Gledaj me u oči | Mario Brkljačić

* * *

jučer smo se vratili s mora.

čim smo stigli kući
istuširao sam se i obrijao.

hoćemo do grada? upitao sam ženu.

ona je sjedila na kauču.
zurila je u zvjezdaču na stolu.
zvjezdača je imala oštar miris.

ne ide mi se nikud, promrmljala je (žena, ne zvjezdača).

biciklom sam se odvezao do cvjetnog.
sjeo na ono željezno čudo od klupe.

nije prošlo dugo vremena a u susret mi je dolazio frend.

bio je čudno odjeven:
vojničke čizme
crne pilotske hlače
crni baloner
crni ruksak na leđima.

tako mi je snažno stisnuo ruku
da mi je došlo da ga lijevom opizdim iza uha.

onda je sjeo i zapiljio se u djevojke koje su na terasi kafića pile kavu i čavrljale.

inače dado? kako je?
nije loše. imam erekciju.
čovjeku više i ne treba, rekao sam.

onda je iz ruksaka izvadio bocu crnog vina i bibliju.

sreća je što sam imao upaljač-otvarač jer on takve stvari ne nosi sa sobom i onda je dovoljno da prvi slučajni prolaznik kaže da nema jebeni otvarač pa da na mjesto makljaže dođu drotovi i bolničari.

gutnuo je vino.

zagreb je ljeti podnošljiv grad, rekao sam.
mh.

šutjeli smo i pili.

kad smo iskapili vino okuražio sam se upitati ga zašto sa sobom nosi bibliju.

gurnuo mi je knjigu u ruku.

čovječe, šta će mi to?

nemam pojma ali ni meni ne treba. to su mi uvalili u čistilištu. jebiga, pokloni je nekom.

onda je ustao i otišao.

dado! daj uzmi knjigu! nemoj me zajebavat! vikao sam za njim, držeći bibliju u ruci.

samo je odmahnuo rukom.

prolaznici su me obilazili u velikom luku.

za razliku od ulice u crkvi sve to ima određeno dostojanstvo.