Walden | Henry David Thoreau

ŠTIVO

S malo više promišljenosti u izboru svojih zanimanja, možda bi svi ljudi u bitnome postali učenjaci i promatrači, jer njihova su narav i sudbina svakako svima podjednako zanimljive. U gomilanju imutka za sebe ili svoje potomstvo, u zasnivanju obitelji ili države, čak i u stjecanju slave, mi smo smrtni; ali u bavljenju istinom besmrtni smo i ne trebamo se bojati mijene i slučaja. Najstariji egipatski ili hinduistički filozof zadigao je krajičak vela sa statue božanstva, a uzdrhtalo ruho i dalje je podignuto te ja motrim krasotu novu kao i kad ju je gledao on, jer sam to ja u njemu tada bio tako smion, a on u meni sada nanovo vidi isti prizor. Na to se ruho nije nataložila prašina; otkako je božanstvo razotkriveno vrijeme nije proteklo. Vrijeme koje mi doista usavršavamo, ili koje je usavršivo, nije ni prošlo, ni sadašnje, ni buduće.

Moje boravište bilo je pogodnije, ne samo za mišljenje nego i za ozbiljno čitanje, od sveučilišta; i premda mi je obična posudbena knjižnica bila izvan dosega, više sam no ikada došao pod utjecaj onih knjiga što kolaju diljem svijeta i čije rečenice prvotno bijahu ispisane na kori drveta, a sada se tek povremeno umnažaju na lanenom papiru. Pjesnik Mîr Camar Uddîn Mast(78) kaže: “U sjedećem položaju prolaziti krajevima duhovnoga svijeta: tu sam blagodat našao u knjigama. Opiti se od samo jedne čaše vina: taj užitak doživjeh iskapljujuć napitak ezoteričnih učenja.” Ljeti sam na stolu držao Homerovu Ilijadu, iako sam tek tu i tamo zagledao u njene stranice. Neprestani rad rukama, u prvo vrijeme, jer morao sam u isto vrijeme dovršavati kuću i okopavati grah, onemogućio mi je obimniji studij. No krijepili su me izgledi za takvo čitanje u budućnosti. Pročitao sam jedan ili dva plitka putopisa u predasima tijekom rada, dok me to bavljenje nije postidilo te sam se upitao gdje li ja to sad živim.

Proučavatelj može čitati Homera ili Eshila na grčkom bez pogibli od rasipanja ili traćenja vremena, jer to podrazumijeva da se u nekoj mjeri ugleda na njihove junake i posvećuje jutarnje sate njihovim stranicama. Herojske knjige, makar bile otisnute pismenima materinjeg nam jezika, uvijek će biti na jeziku mrtvom za izopačena vremena; pa moramo revno tragati za značenjem svake riječi i stiha, naslućujući na osnovi mudrosti, srčanosti i velikodušja kakvima raspolažemo smisao širi od onog što ga dopušta uobičajena uporaba. Suvremeni jeftini i plodni tisak, sa svim svojim prijevodima, malo je učinio da nas približi herojskim piscima starine. Doimaju se oni jednako samotnima, a pismo na kojem su otisnuti jednako rijetkim i neobičnim kao i uvijek. Vrijedi utrošiti mladenačke dane i dragocjene sate ako naučite makar pokoju riječ nekog drevnog jezika, izdignutu iznad ispraznosti ulice, da vam bude trajnim poticajem i izazovom. Ne pamti zalud seljak i ne ponavlja ono malo latinskih riječi što ih je čuo. Ljudi kadšto govore kao da će proučavanje klasika ustupiti mjesto modernijim i praktičnijim proučavanjima; no pustolovni će proučavatelj uvijek proučavati klasike, na kojem god jeziku bili napisani i koliko god drevni bili. Jer što su klasici doli najuzvišenije zabilježene misli čovjekove? Oni su jedina proročišta koja nisu propala i sadrže odgovore na najmodernija istraživanja kakve Delfi i Dodona nikad nisu pružili. Mogli bismo se isto tako okanuti proučavanja prirode jer je ona stara. Valjano čitanje, to jest čitanje prave knjige u pravom duhu, plemenita je vježba, i čitatelja će zaposliti više no ikoja vježba što je cijene običaji vremena. Ono iziskuje uvježbavanje kakvom su se podvrgavali atleti, postojanu usmjerenost gotovo cijeloga života tome cilju. Knjige se moraju čitati promišljeno i uzdržljivo kao što bijahu i napisane. Nije čak dovoljno biti kadar govoriti jezikom toga naroda na kojemu su napisane jer postoji znatan razmak između govornog i pisanog jezika, jezika koji se čuje i jezika koji se čita. Prvi je obično prolazan, zvuk, govor, puko narječje, gotovo životinjski, i učimo ga nesvjesno, poput zvijeri, od majke. Drugi je zrelost i iskustvo prvoga; ako je ono naš materinji jezik, ovo je naš očinski jezik, suzdržan i biran izraz, odveć znakovit da bi ga uho čulo, i moramo se nanovo roditi da bismo ga govorili. Svjetina koja je u srednjem vijeku tek govorila grčki i latinski jezik nije slučajnošću svoga rođenja bila ovlaštena čitati genijalna djela napisana na tim jezicima; jer ona nisu bila napisana na grčkom ili latinskom što su ga oni poznavali, nego na biranom jeziku književnosti. Oni nisu bili naučili plemenitija narječja Grčke i Rima, jer je i sam materijal na kojemu su bila napisana za njih bio papir za bacanje(79) te su umjesto toga cijenili jeftinu suvremenu književnost. No, kad je nekoliko europskih naroda steklo zasebne, premda sirove pisane jezike, dostatne za svrhe njihovih književnosti u usponu, oživjela je tada i prva učenost, a učenjaci su s one udaljenosti bili u stanju razaznati blago starine. Ono što rimsko i grčko mnoštvo nije moglo čuti, nakon protijeka vjekova nekolicina je učenjaka čitala, a tek nekolicina učenjaka to i dalje čita.

Koliko god se divili povremenim izljevima govornikove rječitosti, najplemenitije pisane riječi obično su iza ili iznad nepostojanoga govornog jezika koliko je i zvjezdani svod iza oblaka. Ondje su zvijezde, i oni koji umiju, mogu ih čitati. Astronomi ih vječito tumače i promatraju. One nisu isparenja poput naših dnevnih razgovora i hlapivoga daha. Ono što se na forumu naziva rječitošću u radnoj sobi obično se pokazuje kao retorika. Govornik se prepušta nadahnuću prolazne prilike i govori svjetini pred sobom, onima koji ga mogu čuti; no pisac, čiji je ujednačeniji život njegova prilika i kojega bi smeli događaj i mnoštvo što nadahnjuju oratora, govori umu i srcu čovječanstva, svima u svakom dobu koji ga mogu razumjeti.

Ne čudi što je Aleksandar na svojim pohodima nosio sa sobom Ilijadu u dragocjenoj škrinjici. Pisana riječ najprobranija je relikvija. Ona je ujedno nešto nama bliskije i univerzalnije od bilo kojega drugog umjetničkog djela. Ona je umjetničko djelo najbliže samome životu. Može se prevesti na svaki jezik i biti ne samo pročitana nego doista i udahnuta sa svih ljudskih usana — ne tek prikazana na platnu ili u mramoru, nego isklesana iz daha života samog. Simbol misli drevnog čovjeka postaje govorom suvremena čovjeka. Dvije tisuće ljeta spomenicima je grčke književnosti, kao i njenim mramorima, pridalo tek zreliji zlatni i jesenski preljev, jer su svoje vedro i nebesko ozračje oni donijeli u sve zemlje da se zaštite od nagrizanja vremena. Knjige su pohranjeno blago svijeta i mjerodavno naslijeđe naraštajâ i narodâ. Knjige, one najstarije i najbolje, prirodno se i s punim pravom koče na policama svake kućice. Ne zauzimaju se ni za kakvu svoju stvar, ali dok prosvjećuju i krijepe čitatelja njegov ih zdrav razum neće odbiti. Njihovi su autori naravna i neodoljiva aristokracija u svakom društvu te više no kraljevi ili carevi utječu na čovječanstvo. Kad nepismeni, a možda i prezrivi trgovac poduzetnošću i marom zaradi žuđenu dokolicu i neovisnost pa ga pripuste u bogataške i pomodne krugove, on se najposlije neumitno okreće onim još višim, ali i nepristupačnim krugovima intelekta i duha te je svjestan jedino nesavršenstva svoje kulture, kao i ispraznosti i nedostatnosti svih svojih bogatstava pa svoj razbor dodatno dokazuje samo trudom da svojoj djeci osigura onu intelektualnu kulturu čiji manjak tako snažno ćuti, i tako postaje osnivačem obitelji.

Oni koji nisu naučili čitati drevne klasike na jeziku na kojemu su napisani nužno imaju veoma nesavršeno znanje o povijesti ljudskoga roda; jer upada u oči da nikada nije načinjen nikakav njihov prijepis na neki od modernih jezika, osim ako se sama naša civilizacija ne može smatrati takvim jednim prijepisom. Homer još nikad nije otisnut na engleskom, kao ni Eshil, čak ni Vergilije — djela istančana, temeljito sazdana i krasna gotovo kao samo jutro; jer kasniji su pisci, ma što mi govorili o njihovu geniju, rijetko, ako uopće, dosegnuli razrađenu ljepotu, dotjeranost te doživotnu i junačku književnu rabotu starih. O tome da ih se zaboravi govore jedino oni koji ih nikad nisu upoznali. Već ćemo ih moći zaboraviti kad nas budu krasili učenost i genij koji će nam omogućiti da ih pratimo i vrednujemo. Uistinu bogato bit će ono doba kad se relikvije što ih nazivamo klasicima, te još starije i više no klasične ali još manje poznate svete knjige raznih naroda, budu još namnožile, kad se Vatikani ispune Vedama, Zend Avestama i Biblijama, Homerima, Danteima i Shakespeareima, a sva nadolazeća stoljeća jedno za drugim polože svoje trofeje na forum svijeta. S takve se hrpe možemo nadati da ćemo se napokon uspeti na nebo.

Djela velikih pjesnika čovječanstvo još nikad nije pročitalo, jer ih mogu čitati samo veliki pjesnici. Pročitane su jedino kao što mnoštvo čita zvijezde, većinom astrološki, a ne astronomski. Većina ljudi naučila je služiti bijednoj praktičnosti, kao što su naučili računati kako bi vodili račune i izbjegli da ih varaju u trgovini; no o čitanju kao o plemenitoj intelektualnoj vježbi znaju malo ili ništa; pa ipak, u višem je smislu jedino to čitanje, ne ono što nas uljuljkuje kao raskoš i plemenitijim sposobnostima za to vrijeme dopušta da spavaju, nego ono zbog čega moramo stajati na prstima da bismo čitali i čemu moramo posvetiti svoje najpozornije i najbudnije sate.

Mislim da bismo, kad jednom naučimo slova, trebali čitati ono što je u književnosti najbolje, a ne zauvijek ponavljati abecedu i jednosložne riječi, u četvrtom ili petom razredu, na najnižoj klupi u prvom redu. Većina je zadovoljna ako čita ili sluša čitati te ih možda uvjeri mudrost jedne dobre knjige, Biblije, a ostatak života vegetiraju i rasipaju svoje sposobnosti na takozvano lako štivo. U našoj Posudbenoj knjižnici postoji jedno višesveščano djelo, naslovljeno Mala čitanka,(80) za koju sam mislio da se odnosi na grad toga imena u kojemu nisam bio. Ima onih koji, poput kormorana i nojeva, mogu probaviti koješta takvoga, čak i nakon najobilnijeg ručka od mesa i povrća, jer ne dopuštaju da se išta baci. Ako su drugi strojevi što pribavljaju takvu hranu, oni su strojevi koji je čitaju. Čitaju devettisućitu pripovijest o Zebulonu i Sefroniji, o tome kako su se oni voljeli kao nitko prije i na kakve je zapreke nailazila njihova istinska ljubav — u svakom slučaju, kako je jurila i spoticala se, pa se podizala i nastavljala! Kako se na crkveni toranj uspeo neki jadničak koji se nikad nije trebao penjati ni na seoski zvonik; e da bi onda, nepotrebno ga smjestivši onamo gore, razdragani romanopisac povukao zvono da se svi okupe i počuju: Bože moj, kako li je opet sišao! Ako mene pitate, mislim da bi im bilo bolje da sve takve nadobudne junake opće romanesknosti preobraze u ljudske vjetrokaze, kao što su nekoć heroje smještali među zviježđa, i puste ih da se ondje okreću dok ne zahrđaju, umjesto da silaze i gnjave čestite ljude svojim psinama. Kad sljedeći put romanopisac potegne zvono, neću se pomaknuti pa makar zgrada za sastanke izgorjela. “Skakutanje Supka-Cupka, srednjovjekovna romansa proslavljenog autora Točkice-kvočkice, izlazit će u mjesečnim nastavcima; velika navala, nemojte nagrnuti svi odjednom.” Sve to oni čitaju izbečenih očiju, s ustremljenom i primitivnom znatiželjom, neumorna želuca čijim naborima više ne treba draženja, baš kao što neko četverogodišnje djetešce čita svoje pozlaćeno izdanje Pepeljuge od dva centa — bez ikakva meni vidljivog napretka u izgovoru, naglasku, isticanju ili ikakve veće vještine u izvlačenju ili umetanju pouke. Ishod je tupost vida, zastoj životnih tokova, opće otapanje i osipanje umnih sposobnosti. Takvi se paprenjaci peku svakodnevno i ustrajnije od čistoga pšeničnog ili raženog i kukuruznog kruha u gotovo svakoj pećnici, a nalaze i sigurnije tržište.

Najbolje knjige ne čitaju čak ni oni koje nazivaju dobrim čitateljima. Na što se svodi naša kultura u Concordu? U ovome mjestu, uz veoma malobrojne iznimke, nema ukusa za najbolje ili za vrlo dobre knjige čak ni iz engleske književnosti, čije riječi svi mogu čitati i sricati. Čak su i fakultetski školovani i takozvani liberalno obrazovani ljudi ovdje i drugdje veoma slabo ili nikako upoznati s engleskim klasicima; koliko je pak do zapisane mudrosti čovječanstva, drevnih klasika i Biblije, dostupnih svima koji za njih hoće znati, posvuda ih se tek u najmanjoj mjeri nastoji upoznati. Poznajem sredovječnog drvosječu koji uzima jedne francuske novine, ne radi novosti, kaže, jer on je iznad toga, nego da “ostane u formi”, budući Kanađaninom po rođenju; a kad ga pitam što smatra najboljim što može činiti na ovome svijetu, on uz to navodi održavanje i obogaćivanje svoga engleskog. Otprilike toliko u pravilu čine ili teže činiti fakultetski obrazovani, i u tu svrhu uzimaju engleske novine. Koliko će onaj tko je netom pročitao možda jednu od najboljih engleskih knjiga naći ljudi s kojima će o tome moći razgovarati? Ili, pretpostavimo da je upravo u izvorniku pročitao neki grčki ili latinski klasik, na glasu čak i među takozvanim nepismenima; neće naći baš nikoga s kime bi mogao porazgovarati, već će o tome morati šutjeti. Štoviše, na našim fakultetima jedva da postoji profesor koji je, ako je svladao poteškoće jezika, u jednakoj mjeri svladao poteškoće britkosti i poezije nekog grčkog pjesnika te može išta prenijeti pozornom i herojskom štiocu; a koliko je do svetih spisa, iliti Biblijâ čovječanstva, tko mi u ovome gradu može navesti makar njihove naslove? Većina ljudi ne zna da je ijedan narod osim Židova imao sveto pismo. Čovjek, bilo koji čovjek, dobrano će skrenuti s puta da podigne srebrni dolar; ali ovdje su zlatne riječi, koje su izgovorili najmudriji ljudi starine i u čiju su nas vrijednost uvjeravali mudraci iz svih potonjih doba; pa ipak učimo čitati tek do razine lakog štiva, početnica i školskih udžbenika, a kad završimo školu, do Male čitanke i knjiga pripovijedaka, koje su za dječake i početnike; naše čitanje, naši razgovori i razmišljanje odreda su na veoma niskim granama, dostojni tek pigmeja i patuljaka.

Težim upoznati ljude mudrije od onih što ih je iznjedrila ova naša konkordska zemlja, čija su imena ovdje jedva poznata. Ili trebam čuti za Platona, a da nikad ne pročitam njegovu knjigu? Kao da mi je Platon sugrađanin, a ja ga nikad nisam vidio — moj prvi susjed a da ga nikad nisam čuo govoriti ili osluškivao mudrost njegovih riječi. No kako zapravo stoji s time? Njegovi Dijalozi, koji sadržavaju ono što je u njemu bilo besmrtno, počivaju na prvoj polici, a ja ih ipak nikad ne čitam. Neobrazovani smo, priprosti i nepismeni; i priznajem da u tom pogledu ne pravim osobitu razliku između nepismenosti svojih sumještana koji uopće ne umiju čitati i nepismenosti onoga tko je naučio čitati samo ono što je za djecu i slabašne umove. Trebali bismo biti dobri koliko i velikani starine, ali dijelom najprije tako da spoznamo koliko su dobri oni bili. Soj smo kržljavaca i u svojim se intelektualnim uzletima vinemo tek malko više od novinskih stupaca.

Nisu sve knjige tupave koliko i njihovi čitatelji. Vjerojatno postoje riječi upućene upravo našem položaju koje bi, kad bismo ih zbilja mogli čuti i razumjeti, za naš život bile ljekovitije od jutra ili proljeća, a možda bi za nas navukle nov izraz na lice stvarî. Kolikim se ljudima otvorilo novo doba u životu nakon čitanja neke knjige. Možebit za nas postoji knjiga koja će rastumačiti naša čudesa i razotkriti nam nova. Trenutačno neizgovorive stvari mogli bismo negdje naći izgovorenima. Ista ta pitanja koja uznemiruju, zbunjuju i smućuju nas nadolazila su u svoje doba svim mudrim ljudima; nitko nije bio izostavljen, a svatko je na njih odgovarao, sukladno mogućnostima, svojim riječima i svojim životom. K tome, s mudrošću naučit ćemo se i širokogrudnosti. Samotni najamnik na imanju u okolici Concorda, koji se drugi put rodio i doživio osebujno vjersko iskustvo te ga, kako drži, njegova vjera primorava na šutljivu ozbiljnost i isključivost, možda misli da to nije istina; no Zoroaster je, prije više tisuća godina, kročio istom stazom i doživio isto iskustvo, ali je, budući mudar, znao da je ono univerzalno pa se spram svojih bližnjih ophodio sukladno tome, a kažu čak da je iznašao i uspostavio bogoštovlje među ljudima. Neka se dakle ponizno poveže sa Zoroasterom, a preko oslobađajućeg utjecaja svih velikana i sa samim Isusom Kristom, pa neka “naša crkva” ode bestraga.

Hvastamo se da pripadamo devetnaestom stoljeću i da napredujemo najbrže od svih naroda. No, razmotrite koliko malo ovo selo čini za svoju kulturu. Ne želim laskati svojim sumještanima, niti želim da oni laskaju meni, jer to neće unaprijediti ni njih ni mene. Treba nas izazivati — podbadati nas kao volove, što i jesmo, na klipsanje. Imamo razmjerno pristojan sustav običnih pučkih škola, škola koje su samo za dječicu; no izuzevši napol izgladnjeli Licej(81) po zimi te odnedavna slabašne početke knjižnice što ih je nagovijestila država, nemamo škola za sebe. Trošimo više na gotovo svaki artikl za tjelesnu prehranu ili boljke negoli na svoju duševnu hranu. Vrijeme je da dobijemo ne-obične škole, da se više ne ostavljamo obrazovanja kad postanemo muškarci i žene. Vrijeme je da sela postanu sveučilištima a njihovi stariji žitelji članovi sveučilišnog zbora, dovoljno dokoni — ako su doista tako dobrostojeći — da se do kraja života bave humanističkim studijima. Zar će svijet zauvijek biti ograničen na jedan Pariz ili jedan Oxford? Zar studenti ne mogu boraviti ovdje i stjecati slobodno obrazovanje pod konkordskim nebom? Zar ne možemo unajmiti nekog Abelarda da nam predaje? Avaj! Što zbog krmljenja stoke i vođenja trgovine, predugo ostajemo udaljeni od škole i naše se obrazovanje žalosno zanemaruje. U ovoj zemlji selo bi u nekim pogledima trebalo preuzeti mjesto europskog plemića. Trebalo bi biti pokroviteljem lijepih umjetnosti. Dovoljno je bogato. Manjka mu samo velikodušja i uglađenosti. Može trošiti dovoljno novca na stvari što ih cijene seljaci i trgovci, ali smatra se utopijskim predložiti da troše novac na stvari za koje umniji ljudi znaju da su daleko vrednije. Ovaj je gradić utrošio sedamnaest tisuća dolara na gradsku vijećnicu, zahvaljujući sreći ili politici, ali vjerojatno neće utrošiti toliko na živu pamet, pravo meso za tu ljušturu, u stotinu godina. Stotinu dvadeset pet dolara koliko se godišnje sakupi za Licej tijekom zime bolje je potrošeno nego bilo koja jednaka svota koja se sabere u gradu. Ako živimo u devetnaestom stoljeću, zašto ne bismo uživali prednosti što ih devetnaesto stoljeće pruža? Zašto bi nam život bio u bilo kojem pogledu provincijalan? Ako nam je do čitanja novina, zašto ne preskočimo bostonske tračeve i smjesta ne uzmemo najbolje novine na svijetu? A ne da gutamo kašicu “neutralnih obiteljskih” novina ili brstimo “Maslinove grančice”(82) ovdje u Novoj Engleskoj. Neka do nas stignu izvješća svih učenih društava pa ćemo vidjeti znaju li išta. Zašto bismo prepustili Harper & Brothersu i Redding & Co.-u(83) da nam odabiru štivo? Kao što se plemenitaš odnjegovana ukusa okružuje svime što pridonosi njegovoj kulturi — genijem, učenošću, oštroumljem, knjigama, slikama, glazbom, znanstvenim instrumentarijem i sličnim — neka tako čini i selo: neka ne stane na učitelju, župniku, zvonaru, župnoj knjižnici i trima vijećnicima samo zato što su naši hodočasnički preci s njima nekoć pregurali hladnu zimu na nekoj vjetrometnoj stijeni. Skupno djelovanje sukladno je duhu naših ustanova i uvjeren sam da su, budući da su naše prilike naprednije, naša sredstva veća od plemenitaških. Nova Engleska može unajmiti sve mudrace svijeta da dođu i podučavaju je, omogućiti im boravak za to vrijeme i uopće ne biti provincijalna. To je neobična škola kakva nam nedostaje. Umjesto plemenitaša, imajmo plemenita sela. Ako je potrebno, izostavite jedan most preko rijeke, idite ondje malko zaobilaznim putem pa prebacite barem jedan luk preko mračnijeg jaza neznanja što nas okružuje.