Divan dan za Drinkopoly | Marko Gregur

JEAN ABEILLERES

 

Nikad nisam mislila da ću jednog dana biti pametnija od njega. Na neki način. Da ću mu objašnjavati stvari. Uvijek je on bio taj koji je predstavljao intelektualca, koji je bio intelektualac, a ja sam bila mala sluškinja. Žena koja je bila tu za njega, koja je bila njegova domaćica i vodila njegove poslove. Ne progovara iz mene gorčina, to nikako. Volim ga. Kao kći. Ili prijateljica. Svoj sam život posvetila njemu. Uvijek sam znala gdje mi je mjesto, pazila da budem neprimjetna kad bi primao goste. Zbog njih, ne zbog njega. Zbog njih i sebe. A on je uvijek bio drag, unatoč svemu što je postigao, unatoč talentu i pameti, ili baš zbog nje, jer nije imao potrebe nikom se dokazivati, a pogotovo ne tim silnim laskavcima i hvalisavcima koji su svakodnevno dolazili u kuću. Bio je drag i predstavljao me svim gostima, političarima, direktorima i umjetnicima, kao njima ravnopravnu, kao osobu koja ima što za reći. Ipak, tek kad bi ostali nasamo naše sam prijateljstvo najintenzivnije osjećala. Satima smo znali raspravljati o književnosti i politici. Ne progovara gorčina iz mene, on je bio taj koji mi je pružio priliku kad sam tek došla u Francusku i kad sam za ljude, ne samo za veličine poput ovih koji su zalazili u njegovu kuću, već i za švelje, trgovke, trgovačke putnike ili gospođe koje su uređivale parkove, uglavnom bila sirotica iz neke tamo istočne zemlje zahvaćene i razorene ratom, u kojoj su ljudi divljaci, i koji su sad, eto, počeli dolaziti u njihovu zemlju, i koji su doduše pohvaljivali moje znanje francuskog, ali nikad si nisu dali truda postaviti pitanje gdje sam ga naučila. To bi za njih valjda bilo previše kurtoazije, barem u odnosu na mene, oni čak na meni nikad nisu zadržali pozornost toliko dugo da čuju kako im zahvaljujem (s nekoliko iznimaka), a kamoli da me svojim pohvalama natjeraju da im priznam kako sam diplomirala francuski. Ne, oni bi, i one bi, u to vrijeme već jedni drugima govorili: sirota žena, sigurno je mnogo propatila!, i nesretno kimali glavama, a on je bio prvi koji me istinski saslušao, kao čovjek čovjeka, slučajno, u parku.

 

 

Sjedili smo jedno pored drugog, u kasno poslijepodne, tek nešto više od mjesec dana kako sam došla u Francusku, ostavljajući za sobom čitav dotadašnji život, u komadićima, s vjerom i nadom da ću se nekako snaći. I nekako sam se snalazila, ali ništa više od toga, zahvaljujući površnom fakultetskom poznanstvu koje sam s jednom ženom s nekoliko pisama godišnje održavala više od desetljeća. S nekim mi je ljudima, svojim prijateljima, dogovorila da im čistim kuće. Ipak, nisam je željela previše gnjaviti, jer sad smo imale druge živote. Ona muža i troje djece, a ja prognanstvo. Tog dana kad sam ga upoznala vraćala sam se s posla i sjela na klupu da malo odmorim i pojedem pecivo.

“Slobodno?” pitala sam i on je kimnuo. Ja sam jela, on je čitao novine. Poželio mi je dobar tek i tako smo počeli razgovarati. Srećom ga nisam poznavala, a on se predstavio samo imenom, jer da sam znala tko je sigurno ne bih mogla tako otvoreno razgovarati. Pocrvenjela bih, pognula glavu i počela mucati kao što sam redovito činila pred autoritetima. Ugodno smo razgovarali pola sata, a onda je rekao da mora ići.

“Ako ste zainteresirani, tražim nekog da mi pomogne u kući i oko nekih sitnih poslova”, rekao je kad je ustao.

Život uvijek pronađe rješenje, vjerovala sam, ali ipak sam se iznenadila.

“Svakako”, rekla sam misleći da me taj postariji čovjek požalio i da se radi o povremenom čišćenju.

“Ovdje je adresa. Tako da me možete naći”, pružio mi je posjetnicu.

Čekala sam da odmakne, a onda sam je pogledala.

“Jean Abeilleres”, pročitala sam.

Jean Abeilleres? Pa je li to moguće? Digla sam glavu, ali više ga nisam vidjela. Tako je počelo naše poznanstvo. Tako sam dobila posao koji će postati moj život. Mislim da je sada jasno da iz mene ne progovara gorčina. Da iz mene ne progovara povrijeđenost kad kažem da nikad nisam mislila da ću jednog dana biti pametnija od njega. Kad to kažem, stvarno tako i mislim. I neopisivo mi je žao da je tako. Voljela bih da nije počeo zaboravljati. Da nije ostario. Ne znam što ću kad ga jednog dana više ne bude. On je moj drugi otac. Voljela bih da je tek danas onaj dan kad smo se upoznali u parku.

 

 

Ne znam kako mi se dogodilo da zaboravim zaključati vrata. Sigurna sam da sam ih zaključala. U ove dvije godine koliko se gubi zaključavanje vrata postala mi je rutina. Zamislite osjećaj koji me obuzeo kad sam se vratila iz trgovine, stavila ključ u bravu i pokušala ga okrenuti ulijevo kako bih otključala vrata i kad sam shvatila da ne ide. Primila sam kvaku i vrata su se otvorila. Panično sam potrčala u njegovu radnu sobu. Nadala sam se kako ću ga naći da sjedi za stolom. Otvorila sam vrata, ali nije ga bilo.

“Jean”, dozivala sam ga. Trčala sam od sobe do sobe, ali nigdje ga nije bilo. Istrčala sam na ulicu i vikala njegovo ime. Otrčala sam do ugla u nadi da ću ga naći kako sjedi pred kafićem. Pitala sam konobare jesu li ga vidjeli, ali rekli su da nije dolazio. Tražila sam ga po kvartu dobrih sat vremena prije nego sam nazvala policiju. Odmah su došli. Nisu mi govorili da se trebam smiriti i da će se sigurno odmah vratiti kao što obično govore u takvim slučajevima, nisu me upozoravali da je prošlo tek sat vremena i da to formalno nije nestanak i kako je potreban duži protok vremena. Ne, ništa od tog nisu mi rekli, već su odmah došli. Čekala sam ih na ulici. Rekla im što se dogodilo, a oni su nakratko zavirili u kuću, da se uvjere da ga nema, što im nisam zamjerila jer se ipak svakodnevno susreću sa svakakvim ljudima i slučajevima i odmah ga pošli tražiti. Ipak se radilo o Jeanu Abeilleresu. Vratila sam se kući i čekala poziv. Nema goreg od iščekivanja. Mogu to dobro posvjedočiti. Od iščekivanja hoće li biti rata, hoće li ti neprijatelj upasti u podrum, hoćeš li uspjeti pobjeći iz grada, hoće li te u stranoj zemlji netko nazvati i konačno reći da si dobio posao, hoće li te prihvatiti kao čovjeka, a ne kao parazita koji siše njihovu državu i konačno, od iščekivanja da pronađu Jeana. Na pragu pedesete godine nisam imala snage za još jedan novi početak. Makar sam znala, tog dana jasnije nego ikad, da me novi početak čeka. Osjećala sam se potpuno nemoćnom. Sjedila sam i čekala poziv, svjesna da ništa ne mogu učiniti. U malom gradu kao što je moj imalo bi smisla izaći iz kuće i tražiti. U Parizu to mi se činilo besmislenim. Osjećala sam se malom i bespomoćnom, baš kao i prije dvadeset godina kad sam tek stigla. Nadu mi je davalo to što je Jean velik čovjek. Njega Pariz ne može samo tako progutati! I doista, pronašli su ga već za nekoliko sati. Srećom su ljudi prestali nositi šešire, a on nikad nije izlazio bez šešira pa ni sad kad je sve zaboravljao. Policajci su rekli da su im pomogle nadzorne kamere u metrou. Jean se volio voziti metroom, više nego taksijem. Volio je biti među ljudima, promatrati život. Našli su ga na Montmartreu, kod stepenica u Rue du Calvaire, kako gleda dolje na grad.

“Gospodine Abeilleres, možemo li vas povesti kući?” pitali su ga policajci.

“Nikako, draga gospodo”, rekao je polako se okrenuvši prema njima. “Ja ovdje čekam.”

“Što čekate, gospodine Abeilleres?”

“Čekam devetnaesto stoljeće”, mirno je odgovorio.

Jedva su ga nagovorili da uđe u auto i to tek nakon što si je promrmljao u bradu kako je Toulouse-Lautrec bolestan i kako ga ionako nema smisla čekati, jer neće doći.

Kad su mi to ispričali počela sam se bojati da Jean ne samo da postaje dementan, već i da gubi razum. Opet, uvijek je bio pomalo takav. Kao i svi veliki, maštoviti ljudi. Uvijek pomalo u svojem svijetu.

Čitavu sam noć ostala budna. Svako toliko nemir bi me natjerao da dođem do njegove sobe i osluškujem. Dva-tri puta sam otvorila vrata i vidjela ga kako spava. Nadala sam se da će ujutro sve biti u redu. Zadnji put kad mu se to dogodilo, malo slabijeg intenziteta, probudio se priseban i sasvim svjestan. Kao da se ništa nije dogodilo. Čak je odmah uzeo papir i olovku i rekao da mu je na pamet pala izvrsna ideja koju mora zapisati.

“Čekajte da vam ispričam što sam sve jučer doživio”, persirao me u šali, praveći se da ne zna tko sam. Već smo dugo bili na ti.

“Što ste sve doživjeli?” prihvatila sam igru.

“Rekao sam da pričekate.”

“Čekam”, rekla sam stojeći uz krevet.

“Kvragu, sad sam zaboravio. Trebali ste biti prodorniji! Ovako ste propustili sjajnu priču.”

Bila sam sretna što je s njim sve u redu. Došlo mi je da ga poljubim i zagrlim. Nadala sam se da će mi ujutro opet priuštiti sličan razgovor.

 

 

Jean Abeilleres! Nisam mogla povjerovati da bi to mogao biti onaj Jean Abeilleres. Jean Abeilleres koji mi je u dugim noćima pružio toliko užitaka. Koji mi je otkrivao nove svjetove. Na posjetnici osim imena, adrese i broja telefona nije bilo nikakvih podataka. Ispod imena nije se kočilo njegovo zanimanje kao što ljudi inače napišu na posjetnice da bi ih se moglo identificirati i u skladu s tim postupati prema njima: predsjednik Uprave, direktor prodaje za jugoistočnu Europu, možda čak chief executive officer ili konzultant ili direktor sektora zaštite na radu i viši stručni suradnik za sigurnost. Ne, ispod njegova nije stajalo ništa. Ispod njegovog je imena stajalo toliko toga, da na posjetnici ispod imena nije trebalo pisati ništa. Nije pisalo akademik. Čak ni pisac. Baš sam zbog tog pomislila da bi to mogao biti pravi Jean Abeilleres. On se nije morao kititi titulom. Poželjela sam svima reći da ću raditi za gospodina Abeilleresa! Poželjela sam ispričati to prijateljima koje nisam imala. Vratila sam se u sobicu u kojoj sam stanovala i oprala na ruke najljepšu haljinu. Jednu od tri koje sam imala. Kad sam zamislila odjeću, frizuru i šminku, zamišljala sam što ću mu reći. Dugo u noć zamišljala sam naš razgovor i tako sam zaspala. Ustala sam bez budilice, kao što to biva kad čovjek želi ustati i krenuti u novi dan i pola sata prije devet, u koliko je gospodin Abeilleres zakazao sastanak, bila sam na dogovorenoj adresi. Stala sam pred kućom i nestale su dvojbe da je on on. Bila je to velika kuća s osam prozora na prvom katu i četiri u prizemlju, ukrašenim štukaturama, a oko kuće bila je visoka ograda s teškim, širokim vratima od kovanog željeza. Prošla sam uz kuću gledajući je krajičkom oka i nastavila dalje niz ulicu sve do kafića na uglu. Nisam željela da me vidi i pomisli kako sam nestrpljiva. Sjela sam za stol i naručila mineralnu vodu. Čitavo sam vrijeme gledala na sat, a kad je bilo deset minuta do devet ustala sam i krenula prema kući. Pozvonila sam i iznenadila se kad mi je sam otvorio vrata. Ja sam došla da mu budem pomoć ali sam ipak očekivala da ima nekog tko mu otvara vrata. Kasnije ćemo se zajedno smijati toj mojoj ideji. Dodatno iznenađenje uslijedilo je kad sam shvatila da je u pidžami na koju je navukao ogrtač. A ja sam se obukla kao da idem na dvadesetogodišnjicu mature. Požalila sam što nisam odabrala ležerniju varijantu. Možda je shvatio da se osjećam neugodno zbog odjeće pa je rekao: “Oprostite, tek sam se probudio” i pokazao mi da uđem. Kuća je izgledala slično kao muzej u mojem gradu, samo što je bila uređenija, ljepša i čišća. I što je imala, ali to onda nisam znala, vrednije eksponate. Ponudio me kavom i nestao u kuhinji. Vratio se s poslužavnikom i sjeo za stol za kojim sam ja već sjedila.

“Ne volim da mi se po kući motaju ljudi. Ne osjećam se ugodno uz poslugu. Samo mi jedna gospođa srijedom dolazi malo pospremiti”, govorio je i mislila sam da to govori jer je požalio što mi je u parku brzopleto ponudio posao. U tom mi se trenutku moja haljina činila još glupljom. Ne bih se jadnije osjećala ni da sam na sebe navukla oklop.

“Ipak, trebam nekog da mi pomogne”, rekao je i mene je opet preplavio optimizam.

Trebao je nekog da kuću drži urednom, ali što je najvažnije, trebao je nekog da mu bude asistent. Da mu organizira putovanja, gostovanja i prepisuje rukopise. Govorio je što očekuje od mene i ja sam cvala. Postala sam asistentica Jeana Abeilleresa! Koji mi do tog trenutka uopće još nije ni rekao je li on taj Jean Abeilleres. Koji mi uopće nije rekao što je ni tko je. Malo je tako divnih i skromnih ljudi. U trideset sekundi ispričao mi je za što mu je potrebna pomoć, a u sljedećih trideset dogovorili smo posao. Ni riječi više nije rekao o sebi, a ja sam imala tisuću pitanja ali ih se nisam usudila postaviti. Zato je on ispitivao mene. Uglavnom smo razgovarali o meni. Još u parku kad sam mu pričala o tome kako sam završila u Parizu rekla sam mu da sam došla sama i da sam imala supruga, ali nije me pitao što se s njim dogodilo.

“Vaš je suprug poginuo u ratu?” pitao me sad obazrivo.

“Ne”, rekla sam kratko.

“Oprostite…”

“Ne, sve je u redu. Ostavio me dvije godine prije rata.”

“Žao mi je”, rekao je Jean.

Bili su to divni trenuci. Moji trenuci sa Jeanom.

Bio je budan kad sam malo prije sedam otvorila vrata njegove sobe.

“Dobro jutro, Jean”, rekla sam i nestrpljivo čekala što će reći.

“Dobro jutro, Ana”, odgovorio je.

Povjerovala sam da je sve u redu. Znao je tko sam. Nisam očekivala da neće imati sve više praznina u sjećanju i da će sve manje prepoznavati stvarnost, ali sam se ipak nadala još mnogim danima u kojima će biti lucidan. To mi je bilo posebno važno tog jutra jer sam se osjećala krivom što se jučer izgubio.

“Jean, moram te nešto pitati i molim te da mi odgovoriš iskreno. Imaš li možda ključ od kuće?”

“Ne, ali možeš pitati Alice ako ti treba.”

Alice je bila žena koja je nekad davno radila za njega. Jedva sam se suzdržala da ne zaplačem. Tog mi je jutra jasnije nego ikad prije bilo da se najljepše razdoblje mog života približava kraju. Bilo mu je preko osamdeset godina i nisam očekivala da će živjeti vječno, ali me boljelo gledati ga kako propada. Tad sam prvi put pomislila da sam postala pametnija od njega. Da uskoro neće znati ni najosnovnije stvari. Nije mi trebao liječnik da mi to kaže. Divila sam mu se, željela biti poput njega, znati sve što je on znao i sad sam odjednom znala više od njega. Ta me misao dotukla.

Dok je doručkovao nazvala sam Denisa, liječnika koji je bio njegov dugogodišnji prijatelj, da ga dođe pogledati, a onda sam ga odvela u radnu sobu. Vjerovala sam da ako mu nešto može pomoći u oživljavanju sjećanja i pronalaženju sebe, onda je to radna soba. Soba u kojoj je provodio sate i u kojoj se nalazio najveći dio njegova života. Ušao je i stao razgledavati kao da je vidi prvi put.

“Koliko knjiga”, rekao je.

“Gotovo osam tisuća. Zapravo, ovdje ih je oko pet, ostale su u drugoj sobi.”

“To su vaše knjige?” pitao je.

Ništa nisam odgovorila. Samo sam ga promatrala. Posljednjih je godina smršavio i sad je imao asketski izgled. Srednje visine, koščat, zarastao u bradu. Unatoč starosti još je imao kose koja je bila zalizana unazad. Koža mu je bila posuta staračkim pjegama. Nosio je naočale bez okvira na koje sam ga jedva nagovorila. Malo pogrbljen stajao je pred policama i drhtavom rukom prelazio po hrptovima knjiga.

“Mora biti da ste jako načitani”, rekao je kad ništa nisam odgovorila i lagano hodao uz police.

Zagledao se u jednu policu na drugom kraju sobe i uputio se ravno prema njoj. Ponadala sam se da se nečeg prisjetio, da mu se vratio barem dio sjećanja, ali nisam željela navaljivati pitanjima. Čekala sam da vidim što će se dogoditi. Stajao je pred policom i dugo gledao u knjige.

“Sve ove knjige napisao je jedan čovjek?” pitao je.

Kimnula sam glavom. Bilo mi je teško govoriti.

“Puno ih je.”

“Napisao je 25 knjiga. Tu je i puno prijevoda”, rekla sam.

“Mislio sam. A koji je ovo jezik?”

“Japanski.”

“I ovo?”

“To je mandarinski. Ovo kraj nje je ruski, isti roman.”

“Jean Abeilleres”, pročitao je tiho s hrpta jednog latiničnog izdanja. “Sigurno ga jako cijenite kad ste skupili sve te njegove knjige?”

Izjurila sam iz radne sobe i pobjegla u vrt. Plakala sam kao što nisam od onog dana kad smo bježali iz grada. Dok sam se pribrala pošla sam ga potražiti i našla ga u radnoj sobi. Sjedio je za stolom i čitao. Čitao je vlastiti roman, prvi koji je objavio kad sam ja već radila kod njega.

 

 

Izvukla sam sve njegove knjige i stavila ih na stol u radnoj sobi i on ih je u narednim danima strpljivo čitao. Svaki sam se dan nadala da će ga neka rečenica vratiti iz svijeta zaborava, da će ga podsjetiti na to tko je i što je. Denis ga je redovito posjećivao. Nije mi ulijevao lažnu nadu. Rekao je da ne vjeruje da će Jean ikad više biti kao prije. Rekao je i da nema smisla povlačiti ga po bolnicama s obzirom na njegovu dob.

“Možete jedino uzeti medicinsku sestru da vam pomaže”, predložio je doktor.

Rekla sam da nema potrebe. Nije mi teško brinuti za njega. Kao što njemu nije bilo teško brinuti za mene. Voditi me sa sobom po čitavom svijetu.

Nakon što je pročitao posljednju svoju knjigu rekao je da mu donesem papir i olovku.

“Želio bih se okušati u pisanju”, odgovorio je na pitanje što će mu.

Čak i kad ne zna da je pisac, pisac ostaje pisac. Bilo mi je bolje zbog te misli. Nekoliko dana kasnije pozvao me u radnu sobu i pružio mi nekoliko listova.

“Pročitaj, molim te”, rekao je.

Bile su fantazmagorije. Nije imao sjećanja i pisao je uglavnom po mašti. I po knjigama koje je pročitao. Svojim knjigama. Bio je zarobljen u nekom drugačijem svijetu. Ili oslobođen, nisam sigurna.

“Kako vam se sviđa?”

“Lijepo”, odgovorila sam.

“Nije to toliko teško. Ne znam čemu takva vaša opčinjenost onim Jeanom Abeilleresom.”

Što sam mu mogla odgovoriti? Rekla sam mu da sam ga poznavala. Da smo se jednog dana susreli na klupi u vrtu Jardin des Tuileries i da sam mu posvetila život.

“Voljeli ste ga?”

“Svakako. Kao oca. I još ga uvijek volim.”

Zamolio me da priče pošaljem časopisima. Nisam to učinila.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.