Divan dan za Drinkopoly | Marko Gregur

DIE BESTEN DINGE IM LEBEN

 

Glas spikera Radio Frankfurta koji je obećavao lijep dan, moguće s blagim minusom ali sunčan, probudio je Iva. Odslušao je vijesti kao i svakog jutra osim nedjeljom pa ustao i krenuo se spremati za posao. Radni je kombinezon virio iz torbe ostavljene pored vrata kupaonice. Pun žbuke, krut, gotovo da bi mogao poslužiti kao nosivi zid. Ivo ga uzme i protrlja nad kadom kako bi otpalo barem malo cementa. Jučer ga je donio u garsonijeru jer ga je mislio oprati, ali bio je toliko umoran da je, nakon podgrijanih rezanaca iz konzerve i malo domaće šunke, zaspao čim je sjeo na kauč. Skuhao je čaj i pijuckao ga uz šnitu kruha namazanu maslacem, čekajući pola sedam. Gradilište na kojem je trenutno radio je blizu, svega 20 minuta U-Bahnom i pješice, i to mu je pričinjalo zadovoljstvo. S 58 godina nije imao problema s ustajanjem, spavao je malo i loše, unatoč iscrpljenosti, i najbolji mu je bio onaj prvi san pred televizorom, ali bilo mu je dosta vožnje podzemnom i vlakovima. 30 godina drmusa se u tim prepunim vagonima, gleda ljude čiji mu se pogledi čine tupi i izgubljeni, izraubani. Zna da i on izgleda isto. On je barem star. Svi ti nezdravi mladi ljudi u stalnoj trci s vremenom, pod pritiskom sjajnih odijela, kožnih aktovki, automobila i drugih novotarija, koji su prisiljeni raditi sve više i više kako bi mogli financirati sve strojeve koje su kupili da im olakšaju i uljepšaju život, čine ga tužnim i podsjećaju na vlastitu mladost. Na rodnu ravnicu, zelenu i žutu, široki horizont, domaću rakiju i vino, zabave na kojima bi ostajali do jutra, svi se međusobno poznajući, bez straha od otmica, ubojstava ili silovanja. Najgore što ti se u selu moglo dogoditi bilo je da se probudiš i shvatiš da nema kola. Gadno je bilo ako si i sam lumpao s onima koji su ih ukrali pa si znao da će biti teško vratiti ih. Pogledao bi na krov staje i vidio ih kako tamo stoje i prokleo svu ekipu s kojom si pio i sebe sama što nisi izdržao do kraja, jer tad bi neka tuđa kola završila na krovu. Ivo pomisli kako ova djeca u podzemnoj znaju koristiti sve te male tehnološke spravice, ali siguran je da bi im jedna noć, kakve je on imao nekad, promijenila život, učinila da dignu poglede s tih ekrana i ogledaju se oko sebe. Promijenilo bi ih da se naliju šljivovice pa uđu u neko dvorište, njih desetak ili više, nekom od prijatelja ili nekom tko je dobio dijete, izvuku kola iz staje pa ih rastave i onako pijani u dijelovima odnesu na krov i tamo ih ponovno sastave. To je život, a ne dva ili tri sata dnevno u podzemnoj željeznici. U pola sedam uzeo je telefon i nazvao Bernardu.

“Bok”, pospano se javila.

Nije vidjela broj ali znala je da je on. Redovito ju je zvao prije odlaska na posao. Bila je to rutina.

“Kako si?”

“Dobro”, odgovori ona.

Zove je čisto da joj čuje glas. Nekad joj je, kad je tek stigao u Njemačku, a telefoniranje bilo skupo, pisao pisma. Dan za danom izmjenjivali su pisma. Pisma puna emocija i ljubavi. Bernarda je pisala što bi mogao donijeti kući. Mikser ili aparat za kavu. Čokolade, bombone ili štrik za rublje. Danas toga više nema. Odnosno, danas toga više ima. Posvuda isti trgovački lanci, i kod nas danas u kontejneru možeš naći iste stvari kao u Frankfurtu.

“Mislio sam doći autobusom.”

“Kako to?”

Podzemna nije bila jedino čega mu je bilo dosta. Vožnja kući također mu je sve teže padala. Oči mu nisu što su bile nekad i sve se više umara. Nekad bi nakon posla sjeo u auto i vozio kući, praktički bez zaustavljanja.

“Gledao sam autobuse. Jedan stiže u Varaždin oko ponoći pa sam mislio ako bi netko mogao doći po mene? Hrvoje ili Eva.”

“Nema neka direktna linija?”

“Nema, Varaždin je najbliže. Ne bih ih gnjavio, znam da su zauzeti, ali to je samo 40 minuta vožnje.”

“Pitat ću ih pa ti reći što smo dogovorili.”

Uglavnom je tako komunicirao s djecom. Ponekad bi ih navečer zvao, ali ako je trebalo štogod obaviti najlakše je bilo da to dogovori preko Bernarde, jer je svatko od njih imao svoj ritam. Poklopio je slušalicu, uzeo ruksak s kombinezonom i bocom vode iz slavine pa krenuo na posao.

 

 

Darko se nasmije sam sebi. Ivo okrene glavu prema njemu držeći i dalje s objema rukama stiropor pritisnut na zid.

“Ma ništa. Prošla je jedna žena dolje i dala mi misliti.”

“Zgodna?”

“U tom i jest stvar. Nisam vidio. Pa sam pomislio kako se od nas zidara očekuje da sa skele fućkamo za ženama i dobacujemo im i kako zidar zna da je za mirovinu, kad poput mene, s drugog kata ne može vidjeti je li žena koja prolazi zgodna ili nije.”

Ivo se nasmije i pogleda prema dolje.

“Ti barem vidiš je li žena ili ne”, sagne se pa uzme novi komad stiropora, odnosno termoizolacije. “Ja sam toliko slijep da nemam čak ni strah od visine.”

“Što ti je život”, kaže Darko, rutinerski. “Čuj, mali mi skoro ima rođendan. Dodaj mi, molim te, ljepilo. Taaako…” nanese sloj na fasadu i stiropor. “Ništa veliko, ali bit će lijepo.”

“Koji je to po redu?”

“Dvadeset i osmi.”

“To ti je mlađi ili stariji?”

“Stariji, znaš da sam ja malo kasnije postao otac.”

Ivo je uvijek mislio kako je Darko bolje napravio, a kako su godine prolazile u to je bio sve sigurniji. Darko je već nakon nekoliko mjeseci, čim se malo snašao, doveo u Njemačku suprugu i sina. Istina, njegov je sin bio malen, a Ivin je Hrvoje već bio pred školu pa bi mu bilo teže zbog jezika i to bi bila velika promjena, i još ovo, i još ono… Sad mu se to čini strašno glupo. Ideja da je šestogodišnjem djetetu to prevelika promjena. Kao da djetetu ne bi bilo lakše naučiti jezik nego što je bilo njemu. Bernarda je bila ta koja Hrvoja nije željela micati iz poznatog okruženja, a Ivo nije nalazio dovoljno protuargumenata. Danas bi ih našao, ali to više nije važno. Onda još nije mislio da će u Njemačkoj ostati toliko godina, inače bi jače ustrajao da dođu za njim. Vjerovao je da odlazi na nekoliko godina, samo dok malo ne stanu na noge. Za nekoliko godina stali su na noge, završili kuću, nešto i uštedjeli, ali Ivo je ostao u Njemačkoj. Vikendica im se činila dobrom idejom, kao i novi automobil. Osim toga, Eva je bila na putu. Trebat će ih oboje školovati. Trebat će njih postaviti na noge. Noge, noge, noge. Postavljat će ih na noge, ali neće slušati male dječje korake. Svaki put kad bi se vratio kući na odmor počinjao je temu povratka. Bernarda je bila razumna i koliko god joj je bez njega bilo teško, shvaćala je da će djeci moći pružiti neusporedivo više, ako Ivo izdrži još koju godinu. Nakon nekoliko godina više o tome nisu ni razgovarali. Ivo se pomirio s time da će mirovinu zaraditi u Frankfurtu. Bio je sretan što djeci može mnogo priuštiti. Bezbolno su prošli kroz njihovo studiranje. Hrvoju je kupio računalo kad ga još nitko nije imao i kasnije mu dao početni kapital kojim je pokrenuo posao s računalima.

“Kad mu je rođendan?”

“Sedamnaestog”, odgovori Darko.

“Ne mogu, nažalost. Idem kući.”

“Blago tebi. Mi idemo sve rjeđe. Svatko ima svoje obaveze. Djeca idu samo ljeti. Ne misle se vraćati, a zašto i bi? Ovdje im je bolje.”

“Pa je. Imaš pravo.”

“Stariji se oženio Njemicom, a uskoro će i mlađi. I to ti je to. Još dok dođu unuci i gotovo.”

“Nema im povratka.”

“Nema, nema. Žao mi je, znaš, što se nećemo vratiti. Svi zajedno. Uvijek sam mislio kako ćemo se jednoga dana svi zajedno vratiti kući i uživati.”

“Što možeš, stari. To ti je život”, kaže Ivo.

“Ja, ja: Leben.”

Poslije posla otišli su na pivo, ali na brzinu, jer je Darko kasnije išao sa ženom u goste. Kad su se razišli, Ivo je otišao do autobusnog kolodvora. Šesnaesti je bio za tri tjedna, a nije želio ostati bez karte. Za Božić mnogi idu kući, ili u stari kraj, zavisno o doživljaju. Za njega je to još uvijek put kući. Ovo tu, ova garsonijera, to je samo privremeno boravište. Zato nikad nije ni potražio bolji, komforniji stan. S kartom u džepu ušao je u stan, otvorio pivo, sjeo pred televizor i ubrzo zaspao. Kombinezon je opet ostao u ruksaku.

 

 

Šesnaestog ujutro je uzeo marker i poput kakvog djeteta prekrižio datum na kalendaru obješenom pokraj ulaznih vrata. “Die besten Dinge im Leben sind nicht die, die man für Geld bekommt”, pročita tekst napisan na njemu. Taj kalendar mu se odmah dopao. Nije imao slika, samo na svakoj strani po jednu izreku, i to ga je kupilo. Ideja da će ujutro prije nego krene u novi dan vidjeti neku misao koja će ga obodriti, umjesto da zadnje što vidi prije izlaska iz stana bude pejzaž, preskup auto ili razgolićena djevojka. Ionako je bombardiran s dovoljno slika. Čim izađeš zabljesnu te posteri i reklame koje prijete s pročelja zgrada, rasvjetnih stupova i uz cestu. “Najbolje su stvari u životu one koje čovjek ne može kupiti novcem”, kaže na hrvatskom, kao da će tako bolje razumjeti. Kao da već godinama ne razmišlja i ne sanja na njemačkom. “Albert Einstein”, izgovori ime napisano ispod izreke kao da ga mora upamtiti. Razmisli malo o tom genijalcu šašava izgleda i osjeti se povezan s njime zbog činjenice da je i Albi bio gastarbajter. Okrene se još jednom oko sebe da se uvjeri da je izvukao sve utičnice iz struje pa uzme kofer i izađe iz stana. Još malo, još desetak sati i bit će kod kuće. Na hodniku još jednom otvori kofer kako bi se uvjerio da je spakirao poklone, posebno one za unuke. Sve je bilo unutra i užurbano je krenuo prema kolodvoru.

Autobus, pun do posljednjeg mjesta, krene na vrijeme. Uz Ivu sjedi mladić od kojih 20 godina. Hladno je, ispod ništice, a on nosi crnu kožnu jaknu. Osjeća se jak miris kože. Vjerojatno ju je tek kupio pa nije mogao ne odjenuti je. Ivo započne razgovor i mladić kaže da ne radi ovdje. Bio je u posjetu rodbini.

“Lijepo je to. I meni će unuci doći, pred kraj praznika, kad se vratim. Možda se zajedno vratimo”, kaže Ivo.

To zapravo nije istina. Istina je da već nekoliko godina s Hrvojem razgovara da djeca dođu, ali to nikako da se ostvari. Ili su prehlađeni ili kreću na klizanje ili baš sad jednostavno nije zgodno. Uvijek se čekaju idući praznici.

Autobus se izvuče iz grada i kotači mu raubaju autocestu prema Austriji. Mladić stavi slušalice na uši i sklopi oči. Kima glavom u ritmu glazbe. Mlade danas ne zanima svijet, pomisli Ivo. Svakodnevno ih promatra kako promiču ulicama sa slušalicama u ušima. Njihov je svijet u tim malim napravicama, a ne oko njih. Uopće ti je nezgodno nešto ih pitati, za smjer, ili vrijeme, ili upaljač, i dođe ti da se ispričaš što ih inkomodiraš kad vidiš kako vade te bubice iz ušiju i zatim ti kimanjem glave daju do znanja da ponoviš pitanje. Nedavno je jedan Ivin kolega rekao da se više ne isplati zviždati za djevojkama jer te ne mogu čuti. Nema više romantične komunikacije između malera i djevojaka koje neće imati: plaženja jezika, ubrzanog koraka neke mrvicu neuralgične dame ili ispruženog srednjeg prsta kojim su se tako rado koristile djevojke iz prijašnje, buntovne i slobodoumne generacije. Ove nove djevojke hodaju prolijevajući oko sebe zvukove hip-hopa i ništa im se ne može reći. Ivo nasloni glavu na prozor i promatra krajolik, sretan što odmiče prema sjeverozapadu i što ga je sve manje i manje i što postaje jugoistok. Pomisli koliko se toga promijenilo od njegova prvog povratka, kad je također išao autobusom. Autobus je bio pretrpan stvarima, ispod svih su sjedala bile potrpane vrećice u nadi da ih carinik neće vidjeti, a kako se približavala granica između Austrije i Slovenije, odnosno austrijsko-jugoslavenska granica, svi su postajali nervozni. Danas smiješ nositi što hoćeš, sve je to jedna država, a ljudi nose sve manje. Svega ima previše i nitko se više ničem ne veseli, pomisli Ivo. On potroši više vremena da izabere poklone za unuke nego što će se oni njima igrati. Nekad mu je pola sata u trgovini mješovitom robom i 50 maraka bilo dovoljno da razveseli pola ulice. Kinder jaja su izazivala neviđeni efekt kod djece. Jednom je kupio nekoliko njih zapakiranih u kartonsku kućicu i djeca su se njome igrala danima. Sve se promijenilo. Nekad, dolasci su izazivali puno više sreće, a odlasci puno više tuge.

 

 

Kolodvor u Varaždinu je malen, osim toga i gotovo prazan jer je blizu ponoć. Nekoliko skitnica u birtiji, nijedan autobus i 30-ak ljudi koji čekaju autobus iz Njemačke. Hrvoje primijeti autobus još i prije nego što je s ceste skrenuo prema peronima. Izađe iz auta i stane pokraj ljudi koji su se natiskali oko perona 8.

“Tata”, vikne Hrvoje kad se Ivo pojavi na vratima.

“Hrvoje”, osmijeh bljesne na njegovu licu i krene sinu u zagrljaj. “Ti si znači došao”, pogleda sina od glave do pete.

“Ja, da. Kako si? Kako si putovao?” pita Hrvoje dok se rukuju.

“Dobro, hvala. Ti?”

Hrvoje kimne da je sve u redu. Uzme očev kofer iz utrobe autobusa koja je s godinama razvila ozbiljne probavne smetnje pa sjednu u auto i krenu kući.

“Kako si?” pita Hrvoje da razgovor krene.

“Dobro, hvala. Ti?”

“Dobro.”

“Kako su tvoji?”

“Dobro, svi su zdravi.”

“Hvala Bogu.”

“Da”, složi se Hrvoje i promijeni radio stanicu.

“Baš je lijepo biti kod kuće”, kaže Ivo.

“Je, ha?”

“Je. Da znaš da je.”

Ivo pita sina za još neke ljude, za zdravlje susjeda, prijatelja i rodbine i svi su, hvala Bogu, bili dobro. Živi i zdravi. Tek onda Ivo pita za kći. Nadao se da će i ona doći s Hrvojem.

“Eva rano ujutro ima nekih obaveza, a baš se i ne osjeća najbolje.”

“Kasno je i sigurno danas neće doći do nas.”

“Neće”, potvrdi Hrvoje.

Nekad su ga čitavu noć čekali budni. Nikako nisu htjeli na spavanje. Ivo bi ušao u kuću i oni bi se povješali po njemu, skakali mu u naručje i ljubili ga u obraze.

“Sutra navečer ste kod nas? Napravimo finu večeru i malo se podružimo.”

“Može”, prihvati Hrvoje. “Ali nećemo moći dugo ostati. Tin ujutro ima školu.”

Ivo zamišljeno kimne.

“Mama mi kaže da puno radiš?”

“Znaš kako je biti poduzetnik. Pogotovo mali poduzetnik i pogotovo kod nas. Ni petka ni svetka, a kupci imaju neku čudnu naviku ne plaćati fakture.”

“Znam sine, znam. Ali imaj na umu da vrijeme brzo prođe i da ga ne možeš vratiti.”

“Znam tata.”

“Htio sam reći: ne moraš biti uspješan da bi se volio.”

“Kako to misliš?”

“Ne mislim da ne trebaš težiti da budeš uspješan, ali posao ti ne smije biti sve. Pazi da ti težnja za uspjehom ne pojede život.”

“Pazim tata, pazim. Ali posao te jednostavno vuče.”

“Čudno je to i malo sam o tome razmišljao u autobusu. O životu i uspjehu. Zašto se trudimo biti uspješni? Bi li nam to bilo važno da smo sami na svijetu? Ili ne bi? Roditelji vole svoju djecu bez obzira na to što postignu. Djeca vole roditelje bez obzira na to čime se bave. Kad su mala ponosna su na ono što roditelji rade, bez obzira koji to bio posao. Onda nastupi društvo. Onda počnemo ljude gledati tuđim očima. I znaš što mi je najzanimljivije?”

“Što?”

“To što opet volimo bližnje, sad bez obzira na to čime se bave, samo strane ljude ne. Njih gledamo s prezirom. Njih volimo i umiljavamo im se ako su uspješni. Njih i sebe”, Ivo o tome nije razmišljao samo u autobusu. Razmišljao je o tome čitav život. Kao stranac i fizički radnik znao je o čemu govori. “Za one doista važne ljude u životu to nam nije bitno.”

“Što time hoćeš reći?”

“Ništa, samo sam razmišljao. Nemam nekih velikih zaključaka.”

Hrvoje kaže da je zanimljivo to o čemu je govorio iako ga nije sasvim razumio.

“Pročitao sam neki dan lijepu misao Alberta Einsteina koji kaže da se najbolje stvari u životu ne mogu kupiti novcem.”

“To je istina.”

“Zato slušaj oca: nemoj trčati za novcem. Djeca brzo odrastaju. Kasnije će ti biti žao.”

Hrvoje kimne i ne kaže ništa. Rukom potapša oca po koljenu.

“Tata, sjećaš se one moje gimnazijske profesorice iz psihologije koja je kad se netko u školi pokušao ubiti rekla da ne radimo samoubojstvo…

“… jer će vam kasnije biti žao!” završi Ivo i obojica prasnu u smijeh.

“Znači, sjećaš se?”

“Kako bih to mogao zaboraviti. A kako si uopće došao do toga?”

“Pa ti si rekao da će mi kasnije biti žao. Sjetim je se svaki put kad to netko kaže.”

“Ja tebi ozbiljno, a ti ovako…” Ivo se pravi uvrijeđen.

“Znači da si pravi psiholog!”

Opet se nasmiju. Ivo se osjetio povezan sa sinom i znao je da je to obostrano.

 

 

Pola sata kasnije svjetla crnog Hrvojeva terenca skrećući u dvorište pokucala su po prozoru iza kojeg je čekala Bernarda, dovršavajući usput posljednje sitnice oko večere i ona brzo izađe. Otvori vrata sa suvozačeve strane. Ivo izađe, ona ga zagrli i poljubi.

“Nedostajala si mi”, kaže Ivo.

“I ti meni”, Bernarda ruke drži čvrsto isprepletene na njegovim leđima. “Idemo unutra, večera se hladi”, pusti supruga ispred sebe i pođu u kuću, a Hrvoje krene za njima noseći kofer.

Sjednu za stol i Ivo se razveseli kad Bernarda na stol donese pohanu piletinu. Nadao se da će biti pohana piletina, kao i svaki put kad bi došao kući. Posljednjih je godina izbjegavao pohano zbog masnoća u krvi i zato se još više veselio pohanom mesu. Svaki je put mislio da mu ga supruga više neće pripremiti, ali Bernarda mu to nije mogla uskratiti.

“Hoćemo nešto kratko prije jela?” Ivo poželi nazdraviti.

“Meni je kasno. Znaš da onda ne mogu zaspati”, odbije Bernarda.

“Ja vozim”, odgovori Hrvoje.

“Ma neću onda ni ja”, Ivo se pokuša osmjehnuti.

Nekad je kad bi se vratio kuća bila puna ljudi. Došla bi dvojica njegove braće sa suprugama i djecom, Bernardina sestra s mladićem, a susjedi su se stalno izmjenjivali. Svako toliko netko bi navratio, rukovao se s Ivom, upitao kako je gore u Njemačkoj pa popio nekoliko špricera i otišao kući. Sjedili bi za stolom duboko u noć. Ivo bi sjedio među njima i makar je bio kod kuće i sjedio za svojim stolom, osjećao čežnju za domom. Mislio na to kako više nikad ne želi otići od kuće.

“Moram ići”, Hrvoje ustane od stola.

“Pa tek smo stigli. Daj da popijemo barem jedno pivo kao otac i sin. Da malo porazgovaramo.”

“Pusti ga da ide. Već je kasno. I ne nagovaraj ga da pije kad znaš da mora voziti”, veli mu Bernarda.

“Jedno pivo. Pa od tog mu ništa neće biti. Osim toga, to ni nije vožnja, tri-četiri kilometra.”

“Tata, stvarno moram ići. Vidimo se sutra.”

Hrvoje ode, a Bernarda počne raspremati stol. Ivo ostane sjediti. Oni sad imaju svoje obitelji, pomisli. Hrvoje i Eva. Imaju dobre poslove i mogu se sami brinuti za sebe. Više ne mora raditi zbog njih.

“Često se viđaš s djecom?” upita suprugu.

“Viđam. Odem do njih i tako.”

“A oni ovamo?”

“Kako to misliš?”

“Jel dolaze oni ovamo?”

“Dođu kad mogu. Znaš da imaju puno obaveza. Eva dođe češće.” Imaju svoje obitelji. Suprugu, supruga, djecu. Imaju punca i punicu, svekra i svekrvu. Više nisu samo njihovi. Više nemaju samo majku i njega, koji su centar njihovih života. Novi ljudi s njima dijele njihovo vrijeme. Ljudi koji Bernardi i njemu nisu ništa – djedovi i bake njihovih unuka. Njihovih unuka. To su i njihovi unuci. I oni žele da unuci budu na njih, da imaju njihove stavove i poglede na svijet. I oni ih žele čuvati i činiti s njima stvari koje će im biti najzanimljivije. Ivo pomisli na godine koje su prošle i zagleda se u Bernardu koja stavlja suđe u perilicu.

“Pusti suđe, dođi, sjedi pored mene”, pozove je.

Ponudi joj da podijele bocu piva i ona prihvati. Sjedne za stol i nježno ga primi za pruženu ruku. Do pola dva pričali su o svemu. Malo o budućnosti, uglavnom o prošlosti.

 

 

Bernarda je sjedila za stolom u kuhinji uz šalicu kave i novine kad se Ivo probudio i sišao u prizemlje. Na stolu je tanjur postavljen za njega, kao i maslac, pekmez i med. Veselo joj poželi dobro jutro i poljubi je u obraz. Prožima ga osjećaj slobode koji želi iskoristiti.

“Kako je lijepo spavati kod kuće. Na vlastitom krevetu”, kaže Ivo sjedajući za stol, kao da onaj u Frankfurtu nije njegov. “Kako si ti spavala?” pita točeći gotovu kavu iz aparata u šalicu.

“Dobro”, odgovori Bernarda.

Nikako nije spavala, ali mu to ne želi reći. Čitavu je noć hrkao, a osim toga, naviknula je spavati sama. U neko je doba ustala i otišla spavati u dnevni boravak, gdje je i dočekala jutro.

“Što ćemo raditi?” veselo pita Ivo.

“Što god želiš”, Bernarda pokuša zvučati entuzijastično.

Mislila je da će umrijeti kad je prvi put otišao u Njemačku. Nije mogla zamisliti dan bez njega. Plakala je svake noći. Plakala je i drugi i treći i peti put. Kasnije je samo bila tužna. Prvo danima, a potom sve kraće. Srećom je imala obaveza oko djece pa nije stizala biti tužnom. Sve do navečer kad bi sama legla u prazni krevet. S godinama je naviknula. Organizirala je život bez njega.

“Morao bih produžiti osobnu pa sam mislio odmah to učiniti tako da ne moram misliti na to.”

Nije joj se dalo ići na policiju i tamo gubiti vrijeme. Slušati one nadobudne činovnike koji ne mogu shvatiti da su oni tamo zbog nas kao ni nervozne građane koji si ništa ne daju objasniti.

“Što kažeš da to sam obaviš? Ja ću za to vrijeme malo počistiti pa kasnije možemo raditi što poželiš.”

Poželio je reći da kuća blista, dati joj kompliment, ali znao je da se ne radi o tome pa je samo rekao: “U redu.”

 

 

Nije bio glup, vidio je da se stvari mijenjaju. Bernarda i djeca imali su svoje živote, u kojima njega nije bilo. Gledao je kako se udaljavaju. Svaki put govorili bi o još barem jednoj godini, za ovo ili ono. Boljele su ga, naizgled, sitnice. Jedne zime stigao je kući, a u dnevnom boravku bio je novi tepih. Čak mu se i sviđao, Bernarda je uvijek imala ukusa za takve stvari. Nekoliko dana ništa nije rekao, a onda jedne noći rekao joj da ga boli što više ne razgovaraju kao prije. Bernarda ga je zagrlila i rekla da to nije istina. Potom je spomenuo tepih i doista si nije mogla objasniti kako mu je to zaboravila reći i bilo joj je žao. Rekla je da je htjela da to bude iznenađenje. Lažeš, pomislio je, ali ništa nije rekao. Kao da se bojao da bi tek tada laž postala laž, a ovako je samo njegov umišljaj. Nakon toga Bernarda ga je jedno vrijeme izvještavala o svakoj kupnji, gotovo da mu je govorila kakav je kruh kupila, a onda su se stvari vratile na staro. To su bile sitnice, ali su razdvajale. Razgovarali bi telefonski i sa svakom osobom koju je Bernarda spominjala, s kojom je popila kavu ili koju je srela na tržnici, sa svakom osobom u njenom životu, on je jače osjećao svoj izostanak. Ivo je znao da ga voli – zajedničko vrijeme jednostavno je najvažniji čimbenik svakog odnosa. Ako nemate vrijeme, u što možete utkati trenutke koji će vas povezivati? Ostaje samo prošlost po kojoj se skuplja prašina kao na draperiji na zidu. Bio mu je zadnji trenutak da se vrati kući. Da uđe u njihove živote, da izgradi odnos s Bernardom, da je odvede na sva mjesta o kojima su u mladosti maštali, daleko, daleko od Njemačke. Odlučio je da će razgovarati o povratku, odlučio je ne dati se odgovoriti od toga. Drugi dan kako je bio kod kuće ta je odluka postala još čvršća kad je konačno krenuo u radionu, u prostor koji je bio samo njegov, u kojem je oblikovao drvo i upijao njegov miris, povezujući se tako s djetinjstvom, s očevom radionicom u kojoj je čitav pod bio posut piljevinom i sitnim strugotinama drva koje su nastajale pod očevim dlijetom. Otvorio je vrata i ostao zapanjen. U radionici nije bilo njegovih stvari, nijednog alata pa čak ni kute koju je imao godinama. Umjesto njegovih stvari uza sve je zidove, po policama koje također nisu bile njegove, bila grnčarija. Šalice i tanjuri, vaze i zdjele različitih oblika i veličina, a u kutu velika peć.

“Eva me molila i pristala sam. Prolazila je kroz teško razdoblje i mislila sam da će joj koristiti da se bavi nečim kreativnim. Tvoje su stvari složene u podrumu i možeš…”

“Što mogu? Što?!” vikao je Ivo.

Oči su mi bile razrogačene i iz njih je šikljao bijes.

“Mislila sam ti reći, ali sam se bojala. Znala sam da ćeš se ljutiti i tako reagirati.”

“Što bih trebao? Možeš li mi reći što bih trebao? I zašto mi Eva to nije rekla? Jeste se pitale kako ću se ja osjećati? Jesi pomislila da ću osim bijesan biti i tužan i razočaran? Gdje sam tu ja? Predstavljam li ja vama išta?” Ispaljivao je pitanje za pitanjem, čitavu bujicu koja je glasno nosila sve pred sobom.

“Tebe ionako nema kod kuće”, rekla je Bernarda u pokušaju obrane, uplašena njegovom reakcijom i shvatila što je učinila.

Vikala je za Ivom, molila ga da se vrati, ali on se nije osvrtao.

 

 

Ispekla mu je kremšnite, njegov omiljeni kolač. Objašnjavala mu je da je šteta da prostor stoji neiskorišten i da će ga opet vratiti u prijašnje stanje kad se vrati kući.

“Eva je sve fotografirala, vidiš kako je pažljiva, kako bi znala vratiti stvari na njihovo mjesto, točno onako kako su stajale.”

Te je večeri Eva došla i Ivo je bio sretan. Nije je pitao za radionicu. Shvatio je da je možda bio sebičan. Sramežljivo je upitala oca: “Jesi vidio?” i on je potvrdio.

“Jako se ljutiš?”

“Sve je u redu. Glupo je da prostor stoji neiskorišten.”

“Hvala ti tata”, kaže Eva i zagrli oca.

“Lijepe su ti zdjele”, kaže Ivo s njenim rukama oko vrata. “Jednu ću ti konfiscirati.”

Eva se nasmijala misleći kako će mu biti drago kad odmota božićni poklon i ugleda vazu.

“Mislila sam vas pitati da za Božić budemo kod nas na ručku?” pitala je Eva.

“Što kažeš Ivo?” umilno kaže Bernarda.

“Može. Naravno”, prihvati Ivo. “Ali morate doći k nama na doručak.”

Tako je bilo svake godine. Na Badnjak su svi zajedno bili kod jednog djeteta, a na Božić kod drugog.

 

 

Ivo je na Badnjak ustao rano. Još od malih nogu, kad je s ocem išao u šumu po bor, to mu je bio najljepši dan u godini, ljepši i od Božića. Badnjak je uvijek bio akcija, zajednička priprema i iščekivanje, a kad bi Božić svanuo osjećao bi da je najljepše već prošlo. Rezervirao je bor koji će odsjeći pa nije morao žuriti ali je ipak želio to učiniti rano, kao i svake godine. Bernarda je još spavala kad je otišao. Proteklih dana nije se puno viđao s djecom kao ni s unucima koji su bili zauzeti školom plivanja, ali danas će se zato družiti. Pomislio je na njihovo veselje kad ujutro otvore poklone. Odmah će ih i pozvati da ga dođu posjetiti, dok im nema roditelja u blizini. Kod snahinih su roditelja spavali tisuću puta, a on ih gotovo i ne poznaje. Vodit će ih u zoološki, u centar grada i na utakmicu Frankfurta, ako će htjeti. Sve je isplanirao. Unio je bor u kuću i odmah ga stavio u stalak.

“Pogledaj kroz prozor”, rekao je Bernardi.

Vani je počeo padati snijeg.

“Ti si kao malo dijete”, blago je odgovorila. Nije poznavala nikog tko se u tim godinama toliko veselio snijegu.

“Ako budeš dobra, možda te odvedem na sanjkanje”, Ivo je nožem parao mrežu u koju je bor bio umotan.

“Nije malo prevelik?” upita Bernarda kad su se grane raširile.

“Baš je taman”, Ivo je zadovoljno gledao bor čiji je miris već ispunjavao kuću i miješao se s mirisom tek ispečenih medenjaka. Činilo mu se da ove godine imaju najljepši bor.

Potom je otišao u podrum i donio kuglice i žaruljice pa ga odmah počeo kititi, a Bernarda je izvukla usisavač i počela usisavati, ne obazirući se na Ivine primjedbe da bi bilo bolje da pričeka dok završi s kićenjem. Kad je završio otišao je u sobu i iz kofera izvadio već umotane poklone za unuke, djecu i Bernardu. Spustio se u prizemlje i stavio ih pod bor.

 

 

Eva je rekla da dođu u sedam, a bilo je već gotovo pola osam. Ivo je čak izašao van i počistio ono malo snijega što je napadalo u zadnjih sat vremena otkako je očistio prilaz.

“Idemo?” viknuo je iz prizemlja kad se vratio unutra.

“Evo, evo. Gotova sam”, odvrati Bernarda.

Trenutak kasnije Ivo začuje njene korake na stepenicama. Već je držao njezin kaput u rukama i pomagao joj da ga obuče.

“Nećeš uzeti pokolone?” upita Bernarda kad Ivo otvori ulazna vrata.

Mislio je da se zabunila. Zaboravio je da su i lani vodili sličan razgovor.

“Znaš da djeca odmah razmijene poklone”, podsjeti ga Bernarda.

“To je nešto novo?”

“Daj nemoj opet počinjati. Uzmi poklone pa idemo.”

“Ne mislim ih uzeti”, čvrsto odgovori Ivo.

“Pa kako ćemo doći praznih ruku!”

Znala je da je i ona trebala kupiti poklone makar su dogovorili da će ih kupiti Ivo. Prošle ga je godine također jedva nagovorila da ih ponese, zbog čega se čitavu večer funjio na nju.

“Kakve su sad to gluposti da se pokloni daju na Badnjak? Kad su naši dečki dobivali poklone na Badnjak?”

“Oni imaju takav običaj. I ne da mi se sad raspravljati.”

“Oni imaju običaj? Što, sad svako izmišlja svoje običaje?” Ivo povisi glas.

“Zašto uvijek moraš biti protiv svih?” Bernarda također povisi glas.

“Ma protiv kojih svih? To je sigurno Violetina ideja. Ona uvijek ima neke svoje običaje!” Rekao je što je mislio.

Hrvojeva Violeta. Ona je ta zbog koje klinci nikad nisu bili kod njega. Ona i njezin otac koji se u sve razumije.

“Prestani! Molim te prestani!” prosikće Bernarda. “Zar mi uvijek moraš sve upropastiti?”

“Ja ti upropastim? Ja?! A ne oni koji izmišljaju novi Božić? Koji ne mogu dočekati jutro? Toj se djeci malo previše dopušta. I ne samo djeci.”

Nije želio popustiti. Ne ovaj put. Ne Bernardi, nego Violeti. Dosta mu je toga da stalno bude po njenom. Sit je toga da se prema njemu po pitanju djece odnosi kao centar za socijalnu skrb. I ne samo prema njemu, nego i prema Bernardi. Uvijek pod nadzorom i uvijek po strogim pravilima. Dovede joj djecu samo kad njoj odgovara.

“Uzmi poklone ili ne idem nikamo.”

“Nema šanse. Čuješ? Nema šanse. Neće mene vježbati ta balavica. A i ti bi mogla imati malo samopoštovanja. Hrvoje, mlakonja”, doda za kraj.

Osjećala je da bi ga mogla izudarati.

“Na živce mi ideš! Bolje bi bilo da nisi ni došao!” izleti joj.

Nastane tišina. Stajali su u mraku koji su titranjem razbijale žaruljice s bora.

“Oprosti! Nisam to mislila”, tiho kaže.

Ivo je gleda bez riječi, a onda se okrene, priđe boru i stane uzimati pokone.

“Pusti Ivo. Ostavi ih, molim te. Čuješ?”

Nije se obazirao. Stavljao je poklone jedan na drugi.

“Imaš pravo. Ne moraju ih ni dobiti ako nisu u stanju doći po njih. Ivo, vrati ih pod bor, molim te.”

Nije odgovarao. Čučao je i nespretno pokušavao podići sve poklone, što mu nikako nije uspijevalo. Zagleda se u ukrase koje su zajedno kupili prije mnogo godina, u bor koji je u njemu budio najljepša sjećanja i emocije pa se zagleda u te kutije koje je držao u rukama, a koje nisu značile ništa, i okrenut joj leđima kaže: “Die besten Dinge im Leben sind nicht die, die man für Geld bekommt.”

Gledala ga je kako čuči. Ostario je. Pogodila ju je tuga s kojom je izgovorio te riječi. Priđe mu i bez riječi se privije uz njegova leđa.

“Kad smo se toliko udaljili?”

“Ne znam”, Bernarda ga zagrli još čvršće.

“Osjećam kao da nikome nisam potreban.”

Bernarda osjeti toplu suzu i pusti je da klizne obrazom.

“Nemoj to govoriti.”

“Jedva da je netko došao po mene na kolodvor. Jedva da su me došli vidjeti, nakratko, bez svojih obitelji. Ti skoro svake večeri odeš spavati u dnevni boravak. Misliš da nisam primijetio?”

“Nemoj tako govoriti. Ivo, pogledaj me”, zamoli Bernarda i on se prepusti njenim rukama koje su ga okretale prema njoj.

“Čini mi se da bi bili najsretniji da uopće ne dolazim kući”, kaže kad su se našli licem u lice. “Čak i kad zovem telefonom osjećam kao da smetam. Djeca su uvijek u žurbi i kažu da ćemo se čuti kasnije. Unuke ništa ne stignem ni pitati kad se jave, jer odmah maknu slušalicu s uha i zovu tatu da se dođe javiti.”

“Nije istina, Ivo”, kaže Bernarda, a zna da to nije istina.

I sama osjeća slično. Ne moraš zvati iz Frankfurta da nemaju vremena za tebe, poželi mu reći, ali zna da bi ga to dodatno pogodilo. Ni za nju nemaju vremena, koja je tu, pokraj njih. Zato je i dopustila Evi da prostor za svoj hobi napravi u očevoj radionici. Da barem malo može biti pokraj nje.

“Pola života živim za tih nekoliko dana par puta godišnje da dođem kući. Radim i čekam. Ne želim više tako. Želim biti s tobom. Želim da imamo odnos kakav smo imali nekad. Želim da razgovaramo. Želim da razgovaramo o svemu, o nevažnim stvarima i sitnicama, da se zajedno ljutimo na promašenu vremensku prognozu ili loše vijesti i da se slušamo. Želim da se opet zaljubiš u mene”, govorio je bez prekida, osjećao je da sad mora sve reći, inače će čekati tko zna koliko godina.

“Volim te!” Bernarda ga rukom primi za bradu i privuče je svojim usnama. Potom položi glavu na njegovo rame.

Ivo pomisli kako mu je to jedan od najljepših trenutaka u mnogo godina.

“Vrati se kući”, prošapće Bernarda.

Dugo je čekao tu rečenicu. Predugo. Privuče je k sebi i strasno poljubi. U kuhinji zazvoni telefon.

“Sigurno Eva. Kasnimo” kaže Bernarda gledajući na sat.

“Ne kasnimo. Ima vremena”, nije je puštao iz zagrljaja. Želio je dugo ostati tako i razgovarati o svemu što je pred njima. Telefon je zvonio još dvaput prije nego se Bernarda uspjela javiti.

“Idemo. Eva kaže da će se sve ohladiti.”

Ivo se okrene prema boru i počne uzimati poklone.

“Pusti”, Bernarda mu stavi ruku na rame. “Neka sutra dođu po njih.”

Izašli su u bijelu večer i odlučili prošetati. Snijeg je padao gusto i tiho, zrcaleći se pod svjetlom uličnih svjetiljki. Telefon je opet zvonio, ali nisu se vratili. Uskoro su čuli samo škripu pod potplatima cipela.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.