Walden | Henry David Thoreau

PROLJEĆE

 

Kad rezači leda otvore velike površine, jezero se obično razlomi ranije, jer voda uzburkana vjetrom, čak i za hladna vremena, izglođe okolni led. No, njihovo se djelovanje te godine nije na taj način odrazilo na Walden, koji je ubrzo debelim novim ruhom nadomjestio staro. To se jezero nikad ne odmrzava tako rano kao ostala u ovom kraju, kako zbog svoje veće dubine, tako i zbog toga što nema struje koja bi njime prolazila te topila ili habala led. Nikada se, koliko znam, nije otvorilo tijekom zime, ne izuzimajući ni onu 1852./53., koja je stavila jezera na tako tešku kušnju. Obično se otvara oko prvoga travnja, tjedan ili deset dana kasnije nego Flintovo jezero i Fair-Haven, najprije se otapajući na sjevernoj strani i u plićim dijelovima gdje se i počelo smrzavati. Bolje no ikoja ovdašnja voda označuje ona bezuvjetno odmicanje godišnjega doba jer na nj najmanje utječu prolazne promjene u temperaturi. Oštra hladnoća tijekom nekoliko ožujačkih dana može uvelike usporiti otvaranje prije spomenutih jezera, dočim temperatura Waldena raste gotovo neprekidno. Toplomjer uronjen 6. ožujka 1847. u središnji dio Waldena pokazao je 0oC, dakle ledište, uz obalu 0,8o, usred Flintova jezera, istoga dana, 0,5o, a na šezdeset metara od obale, u plitkoj vodi, ispod dva pedlja debelog leda, 2oC. Ta razlika od jednog i pol stupnja između temperature duboke vode i one plitke u potonjem jezeru, kao i činjenica da je velik njen dio razmjerno plitak, pokazuju zašto se rastvara toliko prije Waldena. Led je na najplićem dijelu bio u to doba desetak centimetara tanji no u sredini. Početkom zime središte je bilo najtoplije a led ondje najtanji. Tako je svatko tko je ljeti gazio obalama jezera zacijelo primijetio koliko je voda toplija uz obalu, gdje je duboka tek osam ili deset centimetara, nego malo dalje, i na površini gdje je duboka nego blizu dna. Sunce na proljeće ne djeluje samo povećanom temperaturom zraka i zemlje nego njegova toplina prolazi kroz led dubok trideset ili više centimetara te se odražava od dna u plitkoj vodi, pa tako grije i vodu i otapa donju stranu leda, istodobno ga izravnije otapajući gore i čineći ga nejednakim, uslijed čega se zračni mjehuri što ih stvara šire uvis i prema dolje dok se led posve ne prošuplji, i na koncu za jedne jedine proljetne kiše odjednom nestane. Led ima svoju građu baš kao i drvo, pa kad se jedan komad počne raspadati ili “prošupljivati”, to jest poprimati izgled pčelinjih saća, kakav god bio njegov položaj, zračne ćelije nađu se pod pravim kutom u odnosu na prijašnju vodenu površinu. Tamo gdje se prema površini uzdiže kakva stijena ili deblo led je mnogo tanji te ga ta odražena toplina nerijetko posve rastopi; a kazali su mi da je prilikom pokusa u Cambridgeu, kad je trebalo zamrznuti vodu umjetnog jezerceta u plitkom drvenom koritu, iako je odozdo kolao hladan zrak i tako imao pristup objema stranama, sunčev odraz sa dna bio toj okolnosti i više no protuteža. Kada topla kiša usred zime otopi snježni led s Waldena i ostavi u sredini čvrsti tamni ili prozirni led, uz obale će se pojaviti pojas lomnog, iako debljega bijelog leda širok pet ili više metara, stvoren tom odraženom toplinom. Također, kao što rekoh, i sami mjehuri unutar leda djeluju kao leće što odozdo tale led.

Godišnje se pojave na jezeru odigravaju svaki dan u skromnijim razmjerima. Svako jutro, općenito govoreći, plića voda zagrijava se brže nego duboka, premda se naposljetku možda i neće toliko zagrijati, a svake se večeri do jutra brže hladi. Dan je godina u malom. Noć je zima, jutro i večer su proljeće i jesen a podne je ljeto. Pucanje i praskanje leda ukazuju na promjenu temperature. Jednoga ugodnog jutra nakon studene noći, 24. veljače 1850., došavši na Flintovo jezero da ondje provedem dan, iznenadio sam se opazivši da led, kad ga udarim glavom sjekire, metrima unaokolo odzvanja poput gonga, ili kao da sam lupnuo po napetoj opni bubnja. Jezero je počelo praskati oko sat vremena nakon svitanja, kad je osjetilo djelovanje sunčevih zraka što su preko brda iskosa pale na nj; protezalo se i zijevalo poput čovjeka koji se budi, uza sve snažniju tutnjavu koja se nastavila tijekom iduća tri ili četiri sata. U podne je nakratko zadrijemalo pa još jednom zapraskalo uvečer, kad je djelovanje sunca već slabilo. Na prikladnom stupnju vremenskih prilika jezero s velikom pravilnošću ispaljuje svoj večernji plotun. No sredinom dana, budući da je bilo puno naprslina a i zrak je bio manje gibak, posve je izgubilo zvučnost te udarac po njemu vjerojatno ne bi mogao osupnuti ni ribe i bizamske štakore. Ribolovci vele da “grmljavina jezera” plaši ribe i priječi ih da grizu. Jezero ne grmi svake večeri i ne mogu sa sigurnošću kazati kada valja očekivati njegovu grmljavinu, no iako možda neću opaziti razlike u vremenu, ono grmi. Tko bi pomislio da će nešto tako veliko, hladno i debelokožno biti tako osjetljivo? Pa ipak, i ono ima svoj zakon kojemu se gromko pokorava kada treba, jednako pouzdano kao što se pupoljci rastvaraju o proljeću. Zemlja sva oživi i ospe se sitnim izraslinama. I najveće jezero osjetljivo je na atmosferske promjene koliko i živina kuglica u cijevi.

Život u šumi bio me privlačio i stoga što ću imati dokolice i prilike da promatram dolazak proljeća. Led na jezeru najzad postaje šupljikav te u hodu mogu u nj zabosti petu. Magle, kiše i toplije sunce postupno otapaju snijeg, dani postaju zamjetno duži te vidim da ću pregrmjeti zimu ne dopunjujući svoj drvenik, jer velike vatre više nisu potrebne. Budno iščekujem prve znake proljeća, slučajan glas neke pristigle ptice ili piskutanje prugaste vjeverice, jer njene su zalihe sad već zacijelo gotovo iscrpljene, ili svisca gdje se pomalja iz svoje zimske nastambe. Trinaestog ožujka, nakon što sam čuo modrovoljku, strnadicu i drozda, led je još bio gotovo dva pedlja debeo. Kako je postajalo toplije, voda ga nije vidljivo tanjila niti se lomio i otplavljivao kao u rijekama, nego je, premda je bio posve otopljen u širini od dva i pol metra od obale, sredina bila tek prošupljena i zasićena vodom, pa ste mogli kroza nj provući nogu kad je bio petnaest centimetara debeo; ali do sljedeće večeri, možda, nakon tople kiše koju bi smijenila magla, bio bi u cijelosti iščeznuo, nestao s maglom, ispario. Jedne godine prešao sam središnji dio samo pet dana prije no što je posve nestao. Godine 1845. Walden se prvi put sasvim rastvorio 1. travnja, godine ’46. 25. ožujka, ’47. 8. travnja, ’51. 28. ožujka, ’52. 18. travnja, ’53. 23. ožujka, ’54. oko 7. travnja.

Svaki događaj povezan s odmrzavanjem rijeka i jezera te ustaljivanjem vremena osobito je zanimljiv nama koji živimo u podneblju tolikih krajnosti. Kada dođu topliji dani, oni koji žive blizu rijeke čuju kako led noću puca uz zaprepašćujuću tutnjavu glasnu poput topništva, kao da se njeni ledeni okovi raskidaju s kraja na kraj, i za nekoliko dana vide kako ubrzano nestaje. Tako aligator izlazi iz mulja uz podrhtavanje zemlje. Jedan starac, pozoran promatrač prirode koji se doima tako temeljito mudrim u pogledu svih njenih radnji kao da je, dok je on bio dječak, bila na navozu pa je pomogao ugraditi joj kobilicu — koji je dosegao svoju zrelost te bi teško mogao steći još znanja o prirodi i da poživi do Metuzalemove dobi — kazao mi je, a mene je iznenadilo čuti ga kako izražava čuđenje nad bilo kojom radnjom prirode, jer sam smatrao da između njih nema tajni, da se jednoga proljetnog dana latio puške i čamca, naumivši se malo pozabaviti lovom na patke. Na livadama je još bilo leda, ali na rijeci više nimalo, pa se bez zapreka spustio iz Sudburyja, gdje je živio, do jezera Fair-Havena, koje je neočekivano zatekao najvećim dijelom prekriveno čvrstom plohom leda. Dan bijaše topao te se iznenadio vidjevši toliko preostalog leda. Ne videći nijedne patke, sakrio je čamac sa sjeverne ili stražnje strane jezerskog otočića pa se pritajio u grmlju s južne strane da ih sačeka. Led je bio otopljen do petnaest ili dvadeset metara od obale te se stvorio gladak i topao sloj vode muljevitoga dna, kakvo patke vole, i držao je da će neka ubrzo naići. Pošto je sat vremena ondje mirno ležao začuo je potmuo i, činilo se, veoma udaljen zvuk, ali nečuveno veleban i dojmljiv, različit od svega što je ikad čuo, koji se postupno nadimao i pojačavao kao da se primiče posvemašnjem i nezaboravnom svršetku, neko zlokobno hučanje i riku koja mu se odjednom učinila kao zvuk golemog mnoštva ptica koje onamo dolaze sletjeti, pa se dograbivši pušku žurno i uzbuđeno osovio, ali onda na svoje iznenađenje ustanovio kako se čitava ona masa leda pokrenula dok je ležao i otplutala do obale, a zvuk što ga je čuo stvaralo je struganje njegova ruba o obalu; led se isprva blago mrvio i drobio, da bi se napokon podigao i rasuo svoje krhotine širom otoka prije nego što se zaustavio.

Sunčeve su zrake naposljetku dosegle pravi kut, a topli vjetrovi raznose maglu i kišu te tope snježne nanose, dok se sunce raspršujući maglu osmjehuje diljem krajolika razdijeljenog na crvenosmeđa i bijela polja na kojemu se puši kâd i kroz koji se putnik probija od otočića do otočića, razdragan glazbom tisuća zvonkih rječica i potočića, žila ispunjenih krvlju zime koju odnose.

Malo me pojava ushitilo više no promatranje oblika što ih glina i pijesak koji se odmrzavaju poprimaju otječući niz padine dubokog usjeka na pruzi kojim sam prolazio na putu prema selu, što je pojava ne osobito uobičajena u tako velikim razmjerima, premda se broj netom raskrivenih nanosa od pogodne građe zacijelo uvelike umnožio otkako je izumljena željeznica. Ta građa bijaše pijesak svih stupnjeva sitnoće i raznolikih živih boja, obično pomiješan s malo gline. Kad u proljeće nestane mraza, čak i za zimskih dana dok snijeg kopni, pijesak počinje teći niz padine kao lava, ponekad probijajući snijeg i preplavljujući ga na mjestima gdje prije nije bilo pijeska. Bezbrojni mali tokovi križaju se i prepleću tvoreći svojevrstan hibrid, koji se napola pokorava zakonu struja, a napola onom raslinja. Dok teče, poprima oblike sočnih listova ili vitica i stvara gomile mesnatih grančica duboke dva pedlja ili više, što nalikuju, pogledate li ih izbliza, nazupčanim, resičavim i ljuskastim talusima nekih lišajeva; ili vas podsjete na koralj, leopardove šape ili ptičje nožice, na mozak, pluća ili crijeva, na svakovrsne izmetine. Riječ je o uistinu grotesknom raslinju, čije oblike i boju vidimo oponašane u bronci, o nekoj vrsti arhitektonskog lišća drevnijeg i slikovitijeg od tratorka, cikorije, bršljana, loze ili bilo kojeg biljnog lišća, kojemu je možebit suđeno da pod nekim okolnostima postane zagonetkom za buduće geologe. Čitava me se ta usjeklina dojmila kao da je u pitanju spilja sa stalaktitima izloženim svjetlu. Raznolike sjene pijeska izvanredno su žive i oku ugodne te obuhvaćaju različite boje željeza, smeđu, sivu, žućkastu i crvenkastu. Kada dospije do jarka u podnožju nanosa, tekuća se masa raširi i spljošti u pramenove, odjelite potočiće koji gube poluvaljkasti oblik i postupno postaju sve plosnatiji i širi, nastavljajući zajedno budući da su vlažniji, dok ne oblikuju gotovo plosnat pijesak, sveudilj raznoliko i krasno osjenčan, ali u kojemu možete razaznati izvorne oblike raslinja; dok se najposlije u samoj vodi ne pretvore u sprudove, nalik onima što nastaju uz riječna ušća, a biljni oblici izgube se u mreškavim tragovima na dnu.

Cijeli nasip, visok od šest do dvanaest metara, prekrije se gdjekad masom takvog lišća, ili pješčanom naprslinom, duž četiristo metara na jednoj strani ili na obje strane, što je prinos jednog proljetnog dana. Jedinstvenost toga pješčanog lišća upravo je u njegovu tako naglom nastanku. Kad s jedne strane ugledam nepomični nasip — jer sunce najprije djeluje na jednoj strani — a s druge to raskošno raslinje, tvorevinu od jednog sata, potresen sam kao da sam se u osebujnom smislu našao u laboratoriju Umjetnika koji je sazdao svijet i mene — došao na mjesto gdje je on i dalje u poslu, zabavlja se na tom nasipu i pretičkom snage rasipa svoje nove umjetnine. ?utim kao da sam bliže vitalnim organima kugle zemaljske, jer ta je pješčana poplava listasta masa kakvu u neku ruku tvore vitalni organi životinjskog tijela. Tako u samome pijesku nalazite nagovještaj biljnog lista. Ne čudi što se zemlja izvana izražava u lišću, toliko na toj ideji radi iznutra. Atomi su već naučili taj zakon i bremeniti su njime. Ovješeni list vidi ovdje svoj prauzor. Iznutra, bilo u globusu ili živom tijelu, nalazi se vlažan, debeo režanj, resica [lobe], riječ osobito primjenjiva na jetra, pluća i listove masnoće (labor, lapsus, teći ili klizati nadolje, propadanje; globus, lobus, kugla, režanj, resa, krilo, također lepet i mnoge druge riječi), a izvana suhi tanki list, baš kao što su f i v(217) stiješnjeno i sasušeno b. Korijeni lobusa su lb, mekoća glasa b (od jednog režnja, ili kao B, od dva), s tekućim l iza sebe koji ga gura prema naprijed. U globusu, glb, guturalno g dodaje značenju grlenost. Ptičje perje i krila još su suše i tanje lišće. Tako i iz nezgrapne kukuljice u zemlji prelazite u zračnog i lepršavog leptira. Sam globus neprestance nadilazi i prevodi sebe sama te se na svojoj putanji okrilaćuje. Čak i led započinje od krhkih kristalnih listića, kao da se utočio u kalupe što ih je lišće vodenih biljaka utisnulo u vodeno zrcalo. I samo stablo u cjelini je tek jedan list, a rijeke su još golemiji listovi čija su srž međuprostori zemlje, dok su gradovi i naselja jajašca kukaca u njihovim pazušcima.

Kad se sunce povuče, pijesak prestaje teći, ali ujutro će se potoci pokrenuti još jedanput te se iznova granati i granati u bezbroj novih. Možda ovdje vidite kako je oblikovano krvožilje. Pogledate li izbliza primjećujete da iz te mase koja se rastapa prvo izbija potok smekšanog pijeska s točkom nalik na kaplju, sličnom jagodici prsta, koji polako i naslijepo ispipava svoj silazni put, dok se na koncu uz veću toplinu i vlagu, kako se sunce podiže, najtečniji dio, u težnji da se pokori zakonu pred kojim popušta i onaj najtromiji, odijeli od potonjega i za sebe uobliči vijugav kanal ili arteriju u njemu, u kojoj se vidi srebrni potočić što bljeska poput munje od jedne razine mesnatoga lišća ili granja do drugoga, a pijesak ga uvijek iznova guta. Čudesno je kako se brzo a opet savršeno pijesak ustrojava dok teče, služeći se najboljom građom što je njegova masa pruža da oblikuje oštre rubove svoga kanala. Takvi su izvori rijeka. U kremenastoj tvari što je voda taloži možda je koštani sustav, a u još finijem tlu i organskoj tvari mesno tkivo i staničje. Što je čovjek doli masa gline koja se otapa? Jagodica ljudskog prsta tek je smrznuta kap. Prsti na rukama i nogama protežu se iz otapajuće mase tijela. Tko zna dokle bi se ljudsko tijelo proteglo i poteklo pod naklonjenijim nebom? Nije li šaka rašireni palmov(218) list s resama i žilama? Uho se, uz malo mašte, može smatrati lišajem, umbilicaria, na postranom dijelu glave, sa svojom resicom ili kapljom. Usna — labium, od labor (?) — strši ili se spušta(219) s ruba špiljovitih usta. Nos je bjelodano smrznuta kap ili stalaktit. Brada je još veća kap, kapanje lica koje se sliva u jedno. Obrazi su kosina od čela prema dolini lica, kojoj se opiru i razvlače je jagodične kosti. Svaka kružna resa biljnog lista također je gusta i već zastala kap, veća ili manja; rese su prsti lista; i koliko resa ima u toliko smjerova teži poteći, a više topline i drugih pogodnih utjecaja navelo bi je da poteče još i dalje.

Činilo se tako da taj obronak oslikava načelo svih radnji u prirodi. Tvorac ove zemlje patentirao je tek jedan list. Koji će nam Champollion dešifrirati te hijeroglife, kako bismo napokon mogli okrenuti novi list? Taj me fenomen ushićuje više no raskoš i plodnost vinograda. Istina, ima u njegovoj naravi nečeg izmetnog, i nigdje kraja hrpama jetara, očiju i crijeva, kao da se globus izvrnuo naopako; no to barem navješćuje da priroda ima neku utrobu, a tu je opet majka čovječanstva. To je mraz što izbija iz tla; to je proljeće. Ono prethodi zelenom i rascvjetanom proljeću, kao što mitologija prethodi pravome pjesništvu. Ne znam što više otvara i čisti od zimskih isparenja i probavnih smetnji. Uvjerava me to da je Zemlja još u povojima i da na sve strane pruža djetinje prste. Novi uvojci niču na najćelavijem tjemenu. Nema ničega neorganskog. Te lisnate hrpe počivaju duž nasipa poput troske iz neke peći, pokazujući da je priroda iznutra “u punom pogonu”. Zemlja nije puki fragment mrtve povijesti, sloj na sloju poput listova knjige, koju će izučavati poglavito geolozi i ljubitelji starina, nego živa poezija nalik na lišće nekog stabla koje prethodi cvjetovima i plodu — nije fosilna zemlja, nego živa zemlja, naspram čijega je velebnog središnjeg života svekoliki životinjski i biljni život puko parazitski. Njeni trudovi podići će naše ostatke iz groba. Možete vi taliti svoje kovine i kalupiti ih najljepše što umijete, nikad me neće dirnuti kao oblici u koje se izlijeva ova rastaljena zemlja. I ne samo ona nego i ustanove na njoj podatne su kao glina u rukama grnčara.

Ne prođe mnogo i, ne samo na tim nasipima nego i na svakom brijegu, nizini i u svakoj udubini, mraz napusti tlo kao sneni četveronožac svoju jazbinu te uz glazbu kreće u potragu za morem ili u oblacima seli u druga podneblja. Svojim blagim uvjeravanjem topljenje je moćnije od Thora(220) i njegova malja. Ono prvo tali, a drugi naprosto komada.

Kad je s tla djelomice nestao snijeg, a nekoliko toplih dana donekle mu osušilo površinu, bilo je ugodno usporediti prve nježne znake novorođene godine koja se netom pomaljala s dostojanstvenom ljepotom uvele vegetacije koja je odoljela zimi — smilja, zlatnica, sunčaca i ljupke divlje trave, često uočljivije i zanimljivije čak i no ljeti, kao da je njihova ljepota tek tada sazrela; čak i pamučika, rogoza, divizme, gospine trave, velikog korova, oslada i drugih biljaka snažne stapke, tih neiscrpnih žitnica što goste najranije ptice — pristojne trave, u najmanju ruku, kojima se zaodijeva obudovjela priroda. Navlastito me privlači nadvijeni i snopljasti vršak šašike; on u naše zimske uspomene vraća ljeto, među oblicima je što ih umjetnost rado oponaša i u biljnome carstvu stoji u istom odnosu spram prauzora koji su već u ljudskom umu kao i astronomija. Posrijedi je antikni stil stariji od grčkoga ili egipatskog. Mnoge pojave Zime navješćuju neizrazivu nježnost i krhku istančanost. Navikli smo slušati kako tu kraljicu opisuju kao grubu i žestoku tiranku, ali ona nježnošću ljubavnice ukrašava uvojke Ljeta.

Kako se bližilo proljeće crvene vjeverice zavlačile su mi se pod kuću, po dvije odjednom, ravno pod mojim nogama, dok sam sjedio čitajući ili pišući, i glasale se najčudnovatijim ikad čuvenim smijuljenjem, ćeretanjem, glasovnim piruetama i grgoljavim zvukovima; kad bih pak udario nogom samo bi se još glasnije zacerekale, kao da su u svojim mahnitim vragolijama nadišle svaki strah i izazivale čovječanstvo da ih prekine. Ne, nemojte — kvik, kvik. Bijahu posve gluhe za moje argumente, ili im je pak promicala njihova žestina te su sipale nesnosne pogrde.

Prvi proljetni vrabac! Godina što počinje nadom mlađom no ikad! Slabašan srebrnasti cvrkut modrovoljke, strnadice i crvenokrilog kosa što se razliježe ogoljelim i vlažnim poljima, kao da posljednje zimske pahulje ciliču u svom padu! Što su u takvo doba historije, kronologije, predaje i sve pisane objave? Potoci poje svečane i radosne napjeve proljeću. Močvarni jastreb što nisko lebdi nad livadom već traga za prvim sluzavim životom koji se budi. Jenjavajući zvuk snijega što se topi čuje se u svim dolinama, a led se u jezerima naočigled rastvara. Trava na obroncima plamti poput krijesa — “et primitus oritur herba imbribus primoribus evocata”(221) — kao da je zemlja odaslala unutarnju toplinu da pozdravi sunce što se vraća, a čiji plamen nije žute nego zelene boje — simbol vječne mladosti, vlat trave poput dugačke zelene vrpce vije se iz tratine u ljeto, itekako iskušana mrazom, ali izbijajući uvijek iznova, podižući svoje koplje od prošlogodišnjeg sijena s pomoću novog života odozdo. Raste postojano kao što se potočić cijedi iz zemlje. I gotovo je istovjetan ovome, jer u bujnim lipanjskim danima, kad su potočići suhi, vlati trave su njihovi kanali te iz godine u godinu stada piju iz tog vječno zelenoga toka, a kosac iz njega blagovremeno crpi njihovu zimsku zalihu. Tako naš ljudski život tekar ugiba do korijena, ali svejednako pruža svoju zelenu vlat u vječnost.

Walden se naočigled topi. Duž sjeverne i zapadne strane stvorio se kanal širok deset metara te još širi na istočnom kraju. Velika površina leda odlomila se od glavnog dijela. Čujem strnadicu kako pjeva iz grmlja na obali — olit, olit, olitčip, čip, čip, či-čarči vis-vis-vis. I ona pripomaže njegovu lomljenju. Kako li su lijepe velike i široke krivine na rubu leda, koje donekle odgovaraju onima na obali, ali su pravilnije! Neobično je tvrd, uslijed nedavne žestoke ali prolazne studeni, i sav je namočen ili valovit poput poda palače. No vjetar zaludu klizi ponad njegove nepronične površine prema istoku, dok iza njega ne dospije do žive površine. Veličanstveno je promatrati tu vodenu vrpcu kako se ljeska na suncu, golo lice jezera ispunjeno veseljem i mladošću, kao da iskazuje radost riba u njemu i pijeska na svojoj obali — srebrnast sjaj kao od krljušti leuciscusa,(222) regbi sav je jedna riba u pokretu. Takva je opreka između zime i proljeća. Walden je bio mrtav i ponovno je živ. No ovoga se proljeća, kao što rekoh, odmrzavao ujednačenije.

Prijelaz iz nevere i zime u vedro i blago vrijeme, iz tamnih i tromih u svijetle i gipke sate, nezaboravna je kriza koju navješćuju sve stvari. Na kraju je naoko trenutačna. Moju kuću odjednom je ispunio prodor svjetla, premda večer bijaše na pomolu, zimski oblaci još se nadvijaše nad njom, a sa strehe se cijedila susnježica. Pogledah kroz prozor, kad gle, na mjestu jučerašnjega hladnog i sivog leda počivalo je prozirno jezero, već spokojno i puno nade kao za ljetne večeri, zrcaleći u svome krilu ljetno večernje nebo, premda se nada mnom nije vidjelo nikakvo, kao da je u dosluhu s nekim dalekim obzorom. U daljini začuh crvendaća, prvoga kojeg sam čuo u tisuću godina, pomislih, a čiji pjev neću zaboraviti u idućih tisuću — istu onu milozvučnu i moćnu pjesmu od nekoć. O večernji crvendaću, na koncu ljetnog dana u Novoj Engleskoj! Kad bih barem jednom pronašao grančicu na kojoj on sjedi! Mislim, on; mislim, tu grančicu. To barem nije Turdus migratorius.(223) Smolasti borovi i grmoliki hrastovi oko moje kuće, tako dugo klonuli, nenadano opet poprimiše svoju narav te su izgledali sjajnije, zelenije, uspravljenije i življe, kao da ih je kiša uistinu pročistila i oporavila. Znao sam da više neće kišiti. Gledajući bilo koju grančicu u šumi, štoviše i vlastiti drvenik, možete zaključiti je li zima prošla ili nije. Kako se smračivalo, prenulo me trubljenje gusaka koje su letjele nisko nad šumom, kao umorni putnici koji se kasno vraćaju s južnih jezera pa napokon daju sebi oduška nesputanim jadikovkama i uzajamnim tješenjem. Stojeći kraj svojih vrata mogao sam čuti lepet njihovih krila kad bi, smjerajući prema mojoj kući, odjednom uočile moje svjetlo pa uz prigušenu buku skrenule i sletjele na jezero. I tako sam ušao, zatvorio vrata i proveo svoje prvo proljeće u šumi.

Ujutro sam s vrata promatrao guske kako usred jezera plove kroz maglu, na dvjesto pedeset metara udaljenosti, tako velike i neobuzdane te se Walden doimao poput umjetnog jezerceta za njihovu zabavu. No kad sam stao uz obalu one su na znak svoga vođe odjednom uza silan lepet uzletjele, a kad su se postrojile stale su mi kružiti nad glavom, njih dvadeset devet, pa se uputile ravno prema Kanadi, uz vođino trubljenje u pravilnim razmacima, uzdajući se da će doručkovati u muljevitijim lokvama. U isto vrijeme vinula se i jedna pačja “družina” i krenula put sjevera, tragom svojih bučnijih rođakinja.

Tjedan dana slušao sam za maglovitih jutara glasanje neke samotne guske koja je kružila i tapkala tražeći svoga druga te je svejednako napučivala šumu zvukom života većeg no što ga je ova mogla podnijeti. U travnju se opet pojaviše golubovi koji su brzali u malim jatima, a pravodobno sam čuo i crne čiope kako cvrkuću ponad moje čistine, premda se nije činilo da ih gradski okrug ima toliko da bi i za mene mogao odvojiti koju, pa sam zamišljao da su to osebujni pripadnici drevnog soja koji je nastavao šuplja stabla prije dolaska bijelog čovjeka. U gotovo svim podnebljima kornjača i žaba su među pretečama i glasnicima ovoga godšnjeg doba, ptice blistava perja lete uz pjesmu, biljke niču i cvatu, a vjetrovi pušu da isprave to blago kolebanje polova i sačuvaju ravnotežu prirode.

Kao što nam se svako godišnje doba čini najboljim kad na nj dođe red, tako je dolazak proljeća nalik stvaranju Kozmosa iz Kaosa i ostvarenju Zlatnog doba.

Eurus ad Auroram, Nabathacaque regna recessit,
Persidaque, et radiis juga subdita matutinis.

Eur k istoku ode, k Nabatejem, k persijskoj zemlji
I ka gorama, rane na koje padaju zrake.

* * *

Zato nastade čovjek, — il’ iz sjemena božanskog
Načini majstor ga onaj, satvoritelj svijeta boljeg, Ili
odružena od visokog etera skoro
Zemlja čuvaše klice u sebi srodnoga neba.(224)

Samo jedna blaga kišica učini travu za mnogo preljeva zelenijom. Tako su nam i izgledi svjetliji od pritjecanja boljih misli. Bili bismo blaženi da vazda živimo u sadašnjosti i koristimo se svakom zgodom koja nas snađe, kao trava što odaje utjecaj najneznatnije rose koja na nju padne; i kad ne bismo tratili vrijeme okajavajući propuštene prilike, što nazivamo obavljanjem svoje dužnosti. Zadržavamo se u zimi, a proljeće je već stiglo. Za ugodna proljetnog jutra svi su čovjekovi grijesi oprošteni. To je dan obustave poroka. Dok takvo sunce prži, i najopakiji grešnik može se vratiti. Kroz vlastitu obnovljenu nevinost razabiremo nevinost svojih bližnjih. Jučer ste svoga susjeda možebit poznavali kao lopova, pijanca ili puteno čeljade te ste ga naprosto sažaljevali ili prezirali, očajavajući nad svijetom; ali sunce jarko i toplo zasja u ovo prvo proljetno jutro, nanovo stvarajući svijet, i vi ga zatječete pri nekom vedrom poslu te vidite kako se njegove iscrpljene i iskvarene vene šire od spokojne radosti i blagoslivlju novi dan, s nedužnošću djeteta ćute djelovanje proljeća, i sve su njegove mane zaboravljene. Ne okružuje ga samo ozračje dobrohotnosti nego i dašak svetosti koja se bori za izraz, slijepo i možda neuspješno, poput novorođenog nagona, i južni obronak nakratko ne odzvanja prostačkom šalom. Vidite kako se lijepi nevini izdanci spremaju probiti kroz njegovu kvrgavu ljusku i okušati se u još jednoj godini života, nježni i svježi kao najmlađa biljka. Čak je i on ušao u radost gospodara svoga.(225) Zašto tamničar ne ostavi otvorenima vrata svoga zatvora, zašto sudac ne odbaci svoj slučaj, zašto propovjednik ne raspusti svoju pastvu! Zato što se ne pokoravaju znaku što im ga Bog daje i ne prihvaćaju oprost što ga svima slobodno nudi. “Povratak dobroti do kojeg svakoga dana dolazi u blagotvornom dahu jutra uzrokuje da se s obzirom na ljubav spram kreposti i mržnju spram poroka čovjek pomalo približi svojoj prvotnoj naravi, kao mladice u posječenoj šumi. Na sličan način zlo što ga netko čini u razmaku jednog dana priječi klicama kreposti koje su iznova počele nicati da se razviju i uništava ih.

Nakon što su tako klice kreposti mnogo puta spriječene da se razviju, blagotvorni dah večeri više nije dostatan za njihovo očuvanje. Čim dah večeri više nije dostatan za njihovo očuvanje, narav čovjekova više se ne razlikuje mnogo od naravi zvijeri. Videći da je narav toga čovjeka nalik onoj zvijeri, ljudi misle da nikad i nije posjedovao urođenu moć razuma. Jesu li to prava i prirodna čuvstva čovjekova?”(226)

Najprije zlatno bješe vrijeme vjernosti, pravdi
Odano samo od sebe bez zakona i kažnjivača.
Kazni ne bješe ni stra, sa pribitih mjedenih ploča
Nisu se čitale grožnje, još ponizna čeljad se nije
Bojala sučeva lica, bez braniča sigurni bjehu.
Sječena još se iz svoje iz gore omorika nije
Spuštala bistre u vale, da tuđe krajeve gleda,
Drugih obala ljudi do svojih poznavali nisu.

* * *

Vječno proljeće bješe, a cvijeće, koje je raslo
Ne bivši sijano, toplim vjetrići pahahu dahom.(227)

Dne 29. travnja, dok sam lovio ribu s riječne obale u blizini mosta Nine-Acre-Cornera, stojeći na drhtavoj travi i vrbinu korijenju, gdje vrebaju bizamski štakori, začuo sam jedinstven čegrtav zvuk, ponešto nalik onome štapova kojima se dječaci igraju među prstima, kad sam, pogledavši uvis, primijetio veoma sitnog i otmjenog jastreba, sličnog noćnome jastrebu, kako se naizmjence diže poput vala pa propada pet ili deset metara, uvijek iznova, pokazujući donju stranu krila koja su se ljeskala kao satenska vrpca na suncu, ili kao biserna unutrašnjost školjke. Taj me prizor podsjetio na sokolarstvo i onu otmjenost i poeziju koje su s tom razbibrigom povezane. Učini mi se da bi se mogao zvati Merlin,(228) ali ne marim ja za njegovo ime. Bijaše to najnezemaljskiji let kojemu sam ikad svjedočio. Nije on naprosto lepršao poput leptira niti se dizao nebu pod oblake kao veći jastrebovi, nego se s ponosnim pouzdanjem zabavljao na zračnim poljima; stalno se iznova penjući uz ono svoje neobično smijuljenje, ponavljao je svoj slobodni i krasni pad, opetovano se okrećući poput papirnata zmaja a onda se vraćao iz svoga uzvišenog poniranja, kao da nikad nije kročio na terra firma. Činilo se da u cijelom svemiru nema druga — onako se zabavljajući sam — i da mu ne treba ništa osim jutra i etera s kojim se igrao. Nije on bio samotan, nego je samotnom činio čitavu zemlju pod sobom. Gdje bijaše roditeljica koja ga je snijela, njegova svojta i njegov otac na nebesima? Stanovnik zraka, sa zemljom se doimao povezan tek jednim jajetom snesenim svojedobno u pukotini na litici — ili je njegovo rodno gnijezdo bilo sazdano u uglu nekog oblaka, istkano od duginih poruba i sutonskog neba, podstavljeno mekom izmaglicom ranog ljeta uzetom sa zemlje? A nastamba mu sada neki vrletni oblak.

Ulovio sam osim toga i rijetku družinu zlatnih, srebrnih i svijetlobakrenih riba, koje su izgledale kao niska dragulja. Ah! U mnoga sam jutra na prvi dan proljeća zalazio na te livade, skačući od humka do humka, od vrbova korijena do vrbova korijena, dok divlja riječna dolina i šuma bijahu okupane u čistoj i jarkoj svjetlosti koja bi i mrtve probudila kad bi oni, kao što neki predmnijevaju, snivali u grobovima. Ne treba jačih dokaza besmrtnosti. Sva bića zacijelo žive u takvoj svjetlosti. Gdje je, Smrti, bila pobjeda tvoja? Gdje je, Grobe, bila pobjeda tvoja?(229)

Naš bi seoski život bio učmao da nema neistraženih šuma i livada koje ga okružuju. Treba nam tonik divljine — povremeno gacanje po močvarama gdje vrebaju bukač i poljska kokoš, osluškivanje šljukina kričanja, mirisanje šaputavog šaša gdje samo neka divljija i samotnija ptica svija gnijezdo, a zerdav se šulja trbuhom uz tlo. Usrdni u nakani da sve istražimo i naučimo, u isti mah zahtijevamo da sve stvari budu tajanstvene i neistražive, da kopno i more budu beskonačno divlji, nesagledani i nedokučeni jer su nedokučivi. Prirode nam nikad ne može biti dovoljno. Mora nas osvježiti prizor neiscrpive životnosti, neizmjerne i titanske pojave, morska obala s olupinama, divljina sa živim i usahlim stablima, olujni oblak i kiša koja traje tri tjedna i izaziva poplave. Moramo svjedočiti prestupanju vlastitih granica i nekom životu koji slobodno pase ondje gdje mi nikad ne lutamo. Razgali nas pogled na lešinara koji se hrani strvinom što nam se gadi i obeshrabruje nas i koji iz toga svog obroka crpi zdravlje i snagu. U jami uza stazu prema mojoj kući nalazio se uginuli konj zbog kojega sam ponekad skretao s puta, osobito noću kad je zrak bio težak, ali uvjerenje što mi ga je on pružao u pogledu snažnog teka i nenarušiva zdravlja prirode bijaše mi nadoknada. Volim vidjeti kako priroda toliko buja životom te si može priuštiti da tisuće budu žrtvovane i postaju jedne drugima plijen; da nježni ustroji mogu biti tako spokojno zgnječeni i satrti u kašastu masu — punoglavce što ih čaplje lakomo gutaju, kornjače i žabe pregažene na cesti, kao i to da u njoj katkad pljušte krv i meso! Uz takvu podložnost slučaju, moramo uvidjeti s koliko malo toga možemo računati. Mudar čovjek stječe dojam sveopće nedužnosti. Otrov naposljetku nije otrov, niti je ijedna ozljeda kobna. Samilost je uvelike neodrživa osnova. Ona mora biti žustra. Njeni zagovori ne trpe stereotipe.

Rano u svibnju, hrastovi, orasi, javorovi i drugo drveće, netom se pomaljajući sred borove šume, pridavali su krajoliku sjaj nalik sunčevoj svjetlosti, napose za oblačnih dana, kao da se sunce probijalo kroz maglu te ovdje-ondje slabašno obasjavalo obronke. Trećega ili četvrtog svibnja vidio sam gnjurca na jezeru, a tijekom prvoga tjedna u mjesecu čuo sam kozodoja, smeđeg i običnog drozda, šumskog vivka, zebu i druge ptice. Muholovka je već ponovno došla i zavirila mi na vrata i kroz prozor da vidi je li joj moja kuća dovoljno špiljolika, održavajući se na snažnim krilima, stisnutih kandži, kao da se drži za zrak dok premjerava zemljište. Sumporasti pelud smolastoga bora ubrzo je prekrio jezero kao i kamenje i trulo drveće uz obalu, tako da ste mogli sakupiti cijelu bačvu. To su oni “sumporni pljuskovi” za koje čujemo. Čak i u Kalidasinoj drami o S´akuntali čitamo o “potočićima žuto obojenim od zlatnog lotosova praha”. I tako su se godišnja doba nastavila odvijati s ljetom, kao što čovjek stupa u sve višu travu.

Tako se završila prva godina moga života u šumi, a druga godina bila joj je slična. Walden sam napokon napustio 6. rujna 1847.