Gledaj me u oči | Mario Brkljačić

* * *

Obično bi se našli iza zgrade
I nakon 2-3 boce boljeg vina (rijetko smo pili smeće)
Utrpali bi se u tramvaj
U kojem je smrdjelo po mokraći i gangreni
Izišli bi na glavnom kolodvoru
Ludi i hrabri
Nabadajući čizmama po zaleđenom asfaltu
Kao u nekoj burleski
Upadali smo u birtije ovog jadnog grada
Dok ne bi našli tipa kojeg smo zvali Lenjin
On je svoj život podario Bogu Alkoholu
I bio je njegov fanatični sljedbenik
Kako samo vjernici znaju biti
Mi nismo vjerovali ni u što
Bilo nam je svejedno
Za smisao i za besmisao
Revolucije kontrarevolucije ideologije
Ovog ili onog predznaka
Sve je to prolazilo mimo nas
I sad mislim da smo između ostalog i zbog toga bili
Sretni
Lenjin je govorio svojoj ženi: Dušo, moram piti da bi mogao leći s tobom.
Smijao bi se iako bi mu zujalo u ušima od njenog šamara
Ne znam zašto smo ga voljeli
On je bio sve samo ne netko koga bi slijedili
Koga bi citirali u društvu
Koga bi pozvali kući
Ipak, bili smo očajni tog dana
Jer je netragom nestao iz svih birtija u centru
Dovoljno pijani da ne osjećamo ni trunku srama
Pozvonili smo na vrata njegova doma
Na pragu je stajao neki usahli tip
U ogrtaču na pruge i papučama od skaja
Izvolite?
Mi trebamo Lenjina.
?
Mladene, ko je to?!
Neki mladići traže Lenjina, dušo!
Reci im da je Milan umro prošli tjedan i nek se gone u tri pičke materine!
Dok smo klizili zaleđenom Tkalčićevom
Boro je rekao: Znači, zvao se Milan.
Ja sam rekao: Hoćemo do Blata?