Walden | Henry David Thoreau

ŽIVOTINJSKI SUSJEDI

 

Ponekad sam u ribolovu imao druga koji je s drugoga kraja mjesta dolazio kroz selo do moje kuće, pa je hvatanje ručka bilo društven čin koliko i njegovo jedenje.(169)

Pustinjak. Pitam se što li svijet sada čini. U ova tri sata nisam čuo ni skakavca u paprati. Svi golubovi spavaju na svojim prečkama, ne čuje im se lepet. Je li se to maločas s onu stranu šume oglasio seljakov podnevni rog? Radnici dolaze na kuhanu usoljenu govedinu, jabukovaču i kukuruzni kruh. Zašto ljudi sebi prte tolike brige? Onaj tko ne jede ne treba raditi. Pitam se koliko su požnjeli. Tko bi živio ondje gdje čovjek nikad ne može razmišljati od Fifijeva laveža? I da, vođenje kućanstva! Laštiti vražje kvake i ribati kade u ovaj blistavi dan! Bolje je bez kuće. Recimo, neko šuplje stablo; a tek jutarnji posjeti i večernje zabave! Samo djetlić koji kljuca. O, pa tu se sve roji, sunce je pretoplo; rođeni su predaleko od života za mene. Imam vodu iz izvora i štrucu crnoga kruha na polici. Slušaj! Čujem šuštanje lišća. Podliježe li to neko neuhranjeno seosko pseto lovačkom nagonu? Ili neki izgubljeni vepar kakvih navodno ima u ovoj šumi, a čije sam tragove vidio nakon kiše? Pristiže hitro; moji rujevi i šipkovi drhte. O, gospodine Pjesniče, jesi li to ti? Kako ti se danas sviđa svijet?

Pjesnik. Pogledaj ove oblake, kako vise! To je najdivnije što sam danas vidio. Ništa im nije nalik na starim slikama, u stranim zemljama — osim kad smo bili nedaleko od španjolske obale. To je pravo sredozemno nebo. Pomislih, kako mi valja zaraditi za život, a danas nisam jeo, da bih mogao poći u ribolov. To je pravi posao za pjesnike, jedino zanimanje kojemu sam se naučio. Hajde, pođimo.

Pustinjak. Ne mogu odoljeti. Crnog će mi kruha ubrzo nestati. Uskoro ću rado poći s tobom, ali upravo zaključujem ozbiljnu meditaciju. Mislim da sam pri kraju. Stoga me načas ostavi samog. Ali da ne bismo odugovlačili, iskopaj ti u međuvremenu mamac. Na crve za pecanje rijetko ćeš naići u ovom kraju, gdje se zemlja nikad nije mastila gnojivom; vrsta je gotovo izumrla. Iskapanje mamca razonoda je gotovo ravna hvatanju ribe, ako čovjeka ne mori prevelika glad; a danas je svu prepuštam tebi. Savjetovao bih ti da lopatu zabiješ tamo među one glicine, gdje se njiše gospina trava. Mislim da ti mogu zajamčiti jednog crva na svaka tri busena koja iskopaš, pogledaš li dobro među korijenje trave, kao da plijeviš. Odlučiš li otići dalje, ni to neće biti nerazumno, jer sam utvrdio da se valjan mamac umnaža gotovo razmjerno kvadratima udaljenosti.

Pustinjak, sam. Da vidimo, gdje sam stao? Čini mi se da sam bio približno ovakvog raspoloženja; svijet je ležao pod otprilike ovim kutom. Da odem u nebo ili u ribolov? Privedem li ubrzo ovu meditaciju kraju, je li vjerojatno da će mi se opet pružiti ovako lijepa prilika? Bio sam tako blizu tome da se rastvorim u bîti stvari kao nikad u životu. Bojim se da mi se misli neće vratiti. Kad bi to ikako pomoglo, prizvao bih ih zviždukom. Kad nas nečim ponude, je li mudro reći: razmislit ćemo? Moje misli nisu ostavile traga, i ne mogu ponovno naći put. O čemu samo to mislio? Dan bijaše veoma maglovit. Pokušat ću samo s ovim trima Konfucijevim izrekama; možda me ponovno dovedu u to stanje. Ne znam je li to bila potištenost ili propupali zanos. Pamtiti. Takva se prilika javlja samo jedanput.

Pjesnik. A sada, Pustinjače, je li prerano? Imam samo trinaest cijelih, osim njih nekoliko nesavršenih ili premalih; ali dostajat će za manje ribice, ne pokrivaju toliko udicu. Ti seoski crvi doista su preveliki; klen se može njime nahraniti a da ne dođe do udice.

Pustinjak. Pa hajdemo onda. Hoćemo li na Concord? Ondje se dobro lovi ako voda nije previsoka.

Zašto zapravo predmeti što ih promatramo tvore jedan svijet? Zašto su baš ove vrste životinja čovjeku susjedi, kao da ništa osim miša nije moglo ispuniti ovu pukotinu? Slutim da su se Pilpay(170) i društvo najbolje koristili životinjama, jer sve su one, u stanovitom smislu, tegleća marva, stvorena da nosi neki dio naših misli.

Miševi koji su često posjećivali moju kuću nisu bili oni obični, za koje vele da su doneseni u ovu zemlju, nego od divlje domaće vrste kakvih nema u selu. Poslao sam jednog uvaženom prirodoslovcu(171) i silno ga je zainteresirao. Dok sam gradio kuću, jedan od njih ugnijezdio se ispod nje, a prije nego što sam podigao kat i pomeo strugotine, redovito je dolazio u vrijeme ručka i pobirao mrvice do mojih nogu. Vjerojatno nikad prije nije vidio čovjeka, a ubrzo se posve udomaćio te je jurcao preko mojih cipela i po odjeći. Lako se penjao uza sobne zidove, u kratkim potezima, poput vjeverice kojoj je po kretnjama i nalikovao. Naposljetku, dok sam jednog dana bio nalakćen na klupu, potrčao mi je uz odjeću, duž rukava pa uokolo papira u kojemu je bio moj objed, dok sam ovaj čvrsto držao, izmicao se, primicao i igrao skrivača; kad sam najzad još držao komadić sira između palca i kažiprsta, došao je i gricnuo ga, sjedeći mi na dlanu, potom očistio lice i šapice, poput muhe, i odšetao.

U mojoj je kolibi ubrzo gnijezdo savila jedna muholovka, a u boru uz kuću zaštitu je potražio crvendać. U lipnju je lještarka (Tetrao umbellus), tako plaha ptica, vodila svoje mlade kraj moga prozora, iz šume u pozadini do ispred kuće, kvocajući i dozivajući ih poput kokoši, a ponašanjem se i nadavala kao šumska kokoš. Mladi se, na majčin znak, rasprše kad im priđete, kao da ih je pomeo vihor, a toliko nalikuju na suho lišće i grančice te je mnogi putnik zakoračio usred legla pa začuo lepet stare ptice koja odlijeće, njeno zabrinuto dozivanje i cviljenje, ili bi je vidio kako vuče krila da mu skrene pažnju a da ne posumnja u njihovu blizinu. Majka će se ponekad pred vama kotrljati i vrtjeti u takvoj pometnji te na nekoliko časaka nećete moći razabrati kakav je to stvor. Mladi čuče mirno i polegnuto, često gurajući glavu pod list, i obaziru se jedino na majčine upute iz daljine, a vaše ih približavanje neće opet nagnati da potrče i odaju se. Možete čak stati na njih ili držati na njima pogled cijelu minutu a da ih ne otkrijete. U takvoj sam ih prilici držao na dlanu, ali jedina im je briga, u pokornosti majci i nagonu, bila čučati tako bez straha i drhtanja. Taj je nagon tako savršen te sam jednom, kad sam ih opet položio na lišće a jedan je slučajno pao na stranu, istoga našao deset minuta poslije u točno istom položaju s ostalima. Nisu goluždravi kao mladunčad većine ptica, nego su razvijeniji i ranije sazrijevaju čak i od pilića. Izrazito zreo ali nedužan izraz njihovih otvorenih i spokojnih očiju utiskuje se u pamćenje. Kanda se u njima zrcali svekoliko oštroumlje. Navode misao ne samo na čistoću djetinjstva nego i na mudrost pročišćenu iskustvom. Takvo oko nije rođeno kad i ptica, nego istodobno s nebom što ga odražava. Šuma ne rađa drugim takvim draguljem. Putnik se ne zagleda često u tako bistar izvor. Neuki ili nesmotreni lovac često u takvo vrijeme ustrijeli majku i prepušta ta nevinašca da budu plijenom neke grabežljive ptice ili zvijeri, ili pak da se postupno stope s trulim lišćem na koje toliko nalikuju. Kažu da će se, kad ih majka izlegne, smjesta raspršiti ako ih nešto uzbuni, pa se tako izgube jer nikad ne čuju zov majke koja ih ponovno okuplja. To su bile moje kokoši i pilići.

Neobično je koliko stvorenja živi u šumi divlje i slobodno, premda skrovito, a ipak opstaju u blizini gradova, pri čemu ih naslućuju jedino lovci. Kako li povučeno uspijeva ovdje živjeti vidra! Naraste više od jednog metra, do veličine dječačića, a da je možda nijedno ljudsko biće ne opazi. Svojedobno sam u šumi iza mjesta na kojemu je podignuta moja kuća viđao rakune, a noću sam vjerojatno i dalje čuo njihovo cičanje. Obično bih u podne, nakon sadnje, počinuo sat ili dva u hladovini, pojeo ručak pa malko čitao uz vrelo iz kojega su izvirali jedna močvara i potok, cijedeći se iz podnožja Brister’s Hilla, na gotovo kilometar od mog polja. Onamo se stizalo kroz susljedne i sve niže travnate kotline pune mladih smolastih borova, preko veće šume oko močvare. Ondje, na nadasve izdvojenu i sjenovitu mjestu, pod raskriljenim bijelim borom, još se pružala čista i čvrsta tratina na kojoj se moglo sjediti. Bio sam iskopao izvor i načinio zdenac bistre sive vode, gdje sam mogao zagrabiti puno vedro a da je ne zamutim, i onamo sam radi toga odlazio gotovo svakoga dana početkom ljeta, kad je jezero bilo najtoplije. I šljuka je onamo vodila svoje mlade da u mulju traže crve, leteći niz obalu tek dva pedlja iznad njih dok su trčkarali u redu; no na koncu bi, opazivši me, ostavila mlade i stala kružiti oko mene, sve bliže dok se ne bi našla na metar i pol udaljenosti, hineći da su joj krila i noge slomljene da mi privuče pažnju i skloni mlade, koji su u međuvremenu već produžili uz slabašno pijukanje, u koloni po jedan kroz močvaru kako ih je ona uputila. Ili bih začuo pijukanje legla a da im majku nisam vidio. Grlice su ondje također sjedile ponad izvora ili prhale od grane do grane mekih bijelih borova meni nad glavom, a i crvena je vjeverica, hitajući niz najbližu granu, znala biti silno prisna i radoznala. Trebate samo sjediti dovoljno dugo na nekom privlačnom mjestu u šumi da bi vam se, jedan za drugim, pokazali svi njeni stanovnici.

Svjedočio sam i događajima manje mirne naravi. Otišavši jednog dana do svoga drvenika, bolje reći svoje hrpe panjeva, primijetio sam dva velika mrava, jednoga crvenog i drugog mnogo većeg, dugog više od centimetra i crnog, u žestokoj borbi. Pograbivši se nisu puštali jedan drugoga, nego su se bez prestanka borili, hrvali i valjali po triješću. Pogledao sam uokolo i s iznenađenjem ustanovio da je triješće prekriveno takvim borcima, da na djelu nije duellum nego bellum, rat između dviju vrsta mrava u kojemu su crveni uvijek nasrtali na crne, često i po dva crvena na jednog crnog. Legije tih Mirmidonaca(172) prekrile su sva brda i doline moga drvenika, a tlo već bijaše posuto mrtvima i ugibajućima, crvenima kao i crnima. Bila je to jedina bitka kojoj sam ikad prisustvovao, jedino bojište na koje sam stupio dok je bitka bjesnjela; rat do istrebljenja: crveni republikanci na jednoj, crni imperijalisti na drugoj strani. Na objema stranama svi bijahu uključeni u ubojiti sraz, no bez ikakva meni čujnog zvuka, a ljudski se vojnici nisu nikada tako odlučno borili. Promatrao sam par u čeličnom klinču, u maloj osunčanoj udolini među triješćem, pripravan u podne boriti se do zalaska ili do smrti. Manji crveni borac stisnuo je poput škripca protivnika za prednji dio i u svem tom prevrtanju na bojištu ni trenutka nije prestajao gristi mu jedno od ticala pri korijenu, jedno mu već odgrizavši; crni, snažniji, vitlao je pak ovoga s jedne na drugu stranu i, kao što sam vidio primaknuvši se, lišio ga već nekolikih udova. Borili su se ustrajnije od buldoga. Nijedan nije pokazivao ni najmanju nakanu da se povuče. Bijaše očito da im bojni poklič glasi: “Pobjeda ili smrt.” U međuvremenu je na padinu te doline pristigao jedan osamljeni crveni mrav, bjelodano uzbuđen, koji je ili već otpremio svoga dušmanina na drugi svijet ili još nije sudjelovao u bitci; vjerojatno ovo posljednje, jer ne bijaše izgubio nijedan ud, a majka mu je naložila da se vrati sa svojim štitom ili na njemu. Ili je to možda bio neki Ahilej, koji je po strani pothranjivao svoj gnjev pa je sada došao da osveti ili izbavi svoga Patrokla. Vidio je tu nejednaku borbu izdaleka — jer crni bijahu gotovo dvostruko veći od crvenih — približio se hitrim korakom i oprezno stao na centimetar a onda je, uvrebavši priliku, skočio na crnog ratnika i započeo operaciju blizu korijena njegove desne prednje noge, prepuštajući dušmaninu da odabere među vlastitim udovima; i tako se njih trojica doživotno združiše, kao da je iznađena nova privlačna sila koja posramljuje sve druge zapore i veziva. Tada me više ne bi iznenadilo da sam otkrio kako svaka strana ima svoj limeni sastav smješten na nekoj istaknutoj trijesci koji sve vrijeme svira njihove nacionalne napjeve da osokoli spore i razdraga umiruće borce. I ja sam bijah pomalo osokoljen baš kao da se radi o ljudima. Što više razmislite o tome, to je razlika manja. A svakako nije zabilježena takva bitka, barem u povijesti Concorda ako ne i Amerike, koja bi makar načas izdržala usporedbu s ovom, bilo po broju sudionika ili po pokazanom domoljublju i junaštvu. Po brojnosti i razmjeru krvoprolića bio je to Austerlitz ili Dresden.(173) Bitka kod Concorda! Dvojica mrtvih na strani domoljuba, a Luther Blanchard ranjen! Ma ovdje je svaki mrav bio Buttrick — “Pali! Pali, zaboga!” — a tisuće su podijelile sudbinu Davisa i Hosmera.(174) Nitko ondje nije bio plaćenik. Ne sumnjam da su se borili za načelo koliko i naši preci, a ne da izbjegnu porez od tri penija na svoj čaj; ishod pak te bitke bit će onima kojih se tiče važan i značajan barem kao ishod bitke kod Bunker Hilla.(175)

Podigao sam trijesku na kojoj se borio trojac što sam ga potanje opisao, odnio je u kuću i stavio ga pod čašu na prozorskoj dasci da vidim kakav će biti ishod. Prinijevši povećalo prvospomenutome crvenom mravu vidio sam kako su mu, premda je revno grizao prednju neprijateljevu nogu, odsjekavši mu već preostalo ticalo, prsa naskroz rastrgana a vitalni organi izloženi čeljustima crnog ratnika, čiji prsni oklop bijaše očito predebeo da bi ga onaj probio; mrki pak alemi patnikovih očiju blistali su surovošću kakvu može pobuditi samo rat. Borili su se još pola sata pod čašom, a kad sam ih opet pogledao, crni ratnik već je obezglavio svoje dušmane te su mu sveđer žive glave visjele s obiju strana poput sablasnih trofeja o sedlenom luku, reklo bi se još uvijek jednako snažno pričvršćene, i on se slabašnim naporima, bez ticala i tek s patrljkom jedne noge te ne znam koliko drugih rana, nastojao istih otarasiti, što mu je naposljetku, nakon još pola sata, i uspjelo. Podigao sam čašu, a on je onako osakaćen otišao preko prozorske daske. Je li napokon preživio taj boj i proveo ostatak života u nekom Hotel des Invalides,(176) ne znam, ali vjerovao sam da mu radna sposobnost više neće biti od osobite vrijednosti. Nikad nisam doznao koja je strana pobijedila niti koji je bio uzrok rata, no do kraja sam dana osjećao kao da su mi čuvstva razdražena i pogođena pribivanjem borbi, zvjerstvu i krvoproliću ljudskog boja pred mojim vratima.

Kirby i Spence nam kažu da su se bitke mrava odavno slavile a njihov se datum bilježio, premda vele da je Huber(177) jedini suvremeni autor koji im je, čini se, svjedočio. “Eneja Silvije”, kažu oni, “iznijevši iscrpan prikaz jedne od njih koju su tvrdokorno vodile velika i mala vrsta na nekom kruškovom deblu”, dodaje kako se “’taj boj zametnuo za papinstva Eugenija Četvrtoga, a u prisutnosti Nicholasa Pistoriensisa, istaknutog odvjetnika koji je krajnje vjerno iznio cijelu pripovijest o bitci.’ Sličan okršaj između velikih i malih mrava bilježi Olaf Veliki, a u njemu su mali mravi, pobjednici, navodno pokopali tijela svojih vojnika, ali su ona svojih divovskih protivnika ostavili na milost pticama. Zbilo se to prije izgona tiranina Kristijana Drugog iz Švedske.” (178) Bitka kojoj sam ja svjedočio odigrala se za Polkova(179) predsjednikovanja, pet godina prije donošenja Websterova zakona o odbjeglim robovima.(180)

Mnogi je seoski Fifi, kadar tek da ganja barsku kornjaču po ostavi s namirnicama, vježbao teške zadnje noge u šumi, bez gospodareva znanja, i besplodno njuškao stare jame lisica i svizaca, vođen možda nekim vitkim psetom koje se okretno provlačilo kroz šumu te je njenim stanovnicima još moglo utjerivati prirodan strah u kosti, pa sada, daleko iza vodiča, zalaje poput bika u psećem obličju na neku malu vjevericu koja se popela na drvo da ga promatra, a onda odgalopira savijajući grmlje svojom težinom i zamišljajući da je na tragu nekog zalutalog pripadnika porodice glodavaca. Jednom sam se iznenadio vidjevši mačku kako hoda kamenom obalom jezera, jer one rijetko odlutaju tako daleko od doma. Iznenađenje je bilo uzajamno. Pa ipak i najpitomija mačka, koja po čitave dane leži na tepihu, doima se u šumi kao kod kuće te se kradomičnim i prepredenim ponašanjem pokazuje kao veći domorodac od stalnih žitelja. Jednom, dok sam brao borovnice, naišao sam na mačku s mladim mačićima u šumi, posve divlju, a svi su oni kao i njihova majka, nakostriješili leđa i srdito puhali na mene. Nekoliko godina prije moga života u šumi u jednoj od seoskih kuća u Lincolnu najbližih jezeru, onoj g. Giliana Bakera, živjela je “krilata mačka”, kako su je zvali. Kad sam u lipnju 1842. navratio da je vidim, otišla je u šumu u lov, kao što joj bijaše običaj (nisam siguran je li bio mužjak ili ženka, pa rabim češću zamjenicu), a njena mi gazdarica reče da se u njihovom susjedstvu pojavila prije nešto više od godinu dana, u travnju, pa su je na koncu donijeli kući; da je mrke smećkastosive boje, s bijelom pjegom na vratu i bijelim šapama te da ima velik kitnjasti rep poput lisice; da joj zimi krzno postane gusto i spljošti se na bokovima, tvoreći pruge duge trideset a široke šest centimetara, pod bradom joj nešto kao muf, s gornje strane labav a s donje zamršen poput filca, da bi joj na proljeće ti privjesci otpali. Dali su mi par njenih “krila” koja još čuvam. Na njima nema ničeg nalik opni. Neki su smatrali da je to dijelom leteća vjeverica ili neka druga divlja životinja, što nije nemoguće jer, prema prirodoslovcima, sparivanjem kune i domaće mačke nastali su plodni križanci. Bila bi to prava vrsta za mene, da sam držao mačku; jer zašto pjesnikova mačka ne bi bila krilata kao i njegov konj?(181)

Ujesen je, kao i obično, dolazio gnjurac (Colymbus glacialis) da se mitari i kupa u jezeru, pa je njegov divlji smijeh odzvanjao šumom prije nego što bih ustao. Na glasine o njegovu dolasku svi lovci Mill-dama prijeđu u stanje pripravnosti, u kolima i pješice, po dvojica i po trojica, s novim puškama, čunjastom tanadi i dalekozorima. Dolaze šušteći šumom poput jesenjeg lišća, barem desetorica na jednog gnjurca. Neki se smjeste na ovu stranu jezera, drugi na onu, jer uboga ptica ne može biti sveprisutna; ako zaroni ovdje mora se promoliti ondje. Ali sada se diže blagi listopadski vjetar od kojega lišće šušti a vodena površina se mreška, pa gnjurca nije ni čuti ni vidjeti, premda njegovi dušmani pretražuju jezero dalekozorima a šuma odjekuje od njihove paljbe. Valovi se štedro dižu i srdito udaraju, stajući na stranu svih vodenih ptica, pa se naši lovci moraju povući u naselje, trgovinu, svojim nedovršenim poslovima. No i prečesto su bili uspješni. Odlazeći rano ujutro da zagrabim vode često sam viđao tu gizdavu pticu kako isplovljava iz moje uvale na nekoliko desetaka metara udaljenosti. Ako bih je čamcem pokušao preteći, da vidim kako će se snaći, zaronila bi i potpuno se izgubila, pa je kadšto ne bih ponovno otkrio sve do sumraka. No na površini sam joj bio i više nego ravan. Obično je izlazila za kiše.

Dok sam jednoga vrlo spokojnog listopadskog poslijepodneva veslao duž sjeverne obale, jer osobito se u takve dane oni spuštaju na jezera, kao mašci mlječike, uzalud pogledom prešavši jezero ne bih li ugledao gnjurca, odjednom je jedan, ploveći od obale k sredini dvadesetak metara ispred mene, udario u onaj svoj neobuzdani smijeh i odao se. Zagrabio sam veslom a on je zaronio, no kad se promolio bio sam bliže nego prije. Ponovno je zaronio, ali ja sam pogrešno procijenio smjer u kojemu će krenuti pa smo, kad je ovaj put izišao na površinu, bili udaljeni više od dvjesto metara, budući da sam ja pridonio uvećanju razdaljine; i opet se smijao dugo i glasno, i to s više razloga no prije. Manevrirao je tako lukavo te nisam uspijevao doći na trideset metara od njega. Svaki put kad bi izronio, okrećući glavu amo-namo, staloženo bi promotrio vodu i kopno te, očito, odabrao smjer tako da može izroniti na najprostranijem dijelu površine i na najvećem rastojanju od čamca. Bijaše iznenađujuće kako brzo odlučuje i provodi svoju odluku u djelo. Učas me odveo do najšireg dijela jezera, odakle ga se nije moglo otjerati. Dok je on u svome mozgu nešto smišljao, ja sam u svome nastojao pogoditi njegovu misao. Bila je to lijepa igra na glatkoj površini jezera, čovjek protiv gnjurca. Figura vašeg protivnika odjednom iščezne iza ploče, a problem je u tome da stavite svoju što bliže mjestu gdje će se njegova ponovno pojaviti. Ponekad bi se neočekivano promolio na suprotnoj strani, očito prošavši neposredno ispod čamca. Bio je tako duga daha i neumoran te bi, i kad bi najdalje otplivao, ipak ponovno odmah zaronio; a onda nije bilo te pameti koja bi pogodila gdje li to, ispod glatke površine, brza nalik ribi, jer imao je vremena i sposobnosti da dosegne dno jezera na njegovu najdubljem dijelu. Kažu da su u njujorškim jezerima hvatali gnjurce dvadeset pet metara pod površinom, udicama postavljenim za pastrve — a Walden je dublji. Kako li su ribe zacijelo iznenađene kad vide toga nezgrapnog posjetitelja iz druge sfere kako grabi sred njihovih jata! No činilo se da je pod vodom siguran koliko i na površini, a ondje je i mnogo brže plivao. Jednom ili dvaput vidio sam valić na mjestu gdje se primaknuo površini, tek provirio glavom izviđanja radi i smjesta ponovno zagnjurio. Utvrdio sam da mi dolazi na isto ako predahnem za veslima i čekam da se ponovno pojavi kao i ako nastojim procijeniti gdje će izići; jer uvijek iznova, dok bih naprezao oči motreći površinu u jednom smjeru, odjednom bi me presenetio njegov nezemaljski smijeh iza mene. Ali zašto se, nakon očitovanja tolike lukavosti, neizostavno odavao tim glasnim smijehom istoga časa kad bi izronio? Nisu li ga bijela prsa dovoljno odavala? Baš je to neki glupav gnjurac, pomislih. Obično sam čuo pljuskanje vode kad je izlazio, pa sam ga i tako otkrivao. No nakon sat vremena doimao se svježim kao i uvijek, ronio je s jednakim veseljem i plivao još dalje no isprva. Iznenađujuće je bilo vidjeti kako spokojno i neuzbibanih prsa brodi kad bi izronio na površinu, radeći sve opnastim nožicama pod vodom. Obično se glasao tim demonskim smijehom, koji je ipak ponešto nalikovao na glasanje vodenih ptica; no povremeno bi, kad bi me svojski preveslao pa izronio negdje daleko, ispustio sablastan urlik, vjerojatno sličniji onome vuka nego bilo koje ptice; kao kad neka zvijer spusti gubicu do tla pa od volje zavija. Bilo je to njegovo gnjuračko glasanje — možda najdivljiji zvuk koji se ovdje ikad čuje i od kojega šuma nadaleko odzvanja. Zaključih da tim smijehom ismijava moje napore, uzdajući se u svoju okretnost. Premda se nebo do tog doba već zamračilo, jezero je bilo tako glatko te sam mogao vidjeti gdje probija površinu kad ga nisam čuo. Njegova bijela prsa, neuzbibani zrak i glatkoća vode bili su odreda protiv njega. Naposljetku je, izronivši na dvjesto pedeset metara, ispustio jedan od tih otegnutih urlika, kao da zaziva boga gnjuraca da mu pritekne u pomoć, i smjesta je s istoka zapuhao vjetar i namreškao površinu te sav zrak ispunio magličastom kišom, i bio sam pod živim dojmom kao da je gnjurčeva molitva uslišana a njegov bog gnjevan na mene, pa sam ga ostavio da iščezne daleko na uskomešanoj površini.

Za jesenjih sam dana satima gledao kako patke vijugaju, okreću se i drže sredinu jezera, daleko od lovca, služeći se smicalicama za koje će u rukavcima Louisiane imati manje potrebe. Primorane da uzlete, kružile bi i kružile oko i ponad jezera na priličnoj visini, s koje su lako mogle vidjeti druga jezera i rijeku, nalik na crne čestice na nebu; a kada sam već mislio da su odavno otišle, u kosom letu od četristotinjak metara spustile bi se na kakav udaljeni dio koji je ostao slobodan; no što osim sigurnosti imaju od toga da plivaju usred Waldena, ne znam, osim ako ne vole njegovu vodu zbog istog razloga kao i ja.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.