje lahor po njoj piri po prugama ili iskrama svjetla. Sjajno je što njenu površinu možemo gledati odozgo. Možda ćemo najposlije tako gledati površinu zraka i uočavati gdje je prelijeće još tananiji duh.

Vodene kopnice i vrtice najzad nestaju potkraj listopada, kada stignu oštri mrazovi; tada i u studenome za mirna dana obično nema ama baš ničega što bi namreškalo površinu. Jednog poslijepodneva u studenom, tijekom zatišja nakon kišna nevremena koje je trajalo nekoliko dana, kad je nebo još bilo posve oblačno a zrak pun magle, zapazio sam da je jezero iznimno glatko pa mu je bilo teško razaznati površinu, premda više nije odražavalo jarke preljeve listopada, nego sumorne boje okolnih bregova u studenome. Iako sam ga prelazio što je laganije moguće, valići što ih je stvarao moj čamac širili su se gotovo dokle mi je sezao vidik i odrazima davali rebrast izgled. No, prelazeći pogledom površinu, vidio sam tu i tamo u daljini slabo svjetlucanje, kao da su se neki kukci klizači koji su umaknuli mrazevima skupili ondje, ili je možebit površina, budući tako glatkom, odavala mjesto na kojemu je izvor kuljao sa dna. Lagano veslajući do jednog od tih mjesta, iznenadio sam se zatekavši se okružen nebrojenim malim grgečima dugima dvanaestak centimetara, žive bakrene boje u zelenoj vodi, koji su se ondje igrali te se neprestance dizali na površinu i mreškali je, ponekad na njoj ostavljajući mjehuriće. U takvoj prozirnoj i naoko bezdanoj vodi koja je odražavala oblake činilo se kao da plutam zrakom u balonu, a njihovo plivanje doimalo se poput leta ili lebdenja, kao da je posrijedi zbijeno jato ptica što prolaze tik ispod moje razine zdesna ili s lijeva, a peraje im poput jedara razapete sa svih strana. Bilo je u jezeru mnogo takvih jata, koja su očito koristila kratko razdoblje prije no što zima navuče ledeni kapak preko njihova širokog okna, a površina se zbog njih kadšto doimala kao da ju je dodirnuo blagi lahor ili kao da je na nju palo nekoliko kišnih kapi. Kad sam se nesmotreno primaknuo i uzbunio ih, iznenada su repovima zapljusnula i nabrala vodu, kao da je netko bujnom granom udario po njoj, i smjesta pobjegla u dubine. Na koncu se digao vjetar, magla se zgusnula i krenuli su valovi te grgeči stadoše skakati mnogo više no prije, napol izvan vode: stotinu crnih, osam centimetara dugih točaka najednom se zatekoše iznad površine. Jedne sam godine još petog prosinca vidio mreške na površini te sam se, misleći da će začas pljusnuti jaka kiša budući da je zrak bio pun magle, žurno latio vesala i krenuo kući; već se činilo da se kiša ubrzano pojačava, iako je nisam ćutio na obrazima, i očekivao sam da ću se smočiti do kože. No mreške su odjednom nestale, jer su ih stvarali grgeči što ih je buka mojih vesala poplašila i natjerala u dubinu te sam vidio kako njihova jata mutno iščezavaju; i tako sam naposljetku proveo suho poslijepodne.

Starac koji je obilazio to jezero prije gotovo šezdeset godina, dok ono bijaše zamračeno okolnim šumama, govori mi da ga je u to doba viđao kako vrvi patkama i drugom vodenom peradi te da je oko njega bilo mnoštvo orlova. Dolazio je ovamo u ribolov i služio se starim kanuom od trupaca što ga je našao na obali. Ovaj je bio izrađen od dva trupca bijelog bora, izdubena i spojena, a na krajevima odsječena pod pravim kutom. Bio je veoma nezgrapan, ali je potrajao mnogo godina prije no što se natopio vodom i možda potonuo na dno. On nije znao čiji je; pripadao je jezeru. Uže za sidro izrađivao je povezujući trake orahove kore. Neki starac, grnčar, koji je živio na jezeru prije Revolucije, kazao mu je jednom da na dnu leži željezna škrinja i da ju je on vidio. Katkad bi doplutala do obale, ali kada biste krenuli prema njoj vratila bi se u duboku vodu i iščeznula. Bilo mi je milo čuti za stari kanu od trupaca koji je zamijenio indijanski od iste građe ali skladnije izrade, a koji je možebit prvotno bio stablo na obali pa je onda tako reći pao u vodu da ondje pluta cijeli jedan naraštaj, kao najpodesnije plovilo za jezero. Sjećam se, kad sam se prvi put zagledao u te dubine, da se moglo nerazgovijetno vidjeti kako na dnu počiva mnoštvo velikih debala, koja je ili već otpuhao vjetar ili su bila ostavljena na ledu pri zadnjoj sječi, dok je drvo bilo jeftinije; ali sada su većinom nestala.

Kada sam prvi put u čamcu zaveslao Waldenom, bio je on potpunoma okružen gustom i visokom borovom i hrastovom šumom, a u pojedinim zatonima loza se ovijala oko drveća uz vodu i oblikovala sjenice ispod kojih je mogao proći čamac. Bregovi što tvore njegove obale tako su strmi, a šume na njima bijahu tada tako visoke te se, kad biste ga promotrili sa zapadne strane, doimalo poput amfiteatra za kakvu šumsku predstavu. Mnoge sam sate kao mlađi proveo plutajući njegovom površinom po volji zapadnjaka, doveslavši do sredine i legavši na leđa preko sjedala, za ljetnih prijepodneva, snatreći dok me ne bi prenuo dodir čamca s pijeskom, pa bih se digao da vidim na koju me to obalu dovela sudbina; bijahu to dani kad je dokonost bila najprivlačnije i najplodnije djelovanje. Za mnogih sam se prijepodneva iskradao, radije tako provodeći najdragocjeniji dio dana; jer bio sam bogat, ako ne novcem a ono sunčanim satima i ljetnim danima, te sam ih rastrošno provodio; i ne žalim što nisam više njih potratio u radionici ili za katedrom. No, otkako sam napustio te obale, drvosječe su ih još i više opustošili i sad se godinama više neće moći tumarati šumskim prolazima, uz mjestimične prosjeke kroz koje vidite vodu. Moju Muzu valja ispričati bude li odsele šutjela. Kako možete od ptica očekivati da pjevaju kad su im lugovi posječeni?

Danas više nema ni debala na dnu, ni staroga kanua od trupaca, ni tamne okolne šume, a seljani, koji jedva da znaju gdje ono leži, umjesto da odlaze na jezero da se kupaju ili iz njega piju, razmišljaju o tome da njegovu vodu, koja bi trebala biti sveta barem kao Ganges, provedu cijevima do sela kako bi njome prali posuđe! Da steknu svoj Walden odvrtanjem slavine ili povlačenjem čepa! Taj vražji Željezni Konj, čije se zaglušno rzanje čuje širom mjesta, zamutio je kopitima Boiling Spring i pobrstio svu šumu na obali Waldena; taj trojanski konj, s tisuću ljudi u utrobi, kojega su uveli koristoljubivi Grci! Gdje je taj domaći junak, Moore iz Moore Halla,(151) da ga presretne u Dubokom klancu i zarije toj nadutoj pošasti osvetničko koplje među rebra?

Pa ipak, od svih likova koje sam upoznao Walden se možda najbolje drži i najbolje čuva svoju čistoću. Mnoge se ljude s njime uspoređivalo, ali malobrojni su zavrijedili tu čast. Premda su drvosječe opelješile najprije ovu pa onu obalu, premda su Irci kraj njega podigli svinjce, željeznica posegnula za njegovom obalom, a ledari ga jednom obrali, ono sâmo je nepromijenjeno, ista je to voda za koju su zapele moje mladenačke oči; sva promjena je u meni. Nakon sveg tog mreškanja nije dobilo nijednu trajnu boru. Vječito je mlado te mogu zastati i vidjeti kako se lastavica obara da pokupi kukca s njegove površine, kao u davnini. Ponovno mi je večeras palo na um, kao da ga više od dvadeset godina nisam viđao gotovo svakodnevno — pa ovo je Walden, isto ono šumsko jezero što sam ga otkrio prije toliko godina; tamo gdje je lanjske zime šuma posječena, druga niče uz njegovu obalu bujno kao i oduvijek; ista misao izvire na njegovu površinu kao tada; ista je tekuća radost i sreća sebi i svome Tvorcu, da, a možda i meni. Zacijelo je djelo odvažna čovjeka, u kojega ne bijaše himbe! Zaokružio je rukom tu vodu, produbio je i pročistio u misli te je u svojoj oporuci namro Concordu. Po licu mu vidim da ga pohodi isti odraz, i gotovo da mogu reći: Waldene, jesi li to ti?

Nikad o tome ne snih
Da kitio bih kakav stih;
Približit se ikada Raju i Bogu
Više no živeć uz Walden ne mogu.
Obala sam njegva od stijenja
I vjetar što nad njim ne jenja;
U udubini šake moje
Voda mu i pijesak stoje
A što skrilo se u njem duboko
Vije se u mojoj misli visoko.

Vagoni se nikad ne zaustave da ga pogledaju; no rekao bih da strojovođe, ložače i kočničare, kao i one putnike koji imaju sezonsku kartu pa ga često viđaju, taj prizor čini boljim ljudima. Strojovođa, ili barem njegova narav, noću ne zaboravlja da barem jednom tijekom dana motri tu sliku spokoja i čistoće. Makar jednom viđeno, ono pomaže isprati Državnu ulicu(152) i čađu od stroja. Prijedlog je da ga se nazove “Božjom kapljom”.

Rekoh da Walden nema vidljivih dotoka ili odljeva, ali on je s jedne strane daleko i neizravno povezan s Flintovim jezerom, koje je više, lancem malih jezera koja se steru odande, a s druge izravno i očito s rijekom Concord, koja je niža, sličnim lancem jezera kroz koja je u nekom drugom geološkom razdoblju ona možda tekla, a uz malo kopanja — Bože sačuvaj — mogla bi ponovno onuda poteći. Ako je živeći toliko vremena tako povučeno i strogo, poput pustinjaka u šumi, stekla takvu čudesnu čistoću, tko da ne požali što se razmjerno nečista voda Flintova jezera miješa s njime, ili što sâm igda rasipa svoju slatkoću u oceanskom valu?

Flintovo iliti Pješčano jezero u Lincolnu, naše najveće jezero i kopneno more, počiva oko kilometar i pol istočno od Waldena. Mnogo je veće, budući da navodno pokriva stotinu devedeset sedam jutara, i plodnije ribom, no razmjerno je plitko i nije osobito čisto. Često sam se krijepio šetnjom do njega kroz šumu. Isplatilo se, ako ništa a ono da osjetiš kako ti vjetar slobodno zapuhuje lice, promotriš strujanje valova i prisjetiš se života pomoraca. Ujesen sam onamo odlazio brati kestenje, za vjetrovitih dana kad je ono padalo u vodu te bi bilo izbačeno do mojih nogu; a jednog dana, dok sam se šuljao njegovom obalom obraslom šašem, a svježa vodena prašina puhala mi u lice, nabasao sam na istrunulu olupinu čamca, bez bokova, od kojega je ostao jedva otisak ravnoga dna među rogozom; no njegov se oblik oštro ocrtavao, kao da je u pitanju veliki istrunuli vodeni list s vidljivim žilama. Bijaše to dojmljiva olupina, nalik nekoj koju bi čovjek zamislio na morskoj obali, i pružala je jednako valjanu pouku. Sada je to tek biljni humus i nerazaznatljiva jezerska obala, kroz koju se probiše rogozi i vodeni ljiljani. Divio sam se valovitim tragovima na pješčanom dnu na sjevernom kraju toga jezera, koji pod namjernikovim stopalima uslijed vodenog pritiska postadoše čvrsti i tvrdi, i rogozima koji su rasli jedan za drugim u valovitim nizovima u suglasju s tim tragovima, red za redom, kao da su ih valovi posadili. Tamo sam zatekao i neobične lopte u znatnim količinama, načinjene, čini se, od tanke trave ili korijenja, možda rogoza, od jednog do deset centimetara u promjeru, savršeno okrugle. Valjaju se naprijed i natrag u plitkoj vodi na pješčanom dnu te ponekad budu izbačene na obalu. Ili su od čiste trave ili u sredini imaju nešto pijeska. U prvi biste mah rekli da ih je oblikovalo djelovanje valova, kao oblutke, ali i one najmanje sazdane su od jednako grube tvari, promjer im je nešto veći od centimetra i nastaju samo u jedno doba godine. Osim toga, slutim da valovi više habaju negoli što stvaraju građu koja je već stekla čvrstoću. Kad se osuše, čuvaju svoj oblik na neodređeno vrijeme.

Flintovo jezero! Takva je bijeda našega nazivlja. S kojim je to pravom nečisti i glupi seljak, čije je imanje izbijalo na tu nebesku vodu, čije je obale nesmiljeno ogolio, njemu dao svoje ime? Neki škrtac, koji je više volio zrcalnu površinu dolara ili blistavog centa, u kojemu je mogao vidjeti svoje besramno lice;(153) koji je čak i divlje patke što se na njemu nastaniše držao uljezima, kojemu su prsti uslijed duge navike pohlepnoga grabljenja izrasli u svinute i rožnate pandže — stoga ono za me ne nosi takvo ime. Ne odlazim onamo da vidim i čujem njega, koji ga nikad nije vidio, koji se nikad nije kupao u njemu, nikad ga nije volio, nikad ga štitio, koji nikad o njemu nije kazao dobru riječ niti se zahvalio Bogu što ga je stvorio. Neka radije bude nazvano po ribama što u njemu plivaju, divljim pticama ili četveronošcima što ga posjećuju, po divljem cvijeću što raste uz njegove obale ili nekom divljem čeljadetu ili djetetu, nit čije povijesti je isprepletena s njegovom; ne po njemu koji na nj nije mogao imati nikakvo pravo izuzev isprave koju mu je dodijelio susjed sličnoga kova ili zakonodavno tijelo — njemu koji je mislio samo na njegovu novčanu vrijednost, čije je prisustvo možebit donijelo prokletstvo čitavoj obali, koji je iscrpio zemlju oko njega te bi rado bio iscrpio i svu vodu iz njega, koji je žalio samo to što nije u pitanju englesko sijeno ili livada brusnica — u njegovim očima doista nije bilo ničega da je iskupi — i bio bi ga isušio i prodao mulj s njegova dna. Ono nije pokretalo njegov mlin i nije mu bilo povlasticom promatrati ga. Ne poštujem njegov trud, njegovo imanje gdje sve ima svoju cijenu; njega koji bi na tržnicu odnio i krajolik, koji bi odnio tamo i svojeg Boga kad bi za nj mogao nešto dobiti; koji, kako stvari stoje, odlazi na tržnicu po svoga boga; na čijem imanju ništa ne raste slobodno, čija polja ne donose uroda, livade cvijeća ni stabla plodova osim dolara; koji ne ljubi ljepotu svojih plodova, čiji plodovi za nj nisu zreli dok se ne pretvore u dolare. Dajte mi siromaštva koje uživa u istinskom bogatstvu. Seljaci su za me časni i zanimljivi u mjeri u kojoj su siromašni — siromašni seljaci. Uzorno imanje! Gdje kuća stoji kao guba na gnojištu, a prostorije za ljude, konje, volove i svinje, očišćene i neočišćene, zbijene su jedna uz drugu! Natrpane ljudima! Velika masna mrlja što odiše gnojivom i surutkom! Na visokom stupnju obrađenosti, jer gnoje ga ljudska srca i mozgovi! Kao da uzgajate krumpir na crkvenom groblju! Takvo je uzorno imanje.

Ne, ne; ako se najljepše pojave u krajoliku moraju imenovati prema ljudima, neka to budu samo najplemenitiji i najvredniji ljudi. Neka nam jezera dobiju prava imena barem kao Ikarsko more, gdje “obala sveđ odzvanja pregnućem hrabrim”.(154)

Opsegom malo Guščje jezero leži na mom putu do Flintova; Fair-Haven, proširenje rijeke Concord koje navodno pokriva sedamdesetak jutara, nalazi se kilometar i pol jugozapadno, a Bijelo jezero, od kojih četrdeset jutara, oko dva kilometra iza FairHavena. To je moj jezerski kraj.(155) Ta pak jezera, uz rijeku Concord, moje su vodene povlastice te noću i danju, iz godine u godinu, melju žito koje im donosim.

Otkako su drvosječe, željeznica, pa i ja sam, oskvrnuli Walden, možda je najprivlačnije, ako ne i najljepše naše jezero, šumski dragulj, Bijelo jezero — jadno ime sa svoje običnosti, bilo da je izvedeno iz iznimne čistoće njegovih voda ili iz boje njegova pijeska. U tom kao i u drugim pogledima, međutim, ono je Waldenov manji blizanac. Toliko nalikuju jedno na drugo te biste rekli da su zacijelo povezani ispod zemlje. Ima istu kamenu obalu, a vode su mu istih nijansi. Kao i kod Waldena, za sparna, pasjeg vremena, kad odozgo kroz šume promatrate neke njegove zatone koji nisu tako duboki a da ih ne bi obojio odraz sa dna, njegova je voda maglovite plavkastozelene ili plavkastosive boje. Prije mnogo godina odlazio sam onamo po tovare pijeska za izradu brusnog papira, i sve odonda ga posjećujem. Tko ga posjeti, predložit će da ga se nazove Zelenim jezerom. Možda bi ga se moglo zvati Jezerom žutih borova, i to zbog sljedeće okolnosti. Prije približno petnaest godina mogli ste vidjeti krošnju smolastog bora, od onih koje ovdje zovu žutim borovima premda nisu zasebna vrsta, kako strši iznad površine u dubokoj vodi, metrima od obale. Neki su čak pretpostavljali da je jezero potonulo te da stablo pripada drevnoj šumi koja se ovdje prije nalazila. Doznajem da još 1792., u “Topografskom opisu naselja Concorda”, iz pera jednog od njegovih mještana, djelu iz zbirke Povjesničarskog društva Massachusettsa, autor nakon što je govorio o Waldenu i Bijelom jezeru dodaje: “Usred potonjega, kad je voda vrlo niska, može se vidjeti stablo koje se doima kao da je izraslo na mjestu gdje sada stoji, premda mu je korijenje pedeset metara ispod površine vode; vrh toga stabla je odlomljen, a na rečenome mjestu mjeri trideset pet centimetara u promjeru.” U proljeće ’49. razgovarao sam s čovjekom koji živi najbliže jezeru u Sudburyju, a koji mi je rekao da je on izvukao to stablo deset ili petnaest godina ranije. Koliko se mogao sjetiti, stajalo je ono šezdeset ili osamdeset metara od obale, gdje je voda bila duboka deset ili dvanaest metara. Bijaše zima i on je prije podneva vadio led te je odlučio da će poslije podne, uz pomoć susjeda, izvući stari žuti bor. Ispilio je kanal u ledu prema obali pa ga s pomoću volova prevalio, povukao i prebacio na led; no prije no što je daleko odmaknuo u svome poslu, iznenadio se ustanovivši da nagore stoji kriva strana, da su batrljci granja okrenuti prema dolje, a uži kraj čvrsto ukopan u pješčano dno. Sa šire je strane bio promjera trideset centimetara pa je očekivao da će dobiti dobar pilanski trupac, ali bijaše tako truo te je bio podesan samo za ogrjev, ako i za to. Ostatke je još imao u šupi. Deblo je nosilo tragove sjekire i djetlića. Smatrao je da se možda radilo o sasušenom stablu koje je s obale na koncu bilo otpuhano u jezero te je, nakon što se krošnja natopila vodom a podnožje je ostalo suho i lagano, otplutalo i potonulo s krivom stranom nagore. Njegov otac, osamdesetogodišnjak, nije se mogao sjetiti vremena kad nije bilo ondje. Nekoliko lijepih velikih trupaca još se mogu vidjeti kako počivaju na dnu, gdje, uslijed talasanja površine, nalikuju golemim zmijama u pokretu.

To je jezero rijetko oskvrnuo čamac, jer malo što u njemu može namamiti ribolovca. Umjesto bijelog ljiljana, koji traži mulj, ili običnog vodenog božura, u njegovoj čistoj vodi škrto raste plava perunika (Iris versicolor), uzdižući se s kamenitog dna posvud oko obale, gdje je u lipnju obilaze kolibrići, a boja njenih plavkastih listova kao i cvjetova, a osobito njihovih odraza, u jedinstvenom je skladu s plavkastosivom vodom.

Bijelo jezero i Walden veliki su kristali na površini zemlje, jezera svjetlosti. Da su trajno skrućeni i dovoljno mali da stanu u šaku, možda bi ih, kao drago kamenje, ponijeli robovi da rese carske glave; ali budući da su tekući, zamašni i zauvijek osigurani nama i našim nasljednicima, mi ih potcjenjujemo i jurimo za dijamantom Kohinoorom.(156) Odviše su čisti da bi imali tržišnu vrijednost; ne sadrže prljavštine. Koliko su ljepši od naših života, koliko prozirniji od naših naravi! Od njih se nikad nismo naučili podlosti. Koliko su divniji od bare pred seljakovim vratima u kojoj plivaju njegove patke! Ovamo dolaze čiste divlje patke. Priroda nema ljudskih stanovnika koji bi je cijenili. Ptice su sa svojim perjem i pjevom u skladu s cvijećem, ali koji se mladić ili djeva združuje s divljom, raskošnom ljepotom prirode? Ona najvećma cvjeta sama, daleko od gradova u kojima oni žive. Govorite o nebu! Obeščašćujete zemlju.