Divan dan za Drinkopoly | Marko Gregur

PYRO-BIRO

Ponoć je još bila daleko kad je Željko zavaljen u fotelju otvorio petu limenku pive. Otpio je gutljaj i buljeći u rulju koja se stiskala na nekom trgu u ritmu koji je s pozornice diktirao ostarjeli roker, rukom na trbuhu napipao daljinski upravljač pa prebacio kanal i nastavio buljiti u neku drugu rulju, na nekom drugom trgu, uz ritam koji je ovaj put diktirala šljašteća pjevačica. Kamera se okrenula i vidjela se razdragana publika kako maše prskalicama. U kadar je ušlo i nekoliko raketa. Glupa pirotehnika, pomisli. Svi su kanali prenosili doček ili reprizirali stare i loše filmove. On je šaltao, ipak se više zadržavajući na prijenosima, tu je moglo doći do kakvog iznenađenja. Ipak, činilo mu se da se svi osim njega zabavljaju. Dobro, ni Tina se nije zabavljala. Ona je u drugoj sobi glačala.

“Hoćeš ti?” doviknuo joj je kad je mala po stoti put zaplakala prestravljena eksplozijama petardi i Tina ljutito spustila peglu i uzela malu u naručje.

Željko je otpio gutljaj, podrignuo i nastavio mijenjati programe. Nije mislio da će tako provesti Silvestrovo. Da će prije ponoći zaspati pred televizorom i propustiti vatromet. Da Tina neće htjeti s njime razgovarati. Sve zbog jednog vatrogasnog aparata, trokuta i kutije prve pomoći. I šubera, jasno.

Bio je prosinac i Željko je bio mrtav umoran kad je u šest popodne parkirao auto pred tvrtkom. Prosinac je najbolji mjesec za prodaju pirotehnike. Željko je to osjećao u svakoj kosti i mišiću i te večeri kad je parkirao i pola minute samo sjedio i gledao u neonski natpis Pyro-biro koji je nastao kao plod gazdinog zidanja moderne Njemačke, a kojemu je taj biro zvučao moćno, prije nego se natjerao dići umorno tijelo i ući u zgradu kako bi predao papire. Gazda je još bio tamo. Vrata ureda bila su odškrinuta i na hodnik je dopiralo svjetlo. Pozdravio je u prolazu, ali gazda ga nije čuo. Bio je okrenut leđima i telefonirao. Čak i straga bio mu je odbojan. Ta njegova ćela koja je navirivala iznad naslona stolice i sjajila pod uredskom rasvjetom i one masne naslage koje su se prelijevale preko naslona za ruke kao da žele pobjeći od njega, bile su dovoljno da u Željku izazovu gađenje. Debeli gad, pomislio je Željko i produžio, ali gazdin ga je glas, dubok i snažan, neumorno slijedio. Iako usmjeren u slušalicu, širio se čitavim hodnikom. Željko nije mogao ne čuti što gazda govori zbog te ružne navike galamljenja iza koje je skrivao nesigurnost.

“Ne mogu, razumiješ? Čekam kamion i ne mogu sad ići u dućan”, riječi su se penjale do stropa. “Kako ne razumiješ da moram raditi?! Netko novac mora i zarađivati. Što si uostalom radila čitav dan da nisi stigla u trgovinu?” podignute za oktavu te su se riječi probile do potkrovlja.

“Ma i tebi! Aha… I ti isto! Zaboravi na Maldive, jasno? Zaboravi!” posljednje je što je poviknuo gazda prije nego što je ljutito udario slušalicom po tamnosmeđoj plohi masivnog stola.

“Željko!” povikao je kad se malo sabrao.

Ma kako me samo vidio? pomislio je Željko i krenuo prema gazdinu uredu.

“Što radiš?” pitao je gazda čim je ušao.

“Rješavam papirologiju, gazda.”

“Pusti to. Sad će doći kamion.”

Željko je gledao u tu njegovu debelu glavu, vidio sitne kapi znoja kako se cakle na ćeli, bit će od onog razgovora sa suprugom ili od jake rasvjete, i poželio ga svom snagom razvaliti po toj idiotskoj bulji. Trebat će najmanje dva sata da istovare taj kamion. Gadno, lopovsko, debelo govno.

Sat vremena kasnije veliki je šleper ušao u dvorište i Željko je opet nazvao suprugu. Dijelom je žalio nju jer joj nije bilo lako samoj doma s malim djetetom, a dijelom i sebe jer je mislio da nema pravo ljutiti se na njega što ga opet nema kod kuće. Kao da je negdje na pivi, a ne na poslu. Kao da je samo tako naći drugi posao, kao što ona kaže. Nazvao ju je jer nije mogao podnijeti da se ljuti na njega.

“Bok, samo da ti javim da je kamion stigao. Za dva sata sam valjda kod kuće.”

“Znala sam”, odbrusi Tina.

“Daj nemoj mi opet piliti mozak, pliz.”

“Super. Ajde, idi gazdi obrisati guzicu.”

“Nemoj počinjati s tim glupostima kad znaš da ne podnosim to masno smeće.”

Znala je da nije u pravu.

“Oprosti. Žao mi je što ne provodimo zajedno više vremena.”

Željko se odmah osjećao bolje. I njemu je bilo žao, ali razumio je da je njoj teže. On je svakodnevno sretao nove ljude i obilazio stare, s kupcima odlazio na piće i gablece, a ona je stalno bila sama kod kuće.

“Kako je malena?”

“Dobro. Jedva čeka da te vidi.”

“A ti?”

“I ja.”

U ured je ušao kolega i mahnuo Željku da izađe.

“Moram ići. Volim te”, rekao je Željko, navukao kapu i rukavice i izašao na hladnoću.

Praznili su kamion već sat vremena i Željko je postao očajan. Postalo mu je jasno da neće biti gotovi za dva sata. Mireku i Zagiju, koji u životu nisu imali nikoga, nikamo se nije žurilo. Njihova će ih piva strpljivo čekati. Željko je u početku žurio, vukao za dvojicu, ali je ubrzo uvidio da to nema smisla. Što je on više žurio, to su oni postajali sporiji. Pokušavao je razmišljati o pozitivnim stranama posla. Kao prvo, dobivao je plaću. Kiselo se nasmijao kad je to pomislio i opsovao u sebi državu u kojoj čovjek povjeruje da je dobra strana posla to što je za njega plaćen. Kakvo veselje! Koja radost! Bilo bi lijepo da se sjetio pa otvorio jednu kutiju i priredio mali vatromet u čast te pozitive. Pa makar ona bila slabašna i makar mu uz plaću kakvu je dobivao nije uspijevalo natjerati proračun na onu famoznu pozitivnu nulu. Osim plaće – auto. Službeni automobil. E, tu nije imao što prigovoriti. Tom je autu vadio dušu. Koji auto ide 130 po šodru? Službeni. Mogao ga je koristiti 24 sata dnevno i vozikati se u privatne svrhe koliko ga volja. Šteta samo što je to bio teretni auto sa dva sjedala pa ga nije mogao koristiti kad bi nekamo išli zajedno, obiteljski. A bez male nikamo nisu ni išli, tako da se u tom autu uglavnom vozio sam. Tina nije htjela ni čuti da čuva malu tijekom vožnje, umjesto da sjedi u sigurnosnoj sjedalici. Osim plaće i auta bio je sretan što je stalno u pokretu, što mu posao nije monoton. Ubijala ga je ta papirologija i nije mogao zamisliti da svakodnevno po osam sati sjedi u uredu. Pokušavao je misliti na te pozitivne stvari, ali se brzo ispuhao i zaglibio u negativne. Gazda kao da je to osjetio, kao da je znao da bi radnici mogli biti malo nezadovoljni pa je i sam došao do kamiona kako bi im bio moralna potpora.

“Dečki, želite možda picu?” pitao ih je prijateljski.

Odgovorili su potvrdno.

“Naručite samo. Naručite”, rekao je gazda i krenuo natrag u ured.

Zazvonio mu je mobitel i momci su ga mogli čuti kako opet ljutito govori da ne može ići u trgovinu.

Uskoro je opet izašao, sjeo u bijeli mercedes i odvezao se. Možda baš u trgovinu. Još se nije vratio kad je stigla pica.

“Za vas su pice?” pitao je dostavljač i oni su sišli sa šlepera sa slinom u ustima.

“Dvije obiteljske. Jedna miješana, druga seljačka. To je 92 kune.”

Počeli su se pogledavati. Zvjerali su uokolo ne bi li gdje ugledali gazdin mercedes. Možda se vratio, a da ga nisu čuli.

Dostavljač je stajao s računom u ruci.

“Ja nemam novaca”, ustanovio je Zagi nakon što je, reda radi, prekopao džepove.

“Ja imam nešto, čekaj”, rekao je Mirek pa također zavukao ruku u džep, “dvanaest, ne, trinaest kuna”, prebrojao je kovanice na dlanu rukavice.

“Platiš ti pa ti vratimo?” zagledao se duboko u Željkove oči stojeći s ispruženom rukom i tih nekoliko kovanica.

Željko je izvukao novac, a Mirek je još jednom pitao koliko koštaju pice. Dostavljač je ponovio iznos pa je ovaj Željku dao dvanaest kuna, a jednu vratio u džep.

“Da bude točno”, pojasnio je.

Misli na pozitivne stvari. Misli na plaću. Misli na auto.

“Jedna je paleta viška”, primijetio je Mirek kad su se, nahranjeni, opet primili posla.

Na Božić su u gostima imali manje društvo. Jedan par, zapravo, ali kako zbog bebe gotovo da nisu izlazili, to je za njih bilo manje društvo. Skoro pa tulum. Tina se pazila zbog dojenja, ali Željko je otpustio kočnicu. Igrali su onu igru crtanja koja se igra u parovima i išlo im je sjajno. Željko je izvukao karticu na kojoj je pisao pojam ja pa je nacrtao strelicu prema Tini i ona je odmah rekla ja.

“Hoćemo negdje na doček?” pitao je Marin u pauzi između dvije igre.

“Baš bi mogli. Ha, mala?” pitao je Željko Tinu.

“Može, ako će mama htjeti pričuvati Klaru.”

“Hoće, kako ne. Idem je odmah nazvati”, rekao je Željko u šali.

Ustao je i krenuo na balkon po nekoliko boca piva dok se Ana borila s odgonetavanjem Marinove črčkarije. Iznenadio se kad je vidio gazdin bijeli mercedes kako se parkira pred zgradom. Pa nije valjda da obilazi radnike kako bi im čestitao Božić? Tako usamljen ipak nije, pomislio je Željko. Parkirao je pored Željkovog službenog automobila i na njemu su dva puta bljesnula sva četiri žmigavca. Ništa mu nije bilo jasno, a onda se sjetio da gazda ima rezervni ključ. Nije mu bilo jasno zašto otključava auto. Gazda je izašao iz auta, prišao Željkovom autu i otvorio stražnja vrata. Vidio je kako iz teretnog prostora vadi vatrogasni aparat, trokut i kutiju prve pomoći. Taj nije normalan, pomislio je Željko. Bio je nagaren, ali to mu se ipak činilo čudnim. Gazda je sjeo u mečku i otprašio, a Željko je uzeo boce i vratio se u stan. Prvo je pomislio kako će ispričati što se upravo dogodilo, ali nije želio kvariti večer pričom o gazdi pa je prešutio. On je ionako stalno izvodio kojekakve čudne stvari. Rob posla. I žene.

Na Štefanje je Željko bio kod kuće, a idućeg je jutra otišao na posao. Gazda je već sjedio u uredu pa ga je pozdravio i otišao pokupiti papire prije nego krene na teren. Pola sata kasnije krenuo je van, ali ga je gazda dozvao u ured.

“Sad smo pregledavali aute i vidjeli da ti nedostaje oprema.”

“Molim?”

“Vatrogasni aparat, trokut i prva pomoć.”

“Vi se šalite?” upitao je Željko kroz smijeh.

Gad se čak nije trudio ni sakriti te predmete. Stajali su na podu, pored njegovog stola.

“To ti je 500 kuna.”

Željko uopće nije razmišljao. Sve je odradila podsvijest. Ispružio je stisnutu šaku i svom je snagom plasirao posred one ćelave glave. Dok mu je krv liptala iz nosa stropoštao se na pod. Srećom, odmah sa strane, stajala je neotvorena kutija prve pomoći.

* * *

Ne znaš tko bi prije mogao dobiti upalu pluća. Ovaj stari od osam banki ili pevaljkica koja se obukla kao da pjeva za 1. maj. Najduže što ima na sebi su štikle. Rokeru su dali priliku da se malo opusti uz defibrilator, a na ekranu su se pojavile presretne okice zlatokose pjevačice. Drolja, pomisli Željko jer zna da je ne bi mogao imati.

“Drolja. Al bolje da cupka za finu lovu nego da stoji za blagajnom.”

“Nešto si rekao?” pita Tina koja se opet primila pegle.

“Ništa, ništa.”

Stalno je nadrkana, Željko je pazio da ovo ostane samo misao. Ta mala s glupim rimama sigurno je morala dati sve od sebe da zarađuje pjevanjem, ali ujutro će se probuditi s lijepom cifrom u džepu. Možda i s upalom pluća, kako ih je izbacila. A on će se probuditi s glavoboljom i praznim džepovima. Sreća da su uspjeli maznuti paletu debelom. Valjda ju je Mirek uspio nekom zavaljati.