Divan dan za Drinkopoly | Marko Gregur

PRODAJEM RABLJENI AUTOMOBIL

 

Užas, sramota, to će sigurno izaći u novinama, misli su koje su se redale u Sandrinoj glavi nakon što ju je nazvao suprug i rekao da dođe po njega. Nestala je zabrinutost koja ju je morila proteklih nekoliko sati, ali su je, čim je čula gdje ga mora pokupiti, uspješno zamijenile ljutnja i očaj. Propali smo, propali, a lijepo sam mu rekla, govorila je samoj sebi ljutito dodajući gas njihovu novom, skupocjenom terencu. Mrzim te, mrzim, vrištala je automobilu. Došlo joj je da ga zabije u zid, zapali, zamišljala je kako ga razbija sjekirom, nesreću. Ipak ga je u komadu dovezla pred zgradu, ugasila svjetla, ali ne i motor kako bi se auto grijao i kako bi pobjegla s tog mjesta što je prije moguće.

Osjećala se poniženo. Da im se dogodi takvo što, a bili su ugledna obitelj. Pa kod njih je jednom bio čak i Ministar, a vrhunski liječnici, odvjetnici i direktori bili su redovita pojava na njihovim raskošnim zabavama. Još prošlog Božića, kakva je to bila zabava! Načelnik policije hvalio je moje kanapee, a sad, sutra… oni strvinari, lešinari, jedva čekaju takvu vijest, da, sad će se moći istaknuti, na tuđoj nesreći, ti najobičniji crnokroničari, ma… Briznula je u plač.

 

 

Oduvijek je bilo jasno da je Kruno poduzetnik. Bio je još sasvim mali, a djedovi i bake su svima, ne bez ponosa, govorili kako je njihov unuk rođeni trgovac. Znao je kako doći do love. Ujak bi mu iz Njemačke donio Coca-Colu koju bi Kruno popio i zatim prodavao te prazne limenke za čuvanje olovaka. Tek je bio izašao iz vojske kad mu je ujak umjesto limenki na poklon donio videorekorder i nekoliko praznih kazeta. “Na njih možeš snimiti štogod poželiš i to više puta. Jednostavno presnimiš”, rekao mu je ujak i Kruno je iz dana u dan, zabave radi, snimao televizijski program. Ni godinu kasnije otvorio je videoteku, prvu u gradu. U početku je išlo slabo, ali je sve više ljudi s vremenom nabavilo to čudo tehnike i posao je počeo rasti. Slika je bila u boji, a posao uglavnom na crno. Kraj osamdesetih bilo je vrijeme u kojem se posao obavljao mnogo jednostavnije. Ujak je iz Njemačke po vozačima autobusa slao originalne filmove i mnoštvo praznih kazeta na koje je Kruno snimao te originale. Čista lova, bez puno papirologije. Ulaganje nikakvo, a zarada ogromna. Nikako se nije mogao načuditi zašto videoteke ne niču kao gljive poslije kiše. Uskoro je ujak, normalan razvoj posla, počeo slati videorekordere. Vesterni, drame, akcije, kazeta za kazetom svaki dan osim nedjeljom. Svoj je prvi, ganc novi BMW, koji je kupio u vrijeme kad se Wartburg smatrao limuzinom, Kruno zaradio na crtićima. Nije onda bilo tisuću televizijskih programa. Crtić na prvom rano ujutro i prije Dnevnika i gotovo. Kako se onda lijepo živjelo! Novca je bilo toliko da ga ponekad ne bi ni prebrojao nego samo potrpao po džepovima. Znao je dakle nanjušiti posao, ali osim tog trgovačkog, poduzetničkog duha, imao je i pamet, kao i inteligenciju. Nije on bio plitak tranzicijski tip koji sve stječe zahvaljujući sreći i političkim vezama. Znao je da ništa ne traje vječno i razmišljao je čime će se baviti kasnije. Upisao je ekonomski fakultet i studirao uz bavljenje videotekom. Prijelaz iz socijalističkog u kapitalistički sustav dočekao je sa zavidnim kapitalom. U tim novim socioekonomskim uvjetima prodisao je punim kapacitetom. Ljudima, kojima se dotad moglo prodavati prazne limenke Coca-Cole odlučio je omogućiti mnogo veće užitke, uz više nego pristojnu maržu. Postao je zastupnik i uvoznik sveg i svačeg. Od žvakaćih guma, sokova i kondoma do poljoprivredne mehanizacije. Imao je dvadeset i sedam godina i bio uspješan poduzetnik kojem je do diplome preostala još samo obrana diplomskog rada. Banke su se nudile da ga prate u razvoju poslova, ali Kruno za to nije htio ni čuti. Krediti su put u propast. Osim toga, miris im je ljigav, za razliku od gotovog novca, govorio je. Posao je cvao, a razlistao mu se i ljubavni život. Curke su padale na uvozne proizvode, možda s iznimkom poljoprivredne mehanizacije. Onda je upoznao Sandru. Privlačnu djevojku koju je osvojio na prvi pogled, a i ona je nakratko zakočila njegove zjenice. Jesi za sok? Žvakaću? Kondom? Možda drugi put? Traktor? Vjenčali su se šest mjeseci kasnije. Kako se onda lijepo živjelo!

Kruno je bio faca. Netko i nešto. Upoznao je svu silu uspješnih ljudi koji su vrtjeli ogroman novac i shvatio da je većina njih na ovaj ili onaj način povezana ili s pravom ili građevinom. Nije mu se dalo upisivati novi studij pa se ubacio u građevinski biznis. Krenuo je skromno, s dozom opreza, ali posao je dobro išao i bila je šteta propustiti priliku pa je ulagao sve više, gradio sve više. Nije imao gotovine kao ranije jer je najveći dio stalno bio uložen u neki novi projekt, ali sad je bio jedan od velikih dečkiju. Bio je prva liga. Kao takav jednog je dana, u maloj zemlji neminovno, upoznao Ministra. Ispalo je da njega također zanima graditeljstvo i nagovarao je Krunu da postanu partneri. Ja ću pronalaziti i dogovarati poslove, a ti ćeš ih realizirati, rekao je Ministar. Radilo se o velikim poslovima, o ogromnim neboderima i hotelima i nije bio siguran da ima dovoljno sredstava za takav posao, ali zarada je također bila ogromna, parala je nebo kao neboder, a nije mogao odbiti Ministra. Zatražio je predah – možda bi čak odustao od ulaska u posao – ali Ministar ga je uporno zvao i govorio da mora biti budala da propusti takvu priliku, “i vjeruj da ne bih koristio jednu tako tešku riječ da fakat nije tak.” Valjda Ministar zna o čemu govori, pomislio je Kruno i nakon jedne zabave koju je organizirala Sandra, pristao je ući u posao. “Sedamdeset-trideset za tebe”, povjerljivo mu je šapnuo Ministar. S tim da bi mi mojih, uvjetno rečeno mojih, znaš kako se to raziđe, dakle mojih trideset posto trebao dati unaprijed kako bih mogao riješiti stvari. To je uobičajeno, znaš kako su ljudi nepovjerljivi, rekao je.

 

 

Uzela je maramicu kako bi obrisala suze kad je ugledala supruga kako izlazi iz policijske postaje. Prepoznala ga je po hodu jer ga je zbog one smiješne kape koju je nabio do očiju, a koju je ona odavno željela nabiti u kantu za smeće, bilo gotovo nemoguće prepoznati. “Bok”, rekao je umornim glasom kad je ušao u auto. Krenuo ju je poljubiti ali je, očekivano, okrenula glavu. Znao je da slijedi šutnja. Ponekad poželi da je Sandra jedna od onih rospija koje prigovaraju na sve i sva i nikad se ne gase, da je jedna od onih koje stalno kvocaju, a ne da se kad je ljutita zatvara u sebe i šuti. Ta ga šutnja boli i izjeda više od svih mogućih prigovora i uvreda. Odlučio je da ovaj put neće prvi progovoriti. Na kraju, to je učinio zbog njih. Zbog nje, Lucije i Ane.

U tišini su se vozili kući. Oboje su razmišljali o tome što se upravo dogodilo. Govorila sam mu, mislila je Sandra. Kako sve krene tako krivo? Što će biti s nama? Što će biti s curama? mislio je Kruno. Pa k nama je dolazio i Ministar, mislila je Sandra. Da barem onaj Ministar nikad nije došao k nama, mislio je Kruno.

Izašli su iz terenca i ušli u kuću. Bok, rekao je Kruno kćerima koje su bile u kuhinji. Tišina. Nikakvog odgovora, iako još nisu točno ni znale o čemu se radi, ni zbog čega im je otac uhićen. Nikakve presumpcije nevinosti s njihove strane. Lucija je bez riječi, bez da je čak podigla pogled tipkala po mobitelu, dok ga je Ana udostojala pogleda punog prijezira i otišla na kat u svoju sobu. Poruku kasnije na kat je otišla i Lucija. Ostao je sam sjediti u kuhinji. Najviše od svega želio je sve ispričati Sandri, ali znao je da ne bi slušala. Uostalom, možda je tako i bolje. Možda je bolje da ne zna koliko su blizu dnu. Kad bi barem shvatila da sve što radi, radi zbog njih.

 

 

Obukao sam jaknu, uzeo crnu vunenu kapu, navukao je do obrva i izašao iz kuće. Bilo je veoma hladno i opet je počeo padati snijeg. Da me je barem netko mogao odvesti, makar dio puta, ali to je bilo nemoguće. Ozbiljno sam shvatio upozorenje da dođem sam pa mi je preostalo samo hodati, dobrih pola sata do industrijske zone. Prožimao me osjećaj nelagode i uzbuđenja. Nisam bio sasvim siguran trebam li ići na taj sastanak. Svakih nekoliko koraka stavio bih ruku u džep kako bih se uvjerio da je kuverta na mjestu. Sve je bilo u redu, kroz tkaninu sam osjećao ugodno zadebljanje. Naravno da nije nestala u proteklih pet sekundi. Drmala me strašna nervoza. Što ako me tresnu po glavi i orobe? Nitko mi nije jamčio da se upravo to neće dogoditi. Išao sam jer bi nam taj novac pomogao da izdržimo jedno vrijeme, a nadao sam se da bi se dotad situacija mogla popraviti i da bih mogao dobiti svoj pošteno zarađeni novac. Sve sam smislio: kupim stari terenac, prodam novi, vratim novac posuđen za kupnju starog auta i s ostatkom živimo. Ovaj mu dio nisam rekao. To je mogao i sam pretpostaviti. Rekao sam kako smo trebali kćerima platiti iduću godinu studiranja i sve ostalo na što su naviknute. Najvažnije je da njima ništa ne nedostaje. Nije ga se dojmilo. Nema druge, mislio sam dok sam kroz prazan grad hodao prema industrijskoj zoni. Ponoć je bila blizu. I to s ponoći, kao u vesternima… Pa poslije šest nikog nema na ulici.

Bio sam stotinjak metara udaljen od parkirališta na kojem sam se trebao naći s tim tipom kad su kratko zablicala svjetla. Osjetio sam novu navalu adrenalina. Nastavio sam se primicati automobilu. Ruka mi je stalno bila u džepu. Prišao sam na dva metra stalno očekujući da netko izađe iz automobila. Ne znam što bih učinio da se to nije dogodilo. Valjda bih pokucao po staklu ili samo stajao kraj auta. Srećom je s vozačeve strane auta izašao čovjek. Bolje reći grmalj od čovjeka. Istodobno sam osjetio neku čudnu mješavinu olakšanja i straha.

“Prodajem rabljeni automobil”, rekao je grmalj.

“Lijepo od vas”, odgovorio sam. Ta mi se lozinka nije činila previše sigurnom, ali kad sam vidio tog tipa postalo mi je jasno da dečki nisu bez razloga bili toliko samouvjereni, sigurni da se slučajni prolaznik neće usuditi dati nekakav sličan, sarkastičan odgovor. U tom trenu iz auta je izašao još jedan čovjek, grmalj ništa manje razlistan od onog prvog i čovječe, kako su mi zaklecala koljena. Olakšanja je nestalo, ostao je samo strah.

“Odmah se vidi da ste vi jedan fin gospodin”, rekao je grmalj broj jedan i dao znak grmalju broj dva, nakon kojeg me je potonji revno pretražio, valjda za slučaj da sam ozvučen, a vjerojatno momci unatoč laskanju nisu isključili ni mogućnost lakog naoružanja. Ta mi je misao godila. Usput je izvukao kuvertu s novcem. Pravio sam se da je to uobičajena stvar.

“Sve je tu, petnaest giga”, rekao je prvom nakon što je prebrojao novac.

“Giga? Što to ti to znači?” odvratio je prvi.

“Tisuća”, odgovorila je dvojka.

“Još je nov, pun je tih čudnih izraza. Mislim da ih sam smišlja”, rekla mi je jedinica.

Stavio je novac u džep, a odmah zatim na parkiralište je dojurio tamni terenac. Usrao sam se, mislio da je došla policija i da smo otkriveni. To sam također prešutio, zapravo sam sve te dojmove i osjećaje prešućivao, a govorio samo činjenice. Rekao sam da su momci pojurili prema automobilu. “Oprosti, žurimo na još jednu dostavu”, viknuo je prvi netom prije nego što je ušao u auto. Odjurili su. Točka. To je bilo to. Zadovoljan?

Sasvim obično, zapravo. Očekivao sam nešto opasnije, spektakularnije. Osim pretresa ništa drugo nije bilo kao u filmovima. Ovo je bilo jednostavno, pomislio sam pa sjeo u auto i krenuo kući.

 

* * *

“Ispričajte nam još jedanput kako se sve i što se sve dogodilo”, rekao je inspektor nakon što je pritisnuo rec na diktafonu, koji je za početak snimio izdisaj kojim je Kruno pokušao istisnuti barem dio frustracija i ljutnje uzrokovane situacijom.

“Nemojte se, molim vas, ništa uzrujavati, ipak ste vi taj koji je kupio ukradeno vozilo”, bahato je rekao inspektor.

“Svoj auto”, odgovorio je Kruno, ali inspektor se na to nije obazreo.

“Idemo, lijepo, ispočetka, redom: uhvaćeni ste kako vozite ukradeno vozilo”, nastavio je inspektor po svom.

“Koji je ukraden meni!”

“Molim vas da se smirite i ne podižete glas!”

Kruno se suzdržavao. Taj je policajac autoritet, mislio je, on je zakon, njemu su dali značku i pištolj da pazi na red, on je država, ali koju ne zanima šira slika već samo taj jedan jedini detalj, to ukradeno vozilo, njega ne zanima što je on ista ta država u kojoj se meni ne treba platiti moj rad, u kojoj je moguće ne platiti rad i tako me odvesti na prosjački štap, on je ta država koja s jedne strane žmiri na milijune, a meni se tu postavlja svisoka zbog bijednih petnaest tisuća.

“Priznajete li da ste vozili ukradeni automobil?”

Priznao je. Što je drugo mogao? Reći da nije znao da je to ukradeno vozilo, kad je sam prijavio njegovu krađu? Ili pokušati objasniti tu širu sliku, secirati gospodarske probleme, spomenuti da ga je u sve uvalio jedan Ministar i da nema od čega živjeti?

“Prije četiri mjeseca prijavili ste krađu vozila u kojemu vas je večeras, pola sata iza ponoći, zaustavilo službeno policijsko vozilo. Točno?”

Točno. Jedno zlo ne dolazi samo. Prvo je sav novac uložio u veliki posao, isplatio trideset posto buduće zarade, koje očito nikad neće biti, zatim je da bi opstao podigao kredit koji ne može vraćati jer mu unatoč silnim obećanjima nitko ništa ne plaća i na sve to još su mu ukrali automobil. Da, taj u kojem ga je zatekla policija.

“Nakon toga na vašu je tvrtku registriran isti automobil kakav vam je ukraden, potpuno nov. Točno?”

Točno. Osiguranje. Srećom je imao kasko.

“Ta će vam prijevara dodatno zagorčati život.”

Točno.

“Postojat će, bolje reći: postoji, sumnja da ste krađu, ako vam je auto uopće bio ukraden, jer to tek treba dokazati, sami izrežirali. Stoga vam toplo preporučam da surađujete i ispričate nam sve o danu krađe, kao i o tome kako ste se pojavili za upravljačem ukradenog vozila.”

Kruno je opet sve ispričao. Prije otprilike tjedan dana nazvao ga je čovjek i rekao da prodaje rabljeni automobil. Jesu li govorili kakvim naglaskom? Kruno to ne bi mogao reći. Još mu samo treba da ih uhvate pa da mu hladovinu naprave ona dva dečkića. Ne, govorili su standardnim hrvatskim jezikom. Obojica? Da. Dajte, to mi je malo teško povjerovati. Žao mi je, ali tako je, potvrdio je Kruno. Malo, pomalo, uz stalna zapitkivanja, došao je do dijela u kojem sjeda u terenac koji mu je ukraden i kreće kući.

“Tad vas je zaustavila naša patrola? Da, da. Nama ništa ne može promaći. Ne možete po takvom snijegu voziti s ljetnim gumama”, inspektor se nije mogao suspregnuti.

Kreten, pomislio je Kruno. Strašno smiješno.

“Krađa automobila je dakle riješena. Drago mi je da smo vam pronašli auto. On nažalost mora ostati kod nas, to vam je nadam se jasno, ali dobra je vijest da vi zasad možete slobodno ići. O daljnjim ćete radnjama biti obaviješteni. Vaš mobitel također mora ostati kod nas, ali možete se slobodno poslužiti našim telefonom i nazvati nekoga da dođe po vas.”

Otipkao je Sandrin broj.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.