Divan dan za Drinkopoly | Marko Gregur

POPRAVAK

 

Ne može se reći da je telefon koji je zazvonio probudio Frčka i odveo mu početak ukrivo, jer on je već i prije toga otvorio oči i počeo razmišljati o knjizi poezije, o tome kako bi trebalo ustati, obući se, staviti slamnati šešir na glavu i biciklom otperjati u grad, ali da ga je ta ranojutarnja zvonjava protresla, e to je već neoboriva činjenica, jer je posljednjih godina, otkako je htio-ne htio pokupio otpremninu i u potpunosti se posvetio slikarstvu i poeziji, navikao ustajati u miru i tišini, bez stresa. Ustao je i odnio do telefona svoje kovrče koje će tek kasnije ukrotiti šeširom.

“Molim?”

“I danas te moram čekati! Čak i danas si uspio zakasniti!” vikao je glas s druge strane, strane na kojoj nikom nije poželio biti.

“Dobili ste krivi broj, madam”, odgovori Frčko baritonom na ovu nejasnoću, sebi svojstvenim, šeretskim načinom.

Poklopio je slušalicu i samo u boksericama ostao stajati kraj telefona očekujući da se luđača opet javi. Luđača uvijek zvoni dvaput. Telefon je zazvonio, a Frčko je digao slušalicu.

“Prosim lepo, koga imam čast poslušati?”

“Ovdje profesorica Zdenka”, zadihano je rekla žena očekujući da će to pojasniti stvar.

“Drago mi je madam, ali dobili ste krivi broj.”

Očito joj nije bilo jasno da Frčko živi u jednom drukčijem svijetu. Ime Zdenka nije mu ništa značilo. Kad joj je to došlo u glavu pojasnila je svoj identitet, a potom i o čemu se radi i Frčko je poludio. Jer radilo se o njegovu sinu. Koji je treći razred gimnazije prošao s četiri. Za što mu je on dao lovu kako bi mogao otprašiti na more. Ali to je bila neslužbena verzija, a službena, koju je upravo čuo, bila je drugačija. Ne, njegova ga se djeca uopće ne boje. Preblag je, jednostavno je preblag, a kad se tome dodaju njegova razmišljanja i stavovi o životu u kojima trivijalnosti poput školovanja teško nalaze mjesto, čovjek zauzvrat dobije nešto ovakvo. Pitao ju je je li sigurna? Pa što će misliti o njemu? Koji roditelj pita tako nešto? Ljutito se uspinje stepenicama. Ma nije on ljutit zbog popravnog, mali će to riješiti, ili će pasti razred, svejedno, na koncu će završiti tu gimnaziju i sve će to biti smiješno i nevažno; Frčka uopće nije ljutio taj glupi popravni nego činjenica da zbog takve bedastoće mora hodati stepenicama nakon zvonjave koja je razbila kontemplativnost jutra i igrati se opasnog roditelja, a posebno ga je ljutilo to što mu je mali hladnokrvno digao lovu za more pozivajući se, ni manje ni više, nego na četvorku. Pa kad mu je on rekao da mora proći sa četiri da bi mu dao novac za more? Otvorio je vrata spavaće sobe, ali malog nije bilo. Ušao je i u druge sobe, ali malog nije bilo ni u jednoj. Sjetio se pa se spustio, sama ga je pomisao dodatno razljutila, prošao je kraj telefona i ušao u atelje. Milijun mu je puta već rekao da ne ulazi u atelje. Otvorio je vrata – mali je bio tamo – razliven preko čitavog kauča spavao je snom odlikaša.

“Diži se, mrcina jedna”, prodrmao ga je Frčko.

To je njegov prostor! Pa zar čovjek nema pravo na privatnost čak ni u ateljeu?

“Diži se i marš van! Javi se na telefon. Traži te profesorica Zdenka.”

Spomen profesorice u trenu je razbudio malog i već se razgibavao prema telefonu, a malo ga je razgibao i Frčko, špičokom u guzicu.

“Sa četiri si prošao, ha? Vraćaj mi lovu, bitango! Čuješ!” vikao je za njim.

Čuo ga je kako govori da je u školi za minutu i Frčko još nije stigao u kuhinju, a mali je već stepenicama jurio u sobu. Stavio je džezvu na peć i čekao da zavri voda. Pokušao je vratiti jutro u željeni okvir.

“Tata, bok, idem na popravni”, informirao ga je mali u prolazu.

Koji je to zafrkant. Provokator, pomislio je Frčko. Ipak, jednog će ga dana zagutiti.

“Sretno”, doviknuo je.

“Ne treba tu sreća”, rekao je mali i zalupio vratima.

Kava je bila gotova. E, to je već bilo nešto.

 

 

Stavio je šalicu u sudoper i uzeo telefon u ruke.

“Kućni 705, prosim lepo”, rekao je tvorničkom recepcioneru i nakon uspješnog prespajanja, javila se njegova supruga. Silno ga je zanimalo što će mu reći.

“Halo?” rekla je.

“Ja sam”, predstavio se Frčko.

Rijetko ju je zvao na posao, pogotovo na fiksni telefon jer je imao osjećaj kao da zove u kakvu tajnu vojnu bazu i obično je morao razgovarati s najmanje tri veoma važne osobe prije nego bi došao do supruge pa je Barica pretpostavila da se radi o nečem važnom.

“Zanimalo bi me gde ti je sin?” mirno je pitao Frčko.

I pogriješio. Čim je bio njezin sin, znala je da nešto nije u redu.

“Valjda spava. Kasno je legao.”

“E pa ne spava. Upravo piči na popravni. Koji ga je, kao i toliko toga u životu, iznenadio.”

Nije se pravila da ne zna. Očito je znala, ipak je on bio njezin sin.

“Pripremao se. Stvarno je puno učio, čitavu noć…” počela je.

“Znači, znala si?” povikao je Frčko onako kako poviče netko čija je zamka upalila.

“Sve će biti u redu.”

“Pa ja bum od vas jednoga dana s petama stepel, i to prije reda. Samo me šlopite pod zemlju, zapalite svijeću i gotovo”, izgovorio je svoju rečenicu s petama, koju koristi i u poeziji.

“Ma, sve će biti u redu.”

“Ali ja sam mu dal lovu za more! A ti si to znala!”

“Ipak je on moj sin, a ti mu ionako stalno tupiš da škole postoje samo zato kako bi roditelji imali malo mira”, rekla je Barica i izmigoljila iz zamke.

“Ja sad idem do grada pa me zovi na mobitel ako ćeš što trebati. I samo da znaš, ne radi se tu o školi, nego o lovi!”

“U redu”, rekla je Barica i vratila se poslu.

Nataknuo je slamnati šešir na glavu i ušao u garažu koju je godinama zatrpavao koječime, što i nije bio neki problem, jer nikad nije položio vozački i samim time kupio automobil. Ipak, imao je svog limenog ljubimca. Bicikl. Dolje u kutu, stajao je naslonjen na zid. Obično. Ali sad ga nije bilo. Frčko nije mogao vjerovati da je mali to učinio. Glasno je opsovao. Umjesto njegovog ljubimca kojim je bezbroj puta obišao pajdašiju u garaži su bila druga dva bicikla – onaj od malog, koji je već mjesec dana bespomoćno čekao da mu se napumpa guma, inače montić, kakve je Frčko prezirao i na kojeg nikad ne bi sjeo i Baričin bicikl proizveden zlatnih osamdesetih. Koji ništa pod milim bogom nije vrijedio. Stara krama kojoj je stalno padao lanac. Sad je Frčko stvarno bio ljutit. Jer možeš završiti na popravnom, možeš mu dignuti lovu, sve možeš, ali samo jedno ne možeš – dirati njegov bicikl! I atelje, naravno. Evo, dvije stvari. Ne bi bilo čudno, čak mu je to prošlo kroz glavu, da nazove madam i kaže joj da se mali iste sekunde nacrta kod kuće, iste sekunde, nikakve minute, jer škola mu nudi popravni, ali kad ga on sredi ništa se tu neće dati popravljati, odmah neka se nacrta kod kuće, inače… inače… Što inače? Nije vrijedno ljutnje, takve sitnice nisu vrijedne ljutnje, kad bezrazložno završiš u Sibiru, e to je vrijedno ljutnje, Solženjicin je imao pravo ljutiti se, i Karlo Štajner je imao pravo ljutiti se, pomislio je Frčko i pokorno sjeo na ženin bicikl.

 

 

Mato je sjedio za stolom u kafiću preko puta bolnice, u kojem nije bilo čudo vidjeti osobu u šlafroku, i nestrpljivo pogledavao na sat jer se uskoro morao vratiti na posao, a Frčka još nije bilo. Na stropu se vrtio ventilator koji nije uspijevao rastjerati vrućinu koja je nagrizala asfalt i pod tendom je bilo pakleno. Otpio je gutljaj kave i pomislio kako po toj vrućini nije ni trebao izlaziti. Čovjek ne može razmišljati po takvoj vrućini. Dosadan je to i ljepljiv dan koji te prikuje za besmisao. Potom je u daljini ugledao Frčka. U crvenoj majici i sa škrlakom na glavi razbijao je praznu scenu užarenog dopodneva. Jurio je kao da je na utrci bikova u Pamploni. Stavio je bicikl u gelender i sav nabrijan, hektičan, kakav obično jest, prišao je stolu. Njega vrućina ne može uništiti, pomislio je Mato.

“Stari, neću ti dati ruku, sav sam zmazan” izgovorio je Frčko umjesto pozdrava, još s nogu.

Krenuo je sjesti, već je bio u spuštanju, privlačio je stolac objema rukama, a onda se predomislio i ustao. “Ti, koje se meni stvari događaju, to je ludo. Idem samo oprati ruke u vece”, već je odlazio od stola pokazujući Mati ruke. Njemu se uvijek događaju šašave stvari, nekakva je misao ipak zabrujala Matinom glavom. Stalno nalazi opaljene likove i situacije, kao da ne žive u istome gradu. Njegov je grad miran, da ne kažem dosadan, dok Frčkov bubri životom. Nedavno je ušao u dvorište jednog čovjeka i našao ga kako leži u travi. Koprcao se i rukama kao da je pokušavao strgnuti kožu s lica. Nitko drugi ne može naići na takvu scenu u umrtvljenom panonskom gradiću. Osim možda hitne ili psihijatra. A Frčko na njih nailazi redovito.

“Mislil sam da je gotov, da je poludel. Uvek je bil malo čvaknut, ali slikar prva liga. Pokušal sam mu izvući neke slike, znaš ono, vrhnje, ali ne da stari, pa nije blesav. Uglavnom, priđem ja bliže, a stari ima nekakvu gumu na glavi, masku stari moj, zalijepila se i ne da se skinuti. Pitam ga kaj ti je, kaj radiš, a on se i dalje koprca po toj travurini i kaže da si uzima odljev lica. Htel ga je zalepiti na sliku, bil je u toj nekakvoj fazi. Skidali smo mu to s glave, stari moj, pol smo mu kože s lica oderali”, prepričao mu je Frčko nedavno jednu od tih svojih situacija i smijao se kako se rijetko tko smije, iskreno i punim gasom. Sad je pak došao u kafić s crnim rukama, a malo je crnila imao i na majici.

“Bok stari”, rekao je kad se vratio iz vecea pa pružio Mati ruku.

“Što je bilo?”

“Slušaj ovo, ovo je za priču”, počeo je Frčko.

Ispričao je sve što se dogodilo. Prepričao je čitavo jutro. Nestalo je bijesa i u njegovu se glasu mogao osjetiti ponos na sina. Mali je dobar kao kruh i Frčko je svjestan da je puno bolja varijanta njega. A popravni su ionako sranje. Nema šanse da ne prođe. On je uostalom vrlo dobar učenik.

“Sednem ipak na taj bicikl, makar sam rekel da se to više nikad ne bu dogodilo, i tek kaj sam dva-tri put obrnul pedale opal mi je lanac. Pa nije mali blesav!”

Zato je i zakasnio. Morao je okrenuti bicikl naopačke, tamo, na ulici, jer dva-tri okretaja pedale dok se spuštaš s brijega na kakvom živi Frčko znače stotinu ili više metara, okrenuo ga je naopačke, tamo, na nizbrdici i pokušavao namjestiti lanac dok su cestom prolazili poznati automobili i mislili što to opet ovaj luđak radi? Relativno brzo je namjestio lanac, ali lanac je isto tako relativno brzo ponovo pao.

“Kalvarija, stari moj! Tri put sam padal pod križom. Ali knjiga je tu”, rekao je Frčko i pružio Mati svoju tek otisnutu zbirku poezije.

“Hvala”, zahvalio je Mato i s osmijehom gledao crnomasne otiske prstiju na svijetložutim koricama.

“Evo ga, gada!” odjednom je povikao Frčko tako da se čitava terasa okrenula prema njemu, a zatim munjevito ustao i pojurio s terase. “Stani! Stani!” vikao je u punom naletu. “Mali, stani!” skinuo je šešir s glave i u trku počeo njime signalizirati svoju prisutnost. Sin ga je spazio i nevoljko krenuo prema njemu.

“Odi za menom”, bilo je sve što je rekao Frčko, a zatim se okrenuo i krenuo nazad prema kafiću.

“Kam idemo?” nesigurno je pitao mali vozeći se iza njega.

“Dobro znaš i nemoj mi se delat mutav”, odbrusio je Frčko pa se okrenuo i zagledao sinu u oči. Vidio je, međutim, u tim očima, da mali stvarno ne zna.

“Idemo zameniti bicikle”, ljutito mu je pojasnio i nastavio hodati.

“Ali taj bicikl od mame ne valja.”

“Ma nemoj! Još se buš i bunil!? Bicikl je skroz dobar! I točka”, marširao je Frčko prema gelenderu.

“Ako je tako dobar zašto su ti onda ruke crne?” na laktu mu je ostalo malo crnila.

Netko drugi u takvom bi trenutku možda sinu zveknuo šamar, ali ne i Frčko. On nije takav tip. Hodao je ispred malog, a onda se opet okrenuo i ovaj put mu prišao sasvim blizu.

“Skidaj se dole s tog bicikla!” zapovjedio je i mali je na njegovo iznenađenje to bespogovorno i učinio.

“Tak”, zadovoljno je promrmljao Frčko vodeći bicikl jednom rukom, kao bika za rogove, prema terasi.

Sjeo je i zapalio cigaretu, a mali je otključavao majčin bicikl.

“Jesi prošel popravni?” doviknuo mu je na što je mali kimnuo.

“A s kolko?”

“Četiri.”

“Sigurno?”

“Da.”

“Reci mi istinu. Ak je i trojka lovu ti ostavljam.”

“Nije, četvorka je.”

“Čestitam”, ponosno je rekao Frčko. “A sad šibaj doma.”

Mali je sjeo na bicikl, a onda mu je nešto palo na pamet.

“Tata, možda bi mi mogao dati nešto love da se malo počastim? Mislim, za popravni, i to…”

Mali stvarno ima muda, pomislio je Frčko i opet osjetio navalu ponosa. Ipak, morao mu je pokazati tko je gazda.

“Mislim da je čestitka dovoljna. Teraj doma. I da ni slučajno nisi ulazil u atelje.”

Mali se okrenuo i krenuo kući misleći na uzbrdicu koja ga je čekala, a Frčko se okrenuo prema Mati, nestrpljiv da čuje dojmove o svojoj novoj knjizi poezije.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.