Divan dan za Drinkopoly | Marko Gregur

OVAJ POZIV SE NE NAPLAĆUJE

 

Guga je izgubio niti rastrganog, ružnog i tužnog sna, otvorio oči i, naravski, poželio piće. Dosegnuo je s nahtkasla bočicu konjaka i dok je čekao da počne blagotvorno djelovati na njegov organizam, mislio na onaj lijepi i tužni dio sna, u kojem mu je majka, kao nekad u djetinjstvu, pjevala pjesmu “Meine liebe Augustin” po kojoj je dobio ime. Nekad je bilo ljepše, pomislio je Guga, sad se više nitko ne sjeća “Augustina” te iskapio ostatak konjaka. Baš mu je pasao. Iznutra ga je milovalo piće, a izvana, po licu, blago jutarnje sunce. Tako pomilovan, Guga je ustao, obukao se i odlučio otići na piće. Pred dućanom je dotukao ostatak jutra, a zatim se odvukao do centra grada, ispravno pretpostavljajući da bi tamo moglo biti više škvadre. Usput je stao u mesnici kod parka i kupio sendvič od četvrtine kruha s parizerom. To mu je bila prva hrana od jučer popodne. Zato je hranu supstituirao alkoholom. Guga je već najmanje deset godina hranu uspješno supstituirao pićem. Tako da ovaj dan ni po čemu nije bio iznimka. Čitav je dan pio i bauljao po gradu tražeći nekog tko bi mu platio piće ili nekog tko bi se domogao pića, ovako ili onako, a kad se već postigavši normu i plasiravši u završnicu delirija poskliznuo na šljunčanu putu pokraj crkve i razvalio na njega raširenih ruku, potrbuške, nakon što je nekako ustao i žestoko ispsovao sve po spisku, odlučio je dočepati se parka koji se nalazio odmah iza crkve i malo odmoriti na jednoj od klupa sakrivenih zimzelenom. Čim je sjeo na klupu, oči su mu se sklopile i zajedno sa suncem utonuo je u san.

 

 

Bila je subota navečer i broj poziva bio je očekivan. Vozila su stalno bila na terenu. Blažu je već bila puna kapa vožnji, kao i poziva zbog gluposti, zanoktica ili kurjih očiju, kad je stigao novi zadatak. Sjeo je u kombi, ubacio u brzinu i zatim s rotirajućim svjetlima i sirenom pojurio prema gradskom parku. Vozio je kao lud, jer radilo se o djeci. Iako je bio samo vozač i nakon dolaska je mogao mirno ostati sjediti u vozilu, ovog je puta, pošto je parkirao pred ulazom u park, izašao i zajedno s bolničarima pojurio naći nesretnika koji se želio pokazati pred društvom. Zapravo je, kao što je ubrzo shvatio i gledao ne shvaćajući, bio puno brži od bolničara, koji su žurili, ne može se reći da nisu, ali ne dovoljno prema njegovom kriteriju, kriteriju oca dviju tinejdžerki, koji je praktički šprintao šljunčanom stazom.

“Požurite”, povikao im je.

“Evo, evo”, odgovorio je stariji od dvojice bolničara i nastavio rekreativno trčkarati.

Blažu, koji je bio vozač Hitne pomoći tek koji mjesec, činilo se da će proći vječnost prije nego stignu do nesretnika, što je i rekao bolničarima.

“Proći će vječnost, upravo tako”, rekao je bolničar koji je dotad šutio, momčilo od kojih trideset godina.

Blaž je u sebi stigao opsovati tu njegovu mladost i zabetonirati je predrasudom prije nego što je momak nastavio.

“A znate zašto? Zato jer je današnjim klincima strašna fora pozvati Hitnu. To im je strašno zabavno. Jednako kao što im je zabavno trgati drveće i prometne znakove”, ne popuštajući ritam trčanja monologizirao je mladić.

Nakon tih rečenica Blaž mu je dodao još jednu predrasudu: pametnjaković i fino je zalio cementom.

“Vi mislite da pametujem, zar ne?” mladi bolničar kao da je odgonetnuo armaturu njegovih misli. “Ali uskoro ćete se uvjeriti i sami. Klinci pozovu Hitnu, a onda se posakrivaju i gledaju kako mi tražimo tobožnjeg unesrećenika. Ili samo stoje i prave se da nas nisu oni pozvali. Smiju nam se iz grmlja. Istovremeno netko možda negdje umire dok mi bauljamo parkom tražeći nesretnika koji ne postoji.”

“A ponekad”, uključio se u razgovor drugi bolničar, čijih je trideset i pet godina staža Blažu ulijevalo više povjerenja, “ponekad”, isprekidano je, hvatajući dah, nastavio, “se netko od te dječurlije toliko napije da se onesvijesti, a ekipa ga sakrije u grmlje pa gleda kako ga tražimo.”

“Dabogda im djeca završila medicinu”, poželio je mladi doktor.

Blaž je s nevjericom razmišljao o tome. Trojac je ušao malo dublje u park i počeo pretraživati noć.

 

 

Guga je otvorio oči i ostao iznenađen. Probudio se na nepoznatom mjestu. Nije bio iznenađen zbog buđenja ne nepoznatom mjestu, već mu se to događalo, nego zato što je ovo nepoznato mjesto bilo čisto. Čim je malo pogledao po sobi shvatio je da je u bolnici. S njegove desne strane spavala su dva čovjeka otprilike njegovih, srednjih godina. Nije mu bilo jasno zašto je tu, kao ni kako je tu dospio, nadao se samo da nije nešto ozbiljno, ali krevet je bio udoban i, što je najvažnije, čist pa je nakon što je pomaknuo ruke i noge kako bi se uvjerio da nije nepokretan, čega se najviše plašio, namjestio jastuk i opet zaspao. Probudio se kad je u sobu ušla medicinska sestra s metalnim kolicima. Sobu je ispunio miris hrane. Kad je stala pred njegov krevet i spustila pladanj s jelom, Guga je odlučio da je neće pitati zašto je u bolnici. Pretpostavljao je da će uskoro ionako doći doktor i sve mu objasniti pa je odlučio uživati u ručku. Sam Bog zna da mu je bio potreban. Halapljivo je pojeo svoju porciju, a kad se naužio svog obroka i vidio da prvi susjed ne uživa u svojem, pitao ga je hoće li jesti, a nakon što je ovaj odgovorio da neće i da su to splačine, Guga si je priuštio još jednu porciju zadovoljstva. Pomislio je kako bi se na ovo mogao naviknuti.

Dva sata kasnije, Guga je taman počinjao prilično ozbiljno željeti piće, želju je sputavao tek strah da je alkohol krivac što leži u bolnici i da bi ga idući gutljaj mogao dokrajčiti, zbog čega je bio sve nestrpljiviji da čuje dijagnozu, kad je doktor ušao u sobu. Slušajući doktora postalo mu je jasno da su ova dvojica prije njega ozbiljno načeta i to ga je malo uplašilo. Zna se da su u sobi pacijenti sa sličnim problemima. No, kad je došao do njegovog ležaja s doktorovog je lica nestalo zabrinutosti. Gugi se čak činilo da se na tren malo nasmiješio, ali znao je da to ne mora imati veze s njime. Možda je doktor pomislio na svog sina koji se upravo sad negdje obitelji neke cure hvali ocem doktorom ili na ženu u koju je zaljubljen. Doktor je uzeo njegov karton, izgovorio ime i prezime, a Guga je potvrdio.

“Znate li zašto ste ovdje?”

“Znam”, slagao je Guga uporno verglajući foto-pamćenje.

“Onesvijestili ste se u parku”, kao usput rekao je doktor, srećom, jer je Gugi izgleda otišao anlaser i nije bilo šanse da ga zavergla.

“Nisam se onesvijestio. Spavao sam”, odgovorio je Guga i opet mu se pričinilo da se doktor nasmiješio.

“Naravno, oprostite. A gdje ste točno zaspali?” upitao je, a kad je Guga odgovorio: na klupi, definitivno se nasmijao.

Gugi ništa nije bilo jasno.

“Oprostite”, rekao je doktor “iza mene je teška noć pa mi malo popušta bonton. Nego, sjećate li se nečega od prošle noći?”

Gugi se činilo da iz ove igre ne može izaći kao pobjednik pa je iskreno odgovorio da se ne sjeća ničeg.

 

 

Mali je imao pravo i Blaž je bio lud. Prošli su svim stazama i nisu našli nikoga kome bi trebala pomoć. Registrirali su nekolicinu za koju im se činilo da bi im pomoć uskoro mogla trebati, ali su svi koje su pitali tvrdili kako ih oni nisu zvali. Hodali su po parku, dvojica bolničara s nosilima i Blaž, kao da su preuranjeni ili zakašnjeli maturanti, s obzirom na godine prije zakašnjeli. Blaž je osjetio istinsku želju da te klince ispljuska i rastjera kućama. Otkako je dobio taj posao, zamišljao je da radi nešto plemenito, a sad je, s pedeset i kusur godina, tumarao parkom i osjećao se jadno. Ne gubeći vrijeme bolničari su skrenuli sa staze i krenuli pretraživati grmlje. Otprilike pola sata kasnije u jednom su grmu našli postarijeg čovjeka. Bio je obučen u prnje, prljav i smrdio je po alkoholizmu i klošarstvu. Bolničari su ga pokušavali probuditi, ali im to nije uspijevalo. Tip je bio u nesvijesti, pijan kao šinja. Stavili su ga na nosila i krenuli prema kombiju.

“Što smo ti rekli?” rekao je Blažu stariji bolničar bez osjećaja zadovoljstva zbog toga jer je bio u pravu.

Blaž je umjesto odgovora žestoko opsovao.

“Nemojte, smirite se”, rekao je mladi bolničar.

“Što da se smirim?! Prokleta dječurlija koja od dobra ne zna što bi! Platit ćete za ovo, čujete!? Platiti!” urlao je Blaž u parku u pola tri ujutro.

Na trenutak je nastala tišina, a onda je iz tame neki glas odgovorio: “Ovaj poziv se ne naplaćuje!”

Ekipa u parku pucala je od smijeha.

 

 

Doktor se približio krevetu kako bi Gugi ispričao povijest njegove bolesti. Ispričao se zbog smijeha te rekao da se nije mogao suzdržati kad je pomislio na Blaža kako urla usred parka, na tipa koji je mislio da je časnije voziti Hitnu nego šoder.

“Na kraju su vas našli u nekakvom grmlju.”

“Ali ja sam zaspao na klupi”, rekao je Guga koji se toga još sjećao. “Nego doktore, što mi je?”

“Nije vam ništa. Mislim, zbog ničeg posebno niste u bolnici, osim što vas je Hitna pokupila u parku. Ali i sami znate da inače baš niste u najboljem stanju.”

“Znači li to da ostajem u bolnici?” pitao je Guga.

“Ne. Uskoro ćemo vas pustiti kući.”

Guga nije znao kako bi primio tu vijest. S jedne mu je strane bilo drago što mu nije ništa i što može kući, ali s druge strane, u bolnici je našao neki mir i baš mu se nije išlo kući u kojoj ga ništa nije čekalo. Nije mu se vraćalo u stari život. Posramio se kao nikada. Sjetio se majke i utonuo u žaljenje. “Meine liebe Augustin”, tiho je zapjevušio kad je doktor otišao, no ubrzo je stao jer mu je počeo podrhtavati glas.

Iz bolnice je izašao s dvojbom: popiti piće ili ne? Napiti se u subotu, dovući u grm i pozvati Hitnu da u bolnici dobije dan-dva mira ili prestati piti i pokušati srediti život? Dao si je vremena da razmisli do subote.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.