Gledaj me u oči | Mario Brkljačić

* * *

Više zaista nisam znao kako da ubijem taj godišnji odmor.

Pa sam prihvatio frendov poziv na ribičiju.

Nije mi bilo teško ustati rano.
I inače to činim.

Crvenim yugom smo se odvezli do jezera.

Sparkali smo se ispod vrbe.
Odmah sam označio mokraćom taj naš teritorij.

Raspremili smo štapove i pobacali kugle kruha u vodu.

Sjeli smo na tronošce.
Otvorili limenke piva.
Zapalili cigarete.

Onda smo ustali.
Uzeli štapove u ruke.
Razdvojili se.
Između nas je bila mreža za ribe.

On ju je ubrzo počeo puniti platnicama i linjacima.

Ja sam ribe uglavnom hranio.
Nisam ni sebe zapostavio: bio sam već na petoj limenci i na potopljen plovak sam retardirano reagirao.

I tako.
Lovili smo dok i sunce nije pretjeralo.
Zrak je titrao.
Nekakvi jebeni kupači su počeli mutiti vodu.

Odnekud je dopirao miris roštilja.

To je to. Vrijeme je da zbrišemo – rekao je frend.

Naravno da sam se složio s njim.

Otišli smo k njemu doma.
On živi na Srednjacima. Na 20. katu.
Ima lijep pogled na zapad.
I asketski namješten stan.
Sav namještaj kojim su njegovi pokojni starci zatrpali sobu
jednostavno je pobacao.

Sjeli smo na pod i cugali.
Čuli bi kako u kuhinji ribe iskaču iz sudopera i padaju na pločice.

Strašno smo se napušili i napili.

Pala je i noć.

Na otv-u smo gledali propovjednika.
Gospodin je rekao da može prepoznati pedera.
To zato jer je prepun božanskog duha.
(gospodin, naravno, ne peder.)
Koji ga štiti od zla.
I tako.
Uglavnom, posao mu cvate.

Onda smo dobauljali do kuhinje.
Pokupili smo ribe s poda i potrpali ih u vrećicu.

Sjeli smo natrag na pod i bacali ih kroz prozor.

Ja sam tako ogladnio da sam pojeo dvije preostale crvenperke.

Čini mi se da su još bile žive.