Walden | Henry David Thoreau

ZAKLJUČAK

 

Bolesnicima liječnici mudro preporučuju promjenu zraka i krajolika. Hvala nebesima, ovdje nije cijeli svijet. U Novoj Engleskoj ne raste divlji kesten, a i američki drozd se ovdje rijetko čuje. Divlja guska veći je kozmopolit nego mi; ona doručkuje u Kanadi, objeduje u Ohiju a za večeru se kiti u nekom močvarnom rukavcu na jugu. Čak i bizon donekle ide ukorak s godišnjim dobima, brsteći pašnjake Colorada dok zelenija i slađa trava oko Yellowstonea ne stane čekati na nj. Pa ipak mislimo da su, ako se plotovi poruše a kameni zidovi nagomilaju na našim imanjima, našem životu nadalje postavljene granice a sudbine nam odlučene. Doista, ako vas odaberu za gradskog službenika, ovoga ljeta ne možete otići u Ognjenu zemlju; ali možete ipak završiti u zemlji paklenog ognja. Svemir je širi od naših nazora o njemu.

Trebali bismo, međutim, češće gledati preko palubne ograde našega plovila, poput znatiželjnih putnika, a ne putovati kao glupavi mornari češljajući kučinu. Druga strana globusa samo je dom onoga s kojim se dopisujemo. Naše je putovanje tek plovidba u širokom krugu, a liječnici prepisuju lijekove samo za kožne bolesti. Netko hita u južnu Afriku u potjeru za žirafama, ali to sigurno nije divljač za kojom zapravo smjera. Koliko bi dugo, molim vas, neki čovjek lovio žirafe da može? Šljuke i bene također mogu pružiti rijetku zabavu; ali vjerujem da bi plemenitiji ulov bio ustrijeliti sebe sama.

Otkrit ćeš, usmjeriv unutra oko,
Tisuću predjela u svom umu duboko
Još neotkritih. Proputuj ih i stekni znanja
Stručna o kozmografiji svog imanja.(230)

Što predstavlja Afrika — što predstavlja Zapad? Nije li naša nutrina bijelo mjesto na zemljovidu? Makar se pokazala crnom, poput obale, kad bude otkrivena. Je li izvor Nila, Nigera ili Mississippija, ili pak sjeveroistočni prolaz oko ovoga kontinenta(231) ono što želimo pronaći? Jesu li to problemi koji se najvećma tiču čovječanstva? Je li Franklin(232) jedini čovjek koji se izgubio te ga njegova supruga tako gorljivo traži? Zna li g. Grinnell(233) gdje je on sam? Budite radije Mungo Park, Lewis, Clarke i Frobisher(234) vlastitih rijeka i oceana; istražite vlastite više širine — uz tovare usoljenog mesa da vas održi na životu, ako je potrebno; a prazne limenke slažite kao znak nebu pod oblake. Je li usoljeno meso izumljeno samo radi očuvanja mesa? Ne, budite Kolumbo za cijele nove kontinente i svjetove u sebi, otvarajte nove kanale, ne trgovine nego misli. Svaki čovjek gospodar je područja naspram kojega je zemaljsko carstvo tek sićušna državica, greben ostao od leda. Ima ipak domoljuba koji nemaju samopoštovanja te žrtvuju veće manjemu. Oni ljube tlo koje tvori njihove grobove, a nemaju osjećaja za duh koji možda još udahnjuje život njihovoj glini. Patriotizam je crv u njihovim glavama. Koji je bio smisao one istraživačke ekspedicije na Južnome moru,(235) sa svom tom paradom i troškovima, doli neizravno priznavanje činjenice da postoje kontinenti i mora u moralnom svijetu kojima je svaki čovjek jedna prevlaka ili uvala, a koja on ipak nije istražio, doli da je lakše ploviti tisućama milja kroz hladnoću, oluje i među ljudožderima, u vladinom brodu, s pet stotina ljudi i dječaka na pomoći, nego istražiti osobno more, Atlantik i Pacifik vlastite samoće.

Erret, et extremos alter scrutetur Iberos.
Plus habet hic vitae, plus habet ille viae.

Nek lutaju i ispituju tuđinske Australce.
Meni više Boga, njima pak više puta.(236)

Ne vrijedi obići svijet da bi se pobrojale mačke u Zanzibaru.(237) No činite makar i to dok ne uzmognete bolje, i možda pronađete neku “Symmesovu rupu”(238) kroz koju ćete napokon doprijeti do nutrine. Engleska i Francuska, Španjolska i Portugal, Zlatna obala i Obala robova, svi izlaze na to privatno more, ali nijedna njihova barka nije se otisnula dotle da izgubi obalu iz vidika, iako je to bez sumnje izravan put prema Indiji. Ako hoćete naučiti govoriti svim jezicima i prilagoditi se običajima svih naroda, ako hoćete putovati dalje no svi putnici, udomaćiti se u svim podnebljima i nagnati Sfingu da razbije glavu o kamen, samo se pokorite savjetu starog filozofa i “istražite sebe sama”. Za to je potrebno oko i odlučnost. Samo poraženi i dezerteri odlaze u ratove, kukavice koji bježe i uvojačuju se. Krenite sada onim najdaljim zapadnim putom, koji ne zastaje na Mississippiju ili Tihom oceanu, koji ne smjera k nekoj istrošenoj Kini ili Japanu, nego vodi izravno kao tangenta do ove sfere, ljeti i zimi, danju i noću, u zalazak sunca, mjeseca a na koncu i same zemlje.

Navodno se Mirabeau(239) odao drumskom razbojništvu “da utvrdi koliko je odlučnosti potrebno da se čovjek formalno suprotstavi najsvetijim zakonima društva”. Izjavio je da “vojniku koji se bori u stroju ne treba niti upola toliko odvažnosti kao razbojniku” — “da čast i vjera nikad nisu stajali na putu promišljene i čvrste odlučnosti”. Bijaše to muževno, koliko je do ovoga svijeta; pa ipak dokono, ako ne i očajnički. Razboritiji čovjek zatekao bi se dovoljno često “formalno suprotstavljen” onome što se drži “najsvetijim zakonima društva”, i to putem pokornosti još svetijim zakonima, te bi tako iskušao svoju odlučnost a da ne skreće s puta. Nije na čovjeku da se na takav način postavlja prema društvu, nego da zadrži stav kakav već ima pokoravajući se zakonima svoga bića, koji se nikad neće suprotstaviti pravednoj vlasti, ako na takvu kojim slučajem naiđe.

Šumu sam napustio s jednako dobrim razlogom s kojim sam u nju i došao. Možda mi se činilo da mi je ostalo proživjeti još nekoliko života, pa nisam mogao izdvojiti više vremena za taj. Neobično je kako lako i nesvjesno upadamo u određenu kolotečinu i utiremo sebi utvrđenu stazu. Nisam još živio ondje ni tjedan dana a već su mi stopala utabala put od vrata do jezera; i premda je prošlo pet ili šest godina otkako sam stupao njime, još je uvijek posve razaznatljiv. Istina, bojim se da su drugi možebit udarili njime i tako pomogli da ostane utaban. Zemljina je površina meka i prijemčiva za otiske ljudskih stopala, a tako je i sa stazama kojima putuje um. Kako li su onda zacijelo istrošeni i prašnjavi glavni putovi ovoga svijeta, kako duboke kolotečine predaje i prilagođenosti! Nisam želio putovati u kabini, nego ispred jarbola i na palubi svijeta, jer sam ondje najbolje mogao vidjeti mjesečinu među gorjem. Sada ne želim silaziti u potpalublje.

U svome sam pokusu naučio barem sljedeće: ako netko s pouzdanjem napreduje u smjeru svojih snova i teži živjeti životom što ga je zamislio, doživjet će uspjeh kakav se u običnim časovima ne očekuje. Neke će stvari ostaviti za sobom, prijeći će nevidljivu granicu; novi, sveopći i slobodniji zakoni počet će se uspostavljati oko njega i u njemu; ili će se stari zakoni rastegnuti i protumačiti u liberalnijem smislu njemu u prilog, pa će živjeti uz ovlaštenje višeg reda bićâ. U mjeri u kojoj bude pojednostavnio svoj život, zakoni univerzuma doimat će se manje složenima a samoća neće biti samoća, niti siromaštvo siromaštvo, niti slabost slabost. Ako ste gradili kule u zraku, vaš posao nije nužno izgubljen; ondje i trebaju biti. Sada im položite temelje.

Smiješan je zahtjev što ga postavljaju Engleska i Amerika, da trebate govoriti tako da vas razumiju. Tako ne rastu ni ljudi ni gljive. Kao da je to važno i kao da nema dovoljno onih koji će vas razumjeti i bez njih. Kao da priroda može poduprijeti samo jedan red razumijevanja, kao da ne može održavati i ptice i četveronošce, leteća jednako kao i puzeća bića, i kao da su kuš i oj, koje i vol može razumjeti, najbolji engleski. Kao da je samo glupost sigurna. Najvećma se bojim da moj izričaj ne bude dovoljno ekstra-vagantan,(240) da ne odluta dovoljno daleko onkraj uskih granica moga svagdanjeg iskustva i tako ne bude primjeren istini u koju sam se uvjerio. Ekstravagancija! To ovisi o tome kako ste ograđeni. Bivol koji se seli i traži nove pašnjake na drugim širinama nije ekstravagantan kao krava koja u vrijeme mužnje prevrće vedro, preskače ogradu i juri za svojim teletom. Želim govoriti negdje izvan granica, kao čovjek u trenutku buđenja ljudima u njihovim trenucima buđenja, jer uvjeren sam da ne mogu dovoljno pretjerati da bih položio temelj istinskom izrazu. Tko se, kad je čuo neki napjev, pobojao da će ikada više govoriti ekstravagantno? U pogledu budućeg ili mogućeg, trebali bismo živjeti posve opušteno i unaprijed neodređeno, da nam obrisi s te strane budu mutni i magloviti, kao što naše sjene otkrivaju neko neosjetno isparavanje prema suncu. Nepostojana istina naših riječi trebala bi neprestano odavati neprikladnost preostalog iskaza. Njihova se istina smjesta prevodi; ostaje samo njen doslovni spomenik. Riječi što izražavaju našu vjeru i pobožnost nisu konačne, pa ipak su višim naravima smislene i miomirisne kao tamjan.

Zašto se uvijek spuštati na svoje najtuplje opažaje i hvaliti to kao zdrav razum? Najzdraviji razum je razum usnulih ljudi, koji oni izražavaju hrkanjem. Kadšto smo skloni svrstati one u kojih je pamet i pol uz bok onima polovične pameti, jer uvažavamo samo trećinu njihove pameti. Neki bi našli manu i u jutarnjem rumenilu, ako bi ikad ustali dovoljno rano. “Tvrde”, kako čujem, “da Kabirovi stihovi imaju četiri različita smisla: privid, duh, um i egzoterični nauk Vedâ”,(241) ali u ovom dijelu svijeta smatra se osnovom za prigovor ako nečije pisanje dopušta više od jednog tumačenja. Dok Engleska nastoji naći lijek truljenju krumpira,(242) zar nitko neće uznastojati liječiti truljenje mozga, koje je toliko raširenije i pogubnije?

Držim da nisam nerazgovijetan, ali bio bih ponosan kad se u tom pogledu ne bi na mojim stranicama našlo manjkavosti pogubnije od leda na Waldenu. Južnjački kupci prigovarali su njegovu plavetnilu, koje je dokaz njegove čistoće, kao da je blatnjav, i radije su birali led iz Cambridgea, koji je bijel, ali ima okus po travuljini. Čistoća koju ljudi vole kao magla je što opasuje zemlju, a ne kao modri eter onkraj tog omotača.

Neki nam pune uši time kako smo mi Amerikanci, a i današnji ljudi uopće, intelektualni patuljci naspram drevnih, pa čak i elizabetanaca. Ali koji je smisao toga? Živi pas bolji je od mrtvog lava.(243) Zar će se čovjek objesiti zato što pripada rasi pigmeja a nije najveći pigmej koji može biti? Neka svatko gleda svoja posla i nastoji biti kakav je i stvoren.

Zašto bismo tako očajnički hitali k uspjehu i laćali se takvih očajničkih pothvata? Ako čovjek ne drži korak sa svojim druzima, možda je to stoga što čuje drugačijeg bubnjara. Neka stupa uz glazbu koju čuje, kojega god takta i koliko god udaljena bila. Nije važno da sazre brzinom jabuke ili hrasta. Zar da svoje proljeće pretvori u ljeto? Ako stanja stvari za koje smo sazdani još nema, što će nam zbilja koja ga nadomješta? Nećemo se nasukati na jalovu zbilju. Zar ćemo se mučiti da iznad sebe podignemo nebo od plavog stakla, a onda, kad ono bude završeno, zuriti u pravo nezemaljsko nebo daleko u visinama, kao da onoga prvog niti nema?

Živio jednom u gradu Kuruu umjetnik sklon težiti savršenstvu. Jednoga dana pade mu na um izraditi žezlo. Prosudivši da je u nesavršenom djelu jedan od sastojaka vrijeme, a da u savršeno djelo vrijeme ne ulazi, rekao je sebi: bit će savršeno u svakom pogledu, makar cijeloga života ne radio ništa drugo. Smjesta se uputio u šumu da potraži drvo, odlučan u tome da žezlo ne smije biti načinjeno od neprikladne građe; i dok je tako tragao i odbacivao prut za prutom prijatelji su ga postupno ostavljali, jer su u svome poslu starili i umirali, ali on nije ostario ni za tren. Usmjerenost prema jednom cilju, odlučnost i uzvišena predanost obdarile su ga bez njegova znanja vječnom mladošću. Budući da se nije pogađao s vremenom, ono mu se sklanjalo s puta te je samo izdaleka uzdisalo što ga ne može svladati. Prije nego što je pronašao u svakom pogledu pogodan trupac grad Kuru pretvorio se u časnu ruševinu, a on je sjeo na jedan od njegovih brežuljaka da izguli svoj štap. Prije no što mu je dao pravi oblik dinastija Kandahara približila se kraju te je on vrškom štapa u pijesku ispisao ime posljednjega iz toga roda pa nastavio sa svojim poslom. Kad je izravnao i ulaštio žezlo, Kalpa više nije bila polarna zvijezda; a prije no što je na nj nataknuo prsten a vrh mu ukrasio dragim kamenjem, Brahma se već mnogo puta probudio i usnuo. Ali zašto se zadržavam spominjući sve to? Kad je učinio posljednji potez na svome djelu, ono se pred očima zapanjenog umjetnika rastvorilo u najkrasnije od svih Brahminih stvorenja. Praveći žezlo on je sazdao nov sustav, svijet cjelovitih i skladnih razmjera u kojemu su, premda su stari gradovi i dinastije iščeznuli, na njihovo mjesto došli još krasniji i velebniji. I sada je po gomili svježeg iverja pod nogama vidio da je, za njega i njegovo djelo, prijašnje protjecanje vremena bilo tlapnja i da nije proteklo više vremena no što je potrebno jednoj jedinoj iskri iz Brahmina mozga da padne i zapali kresivo smrtnoga mozga. Građa je bila čista i njegova umjetnost bila je čista; kakav je mogao biti ishod doli čudesan?

Nijedno lice koje možemo dati nekoj tvari neće nam naposljetku poslužiti tako dobro kao istina. Samo se ona dobro drži. Većinom nismo ondje gdje jesmo, nego u krivom položaju. Zbog slabosti svoje naravi mi pretpostavimo neko stanje, unesemo se u nj pa se nađemo istodobno u dva stanja te nam je dvostruko teže iskobeljati se. U sabranim trenucima obaziremo se samo na činjenice, na stanje kakvo jest. Kažite ono što imate kazati, a ne ono što biste trebali. Svaka istina je bolja od varke. Kotlokrpu Toma Hydea upitali su na vješalima ima li što reći. “Kažite krojačima”, rekao je, “da se sjete napraviti čvor na koncu prije prvog uboda.” Molitva njegova druga pala je u zaborav.Koliko god vam život bio bijedan, suočite se s njim i živite ga; ne uklanjajte mu se i ne ocrnjujte ga. Nije on toliko loš kao vi. Izgleda najbjednije kad ste vi najbogatiji. Zanovijetalo će i raju imati što prigovoriti. Ljubite svoj život, kako god jadan bio. Možda ćete doživjeti pokoji ugodan, ushitan, veličajan sat, čak i u ubožnici. Prozori na domu za siromahe zrcale sunce na zalasku jednako blistavo kao i bogataševe odaje; snijeg pred njegovim vratima u proljeće se topi jednako brzo. Ne vidim zašto spokojan duh ne bi ovdje mogao živjeti jednako zadovoljno i radosnih misli kao i u palači. Često mi se čini da gradski siromasi provode najneovisniji život od sviju. Možda su naprosto dovoljno veliki da primaju bez zlih slutnji. Većina misli kako im je ispod časti da ih grad uzdržava, ali češće se događa da im nije ispod časti uzdržavati se nepoštenim sredstvima, što bi trebalo biti nečasnije. Uzgajajte siromaštvo kao vrtnu biljku, poput mudraca. Ne zamarajte se odviše nabavkom novih stvari, bilo odjeće ili prijatelja. Izvrnite stare; njima se vratite. Ne mijenjaju se stvari, mi se mijenjamo. Prodajte svoju odjeću i zadržite svoje misli. Bog će se pobrinuti da vam ne uzmanjka društva. Kad bih svakoga dana bio sveden na ugao tavana, kao pauk, svijet oko mene bio bi jednako velik dokle god bih imao svoje misli. Filozof je kazao: “Vojsci od triju divizija možete oteti generala i tako je dovesti u pomutnju; ni najpodlijem i najprostijem čovjeku ne možete oduzeti misao.”(244) Nemojte tako gorljivo težiti tome da se razvijate, da se potčinjavate brojnim utjecajima koji će se vama poigravati; sve je to rasipanje. Smjernost poput tame razotkriva nebeska svjetla. Sjene siromaštva i niskosti skupljaju se oko nas, “i gle! stvoreni svijet širi nam se pred očima”.(245) Često nas se podsjeća da, ako bi nam podarili i Krezovo bogatstvo, naši ciljevi moraju ostati isti, a bitno ista moraju ostati i naša sredstva. K tome, ako vam je domašaj ograničen neimaštinom, ako primjerice ne možete kupovati knjige i novine, istom ste svedeni na najznačajnija i najvitalnija iskustva; primorani ste raditi s materijalom koji daje najviše šećera i najviše škroba. Život je najslađi uz kost. Štiti vas se od besposlice. Nijedan čovjek ne gubi na nižoj razini zbog velikodušnosti na višoj. Suvišno bogatstvo može kupovati samo suvišnosti. Novac nije nužan da bi se kupile potrepštine za dušu.

Živim u kutu olovnog zida, u čiji je sastav uliveno malo slitine za zvona. Često mi za podnevnog počinka do ušiju dopre tintinnabulum(246) izvana. To je buka mojih suvremenika. Susjedi mi govore o pustolovinama s glasovitom gospodom i damama, o uglednicima koje su upoznali za večerom, no takve stvari me ne zanimaju više no sadržaj Daily Timesa. Zanimanje i razgovor vrte se mahom oko odjeće i manira; ali guska je guska, kako god je odjenuli. Govore mi o Kaliforniji i Teksasu, o Engleskoj i Indiji, o cij. gosp… iz Georgije ili Massachusettsa, redom o prolaznim i nestalnim pojavama, dok mi ne dođe da iskočim iz njihova dvorišta poput onog mamelučkog bega.(247) Uživam ići svojim putem — ne stupati u povorci sred raskoši i sjaja, na upadljivom mjestu, nego hodati ukorak s Graditeljem svemira, ako smijem — ne živjeti u ovom nemirnom, živčanom, uskomešanom, ispraznom devetnaestom stoljeću, nego stajati ili sjediti zamišljeno dok ono prolazi. Što to ljudi slave? Svi su u nekom organizacijskom odboru i svakoga sata očekuju nečiji govor. Bog je samo trenutačni predsjednik, a Webster(248) njegov govornik. Volim odmjeravati, smještati se, naginjati onome što me najsnažnije i najpravičnije privlači — ne vješati se o polugu na vagi i nastojati težiti manje — ne pretpostavljati neko stanje, nego prihvaćati stanje koje jest; putovati jedinom stazom kojom umijem i na kojoj mi se nikakva sila ne može oduprijeti. Ne pričinja mi zadovoljstvo podizati luk prije no što sam položio čvrst temelj. Nemojmo se igrati na tankom ledu. Svugdje postoji čvrsto dno. Čitamo kako je neki putnik upitao dječaka ima li močvara pred njim čvrsto dno. Dječak je odvratio da ima. Ali konj je začas zaglibio sve do kolana pa on reče dječaku: “Nisi li mi rekao da ova bara ima čvrsto dno?” “I ima”, otpovrne ovaj, “ali vi još niste stigli ni do pola puta.” Tako je i s močvarama i živim pijeskom društva; ali onaj tko to zna već je stari momak. Dobro je samo ono što se pomisli, kaže ili učini u određenom rijetkom stjecaju prilika. Ne želim biti od onih koji će budalasto zabijati čavao u same letve ili žbuku; takva bi me rabota noćima držala budnim. Dajte mi čekić i dopustite da napipam utor. Nemojte ovisiti o kitu. Zabijte čavao do kraja pa ga ukliještite tako svojski da se noću možete probuditi i zadovoljno pomisliti na svoj posao — posao pri kojemu se nećete posramiti zazvati Muzu. Tako će vam Bog pomoći, i samo tako. Svaki zabijeni čavao trebao bi biti još jedna zakovica u stroju svemira, a vi onaj koji obavlja posao.

Radije no ljubav, novac, slavu, dajte mi istinu. Sjedio sam za stolom gdje je bilo hrane i vina u izobilju, a i usluga bijaše na visini, ali iskrenosti i istine nije bilo te sam gladan napustio negostoljubivu trpezu. Gostoprimstvo je bilo hladno kao led. Pomislih kako im nije potreban led da ih zamrzne. Govorili su mi o starosti vina i toj čuvenoj berbi, ali ja sam razmišljao o starijem, mlađem i čistijem vinu iz slavnije berbe koje oni nisu imali niti su ga mogli kupiti. Stil, kuća, zemljište i “zabava” meni ne znače ništa. Posjetio sam kralja, ali on me ostavio da čekam u predvorju i ophodio se kao čovjek nesposoban za gostoprimstvo. U mome kraju bio je neki čovjek koji je živio u šupljem stablu. Njegovo je ponašanje bilo uistinu kraljevsko. Bio bih bolje učinio da sam posjetio njega.

Dokle ćemo sjediti na svojim trijemovima držeći se dokonih i ustajalih vrlina koje bi svaki posao učinile bespredmetnim? Kao da imamo početi dan paćeništvom i unajmiti čovjeka da nam okopava krumpir, a poslijepodne prakticirati kršćansku krotkost, milosrđe i dobrotu s predumišljajem! Pomislite na kinesku gordost(249) i ustajalu samodopadnost čovječanstva. Ovaj je naraštaj pomalo sklon čestitati samomu sebi na tome što je posljednji iz glasovite loze, a u Bostonu, Londonu, Parizu i Rimu, razmatrajući svoje davno podrijetlo, zadovoljno govori o svome napretku u umjetnosti, znanosti i književnosti. Tu su zapisnici filozofskih društava i javni hvalospjevi Velikanima! To dobri Adam snatri o vlastitoj kreposti. “Da, počinili smo dobra djela i ispjevali božanske pjesme koje nikad neće umrijeti” — to jest, dokle god ih mi budemo pamtili. A učena društva i velikani Asirije — gdje su oni? Kakvi li smo mi to mlađahni filozofi i eksperimentalisti! Nijedan među mojim čitateljima još nije proživio cjelovit ljudski život. Možda su ovo tek proljetni mjeseci u životu vrste. Ako smo doživjeli sedmogodišnji svrab, u Concordu još nismo vidjeli sedamnaestogodišnjeg skakavca.(250) Upoznali smo samo opnu globusa na kojemu živimo. Nismo zaronili dva metra ispod površine niti skočili toliko iznad nje. Ne znamo gdje smo. Usto, gotovo polovicu svoga vremena čvrsto spavamo. Pa ipak, smatramo se mudrima i imamo uspostavljeni poredak na površini. Nema šta, duboki smo mislioci, ambiciozni duhovi! Dok stojim nad kukcem koji puzi među borovim iglicama na šumskom tlu i nastoji se skriti od mog pogleda, pa se pitam zašto gaji tako skromne misli te uklanja glavu preda mnom koji sam mu možebit dobročinitelj i mogao bih njegovoj vrsti priopćiti neku veselu vijest, sjetim se veličajnijeg Dobročinitelja i Uma koji stoji nada mnom, ljudskim kukcem.

U svijet neprestano pritječu novine, a mi ipak trpimo nevjerojatnu učmalost. Trebam samo natuknuti kakve se sve propovijedi još slušaju u najprosvjećenijim zemljama. Tu su riječi kao što su radost i žalost, ali one su samo unjkavo pjevani psalamski pripjev, dočim mi vjerujemo u obično i maleno. Mislimo da možemo mijenjati samo svoju odjeću. Govori se da je Britansko Carstvo silno veliko i ugledno, a da su Sjedinjene Države sila prvoga reda. Ne vjerujemo da za svakim čovjekom nastaju plima i oseka koje mogu otplaviti Britansko Carstvo poput ivera, kad bi se takva misao ikad usidrila u njegovu duhu. Tko zna kakav će još sedamnaestogodišnji skakavac izići iz zemlje? Vlada svijeta u kojemu živim nije, kao ona britanska, zasnovana u razgovorima uz vino nakon večere.

Život u nama je kao voda u rijeci. Ove godine može narasti više no što čovjek i sluti te poplaviti sprženo kopno; čak bi i ovo mogla biti godina takvih događaja, u kojoj će poplava istjerati sve naše bizamske štakore. Zemlja koju obitavamo nije oduvijek bila suha. Daleko u unutrašnjosti vidim nasipe što ih je nekoć davno izlokala rijeka, prije no što je znanost počela bilježiti njene bujice. Svi su čuli priču koja kruži Novom Engleskom o jakoj i lijepoj bubi koja je izišla iz daske nekog starog stola od jabukova drveta, koji je pak šezdeset godina stajao u kuhinji nekog seljaka, najprije u Connecticutu a potom u Massachusettsu — iz jajašca položenog u živo stablo još mnogo godina ranije, kao što se ispostavilo pri brojanju okolnih godova; tjednima se čulo kako sebi glođe izlaz, a možda se izlegla zahvaljujući toplini neke žare. Tko ne bi osjetio kako mu se vjera u uskrsnuće i besmrtnost učvršćuje kad čuje za to? Tko zna kakav bi krasan i krilat život, čije jajašce bijaše vjekovima zakopano pod brojnim koncentričnim naslagama drvenila u mrtvome, suhom životu društva, isprva položeno u godu zelenog i živog stabla, koje je postupno počelo sličiti njegovoj dobrano osušenoj grobnici — te je zapanjena obitelj dotičnika, posjednuta oko svečarske trpeze, možebit godinama slušala kako sebi glođe izlaz — mogao nenadano izbiti iz najprostijega poklonjenog namještaja da se napokon naužije svoga savršenog ljetnog života!

Ne kažem da će John ili Jonathan(251) sve to shvatiti; no takva je narav te sutrašnjice koja nikad neće svanuti pukim protjecanjem vremena. Svjetlost koja nam trne oči za nas je mrak. Sviće samo dan u kojemu se budimo. Svanut će još dana. Sunce je tek jutarnja zvijezda.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.