Walden | Henry David Thoreau

ZIMSKE ŽIVOTINJE

 

Kad su se čvrsto zamrznula, jezera su otvorila ne samo nove i kraće putove prema mnogim točkama nego i nove poglede s površine na poznat krajolik u njihovoj okolini. Dok sam prelazio Flintovo jezero nakon što ga je prekrio snijeg, premda bijah često veslao i klizao po njemu, nadavalo mi se ono tako neočekivano širokim i čudnovatim te sam mogao pomisliti jedino na Baffinov zaljev.(203) Linkolnska brda uzdizala su se oko mene na rubovima snježne ravnice, a nisam se sjećao da sam ikad prije na njoj stajao; ribari pak, na neodredivoj udaljenosti s druge strane leda, polako su se kretali s vukolikim psima i doimali se poput lovaca na tuljane ili Eskima, ili se za maglovita vremena pomaljali slični bajoslovnim stvorenjima, i nisam znao jesu li to divovi ili patuljci. Išao sam onuda kad sam uvečer odlazio držati predavanja u Lincoln, ne putujući od svoje kolibe do predavaonice nikakvom stazom i ne prolazeći ni uz kakvu kuću. Na Guščjem jezeru, koje mi je bilo na putu, živjela je kolonija bizama koji su svoje nastambe podigli visoko iznad leda, premda za svoga prelaska nisam mogao vidjeti nijednog. Walden, budući kao i ostala jezera obično bez snijega, ili tek s plitkim i isprekidanim nanosima, bio je moje dvorište, gdje sam mogao slobodno hodati kad je snijeg drugdje bio na ravnom više od pola metra dubok a mještani bijahu ograničeni na svoje ulice. Ondje sam, daleko od seoske ulice i, osim u veoma dugim razmacima, zvonjave praporaca, klizio i klizao se, kao po nekom prostranom, dobro utabanom oboru za losove, zakriljenom hrastovom šumom i dostojanstvenim borovima povijenim pod snijegom i načičkanim sigama.

Od zvukova za zimskih noći, a često i zimskih dana, čuo sam nevoljno ali milozvučno glasanje sove hukalice iz beskrajne daljine; zvuk kakav bi ispustila smrznuta zemlja da je takne prikladna trzalica, lingua vernacula(204) voldenske šume, koji mi je najposlije postao sasvim poznat, iako nikad nisam vidio tu pticu dok ga je proizvodila. Rijetko bih u zimsku večer otvorio vrata a da je nisam čuo: hu hu hu, hure hu, zazvučalo bi zvonko, a prva tri sloga bijahu naglašena približno kao hau de du,(205) ili kadšto samo hu hu. Jedne noći početkom zime, prije no što se jezero zamrznulo, oko devet sati, prenuo me glasan zov gusaka, a kad sam došao do vrata začuo sam zvuk njihovih krila sličan oluji u šumi dok su nisko prelijetale moju kuću. Prešle su jezero prema Fair Havenu, kao da ih je moje svjetlo odvratilo od slijetanja, dok je njihov predvodnik sve vrijeme dozivao u pravilnom taktu. Odjednom je neka nepogrešivo prepoznatljiva ušara u mojoj neposrednoj blizini, najhrapavijim i najjezivijim glasom što sam ga ikad čuo od bilo kojega šumskog stanovnika, stala u pravilnim razmacima odgovarati guski, kao da je bila odlučna raskrinkati i osramotiti tog uljeza iz Hudsonova zaljeva pokazujući veći opseg i jačinu glasa jednog urođenika te ga odhukati s konkordskog obzora. Što želiš postići uzbunjujući ovu utvrdu u to doba noći posvećeno meni? Misliš li da me u takav sat igda zatječu u drijemežu i da nemam pluća i grlo kao i ti? Bu-hu, bu-hu, bu-hu! Bilo je to jedno od najpotresnijih nesuglasja koja sam ikad čuo. Pa ipak, ako ste imali sluha, bilo je u njemu elemenata suglasja kakvo ove ravnice nikad nisu vidjele ni čule.(206)

Čuo sam i hripanje leda na jezeru, moga velikog suložnika u tom dijelu Concorda, kao da je bio nemiran na svome ležaju pa bi se rado okrenuo, mučen nadutošću i ružnim snima; ili bi me probudilo pucketanje tla pod mrazom, kao da je netko dotjerao zapregu pred moja vrata, a ujutro bih u zemlji zatekao pukotinu dugu pola kilometra i centimetar široku.

Ponekad bih čuo lisice kako tumaraju po snježnoj kori, za noći obasjanih mjesečinom, u potrazi za jarebicom ili drugom divljači, štekćući hrapavo i demonski poput šumskih pasa, kao da ih mori neka tjeskoba ili se teže izraziti, streme svjetlu ili tome da smjesta postanu psima pa slobodno trče ulicama; jer uzmemo li u obzir protekle vjekove, nije li moguće da i među zvijerima traje neka civilizacija kao i među ljudima? Doimale su me se poput zakržljalih ljudi u jazbinama, još u obrambenom stavu, koji iščekuju svoju preobrazbu. Ponekad bi neka došla do moga prozora, privučena svjetlom, lanula na mene lisičju kletvu pa se povukla.

U zoru me obično budila crvena vjeverica (Sciurus Hudsonius) jurcajući preko krova, uz i niza zidove kuće, kao da je u tu svrhu poslana iz šume. Tijekom zime izbacio sam na snijeg uz vrata pola bušela klipova slatkoga kukuruza koji nije dozrio, pa sam se zabavljao promatrajući kretnje raznih životinja koje je to domamilo. U sumrak i noću dolazili su zečevi i dosita se najedali. Crvene su vjeverice povazdan dolazile i odlazile te me naveliko zabavljale svojim manevrima. Jedna bi se isprva oprezno približila kroz hrastik, na mahove i trzaje pretrčavajući snježnu koru kao list otpuhan vjetrom, sad nekoliko koraka u ovom smjeru, čudesnom brzinom i uz silno rasipanje energije, nepojmljivo hitajući tim svojim nožicama, kao da je u pitanju oklada, sad jednako toliko koraka u onom smjeru, ali nikad ne bi odjedanput prevalila više od tri metra; onda bi pak najednom zastala, uz smiješan izraz i ničim izazvan salto, kao da su sve oči svemira uprte u nju — jer sve vjeveričine kretnje, čak i u najsamotnijim zakucima šume, podrazumijevaju gledatelje kao i djevojčin ples — trateći više vremena na otezanje i obaziranje nego što bi joj dostajalo da prijeđe čitavu razdaljinu — nikada nijednu nisam vidio da hoda — i onda bi se iznebuha, dok si rekao britva, našla na vrhu mladog bora, navijajući svoj sat i grdeći sve zamišljene gledatelje, razgovarajući sama sa sobom i s čitavim univerzumom u isti mah — nikad zbog nekog meni uočljivog, a slutim ni njoj poznatog razloga. Naposljetku bi stigla do kukuruza, odabrala pogodan klip, strugnula na isti onaj kolebljivi izlomljeni način do najviše klade na mojoj hrpi, pred prozorom, odakle me gledala u lice i gdje je sjedila satima, s vremena na vrijeme se opskrbljujući novim klipom, isprva halapljivo grickajući i razbacujući dopola oglodane klipove, dok ne bi postala izbirljivija pa se stala poigravati hranom, kušajući samo jezgru zrna te bi joj klip, koji je jednom šapom držala u ravnoteži na kladi, skliznuo iz nehajna stiska i pao na tlo, da bi ga onda promotrila smiješno nesigurna izraza, kanda sumnja da je živ, neodlučna da li da ga opet dohvati ili uzme drugi i udalji se; sad je razmišljala o vjetru, sad osluškivala čega ima u vjetru. I tako bi mala bestidnica protratila brojne klipove u jedno prijepodne, dok se na koncu, zgrabivši neki duži i punašniji, znatno veći od nje same, koji je vješto održavala u ravnoteži, ne bi s njim zaputila u šumu, poput tigra s bivolom, istom cik-cak linijom i uz česte stanke, probijajući se s njime kao da joj je pretežak i padajući sve vrijeme, poprijeko između okomice i vodoravnice, odlučna da stvar po svaku cijenu provede do kraja — neviđeno lakomisleno i hirovito biće — i tako bi s njime stigla do svoga staništa, možda ga odnijela navrh bora dvjesto ili tristo metara udaljenog, a ja bih poslije nalazio klipove rasute po šumi u raznim smjerovima.

Napokon stižu i šojke, čije se neskladno kreštanje čulo odavno dok su se oprezno primicale s daljine od dvjesto metara, koje kradom i potajno lepršaju od stabla do stabla, sve bliže i bliže, te pobiru zrnje što su ga vjeverice ispustile. Potom, sjedeći na grani smolastog bora, u žurbi pokušavaju progutati zrno koje je preveliko za njihovo grlo i guši ih; nakon velikog truda ga povrate pa provedu sat vremena u nastojanju da ga opetovanim udarcima kljunom raskole. Bijahu one bjelodane kradljivice i nisam ih osobito poštovao; vjeverice, međutim, premda isprva plahe, davale su se na posao kao da uzimaju ono što je njihovo.

U međuvremenu su u jatima dolazile i sjenice koje su, pobirući mrvice što su ispale vjevericama, odlijetale do najbliže grančice, stavljale ih pod kandže pa tukle po njima svojim malim kljunovima, kao da je u kori nekakav kukac, dok ih ne bi dovoljno stanjile za svoje uzano grlo. Malo jato tih sjenica dolazilo je svakodnevno probrati objed iz moje hrpe drva ili mrvica do mojih vrata, uz slabašno treperavo, šušketavo glasanje, slično zveckanju mosura u travi, ili pak uz živahno dej-dej-dej, ili rjeđe, za dana koji su mirisali na proljeće, titravo ljetno fi-bi iz smjera šume. Bijahu se toliko udomaćile te je na kraju jedna sletjela na naramak drva što sam ga unosio u kuću i stala bez straha kljucati po pruću. Jednom, dok sam kopao u seoskom vrtu, na rame mi je načas sletio vrabac, i osjetio sam da sam tom okolnošću odlikovan većma no bilo kakvom možebitnom epoletom. Vjeverice su se naposljetku također prilično udomaćile pa bi mi povremeno koraknule na cipelu kad im je preko nje vodio najkraći put.

Dok tlo još nije bilo sasvim prekriveno, i onda opet potkraj zime, kad bi se snijeg na obronku s moje južne strane i oko moje hrpe drva otopio, iz šume su ujutro i navečer onamo dolazile jarebice da se hrane. Kuda god hodali šumom, uz lepet krila otprhne jarebica, otresajući snijeg sa suhog lišća i grančica u visini, koji se na sunčevim zrakama prosijava poput zlatnog praha; jer ta se hrabra ptica ne da uplašiti zimom. Često je prekriju nanosi a, kao što kažu, “katkad se u letu zarine u meki snijeg, gdje ostane skrivena dan ili dva”. Znao sam ih prepasti i na čistini, gdje su u sumrak dolazile iz šume da “cijepe” divlje jabuke. Doći će redovito svake večeri na određena stabla, gdje ih vreba lukavi lovac, što nanosi nemalu štetu udaljenim voćnjacima uz šumu. U svakom slučaju, drago mi je da se jarebica najeda. Ona je ptica prirode sâme koja živi o pupoljcima i posnom pilu.

Za mračnih zimskih jutara, ili kratkih zimskih poslijepodneva, čuo bih katkad čopor pasa kako tumara čitavom šumom uz lavež i štektanje, nemoćan odoljeti lovačkom nagonu, a u razmacima zvuk lovačkog roga, koji je dokazivao da je iza njih čovjek. Šuma ponovno odzvanja, pa ipak nijedna lisica ne izlijeće na otvorenu površinu jezera, niti prateći čopor proganja svog Akteona.(207) A uvečer možda ugledam lovce kako se vraćaju s jednim jedinim lisičjim repom kao trofejem što im se vuče za saonicama i traže konačište. Kažu mi da bi lisica, kad bi ostala u krilu smrznute zemlje, bila sigurna, a da je, kad bi trčala samo ravno, nijedan lisičar ne bi mogao sustići; no ostavivši svoje goniče daleko za sobom, ona se zaustavlja radi odmora i osluškuje dok se ne pojave, a kada trči, kružno se vraća svojim starim leglima, gdje je lovci iščekuju. Ponekad će, međutim, pretrčati desetke metara po zidu pa odskočiti daleko na jednu stranu, a čini se da zna kako voda ne zadržava njezin miris. Neki mi je lovac rekao da je jednom vidio kako lisica koju su progonili psi izbija na Walden dok je led bio prekriven plitkim mlakama, pretrčava dio pa se vraća na istu obalu. Psi su odavno stigli, ali su ondje izgubili miris. Gdjekad bi čopor koji je lovio sâm prošao kraj mojih vrata i stao optrčavati kuću štekćući i lajući, kao da ih je neka mahnitost spopala, tako da ih ništa nije moglo odvratiti od hajke. Oni tako kruže dok ne nabasaju na skorašnji trag lisice, jer mudar će se pas gonič radi toga okaniti svega drugog. Jednog je dana do moje kolibe došao neki svat iz Lexingtona da se raspita za svoga psa koji je daleko odmakao te već tjedan dana lovi sam. No bojim se da ga ništa od svega što sam mu kazao nije prosvijetlilo, jer me svaki put kad bih mu pokušao odgovoriti na pitanja prekinuo upitom: “Što vi ovdje radite?” Izgubio je psa, ali je našao čovjeka.

Jedan stari lovac opora jezika, koji se jednom godišnje, kad je voda bila najtoplija, dolazio kupati u Walden, pa bi tom prigodom navratio k meni, ispripovijedao mi je kako je prije mnogo godina jednog poslijepodneva uzeo pušku i krenuo u krstarenje voldenskom šumom, i dok je hodao cestom prema Waylandu, začuo je glasanje lovačkih pasa koji su se približavali, i nije prošlo dugo a jedna je lisica doskočila preko zida na cestu i brzinom misli preskočila drugi zid te umaknula, tako da je njegov hitri metak nije ni okrznuo. Malo zatim stigla je stara kuja s troje štenadi, u jeku hajke, loveći za svoj račun, i ponovno iščeznula u šumi. Kasno istog poslijepodneva, dok se odmarao u gustoj šumi južno od Waldena, začuo je glasanje pasa, daleko u smjeru Fair Havena, koji su i dalje gonili lisicu; i išli su dalje, njihov lavež od kojega je odjekivala cijela šuma čuo se sve bliže i bliže, sad iz Well-Meadowa, sad s Bakerove farme. Dugo je mirno stajao i slušao njihovu glazbu, tako milozvučnu lovčevom uhu, kad se odjedared pojavila lisica, laganim korakom, čiji je zvuk prikrivalo suučesničko šuštanje lišća, krivudajući veličajnim proredima, hitro, spokojno i ustrajno, ostavljajući progonitelje za sobom; da bi, skočivši na stijenu usred šume, uspravno sjela i stala osluškivati, leđima okrenuta lovcu. Ovome je samilost načas zadržala ruku, ali to je raspoloženje bilo kratka vijeka, i brzinom kojom jedna misao može smijeniti drugu nanišanio je i — bang! Lisica se skotrljala niza stijenu i ostala ležati mrtva na tlu. Lovac je ostao na svome mjestu i osluškivao pse. Oni su se sveudilj primicali, i šuma u blizini sad je kroza sve svoje prorede odjekivala njihovim demonskim lavežom. Na koncu se promolila stara kuja, s njuškom uz tlo, škljocajući zubima po zraku kao opsjednuta, i potrčala pravo prema stijeni; no nazrevši mrtvu lisicu odjednom je obustavila hajku, kao da je zanijemila od prepasti, i samo ju je šutke obilazila; jedan za drugim stigli su njeni štenci i, kao i njihova majka, zamuknuli pred tajnom. Lovac je tada iskoračio i stupio sred njih, i tajna je bila riješena. Čekali su u tišini dok je on derao lisicu, potom neko vrijeme slijedili rep i najzad se vratili u šumu. Te je večeri neki gospodin iz Westona došao u brvnaru konkordskoga lovca da se raspita za svoje pse i rekao da su prije tjedan dana krenuli iz vestonske šume u samostalan lov. Konkordski lovac mu je rekao što je znao i ponudio mu krzno; onaj je međutim to odbio i otišao. Te noći nije našao pse, ali je sutradan doznao da su prešli rijeku i prenoćili na nekom imanju, odakle su, dobro se najevši, krenuli rano ujutro.

Lovac koji mi je to ispripovijedao sjećao se stanovitog Sama Nuttinga, koji je lovio medvjede na grebenima Fair Havena i u Concordu razmjenjivao njihova krzna za rum te mu je čak rekao da je ondje vidio losa. Nutting je imao čuvenog psa lisičara po imenu Burgoyne(208) — on ga je izgovarao Bjudžin — kojega je moj sugovornik posuđivao. U “Poslovnoj knjizi” jednog starog trgovca iz toga gradića, koji je također bio kapetan, gradski bilježnik i zastupnik, nalazim sljedeću stavku: “18. siječnja 1742./3., Johnu Melvenu na veresiju 1 siva lisica 0-2-3”; danas ih ovdje više nema; a u glavnoj knjizi, 7. veljače 1743., Hezekiji Strattonu “za 1/2 mačjeg krzna 0-1-4 1/2”; krzna divlje mačke, dakako, jer Stratton je bio narednik u starom ratu protiv Francuza i ne bi stekao glas da je lovio manje plemenitu divljač. Priznanje se dobiva i za jelenja krzna, a ona su se prodavala svakodnevno. Jedan čovjek još čuva rogove posljednjeg jelena ubijenog u ovom kraju, a drugi mi je iznio pojedinosti toga lova, u kojemu je sudjelovao i njegov ujak. Lovci bijahu ovdje nekoć brojna i vesela družina. Dobro se sjećam jednog mršavog Nimroda(209) koji bi dohvatio list uz cestu i, ako me pamćenje služi, na njemu odsvirao napjev većma neobuzdan i milozvučan od bilo kakva lovačkog roga.

U ponoć, kad je bilo mjesečine, ponekad sam na svojoj stazi sretao lovačke pse koji su se šuljali šumom te bi mi se skrili s puta, kao da se plaše, i tiho stajali u grmlju dok ne bih prošao.

Vjeverice i divlji miševi prepirali su se zbog moje zalihe oraha. Oko moje kuće bilo je na desetke smolastih borova, od tri do deset centimetara u promjeru, koje su prethodne zime izgrizli miševi — bijaše to za njih polarna zima, jer je snijeg bio trajan i dubok te su bili primorani u svoju hranu umiješati velik udio borove kore. Početkom ljeta ta su stabla bila živa i naočigled su bujala, pa su mnoga narasla i po trideset centimetara, premda posve ogoljena; nakon još jedne zime, međutim, takva bi bez iznimke usahnula. Neobično je da je jednom mišu tako moguće objedovati cijelo borovo stablo te ga glođe uokolo umjesto gore-dolje; no možda je to i nužno da bi se prorijedila ta stabla, sklona gustom rastu.

Zečevi (Lepus Americanus) bijahu silno udomaćeni. Jedan je cijele zime imao brlog ispod moje kuće, odvojen od mene jedino podom, i svakog me jutra prenuo naglim odlaskom kad bih se ja počeo micati — tum, tum, tum, udarao je u žurbi o podne grede. U suton su se okupljali pred vratima da grickaju krumpirove kore koje sam bacio van, a bojom su bili tako slični zemlji da ih je, dok su mirovali, jedva bilo moguće razaznati. Katkad bih u sumrak naizmjence gubio iz vida pa opet ugledao jednoga kako nepomično sjedi pod mojim prozorom. Kad bih uvečer otvorio vrata, razbježali bi se skvičeći i poskakujući. Izbliza su u meni pobuđivali tek samilost. Jedne večeri jedan je sjeo do vrata na dva koraka od mene, isprva drhtureći od straha, no nespreman pomaknuti se; majušno biće, mršavo i koščato, čupavih ušiju i oštrog nosa, oskudnog repa i tanahnih šapa. Izgledao je kao da priroda više ne nosi soj plemenitije krvi, već je na izmaku snaga. Njegove krupne oči doimale su se mladoliko i nezdravo, gotovo kao da pati od vodene bolesti. Koraknuo sam, kad gle, odjurio je gipkim skokom preko sniježne kore, istežući tijelo i udove u ljupku dužinu, i ubrzo se između mene i njega našla šuma — neobuzdana, slobodna divljač što potvrđuje svoju krepkost i dostojanstvo prirode. Njegova vitkost nije bila bez razloga. Takva je dakle bila njegova narav. (Lepus, levipes, lakonogi, drže neki.)

Što je neki kraj bez kunića i jarebica? Oni su među najjednostavnijim i najurođenijim životinjskim bićima; drevne i časne porodice poznate starini kao i današnjim vremenima; iste boje i od iste tvari kao i priroda, najprisnije združene s lišćem i tlom — i jedna s drugom; ili su krilate ili nogate. Kad izleti kakav kunić ili jarebica jedva da ste vidjeli divljega stvora, tek prirodnog, kojega valja očekivati koliko i šumor lišća. Jarebica i kunić zasigurno će se i dalje množiti, kao pravi starosjedioci ovoga tla, bez obzira na sve prevrate. Ako posijeku šumu, izdanci i grmovi koji niknu pružaju im skrovište i oni postaju brojniji no ikad. Zacijelo je bijedna zemlja koja ne uzdržava zeca. Naše šume vrve obojima, i oko svake močvare mogu se vidjeti jarebica ili zec u hodu, okruženi ogradama od grančica i zamkama od konjske strune nad kojima bdije neki kravar.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.