Divan dan za Drinkopoly | Marko Gregur

TRAMVAJAC

Pritisnuo je gumb i na čelu tramvaja pojavio se natpis spremište zbog kojeg bi svaki put osjetio pravu malu navalu zadovoljstva i zbog kojeg bi mu se život učinio podnošljivijim. Jer dvadeset i osam godina na jednim te istim tračnicama, uz jedna te ista pročelja, pošteno izmore čovjeka. Gotovo je poznavao neke od tih ljudi u kućama pored kojih je prolazio iako s njima nikad nije izmijenio ni riječi. Znao je u koje bi ih vrijeme mogao vidjeti, znao je tko izlazi ispred zgrade pušiti, tko bi mogao krenuti na šetnju s psom, a čak je naslućivao i kome je ta šetnja iz ovog ili onog razloga bila samo paravan. Gledao je ljude, one koje je vozio i one u kućama, i bilo mu ih je dosta. Počeli su ga zamarati stalno isti prizori. Zaglavljenost ljudi u beskrajnom ponavljanju. Recimo sad, na prvoj stanici, jedna će žena na prvom katu, drugi prozor s lijeva na desno, stajati na prozoru i pokazivati grudi. Kad ju je prvi put spazio osjetio je zadovoljstvo i uzbuđenje te pomislio kako bi da je jedan od tih klinaca koje je vozio iskočio iz tramvaja i odjurio gore u stan. U međuvremenu je ostarjela i danas zbog njezine ludosti osjeti samo tugu i sažaljenje. Zar je to sav njen život? To pokazivanje grudiju? Još neće ni krenuti, a druga će je žena, starija, niža i sitnija, pokušati maknuti s prozora. Ova će se početi otimati i dok će se ovješene grudi naginjati pločniku nastat će vika i natezanje. Klinci koji će to gledati počet će navijati. Naravno, za mlađu. Vikat će što bi joj sve radili, zbog čega će se sirotica početi još jače otimati, a staroj će vikati da je ostavi na miru. Klinci su to koji još nisu izgubili nevinost, koji malo pričaju o seksu kako bi se pravili važni pred djevojčicama, a trenutak potom počnu slobodno prdjeti pred njima i smijati se kao što to već djeca čine.

Zatvara vrata i kreće. Iako više nije vruće jer je sunce odavno izgubilo volju za danom, osjeća kako se još znoji. Osjeća kako smrdi po radnom danu, po kabini, po rastopljenom sladoledu na podu tramvaja, po gradu. Očima koje ga peku zbog cjelodnevnog naprezanja u retrovizoru promatra klince koji su ušli. Čini mu se da namjerno ulaze u prva kola samo da ga živciraju. Da mu pokažu kako nad njima nema nikakvu moć. Nikad mu nije bilo jasno zašto ta naporna djeca ne uđu u druga kola i tako mu malo olakšaju. Kad je tek dobio posao vozača, nakon što je pet godina bio pomoćni radnik, mislio je da je uspio. Da je gospodin. U početku je možda i bio, ljudi su se prema njemu odnosili s poštovanjem, a djeca su ga se bojala. Oni novovalni klinci koji su mislili da su strašno opaki bili su prava kamilica prema današnjim pacijentima koji su spremni ozbiljno ozlijediti čovjeka zbog sto kuna ili krivog pogleda jer vide da se to stalno događa i da to nije ništa strašno. Gleda tu djecu iza svojih leđa i pomišlja na kći. Koliko je već kako ne pričaju? Točno zna: četiri godine i dva mjeseca. Već je odavno trebala biti gotova s fakultetom. Još je vidi kako kao mala djevojčica trči tramvajem dok na njemu piše spremište. Vruće je pa se probudila i više nije mogla zaspati. Tražila je da idu do tate, u tramvaj, i majka joj je obukla crvenu haljinu na točkice pa su stale na jednu od stanica i čekale da u kabini ugledaju poznati osmijeh. Kako je samo voljela voziti se s njime! Bila je najponosnija djevojčica na svijetu. Djeca su inače ponosna na roditelje koji upravljaju velikim strojevima. Koji voze brodove, kamione, autobuse, tramvaje. Zatim odrastu i taj se ponos raspline. Jednom je, bilo joj je možda šesnaest godina, s društvom ušla u tramvaj. Kad ga je vidjela u kabini izletjela je van. Kako je to daleko od onih malih nogu koje su trčkarale kolima, od osmijeha kojim bi ispunjavala kola svaki put kad bi otac, samo za nju, zazvonio tramvajskim zvonom i namignuo joj. Ponekad bi joj dopustio da uđe u kabinu, posjeo je na koljena i zajedno bi klizili gradom. Kako je ona bila drugačija od današnje djece! Sjećanje na nju natjera ga na duboki uzdah, postane tužan pa neprimjetno pogleda klince koje vozi kako bi tugu zamijenio bijes. S bijesom se mnogo bolje nosi. Valjda je naviknuo.

Tri su mladića i jedna djevojka. Na prvi pogled normalna djeca. Obučeni kao i njihovi vršnjaci. Nikakvog traga privlačenju pažnje izgledom. Dečki su svi u trapericama i majicama s otiskom. Otisci ne šalju nikakve posebne poruke. Djevojka nosi sive tajice i malo dužu zelenu majicu. Svi u tenisicama. Ona sjedi, a oni stoje oko nje. Jasno je da bi je htjeli osvojiti, izgubiti s njom nevinost, ali ne znaju. Kao da ne vjeruju da bi im to stvarno moglo uspjeti. Ipak pokušavaju. Čupaju je za kosu i udaraju po nozi. Svako malo čuje se pljas. Jedan od njih udara svom žestinom. Daj budalo, viče djevojka i psuje mu boga i mater. Dečki se smiju. Njemu dolazi da zaustavi tramvaj, izađe iz kabine i izlema ih. Taj bi uzrast, četrnaestogodišnjake ili petnaestogodišnjake, još mogao svladati. Vjerojatno još ne nose sa sobom noževe ili boksere. Barem ne ovi. Toliko je zaokupljen njima da je u zadnji čas zaustavio tramvaj na semaforu. Uspjeli su joj skinuti tenisicu pa otvaraju mali prozor i prave se da će je baciti van. Ona vrišti, dere se i psuje kao da će je stvarno baciti. Tko zna, možda i hoće. Ili više ne znaju kako privući pažnju, nadmašiti drugu dvojicu, ili su jednostavno previše glupi. Ne može dočekati da izađu iz tramvaja. Više ne osjeća bijes nego očaj. Zeleno. Lagano kreće, još nije pošteno ni ubrzao kad iz sporedne ulice izleti automobil koji uz škripu guma i trubljenje odjuri ulicom dok on koči svom snagom. Što je stari, jesi se nalio?, daj se koncentriraj budalo!, koji si ti šupak!, krenu mu dobacivati dečki, a djevojčica se smije. Sad opet bijes i ljutnja, usporedo s očajem. Osjećaj nemoći. Nemoguće da će u tom tramvaju dočekati mirovinu. Osjeća kako svaki sljedeći dan sve teže podnosi, kako nervozno odgovara na pitanje vozi li tramvaj ovamo ili onamo, kako su mu živci sve tanji. Boji se da će do mirovine poludjeti. Ništa im ne može. Njima i sličnima. Osim trpjeti uvrede i poniženja od te djece koja bi mu mogla biti unučad.

Na sljedećoj stanici čeka ga samo grafit na fasadi secesijske zgrade. Homofobija je tako gay. Kad ga je prvi put vidio razmišljao je o osobi koja ga je mogla napisati. Je li ga napisao homoseksualac ili tek netko kome se ta misao jednostavno činila zgodnom? Neki slobodoumni anarhist kojem je stalo do ljudskih prava i koji zna da vlasniku zgrade neće biti problem ukloniti grafit? Zapravo mu je svejedno tko je to napisao. Koji je kreten šarao po zgradi. To bi mogao biti i netko poput ovih u tramvaju. Nije njima bitan stav, već jednostavno šaranje po zidu kako bi se zabavilo društvo i privukla pozornost na sebe. Nikog nema da uđe u tramvaj pa otvara vrata u nadi da će oni izaći. Gleda u retrovizor i postaje mu jasno da se to još neće dogoditi. Upravo se zabavljaju oduzimanjem slušalica djevojci. Ona opet viče i psuje boga i majku. Potrgat ćeš ih budalo, kaže. Dečko koji ih se dočepao stavlja ih u uši i nekog oponaša. Možda nju jer se počinje smijati. Godi joj pažnja koju joj poklanjaju. Ne može se reći da je klasična ljepotica i u razredu dečki više pažnje poklanjaju nekim drugim djevojkama. Zato je vožnja u tramvaju njen trenutak. Najljepši trenutak dana. Voli kad joj uzimaju slušalice, udaraju je po nozi, kad joj uzmu telefon (zapravo im ga drage volje daje) pa gledaju fotografije koje su u njemu ostale nakon pomnog odabira. Na njima se višak kilograma gotovo i ne vidi. Kakvi kreteni, pomišlja dok zatvara vrata. Je li i moja djevojčica bila takva? Je li zato onog dana izašla iz tramvaja? Ne zato jer me se sramila nego zato jer bi nju bilo sram preda mnom? Jer nije željela da vidim što joj sve njezini prijatelji rade? Kako se glupiraju? Jer se ne bi mogla slobodno spustiti na razinu tih imbecila i biti im zanimljiva? Ne može ih podnijeti. Dosta mu je kretena za jedan dan. Zamišlja kako im prilazi, kako ih šamara i zatim ih izbacuje na ulicu. Dva muškarca stoje na stanici. To ga malo razveseli. Zaustavlja tramvaj i otvara vrata, ali muškarci ulaze u zadnja kola. I bolje, misli. Nikom ne želi da uđe pa sluša i gleda njihovo glupiranje. Zatvara vrata kad se iza ugla udaljenog dvadesetak metara pojavi čovjek. Ugledao je tramvaj i potrčao. Već je gotovo otvorio vrata, a onda je odlučio da ga neće čekati. Neće ga pustiti da uđe. Ne želi mu uništiti večer, priuštiti mu zadovoljstvo vožnje s ova tri glupana i djevojkom. Prolazi pored njega i čovjek mu ljutito maše. Pederčino, zašto nisi pričekao čovjeka?, prigovara jedan od klinaca. Voliš ga dobivati u guzu, ha?, dobacuje drugi. Trećem tipu i djevojci to je jako smiješno. U prolazu prepoznaje čovjeka. Tisuću ga je puta već vozio. Zna na kojoj bi stanici izašao. Pada mu na pamet da vjerojatno ide na posao, u noćnu smjenu i požali što ga nije pričekao. Mogao bi zakasniti na posao. To je zapravo prilično sigurno. Dugo će čekati sljedeći tramvaj. Stvarno si pederčina što mu nisi stao, javlja se treći kao da mu čita misli. Možda će sad konačno izaći, nada se dok zaustavlja tramvaj na još jednoj stanici. Kad ih vidi kako se dižu i izlaze opet osjeti navalu zadovoljstva, jednaku onoj koju u njemu u povratku izaziva spremište. Tek mu malo, gotovo ništa, smetaju povici kojima ga pritom časte. Uglavnom se radi o tome da je peder i govno. Đubre, zapravo. Djevojka pogotovo voli tu riječ, makar ni dečki puno ne zaostaju. Đubre, đubre, đubre. Zadovoljstvo mu ne može pomutiti ni njihovo lupanje po staklu dok oprezno kreće. Odlazi, bez njih, a to je ono najvažnije.

Dok izlazi s posla gasi se osjećaj zadovoljstva koji je izazvao natpis spremište. Toliko ga raduje kraj radnog vremena, a onda odmah iščezne kad se dogodi i shvati da nema bog zna što činiti sa svojom slobodom. Hoda ulicom i misli na kći. Nedostaje mu. Onaj trenutak kad stigne kući, a ona je tamo. No, toga odavno nema. Danas više ne zna ni gdje živi. Gleda tolike fasade, prozore, zna tolika lica koja bi se mogla pojaviti iza nekog od njih, ali ne zna iza kojeg bi se prozora mogla pojaviti njegova kći. Nedostaje mu i supruga, unatoč svemu. Mogao bi joj čak i oprostiti da nije protiv njega okrenula kćer. Ili da mu barem želi reći gdje živi. Ona je ta koja je željela razvod. Ona je ta koja je tražila da prodaju kuću i podijele novac. Ona, ne on. On je nju volio i nadao se pomirenju do zadnjeg dana. Ulazi u kafić kako bi ubio vrijeme. Muči ga nesanica tako da vremena ima na pretek. Naručuje pivo. A onda, kad ju je učio voziti bicikl? Kako je to bilo lijepo poslijepodne. Ona i on ispod drvoreda kestena. Ili, prvi dan škole. Već je kod ograde, okrenula je samo glavu, smije se i veselo maše fotoaparatu. Naručuje još jedno pivo. Bio je iznenađen i sretan kad je jednog prijepodneva vidio ženu kako s kćeri ulazi u tramvaj. Taj prvi put kad je ona već bila malo veća i prvi put tražila da idu do tate puna se dva sata morala s njom voziti tramvajem. Molim vas još jedno pivo. Polako nestaje osjećaj umora i nervoze. Možda bi je mogao nazvati? Već je dugo kako nije pokušao. Objasniti joj da je majka bila ta koja je našla nekog drugog. Možda živi sama pa se doseli k njemu u stan. Samo da mu dopusti da joj sve objasni. Telefon zvoni, ali ona se ne javlja. Možda je promijenila broj? Ili samo spava, moje malo zlato. Možda ga ujutro nazove? Za svaki slučaj, ustat će rano. Naručuje još jedno pivo.