Divan dan za Drinkopoly | Marko Gregur

TRAŽI SE MITO

 

Sve što mi je u tridesetpetoj ostalo od starog života, od posla, djevojke koja je rekla da će me zauvijek voljeti, dvosobnog stana i prijatelja koje sam častio pićem, pretplata je na jedne dnevne novine. A na tu me pretplatu nagovorila ona, koja je rekla da će me voljeti zauvijek. Ali nema veze. To je jedna od rijetkih stvari koje joj ne zamjeram. Ionako nemam što raditi kad ustanem pa skuham kavu. Onda čitam novine. Prvo prolistam oglase. Jutros sam pročitao jedan zanimljiv: “U užem centru grada izgubljeno je mito. Poštenog nalaznika bogato nagrađujemo.” Oglas mi je privukao pažnju iz dva razloga: prvo, mito nikad nisam vidio, samo sam slušao o njemu i drugo, nudila se bogata nagrada koja bi mi pomogla da pregrmim nekoliko mjeseci dok ne sredim život. Eksnuo sam kavu, nabrzinu se obukao i krenuo van.

“Kamo ideš?” upitala me majka nadajući se da će moj odgovor biti biró, odnosno Zavod za zapošljavanje.

“Idem tražiti mito”, odgovorio sam kratko tražeći sunčane naočale i krajičkom oka vidio majku kako pada u nesvijest.

“Rekao sam ti da taj mali neće dobro završiti”, doviknuo je iz kuhinje otac zabavljajući se slaganjem još jedne makete Tupoljeva.

 

 

Ona je čitala Coelha koji je napisao da se kad nešto zaista želiš sve sile svijeta urote da to i dobiješ. Vjerovao sam da želim pronaći to mito i bio uvjeren da ću ga naći iako nisam bio siguran kako izgleda i makar sam bio svjestan da je već devet sati i da je hrpa manijaka oglas pročitala već u šest, na benzinskoj, uz prvu čašu pelinkovca.

Kad sam stigao u centar grada, gdje je mito imalo biti izgubljeno, sunce je već opako pržilo naviklane glave gospođa umirovljenica kojima to međutim uopće nije smetalo, sudeći barem po energičnom vitlanju štapovima po svemu što im se učinilo da bi moglo biti mito. Kako im je nedostatak vida stvarao mnogo pričina vitlale su one tim svojim štapovima asfaltom kao najbolji kosci livadom. Sve su se nadale, kao i ja uostalom, da će baš one biti pošteni nalaznik. Samo, pitanje je jesu li one čitale Coelha?

Probijao sam se kroz gomilu gledajući krišom potencijalne mitolovce, sva se sirotinja sjatila u centru, zakrčila pločnike, dok su terase blještale od zalizanih frizura tipova u klišeiziranim crnim odijelima i sunčanim naočalama većim od glava. Probijao sam se brzim korakom, bez reda i rasporeda, prolazio nekim ulicama i po tri puta, otirao znoj s čela i proklinjao sunce i tipove s crnim brilama i nju kad sam iza kante za smeće ugledao kuvertu. Potrčao sam prema kuverti, lagano, onako kako trčite kad želite da nitko ne primijeti da trčite i činilo mi se da život opet kreće uzlaznom putanjom. I dalje pokušavajući biti neprimjetan sagnuo sam se da podignem kuvertu nadajući se da će u njoj biti to famozno mito, koje može biti pajcek ili milijunček, ispružio ruku i već je počeo masirati laganim kružnim pokretima želeći kratko odgoditi trenutak podizanja kad me po ruci, iznenada, opalio smeđi lakirani štap. Vidio sam zvjezdice, bez Ode radosti kao glazbene pozadine, toliko me snažno opalio taj štap kojim je upravljala neka luda baba. Bio sam lud! Lud od sunca i vlastitog života. Pridižući se pitao sam što joj je, a ona je rekla da joj izvolim predati kuvertu, jer je njezina.

“A što je u njoj?”

“Što tebe briga što je u njoj!” bahato je odgovorila.

“Ili recite što je u njoj ili ću je uzeti jer nije vaša”, rekao sam i opet se sagnuo da je podignem.

“Ma balavac jedan balavi!” počela je urlikati baba i opet me udarila štapom.

“Molim vas, stišajte se…” govorio sam, a ona je još jednom naciljala moju ruku.

Bio sam lud. Lud od sunca i vlastitog života. Ruka mi je poletjela prema njoj. Zaista nikad nisam udario ženu. Potukao sam se svega dva-tri puta, s tim da nikad nisam prvi počeo. I u tom sam prokletom trenutku gledao ruku kako odlučno i precizno klizi prema sedamdesetogodišnjoj starici, a nisam želio da pristane na njoj i morao sam se dobro namučiti da nagovorim mozak da je barem pošalje malo više kad je već bilo očito da se ne može zaustaviti. Ruka se i podigla malo više, samo što je “malo više” neodređen pojam i tako “malo više” nije bilo dovoljno pa sam je okrznuo po tjemenu i plamenocrvena je perika proletjela ulicom. “Oprostite”, rekao sam, a ona je počela histerično vrištati. Što sam mogao? Stavio sam kuvertu u džep i udaljio se. Skrenuo sam u drugu ulicu, a još sam je čuo kako vrišti: Policija! Policijaaa! Kad sam bio dovoljno daleko da je ne čujem sakrio sam se od sunca u hladovinu jednog haustora i otvorio kuvertu. U njoj je stvarno bilo to čudesno mito! Nazvao sam broj iz oglasa. Dogovorili smo vrijeme i mjesto sastanka i tek što sam završio razgovor i jednom nogom stupio na ulicu ona se baba stvorila ispred mene s dva policajca.

 

 

Odveli su nas u policiju. Maltretirali me glupim pitanjima. Mislim, dogodilo se, što sad? Događaju se i veća sranja. Ispitivali su me i ja sam lijepo odgovarao pokušavajući biti smiren. Onda su se prebacili na gospođu, pitali je što se to dogodilo u centru, a ona je, trudeći se da izgleda kao nemoćna starica, žrtva vandala, jednog od mnogih iz tih nadolazećih bezobzirnih generacija koje prema njezinim riječima ne poštuju ništa i nikoga hladnokrvno rekla, ni traga onom urlanju od maloprije: “Gospodin je uzeo mito.”

Skoro sam se onesvijestio.

“Molim?” upitao je policajac kojem je ta izjava dala vjeru u napredovanje budući da je sasvim običan slučaj dobio nove razmjere i dala dodatan motiv da se sasvim posveti slučaju kojem je pristupio rutinerski, a ja sam pomislio kako sam lijepo mogao nazvati onaj oglas za slaganje kuverti kod kuće koji sam s podsmijehom preletio pogledom, jer kuverta je kuverta, a tu bi rizik bio puno manji.

Murjak me pitao je li istina to što tvrdi gospođa, rekao sam da nije, baba je rekla da je, ja da nije, on je navukao opak izgled, baba je rekla da izvadim kuvertu, koju kuvertu upitao sam, sve se odvijalo brzo, murjak je ustao i rekao da mi je bolje da izvadim kuvertu ako je imam, inače će me pretražiti, koju kuvertu opet sam upitao pokušavajući dobiti na vremenu, a onda je dosta odlučno krenuo prema meni i plava je kuverta isplovila iz džepa. “Opa!” uskliknuo je kao kakva tinejdžerka kad ju je otvorio. “Nije onako kako vam se čini”, promrmljao sam mantru svih krivih i ulovljenih.

“Molim vas izađite malo”, rekao je drot kad se vratio u prostoriju iz koje je izašao pričajući zavjerenički na telefon pa smo baba i ja ustali i krenuli van.

“Ne vi gospođo. Samo gospodin”, prevalio je rečenicu drugi policajac koji nas je ostao motriti kad je kolega izašao.

Tamo me dočekao neki gospodin. Pretpostavio sam da je inspektor i moja se pretpostavka pokazala točnom.

“Inspektor Mutaković” predstavio se ne ustajući sa stolice. Krenuo je s kratkim uvodom, pa malo pravne regulative, propisane kazne za počinjena djela, ukoliko se ona naravno dokažu, ali osnovana sumnja postoji, zatim moja strana priče, a onda se otvorio: “Čeka vas duga kazna, to je sasvim jasno. Uzimanje mita nije mala stvar. Mi smo pravna država i institucije moraju obaviti svoj posao. A tu je još i gospođa koju ste premlatili na javnom mjestu. Kaže da će vas tužiti. Pa gdje vam je bila pamet? Ali vidite, sve bi se to možda ipak moglo zaboraviti.”

 

 

Što sam mogao? Pristao sam da se sve zaboravi. Ako ne može amnestija pristajem na amneziju. Na platnom spisku našla su se dva policajca, gospodin inspektor i baba. Izluđuje me što sam morao platiti toj glupači. Stajala me petsto eura. Izašao sam iz policije i pogledao na sat. Već je prošlo vrijeme dogovoreno za sastanak s gospodinom koji je dao oglas. Da  barem nisam nazvao taj broj! Mogao sam pokupiti lovu i otići. Ali ne, ja sam “pošteni nalaznik”! Ne zaboravimo to! Čitavog sam života poštenjačina. Zato sam tako i završio. Ubrzo mi je zazvonio mobitel.

“Kako to mislite, nemate sav novac?” čudio se glas s druge strane žice. “Ne igrajte se s nama. Znamo gdje živite”, zaprijetio je i pročitao moju staru adresu na kojoj sada stanuje samo ona.

“To nije moja adresa.”

“O, mi mislimo da je. Dao nam ju je jedan dobri gospodin, slučajno policijski inspektor. Pa valjda policija zna, zar ne? Da ne duljim: sutra lova ili ćemo vam zapaliti stan.”

Tu-tu. Tu-tu. Tu-tu.

Zvonilo mi je u ušima. Mito koje sam pronašao koštalo me četiri tisuće eura. Gospoda policajci uvjerili su me da je to dobra investicija. Bila ona dobra ili ne sada moram negdje skupiti tu lovu inače će joj zapaliti stan. A lova ne raste na drveću.

 

 

Vratio sam se kući. “Sine, pogledaj kako sam lijepu maketu aviona napravio!” entuzijastično mi je prišao otac pokazujući novu maketu Tupoljeva. Skuhao sam kavu i čitao novine. Pomislio sam kako ću sutra pročitati i crnu kroniku. Mogla bi biti zanimljiva. Onda, ujutro idem na biró. Majka će biti zadovoljna.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.