Doba bršljana | Davor Ivankovac

GROBOVI DRUGIH

Nakon radnog vremena ostao je
stanoviti osjećaj praznine:
taj prostor bez odjeka predmeta u sebi,
neshvatljiv bez ruba, onoga između.

Ali praznina je uvijek izvana.
Kao sve što će ostati nedoživljeno:
osobe, trenuci, krajolici.

Jednom sam hodao puteljkom između njiva:
tišina se nije mogla omeđiti.
Puteljak je bio davno utaban, prašnjav:
život o kojem slušamo,
bez pristupa toj beživotnosti.

Tuđi život je strašniji od smrti.
U području sivog,
u tom zapanjujućem izostanku okomitih putova
kao tamna analogija sabrana je misao:

mrtvi rastu u grobovima, grobovi u živima.