Walden | Henry David Thoreau

ZVUCI

 

Ali dok se ograničavamo na knjige, makar one bile najprobranije i najklasičnije, te čitamo samo pojedine pisane jezike, koji su sami po sebi tek narječja i provincijalni, u opasnosti smo da zaboravimo jezik što ga sve stvari i zbivanja govore bez metafore, jedini koji je bogat i standardan. Mnogo se objavljuje, ali malo tiska. Zraka što struje kroz prozorski kapak više se nećemo sjećati kad kapak bude posve uklonjen. Nikakva metoda ni disciplina ne može nadomjestiti nužnost da se bude vječno budan. Što su predavanja iz povijesti, filozofije ili pjesništva, ma kako probrana bila, što je najbolje društvo ili najdivnija redovnost života u usporedbi s disciplinom neprestanog gledanja onoga što nam je gledati? Hoćeš li biti čitatelj, puki izučavatelj ili vidjelac? Iščitaj svoju sudbinu, vidi što je pred tobom i kroči u budućnost.

Tijekom prvoga ljeta nisam čitao knjige; okopavao sam grah. Štoviše, često sam činio i bolje. U neka doba nisam mogao sebi priuštiti da žrtvujem cvijet sadašnjeg trenutka bilo kakvom poslu, umnom ili ručnom. Volim da mi život ima široke margine. Katkad, za ljetnog jutra i nakon uobičajenoga kupanja, sjedio bih na svome osunčanom pragu od svitanja do podneva, zaneseno snatreći, sred borova, oraha i rujeva, u nepomućenoj samoći i spokoju, dok su ptice pjevale uokolo ili bešumno lepršale kroz kuću, dok me sunce što je dopiralo kroz moj zapadni prozor ili zvuk putničkih kola na dalekoj cesti ne bi podsjetili na protjecanje vremena. U tim sam razdobljima rastao kao kukuruz noću,(84) i bijahu ona mnogo bolja no ikakav rad rukama. Nije to bilo vrijeme oduzeto od moga života, nego toliki suvišak spram onoga što me inače dopadalo. Shvatio sam što istočnjaci razumiju pod kontemplacijom i odricanjem od djela. Većinom nisam mario kako prolaze sati. Dan je odmicao kao da mi olakšava neki posao; bijaše jutro, i gle, sada je večer, a nije učinjeno ništa spomena vrijedno. Umjesto da pjevam poput ptica, tiho sam se smiješio svojoj neprekidnoj sreći. Kao što je vrabac živkao sjedeći na orahu pred mojim vratima, tako sam se i ja oglašavao smijuljenjem ili prigušenim ćurlikanjem što ga je on mogao čuti iz moga gnijezda. Moji dani nisu bili dani u tjednu koji bi nosili biljeg nekog poganskog božanstva, niti su bili isjeckani na sate i rastočeni otkucajima ure; jer živio sam poput Indijanaca Purija, za koje kažu da “za jučer, danas i sutra imaju samo jednu riječ te da razliku u značenju izražavaju pokazujući unatrag za jučer, unaprijed za sutra i preko glave za tekući dan”.(85) Bila je to za moje sumještane puka dokonost, nema sumnje; ali da su ptice i cvijeće o meni sudili prema svojim mjerilima, ne bih se bio pokazao manjkavim.

Čovjek mora svoje prigode pronaći u sebi, istina je. Naravni dan veoma je spokojan i teško da će mu zamjeriti na lijenosti.

U svome sam načinu života, naspram onih koji su bili primorani izvan sebe tražiti razonodu, društvo i kazalište, imao barem tu prednost da mi je sam moj život postao razonodom i nikad nije prestajao biti nov. Bila je to drama s mnogo prizora i bez svršetka. Kad bismo uvijek doista zarađivali za život i uređivali svoj život prema posljednjem i najboljem načinu koji smo naučili, ne bi nas nikad morila dosada. Slijedi svoj genij iz dovoljne blizine i on će ti neizostavno svakoga sata pružati nove izglede. Vođenje kućanstva bilo je ugodna razbibriga. Kad mi je pod bio prljav ustao bih rano te, iznijevši sav namještaj vani na travu — pri čemu su postelja i njen okvir činili samo jednu stavku — poprskao vodom pod i posuo ga bijelim pijeskom iz jezera pa ga metlom izribao dok ne bi postao čist i bijel; a kad bi seljani podoručkovali, jutarnje bi sunce već dovoljno posušilo moju kuću da sam se mogao iznova u nju useliti, pa su moje meditacije bile gotovo neprekinute. Bilo je ugodno vidjeti sve moje pokućstvo na travi kako tvori malu hrpu nalik ciganskom zavežljaju, i moj tronožni stol s kojega nisam micao knjige, pero i mastilo kako stoji sred borova i oraha. Činilo se da im je i samima drago što su izišli te kanda im nije bilo po volji da ih se unese. Kadšto sam bio u kušnji da razapnem ceradu iznad njih i ondje sjednem. Vrijedilo je vidjeti kako sunce obasjava te stvari i čuti kako vjetar slobodno puše u njih; toliko zanimljivije većina poznatih predmeta izgleda napolju nego u kući. Ptica sjedi na obližnjoj grani, pod stolom raste smilje, a vitice kupina uvijaju im se oko nogu; uokolo su rasuti borovi češeri, kestenove čahure i lišće jagoda. Izgledalo je kao da su upravo tako ti oblici preneseni u naše pokućstvo, u stolove, stolce i krevetne okvire — jer su nekoć bili okruženi njima.

Moja je kuća bila na obronku, na samom rubu veće šume, usred mladoga gaja smolastih borova i oraha te na tridesetak metara od jezera prema kojemu je nizbrdo vodila uska staza. U mome prednjem dvorištu rasle su jagode, kupine i smilje, gospina trava i krčica, grmoliki hrastovi i divlje trešnje, borovnice i glicina. Potkraj svibnja divlja trešnja (Cerasus pumila) uresila bi rubove staze nježnim cvjetovima valjasto nanizanim u štitove oko kratkih stapki, koje bi ujesen otežale od krupnih i lijepih trešanja te popadale na sve strane u zrakastim vijencima. Kušao sam ih iz učtivosti prema prirodi, iako nisu bile osobito ukusne. Ruj (Rhus glabra) je obilno rastao oko kuće, probijajući se kroz nasip koji sam podignuo te je u prvoj sezoni narastao metar i pol ili dva. Njegov široki perjasti list bio je oku ugodan, premda neobičan. Veliki pupoljci koji su u kasno proljeće nicali iz suhog šiblja koje se činilo mrtvim, razvijali su se kao nekom čarolijom u ljupko zeleno i nježno granje promjera jednog palca; a ponekad, dok sam sjedio uz prozor — tako su nehajno rasli i teretili svoja slabašna koljenca — začuo bih svježu i nježnu granu kako odjednom pada poput lepeze na tlo, bez i daška vjetra, odlomljena vlastitom težinom. U kolovozu su velike nakupine bobica, koje u cvatu bijahu privlačile brojne divlje pčele, postupno poprimale svoju svijetlobaršunastu grimiznu boju te bi se pod težinom također povijale i slamale krhke udove.

Dok u ovo ljetno poslijepodne sjedim pokraj svoga prozora, jastrebovi kruže oko moje čistine; zrak se oglašava hujanjem divljih golubova, koji mi leteći udvoje i utroje presijecaju vidno polje ili pak nemirno sjede na granama bijelih borova iza moje kuće; jastrebac mreška staklastu površinu jezera i izvlači ribu; zerdav se iskrada iz močvare pred mojim vratima i hvata žabu uz obalu; šaš se povija pod težinom močvarica koje prhaju amo-namo; a u posljednjih pola sata čujem kloparanje željezničkih vagona, koje jenjava pa opet oživljava poput jarebičjeg lepeta, prevozeći putnike iz Bostona na selo. Jer nisam ja živio toliko izvan svijeta kao onaj momak kojega su, kako čujem, poslali nekom seljaku u istočnom dijelu gradića, no nije prošlo mnogo a on je pobjegao i vratio se kući, sav ofucan i željan doma. Nikad ne bijaše vidio tako beživotno i zabačeno mjesto; sav svijet je iščeznuo, ma ni zvižduka nisi mogao čuti! Sumnjam da sada u Massachusettsu ima takvog mjesta:

Odista, selo naše postade metom
Hitrih željezničkih strijela, a ponad
Spokojne ravni zvuk nas jedan taži — Concord.(86)

Fičburška pruga dodiruje jezero oko petsto metara južnije od moga boravišta. Do sela obično odlazim njenim nasipom te sam tom sponom takoreći povezan s društvom. S ljudima na teretnoj pruzi, koji prolaze cijelom dužinom ceste, mimoilazim se tako često te me pozdravljaju kao starog znanca i očito misle da sam tu zaposlen; a to i jesam. I ja bih rado popravljao prugu negdje u Zemljinoj orbiti.

Zvižduk lokomotive prodire u moju šumu ljeti i zimi, a zvuči poput kliktaja jastreba koji lebdi ponad dvorišta nekog seljaka, obavješćujući me da brojni nemirni gradski, ili pak pustolovni seoski trgovci iz drugog smjera, pristižu u okrug mjesta. Dok dolaze s jednog obzora, izvikuju upozorenje onima iz drugog da se sklone s pruge, što se katkad čuje u okrugu dvaju gradova. Evo, selo, stiže vaša roba, evo vaših namirnica, seljani! I nema nikoga tako neovisnog na svom imanju tko bi im mogao reći ne. A evo vama vaše isplate! čuje se povik iz seljakova grla; balvani nalik dugim ovnovima probijačima gibaju se trideset kilometara na sat prema gradskim zidinama, a s njima i dovoljno stolaca da na njih posjeda sva umorna i opterećena čeljad što unutar njih živi. Uz takvu silnu i štropotavu uljudnost selo predaje gradu stolac. Ogoljena su sva brda borovnica, sve livade brusnica zgrnute u grad. Gore stiže pamuk, dolje odlazi tkanina; gore stiže svila, dolje odlazi vuna; gore stižu knjige, ali dolje odlazi pamet koja ih piše.

Kad nabasam na lokomotivu koja se s povorkom vagona udaljuje poput planeta — ili radije poput kometa, jer promatrač ne zna hoće li uz takvu brzinu i takav smjer ikad opet posjetiti naš sustav, budući da joj putanja ne sliči zatvorenoj krivulji — s oblakom pare što se poput stijega vijori za njom u zlatnim i srebrnim viticama, nalik brojnim pahuljastim oblacima koje sam vidio kako visoko na nebu otvaraju svoju masu svjetlu — kao da će taj putujući polubog, taj tvorac oblaka, naskoro okititi svoj vlak livrejom sutonskog neba; kad čujem kako brdima odjekuje frktanje toga željeznog konja nalik grmljavini, kako zemlja podrhtava od njegovih kopita te kako iz nozdrva ispuhuje oganj i dim (ne znam kakvog će krilatoga konja ili vatrenog zmaja uklopiti u novu mitologiju), čini se kao da je zemlja sada dobila soj dostojan da na njoj živi. Kad bi sve bilo kao što se čini i kad bi ljudi radi plemenitih ciljeva pretvarali elemente u svoje sluge! Kad bi oblak koji se nadvija nad lokomotivom isparavao iz junačkih djela, ili kad bi bio blagotvoran kao oblak što lebdi iznad seljakovih polja, onda bi elementi i sama priroda radosno pratili ljude u njihovim poslovima i bili im svita.

Prolazak jutarnjih vagona promatram s istim osjećajem kao izlazak sunca, koji jedva da je redovitiji. Povorka njihovih oblaka koji se protežu daleko iza i uspinju sve više, odlazeći u nebesa dok vagoni odlaze u Boston, na minutu prekriva sunce i baca sjenu na moje udaljeno polje: nebeska povorka naspram koje je sićušna povorka vagona koja obgrljuje zemlju tek vršak koplja. Konjušar željeznoga konja ustao je rano u ovo zimsko jutro pod svjetlom zvijezda među planinama da nahrani i upregne svoga hata. Vatra je probuđena jednako rano da ga ispuni životnom toplinom i pokrene. Kad bi cijela ta rabota bila tako nedužna kao što je rana! Ako je snijeg dubok, privežu mu krplje pa divovskim plugom uzoru brazdu od planina do morske obale, u kojoj vagoni poput sijačice posiplju zemlju svom tom nemirnom čeljadi i robom u optjecaju kao sjemenom. Cijeloga dana ognjeni hat prelijeće zemlju, zaustavljajući se tek da mu se gospodar odmori, a njegov topot i prkosno rzanje bude me u ponoć, kad se u nekoj dalekoj šumskoj guduri suoči s elementima obloženim ledom i snijegom; a do svoje će staje dospjeti tek s jutarnjom zvijezdom, da bi još jednom krenuo na svoj put bez počinka i sna. Ili ga možda uvečer čujem kako u svojoj staji otpuhuje višak snage od toga dana, ne bi li opustio tetive te ohladio jetru i mozak u nekoliko sati željeznoga sna. Kad bi taj pothvat bio tako junački i zapovijedan kao što je razvučen i neumoran!

Duboko kroz osamljene šume na rubovima gradova, u koje je danju nekoć prodirao jedino lovac, u najmračnijoj noći odašilju zrake ti svjetlucavi saloni bez znanja svojih žitelja; sad zastaju na blistavoj postaji nekog naselja ili grada, gdje se okupilo društvo, sad u Zlokobnoj močvari,(87) strašeći sove i lisice. Polasci i odlasci vlakova sada su međaši u danu jednog sela. Odlaze oni i dolaze tako redovito i točno, a zvižduk im se čuje tako daleko, da seljaci po njima podešavaju satove, i tako jedna dobro vođena ustanova upravlja cijelom zemljom. Nisu li ljudi postali ponešto točniji otkako je izumljena željeznica? Ne govore li i ne razmišljaju na stanici brže nego nekoć u fijakerskom uredu? U ugođaju onog prvoga mjesta ima nečeg elektrizirajućeg. Zapanjuju me čudesa što ih je ono proizvelo: neki moji susjedi koji, bio bih predvidio jednom zauvijek, neće nikada tako hitro doći do Bostona, sada su u blizini kad se oglasi zvonce. Činiti nešto “u stilu željeznice” sada je krilatica; a vrijedi biti tako često i tako otvoreno upozoren od jedne sile da joj se uklonimo s puta. Nema u tom slučaju naređivanja pod prijetnjom smrtne kazne niti pucanja iznad glava svjetine. Izgradili smo takav usud, Atropos,(88) koji se nikad ne uklanja. (Neka to bude ime vašeg stroja.) Ljude se opominje da će u određeni sat i minutu te strelice biti odapete prema određenim stranama svijeta; no to se ne kosi ni s čijim poslom, a djeca idu u školu drugim putom. Utoliko nam je život odmjereniji. Svi smo tako naučeni biti Tellovim sinovima.(89) Zrak je pun nevidljivih strelica. Svaki put osim tvoga, put je sudbine. Stoga se drži svoga puta.

Ono što mi trgovinu čini bliskom njena je poduzetnost i smionost. Ne sklapa one ruke i ne moli se Jupitru. Vidim te ljude svakoga dana kako idu za svojim poslom s više ili manje hrabrosti i zadovoljstva, čineći više no što i sami slute, a zaposleni su možda i bolje no što bi bili mogli svjesno naumiti. Manje me dira junaštvo onih koji su se pola sata odupirali na bojišnici kod Buena Viste(90) od postojane i vedre srčanosti ljudi kojima je ralica za snijeg zimsko boravište, koji nemaju samo hrabrost od tri sata izjutra, koju je Bonaparte držao najrjeđom, nego čija hrabrost ne odlazi na počinak tako rano, koji idu spavati samo kad nevera utihne ili se mišičje njihova željeznog hata smrzne. Možda u ovo jutro Velikog snijega, koji i dalje bjesni i ljudima ledi krv u žilama, čujem prigušen zvuk zvonca njihove lokomotive iz guste magle njihova zaleđenog daha, koji objavljuje da vagoni dolaze, bez većeg kašnjenja, unatoč zabrani snježne mećave na sjeveroistoku Nove Engleske, i promatram orače prekrivene snijegom i mrazom dok im glave proviruju ponad odgrnjače koja ne obara tratinčice i gnijezda poljskih miševa(91) nego, uzmimo, gromade Sierra Nevade što zauzimaju vanjsko mjesto u svemiru.

Trgovina je neočekivano pouzdana i vedra, pozorna, pustolovna i neumorna. U svojim je metodama nadasve prirodna, daleko više no brojni fantastični pothvati i sentimentalni eksperimenti, i otuda njen jedinstveni uspjeh. Osvježim se i razgalim kad pokraj mene zaklopara teretni vlak te onjušim živež koja širi mirise od Long Wharfa pa sve do jezera Champlaina, podsjećajući me na strane predjele, koraljne grebene, indijske oceane, tropska podneblja i širinu globusa. Većma se osjetim građaninom svijeta pri pogledu na palmov list koji će idućega ljeta pokriti toliko lanenih novoengleskih glava, konoplju i ljuske kokosovih oraha iz Manille, staro vrvlje, jutene vreće, staro željezo i hrđave čavle. Ovaj tovar poderanih jedara čitljiviji je i zanimljiviji sada nego da ih prerade u papir i tiskane knjige. Tko može tako zorno ispisati povijest oluja kojima su odoljela kao te poderotine? One su probni otisci kojima nisu potrebne korekture. Evo drva iz šuma Mainea, koje zadnja bujica nije odnijela u more, a koje je poskupjelo za četiri dolara na tisuću zbog onoga što se jest otplavilo ili polomilo; bor, smreka, cedar — prve, druge, treće i četvrte kvalitete, još donedavna sve iste kvalitete, koji će se zaljuljati nad medvjedom, losom i sobom. Za njim se kotrlja prvoklasno vapno iz Thomastona, koje će doprijeti daleko među brda prije no što se ugasi. Pa bale krpa, svih boja i kakvoće, najniži stupanj do kojega se spuštaju pamuk i lan, konačni ishod odjeće — krojeva koji se više ne hvale, osim u Milwaukieju, kao ona raskošna roba, engleski, francuski ili američki uzorci, prugaste tkanine, muslin itd. — pokupljene odasvud, kako od pomodara tako i od sirotinje, da bude pretvoreno u papir jednobojni ili s tek pokojim preljevom, na kojemu će doista biti ispisane priče iz zbiljskog života, visokog i niskog, zasnovane na činjenicama! Ovaj zatvoreni vagon vonja po usoljenoj ribi: snažan je to novoengleski i trgovački miris koji me podsjeća na Grand Banks(92) i ribolovišta. Tko nije vidio usoljenu ribu, temeljito pripremljenu za ovaj svijet tako da je ništa ne može pokvariti te posramljuje i svetačku ustrajnost? Kojom možete pomesti ili popločati ulice, nacijepati triješće, a kočijaš se može iza nje zakloniti od sunca, vjetra i kiše; trgovac pak, kao što je jednom učinio neki konkordski trgovac, može je objesiti na vrata kao znak da je počeo raditi, dok njegov najstariji kupac na koncu više ne bude kadar sa sigurnošću reći je li to životinja, biljka ili mineral, pa ipak će biti čista kao snježna pahulja, a ako je se stavi u lonac i skuha, ispast će odlična sušena riba za subotnji objed. Zatim su tu španjolske kože, kojima su repovi sveudilj uvijeni i pod istim kutom uzdignuti kao i dok su goveda koja su ih nosila jurila južnoameričkim pampama — uzor je to svekolike tvrdokornosti koji jasno pokazuje kako su sve naše prirođene mane gotovo beznadne i neizlječive. Priznajem da, praktično govoreći, kad raspoznam pravu ćud nekog čovjeka, nemam nade da ću je promijeniti nabolje ili nagore na ovom stupnju postojanja. Kao što kažu istočnjaci: “Džukelin se rep može zagrijavati, pritiskati i savijati sponama, no i nakon upornoga dvanaestgodišnjeg truda zadržat će svoj prirodni oblik.” Jedini djelotvoran lijek za okorjelost takvih repova jest taj da se od njih napravi ljepilo, a vjerujem da se to s njima obično i čini, pa će onda ostati mirni i ravni. Evo bačve melase ili konjaka upućene Johnu Smithu iz Cuttingsvillea u Vermontu, koji uvozi robu za seljake pokraj svoje čistine, a sada možebit stoji nad svojom pregradom i razmišlja o tome koliko su posljednja uplovljavanja mogla utjecati na njegovu cijenu, govoreći ovoga časa svojim kupcima, kao što im je toga jutra rekao već dvadeset puta, da sljedećim vlakom očekuje prvorazrednu robu. Oglašeno je u Cuttingsville Timesu.

Dok te stvari dolaze gore, druge odlaze dolje. Upozoren fijukom, podižem pogled s knjige i vidim visok bor, posječen na dalekim sjevernim brdima, koji je preletio Zeleno gorje i Connecticut, u deset minuta poput strijele prohujao gradom te jedva da ga još vidi koje oko; on

bit će jarbolom
Velikog admiralskoga broda.(93)

I čuj sad! Evo stočnog vlaka koji zrakom nosi blago s tisuću bregova, iz obora, staja i torova, goniče goveda sa štapovima i pastire sred njihovih stada, umalo i planinske pašnjake, uskovitlane poput lišća što ga s planina otpuhuju rujanski vjetrovi. Zrak ispunjava mukanje teladi, blejanje ovaca i tiska volova, kao da promiče pastoralna dolina. Kada stari ovan predvodnik zazveči na čelu svojim zvoncem, planine doista poskakuju poput ovnova a brdašca poput janjadi. I vagon s goničima je tu, u sredini, sad već u ravnini s njihovim stadima, i oni se, iako ostadoše bez poziva, drže za svoje beskorisne štapove kao za službene oznake. Ali gdje su im psi? Za njih je to stampedo, izbačeni su iz ravnoteže, izgubili su njuh. Kanda ih čujem gdje laju iza Peterboro’ Hillsa ili sopću uza zapadni obronak Zelenoga gorja. Oni neće dočekati kraj pothvata. I sami su ostali bez poziva. Njihova vjernost i pronicavost sada su srozane. Pokunjeno će se odšuljati natrag u svoje kućice, ili će možda podivljati i sklopiti savez s vukom i lisicom. I tako je vaš pastoralni život prohujao mimo vas. No čuje se zvonce i ja se moram maknuti s pruge da propustim vagone;

Što je za me pruga?
Ne gledam koliko je duga
I gdje li završava.
Par kotlina ispunjava
Lastavica je nastava,
Pijesak se po njoj vihori
I kupina sočna zori,

ali ja je prelazim kao kolni put u šumi. Ne želim da mi oči obnevide i uši utrnu od njihova dima, pare i šištanja.

Sad kad su vagoni prošli a s njima i sav grozničavi svijet, kad ribe u jezeru više ne ćute njihovu tutnjavu, samiji sam nego ikad. U nastavku dugog poslijepodneva moja razmišljanja prekida možda tek slabašno kloparanje kočije ili zaprege na udaljenoj cesti.

Nedjeljom bih katkad čuo zvona — zvono Lincolna, Actona, Bedforda ili Concorda, kad je vjetar bio povoljan, tananu, milozvučnu i takoreći prirodnu melodiju dostojnu da je se uveze u divljinu. Na dostatnoj udaljenosti ponad šume taj zvuk poprima stanovit titravi bruj, kao da su borove iglice na obzoru strune na harfi što ih on prebire. Svi zvuci koji se čuju s najveće moguće udaljenosti stvaraju jedan te isti učinak, titranje sveopće lire, baš kao što međusloj atmosfere čini udaljeni zemaljski greben zanimljivim našim očima zbog modrine koju mu pridaje. U ovom je slučaju do mene dopro napjev što ga je ugodio zrak i koji već bijaše općio sa svakim listom i svakom iglicom u šumi, onaj djelić zvuka što su ga elementi uznijeli, modulirali i odjeknuli njime od dola do dola. Jeka je u stanovitoj mjeri izvoran zvuk, i u tome leži njena čarolija i draž. Nije to puko ponavljanje onoga što je u zvonjavi bilo vrijedno ponavljanja, nego dijelom i glas šume; iste one otrcane riječi i note, samo ih je ispjevala šumska nimfa.

Uvečer je udaljeno mukanje neke krave na obzorju onkraj šume zvučalo milo i skladno te bih ga isprva zamijenio za glasove stanovitih trubadura koji su mi kadšto izvodili podoknicu i koji možebit lutaju brdima i dolinama; no nisam ostajao neugodno razočaran kad bi se to ubrzo otegnulo u jeftinu i prirodnu glazbu krava. Ne želim biti podrugljiv, nego izraziti poštovanje prema pjevanju tih mladića, kada kažem da sam jasno razaznavao kako je ono srodno kravljoj glazbi, a u konačnici bijaše to jedan jedini izričaj prirode.

U sedam i pol, tijekom jednog dijela ljeta, nakon što bi prošao večernji vlak, kozodoji su redovito pola sata pojali svoju večernjicu sjedeći na panju do mojih vrata ili na sljemenu kuće. Počeli bi pjevati gotovo s točnošću sata, unutar pet minuta u određeno vrijeme u odnosu na zalazak sunca, svake večeri. Imao sam rijetku priliku upoznati se s njihovim navikama. Katkad bih ih začuo četiri ili pet odjednom u raznim dijelovima šume, slučajno bi jedan bio za takt iza drugoga, a bijahu mi toliko blizu da sam razabirao ne samo kvocaj nakon svake note, nego često i ono jedinstveno zujanje nalik muhi u paukovoj mreži, samo srazmjerno glasnije. Ponekad bi jedan od njih kružio i kružio oko mene na koji metar udaljenosti, kao sapet uzicom, vjerojatno onda kad bih se našao u blizini njegovih jaja. Pjevali su u intervalima kroz cijelu noć, a netom prije i oko zore bijahu milozvučni kao uvijek.

Kada druge ptice miruju, sove ušare preuzimaju pjesmu, kao narikače svoju drevnu žalopojku. Njihov sablasni krik odista je bendžonsonovski.(94) Mudre ponoćne vještice! Nije to bezazleni i nezgrapni “cuvik-cuvik” pjesnikâ, nego, bez šale, najsvečaniji grobljanski napjev, uzajamno tješenje ljubavnika samoubojica koji se u lugovima pakla prisjećaju boli i naslada nadzemaljske ljubavi. Pa ipak volim čuti kako njihove jadikovke i žalosni odgovori trepere rubom šume, podsjećajući me katkad na glazbu i ptice što pjevaju; to kao da je tamna i suzna strana glazbe, žali i uzdasi koji bi rad se ispjevali. One su sablasti, niske sablasti i sjetne slutnje palih duša koje su nekoć u ljudskom obličju mjesečarile zemljom i činile mračna djela te sada ispaštaju grijehe žalobnim himnima ili jadikovkama na poprištu svojih prijestupa. Pružaju mi nov osjećaj raznolikosti i mogućnosti one prirode koja nam je zajedničko stanište. Uhuuu da bar se nikad ne rodiiih! uzdiše jedna na ovoj strani jezera i u nemirnom očaju kruži do nekog novog odmorišta na sivim hrastovima. A onda sa suprotne strane drhtavom iskrenošću odjekuje da bar se nikad ne rodiiih! dok iz dubine linkolnskih šuma dopire slabašno rodiiih!

Podoknicu mi je izvodila i jedna huktava sova. Iz blizine vam se moglo učiniti da je to najsjetniji zvuk u prirodi, kao da njime hoće u svojem zboru dati stereotip i ustaliti samrtni hropac nekog ljudskog bića — bijedan, slab ostatak smrtnosti koji je ostavio nadu za sobom i zavija poput životinje, ali ljudskim jecajima na ulasku u tamnu dolinu, čiju jezivost dodatno pojačava neka klokotava milozvučnost — zatječem se gdje započinjem glasovima kl kad je pokušam oponašati — što izražava duh koji je dosegnuo želatinozni, pljesnivi stupanj u umrtvljivanju svake zdrave i srčane misli. Podsjetilo bi me to na vukodlake, idiote i luđačko zavijanje. Ali iz dubine šume jedna sad odgovara napjevom što ga rastojanje čini doista milozvučnim — hu hu hu, huru hu; a taj je uistinu mahom izazivao samo ugodne asocijacije, bilo da sam ga čuo danju ili noću, ljeti ili zimi.

Raduje me što postoje sove. Neka one umjesto ljudi izvode idiotsko i mahnito hukanje. Taj zvuk čudesno priliči močvarama i sutonskim šumama koje dnevna svjetlost ne obasjava te nagovješćuje golemu i nerazvijenu prirodu koju ljudi nisu prepoznali. Predstavljaju one goli sumrak i nezadovoljene misli što ih svi imaju. Cijeloga dana sunce je obasjavalo površinu neke divlje močvare, gdje sa smreke vise mahovinasti lišajevi, u visini kruže mali jastrebovi, sjenica šušketa među zimzelenom, a u podnožju se šuljaju prepelica i zec; ali sada sviće zlogukiji i priličniji dan dok se drukčiji soj stvorenja budi da ovdje izrazi smisao prirode.

Kasno uvečer čuo bih udaljeno kloparanje kola preko mostova — taj se zvuk noću čuo dalje od gotovo bilo kojeg drugog — lajanje pasa i kadšto iznova mukanje neke neutješne krave u dalekoj staji. U međuvremenu je cijela obala odzvanjala trubljenjem žaba rikača, jedrih duhova starih pilaca i vinopija, sveudilj nepokajanih, koji pokušavaju otpjevati kanon u svome Stigijskom(95) jezeru — ako mi nimfe Waldena oproste na takvoj usporedbi, jer premda ondje trava gotovo i nema, ima žaba — a koji bi rado očuvali vesele regule svojih gozbenih trpeza, premda im je glas postao promukao i svečano ozbiljan, podrugujući se veselju, a vino je izgubilo okus i postalo tek napitkom što im nadimlje trbušine pa slatka opijenost nikad ne utapa sjećanje na prošlost, nego donosi samo zasićenost, bubrenje i nadutost. Njihov glavni starješina, s bradom na srcolikom listu koji njegovoj slinavoj gubici služi kao ubrus, pod ovom sjevernom obalom otpija dubok gutljaj nekoć prezrene vode pa šalje vrč dalje uz uzvik rega, rega, rega! i nato odmah iz nekog udaljenog zatona stiže preko vode odjek iste lozinke, gdje je sljedeća po starosti i obujmu otpila svoju mjeru; a kad je taj obred obišao svu obalu, meštar ceremonijala zadovoljno uzvikuje: rega! pa sve jedna za drugom ponavljaju isto, sve do najmanje nadute, najšupljikavije i najmlohavije, da ne bude greške; potom pehar iznova kruži sve dok sunce ne rasprši jutarnju maglu, a samo starješina još nije pod jezerom, nego s vremena na vrijeme zaludno zatrubi rega pa zastane radi odgovora.

Nisam siguran jesam li sa svoje čistine ikad čuo kukurijekanje pijetla te sam pomišljao kako bi vrijedilo držati kokota samo radi njegove glazbe, kao pticu pjevicu. Glasanje toga nekoć divljeg indijanskog fazana svakako je najosebujnije u ptičjem svijetu, i kad bi ga bilo moguće udomaćiti a da se ne pripitomi to bi ubrzo postao najslavniji zvuk naših šuma, koji bi nadvisivao gakanje guske i hukanje sove; a zamislite onda kokošje kokodakanje kako ispunjava stanke kada trublje njihovih gospodara miruju! Ne čudi što je čovjek tu pticu pridodao svome domaćem blagu — da i ne govorimo o jajima i batcima. Šetati u zimsko jutro šumom što obiluje tim pticama, njihovom rodnom šumom, i čuti divlje kokote kako kukuriču na stablima, jasno i resko diljem zemlje što odzvanja, prigušujući slabije glasanje drugih ptica — pomislite samo! Cijeli bi se narodi uzbunili. Tko onda ne bi ustajao rano, i to sve ranije svakim danom svoga života, dok ne bi postao neizrecivo zdrav, bogat i mudar? Glasanje te tuđe ptice pjesnici svih zemalja slave uz bok s glasanjem svojih domaćih pjevica. Sva su podneblja u suglasju s odvažnim Pijevcem. On je domorodniji i od samih starosjedilaca. Zdravlje mu je vazda dobro, pluća krepka, duh nikad mlitav. Njegov glas budi čak i mornara na Atlantiku i Pacifiku; ali njegov reski zvuk mene nikad nije budio iz drijemeža. Nisam držao psa, mačku, kravu, svinju ni kokoši, pa biste rekli da mi je manjkalo domaćih zvukova; niti bućkalice za maslac, niti kolovrata, ni šištanja čajnika niti dječje vike da pruži utjehu. Staromodan bi čovjek već izgubio razum ili umro od dosade. Čak ni štakora na zidu, jer njih je istjerala glad, ili bolje kazano nikad nisu ni bili namamljeni — samo vjeverice na krovu i ispod poda, kozodoj na sljemenu, šojka što kriči pod prozorom, zec ili svizac ispod kuće, ćuk ili ušara iza nje, jato divljih gusaka ili gnjurac koji se smije na jezeru i lisica što noću štekće. Čak ni ševa ili vuga, te blage plantažne ptice, nisu nikad posjetile moju čistinu. Nit’ pijetlova da kukuriču nit’ kokoši da kokodaču u dvorištu. Nikakva dvorišta! Tek neograđena priroda koja ti seže do samoga praga. Mlada šuma raste ti pod prozorima, a divlji ruj i vitice kupina probijaju u podrum; jedri smolasti borovi taru se i škripe o šindru zbog manjka prostora, a korijenje im dopire skroz ispod kuće. Umjesto zaklopca ili kapka što bi ga otpuhao vjetar — za ogrjev služi bor odvaljen ili iščupan s korijenjem iza kuće. Umjesto nepostojeće staze prema vratima prednjeg dvorišta za Velikog snijega — nikakvih vrata, ni prednjeg dvorišta, ni puta prema civiliziranom svijetu!

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.