Divan dan za Drinkopoly | Marko Gregur

POZIV NA BIS

 

Lakoćom je otpjevala posljednje, visoke tonove jednog od svojih najvećih hitova, gotovo jednakom snagom i izražajnošću kao što je to učinila prvi put, prije dvadeset godina, kad joj još nije išao na živce i činio joj se otrcan zbog broja izvedbi, zatim se naklonila, rekla: “Hvala vam, bili ste divna publika!” pa popraćena gromoglasnim povicima, pljeskom i topotom nogu krenula s pozornice i usput, u prolazu namignula Maksu, kao i nakon svakog koncerta. Maks je uvijek bio tu, njezin zaštitnik, od prvog dana, i to ju je umirivalo, davalo joj sigurnost.

“Gotov je još jedan dan u uredu”, rekao je odlažući saksofon.

“Da, samo što gotovo i ne znam u kojem nam je gradu ured bio danas”, umorno je rekla Karla.

“Misliš da imamo vremena?” upitao ju je Maks.

“Imamo. Dečki, vraćamo se za pet minuta”, rekla je ostatku benda.

Izašli su iz garderobe, prošli hodnikom i uskoro izašli na svježi zrak, u mali, ograđeni dio, sakriven od pogleda. Maks je izvadio kutiju i pružio je Karli. Uzela je cigaretu koju joj je Maks pripalio i zadovoljno otpuhnula dim. Tek što je to učinila začuo se neki zvuk i Karla se lecnula.

“Ništa, samo vjetar”, umirio ju je Maks.

“Na živce mi ide to što se stalno moram ovako skrivati”, rekla je Karla.

Maks je u tišini otpuhnuo dim. Stajali su šutke, svaki u svojim mislima. Maks je mislio kako je možda upravo danas taj dan i refleksno opipao unutrašnji džep sakoa. Iz dvorane su dopirali pozivi na bis.

“Koliko danas ima ljudi?” pitala je Karla.

“Nemam pojma, možda dvadeset tisuća?”

Opet je nastala tišina, izuzev buke koja je dopirala iz dvorane.

“Dvadeset tisuća. Što misliš, je li to normalno?” rekla je Karla nakon kratke šutnje u kojoj je očito razmišljala o tome.

“Što?”

“Pa dvadeset tisuća. Ili ne znam koliko stotina tisuća tijekom turneje.”

Pogledao ju je pogledom koji je tražio da razradi misao.

“Dosta mi je tih velikih dvorana Maks. Dosta mi je turneja. Ne vidim u tome više nikakvog smisla. Želim normalan, običan život. Želim se zatvoriti u kuću na selu, pisati pjesme i svirati za sebe. Možda održavati male koncerte u nekom klubu blizu kuće i u ponoć biti u krevetu. Imam pedeset godina i dosta mi je skrivanja, glupih ulizivačkih intervjua i luđaka na koncertima.”

I meni, pomislio je Maks, ali nije to rekao. Umjesto toga ju je blago pomilovao po kosi, jednako nježno kao što je to činio prije dvadeset i pet godina, kad su još praktički bili djeca i voljeli se jedno ljeto, prije nego ih je dostigao uspjeh.

“Znam da ti je dosta skrivanja”, prošaptao je kad je položila glavu na njegovo rame, “ali ti si barem uvijek bila umjetnica, a ne kao ove curice koje tresu sisama dok pjevaju na playback. Nisi morala skrivati da ne znaš pjevati, ili skrivati muža da ti ne padne popularnost”, rekao je da je oraspoloži.

“Edith Piaf nije nastupala u tim istim, identičnim dvoranama. Lijepe su, nema što, ali gdje je tu duša? Možda u onim kokicama i točenoj pivi na ulazu? Na ulazu kroz koji ljudi prolaze kao da su stoka? Kao krave u obor. Gdje je tu duša, ljepota, gdje je tu bilo što, Maks, a što ne zaudara na sintetiku? Znam, reći ćeš, od toga živimo, ali i nekad su živjeli od toga, samo bez takvih dvorana, s puno više šarma. Ja više ne mogu i ne želim tako”, govorila je Karla bez prekida.

Maks je u Karlinu glasu čuo istinsku tugu i zasićenost. Znala je imati takve faze, čak i u samim počecima, kao da nikad nije željela svjetsku slavu. Često mu se činilo da bi možda bila sretnija da su ostali svirati po klubovima u rodnom gradu i bližoj okolici, što bi im bili svojevrsni izleti i dobra zabava. Umjesto toga, svirali su po cijelom svijetu, ponekad se ni ne trudeći pokušati zapamtiti u kojem gradu, u kojoj zemlji sviraju za tri dana. Poslušno su ulazili u avion, zatim izlazili iz njega pa svirali, prepuštajući svu brigu menadžeru koji bi im rekao gdje se nalaze, kako bi mogli lijepo zahvaliti, pozdraviti, kako bi mogli reći, na primjer: Dobra večer Wroclaw! Ovo je najbolji koncert na našoj turneji!, a zatim bi otišli u još jedan hotel u kojem bi se opet našlo nešto zaposlenika koji bi rekli kako to inače ne rade, ali evo njih će ipak zamoliti za autogram, pa bi malo odspavali da bi sutradan produžili u neki novi grad, na neki novi kontinent. Pomislio je kako Karla ovaj put najozbiljnije misli kad kaže da joj je dosta. Nikad još tu temu nije načela za vrijeme koncerta. Koliko god bila iscrpljena, na koncertu bi uvijek bila puna energije i pozitive.

“Stvarno ti je dosta, zar ne?”

Karla je povukla posljednji dim i kimnula.

“Onda se povuci. Barem na neko vrijeme.”

“A bend?”

Bendu je također dosta, pomisli Maks. Nakon svih tih godina opijanja, droga i zaluđene djevojčice po hotelskim sobama prestale su mu pričinjavati zadovoljstvo.

“Već će se snaći. Uostalom, svirat će s tobom u tom nekom opskurnom bircu u onoj provinciji u kojoj živiš.”

“Mislim da bi se morali vratiti na bis”, rekla je Karla, primila ga pod ruku i krenula u dvoranu.

Već su bili u hodniku kad je Maks odlučio postaviti pitanje.

“Bi li skrivala muža da ga imaš?”

Umjesto odgovora se nasmiješila i nježno ga poljubila u obraz.

 

 

Maks je stajao iza Karle i gledao je kako se penje na pozornicu. Kad ju je ugledala, publika je počela vrištati. Maks je poznavao osjećaj koji ih je prožeo. I on još uvijek ima sličan osjećaj svaki put kad je vidi i dodirne.

Danas je taj dan, pomislio je Maks i prije nego što je krenuo na pozornicu još je jednom provjerio unutrašnji džep sakoa. Sve je bilo u redu, prsten je bio tu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.