Gledaj me u oči | Mario Brkljačić

* * *

ona kaže: ne mogu više ovako.
ne mogu više.
ne mogu više.

ja kažem: hej, smiri se.
hej!
hej!
ne znam, jebemti, da li da je zagrlim.
ili da ostanem ležati.
na tom madracu.
na podu.
u pičku materinu, ne ustaje mi se.

ona kaže: tebe boli kurac!
tebi ništa ne treba!
ti glumiš!
ti glumiš!
ti se bojiš!
zato si uvijek tako hladan!
tako nepodnošljivo dostojanstven!

ja kažem: daj ne gnoji.
jeboti.
ne seri.
pun mi je kurac psihoanaliza.

ona veli: ti si goli kurac!
proklinjem dan kad sam te upoznala!
pička ti materina idiotska!

ja se nalaktim.
udahnem zrak… pa samo izdahnem.
opet legnem.
zurim u svjetlo na stropu.
iz svjetlosti odjednom izrone lica:
evo hanka.
i carvera.
i fante je tu.
i burroughs.
i kiš.
i kafka.
i harms.
i hrabal.
i thomas bernhard.
i odon von horvat.
i hamsun… jebo te dragi bog, svi moji mrtvi favoriti!

ona kaže: je l ti mene uopće čuješ?
je l ti mene uopće želiš čuti?
je l tebi uopće stalo do mene?
je l životinjo?!

znam da sad ima taj užasan osmijeh na licu.

ja kažem: hoćeš li zašutjeti?
hoćeš li zašutjeti, pička ti materina?!

ona kaže: ma, marš, đubre jedno!

i ugasi svjetlo.

ja ustanem i gledam kroz prozor novozagrebačke betonske orgulje.
i čujem zvukove koji nemaju ništa s bogom.
ništa s ničim.

a ona plače u tom jebenom mraku.