Gledaj me u oči | Mario Brkljačić

UPUTE ZA PALJENJE SVIJEĆE NA KAMENITIM VRATIMA

(kao prolog)

 

mučnina. slike sna: psi koji laju ali ja ne čujem taj lavež, pa čovjek koji sjedi na ogradi balkona i zuri u ponor. ali, tko bi to razumio? u zaleđenim lokvama uz rubnik ceste mrtva pročelja tih kuća. i božićne lampice trepere. i kinezi su se prešaltali na kršćanstvo. rade taj nakit od plastike, te djedove božićnjake, girlande, kurce-palce. jebiga, kompa, taj grozni hašiš od kojeg problijediš kao varikinom oprana čarapa pa hodaš takav ušlagiran ovim kvartom, lunjaš između tih nebodera. sivo, sivo, i nečiji nažižani smijeh otpozadi, tamo, iza vinarije ili iz parka kod škole. mrkla je noć i snijeg iskri na tlu smrznutom kao lešina mačke, tamo, uz kontejner sa smećem. otrovao ju neki penzioner. oni vole radit takve stvari. njihov je strah od smrti golem. tko je im je kriv što su svoje živote sveli na besmisao? sjedneš na tu klupu i zuriš u vrhove svojih čizama. čas ti je hladno, čas toplo. pokušavaš povratiti ali ništa nisi jeo već drugi dan i slina ti je otrovno kisela i curi ti niz bradu polako kao kad nagaziš žvakaću i razapinješ ju po asfaltu kao što su razapinjali njega, prije dvije tisuće jebenih godina. ali, sve je to bilo uzalud, gorčina, gorčina, gorčina, jedino je što ostaje nakon svega. to je ustvrdio i fante dok je umirao u jeftinoj bolnici, od šećera, majku ti jebem. znaš kad će smak svijeta? znaš li? boli me kurac, kažem. uopće ne razmišljam o takvim stvarima. on kaže, ne seri. svi se mi bojimo smrti. ne znam, kažem, više se bojim života. ali, nemoj me tjerat da serem gluposti. više ne smijem lokati jeftino vino, više ne smijem biti s ljudima, više ne smijem ne nazvati majku. više ne smijem uzimati dop. pas mater, više ne smijem ignorirati njega gore. šta si ti tako inatljiv, jebote, viknem u mrak, ne znam kako mu nije hladno tamo, šta se već jednom ne spustiš u kvart pa da sjedneš tu pokraj mene, da šutimo, da se gledamo i smijemo. ništa više. bez uvjeta, bez želja. ono, sasvim jednostavno, u pičku materinu. da te dotaknem, ako je to moguće, ako ti nisi od ničega, od čega smo mi, a tvoja smo slika i prilika? ili smo se raspametili preko svake mjere pa ludi pričamo sa samima sobom. bože, koji jesi na nebesima, dođi kraljevstvo tvoje… čekam te i ne stižem nigdje i tvoj dodir bi mi mnogo značio. znaš li? sumnjam. boli tebe kurac za sve ovo sranje dolje. i ja mislim da tebe zapravo nema. da ti ako i jesi ne znaš tko si. mislim da svakako nisi onaj o kojem susjedi slušaju na misi. a onda briju po starom. čista savjest, oprost grijeha, 50€ za uskrsenje duše ravno gore, na licu mjesta. vrućina je nesnosna i krupne muhe zuje uokolo jer ih smrad privlači kao nas grijeh i poroci, u pičku materinu, i proroci su poroci na kraju krajeva i ucviljena rodbina zuri u tu rupu i neki pomišljaju na hladno pivo i cigaretu i ne znaš, jednostavno, i ne vjeruješ u sve to, ali taj svećenik je sijed i glas mu je umilan i mudar i on zna da vi znate da on nije to za što se predstavlja i da baš i ne vjeruje u cijelu tu priču, ali hijerarhija je to, moj kompa, i velik je novac u igri i interesi su složeni kao navigacijska karta i država je jaka i naša budućnost je u njihovim rukama. i svijet se raspada kao lešina na suncu i smrdi i smrdi i smrdi… i uvijek se nađe netko koji te poziva na jebeni optimizam, koji ti ne da mira da patiš, da budeš sjeban ako to hoćeš, i ova namirisana civilizacija ti ne da disati i ne da ti da sjediš besposlen i da zuriš u krošnju kestena koliko hoćeš i da popušiš joint na miru i da se smiješ i da voliš sve što se oko tebe kreće, od gujavice u travi, moj bože, do gugutke i psa koji tamo čeka svog gospodara ispred mesnice i ovu jadnu ludu djecu koja se dosađuju, a dan je lijep i sunčan i stvoren za dostojanstveno, uzvišeno umiranje… dok sjediš tu na klupi, a gluposti ti se roje u glavi. vi mislite da je naš temeljni zadatak otkrivanje istine? ja mislim na jutro koje će osvanuti spljošteno kao pregažena mačka na cesti i crijeva će biti razvučena svud uokolo i djeca će se smijati kao hijene jer im je to kul i video je oko nas i sve je film koji nema kraja i spot neke dance opajdare koja viče i izvodi kate ispred kamere i ne znaš, u pičku materinu, koji se to kurac dešava i koliko je ljudska glupost ohola i zašto mi ne možemo ugasiti taj film… a, ne možemo, jebi ga, jer više nitko nije sam i nitko više pojedinačno ni o čemu ne odlučuje i nas se poslužuje kao u restoranu i mi smo dopustili da postanemo dobrovoljni invalidi. naša sloboda više nije izvan njihova dosega, a nije jer mi nismo znali što ćemo s njom, kurva jedna. molim te, ne daj mi slobodu, ne kažnjavaj me na taj način već uslišaj moje molitve i daj da budem svjedok savršenstva kršćanskog života. meni se čini da si ti već prilično umoran od svega i da si zaslužio odmor i ja ću otići zapaliti svijeću na kamenita vrata. aaaleluuuujaaa! došao s posla i bio je težak dan i dani su, općenito, sve teži i prvo je otišao umiti se i dugo se pljuskao hladnom pa vrućom vodom i rigalo mu se a jeo nije od jutra i sad nije gladan i to ga zabrinjava iako mu se hrana gadi ne pomišlja na to da posjeti liječnika, da mu da nešto za apetit jer već je spao na pedeset kila i više nema snage za uobičajene poslove i nešto ga guši, neka gruda mu se ugnijezdila u grlu i stoji tu već danima. jebiga, ni ovaj put nije skinuo ručni sat i sapun mu se skorio u udubinama i staklo se orosilo iznutra. on ode u sobu i strovali se u naslonjač ruku spuštenih do poda i zuri u sivi ekran televizora i skuplja snagu da dohvati daljinski i pritisne zelenu tipku, i da taj život zaigra pred njegovim očima. više ne znaš šta je stvarnost, a opet čini ti se da je ima previše, da zapravo jedino nje i ima. znaš da mi dođe da odem negdje… ne znam… negdje gdje nitko od tebe ne očekuje ništa i gdje je život manje ohol od ovog ovdje. onda je s naporom ustao i zavrtjelo mu se u glavi ali ipak je zgrabio daljinski i ponovo se strovalio u naslonjač. neki bolestan osmijeh mu je zaigrao na licu i on sad gleda te face na ekranu i pol pot je bio goli kurac u usporedbi s gospođom oprah na prvom programu i te sablasne prazne maske u njenom studiju, te spodobe koje svoju intimu izvrću pred kamerama, tako neugodno i patetično… i njihova narcisoidnost poprima razmjere opće katastrofe i crno-bijeli dance macabre je bijedna slika smrti u usporedbi s tim praznim nacerenim licima i cijelo to new age sranje samo pojačava dojam da sve ide u pičku materinu i da je naš pad sasvim zaslužen jer pomoć ne tražimo u sebi već je očekujemo od televizijskih svećenika i ti uređaji u našim sobama poprimaju konture križa i mi samo gledamo i čekamo… da nas pokolju svojom majčinskom brigom za opće dobro od kojeg više nitko pojedinačno nema nikakve koristi… onda ugleda taj bonkas na stolu na zelenom računu za odvoz smeća i već je u kuhinji s čašom vode u jednoj i leptirom u drugoj ruci i… jebo ti pas mater, jednostavno, više ne možeš sve to zgutat bez tog leptira u mozgu i onda tek osjećaš ljubav i sreću i dobro je dok traje, a traje kratko i onda te budi pištanje mobitela i zlo ti je i mrziš sve i samoga sebe i znaš da ne otići na posao znači sutra otići na burzu rada u ulicu kralja zvonimira preko puta morh-a… jebiga, poredak stvari je takav i već si na tramvajskom stajalištu u gomili sjebanih šljakera i onda laktovi i grubost ne bi li se domogao tople sjedalice pa ako ti se posreći ili ako se uspiješ izboriti za taj luksuz namještaš guzicu i zuriš kroz zasrani prozor i mrziš sve oko sebe i moliš boga da se pokraj tebe ne dovalja kakav invalid koji hoće sjesti… noć je masna i crna i ti zuriš u vrhove svojih čizama i neki pas lutalica ti se pokušava približiti i kruži oko klupe, maše repom i… počne zavijati na mjesec kojeg nema, i vi se gledate kao što vas gleda s prozora svog stana neki tip koji je odlučio to što je njegovo pravo.

X

Sadržaj

Upute za paljenje svijeće na kamenitim vratima
(kao prolog)

Postoje ljudi koji su spremni
Uskrs
Obično bi se našli iza zgrade
Njihovo posljednje utočište
Da i u smrti smo različiti
čujte
Samo sam pitao zašto moram stajati mirno
Ostati ovdje ili otići
jednostavno je rekla
opasno sam bez para
Već danima pada kiša
ugasiš joint
slušali smo pixies
bili smo na koncertu black flaga
sjediš u naslonjaču
bio je u ratu
pušimo
Više zaista nisam znao kako da ubijem taj godišnji odmor
u vrijeme univerzijade
dobro. priznajem
ležim i razmišljam
samo malo
bauljam ilicom
sjeti se barbara
turisti izlaze iz uspinjače
jučer smo se vratili s mora
dečki koji nisu obećavali
možeš ovdje sjediti i plakati
slušajte
u vražju mater
šef mi je zaželio ugodan vikend
ljudi moji
on ne sortira smeće
zamislite doista čaroban prizor
ma gledajte
Kad sam loše volje zabijam čavle u dasku
poslije posla
spavao sam dugo
Boro se uspio skinuti s horsa
Muha
to obično počinje ovako
on prodaje rajčice na trešnjevačkom placu
ne znam zašto ali ujutro mi stvari izgledaju puno bolje
ima prednosti biti pjesnik
Viagra
sve će bit okej
u potkrovlju je 49 stupnjeva
ja sam postao alkos kad sam prestao piti vodu
ona
sjedim za stolom u kuhinji
ljudi moji
dan je počeo obećavajući
eto, na moru smo
Što ti misliš?
sjediti ovdje i piti
danas znam ovo
vrhovi nebodera
jebi ga
mogao bih ti pričati
ona kaže: ne mogu više ovako
probudilo te pištanje mobitela
soba
napokon možeš odahnuti
ove ulice nezaustavljivo propadaju
život je pička


Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.