Divan dan za Drinkopoly | Marko Gregur

PRAZNICI

 

Bio je tek studeni, a John i Cindy već su mjesec dana planirali putovanje. Svoje prvo veliko putovanje. Svaki put internet bi im ponudio neka nova nevjerojatna mjesta i oni bi odmah tražili letove i hotele kako bi vidjeli cijenu putovanja. Iako su odlučili putovati tek početkom ljeta, već su sad ozbiljno planirali kako bi uspjeli dobiti jeftinije karte i kako bi znali koliko još moraju uštedjeti.

U Johnovoj su sobi, po prozoru kucka kiša, a oni leže u toplom krevetu i miluju prijenosno računalo. Čuju majku kako u prizemlju pjeva.

“Pjeva li majka i vaše pjesme?” pita Cindy.

Nikad je još nije čula, iako John kaže da da. Kaže i da razgovaraju, ali da majka i otac paze kad je ona kod njih, jer im se to čini nepristojnim. Znaju kako je to glup osjećaj, stajati sa strane i šutjeti, proživjeli su to.

“Daj upiši Maldive. Najviše sam ipak za Maldive”, kaže Cindy.

John upiše Maldive, po deseti put, i opet joj kaže kako ljeto nije najbolje vrijeme za Maldive.

“Znam, ali samo da vidim.”

Čini mu se da nikad neće odabrati kamo će ići. On uostalom zna kamo želi, ali nikako da nagovori Cindy. Ona vidi da je nervozan što opet gledaju Maldive i to je povrijedi.

“A zašto opet gledamo nešto kamo nećemo ići?” upita John i ne može prikriti nervozu.

“Pa zašto onda stalno gledamo Hrvatsku?” uzvrati Cindy žalcem koji se zabija duboko. “Ionako je pola te Hrvatske već u tvojoj sobi”, kaže da ga dodatno povrijedi pa ustane iz kreveta.

Na zidovima je stvarno dosta slika Hrvatske: Plitvička jezera i Krka, Rovinj i Dubrovnik. Osim toga, iznad kreveta je i hrvatska zastava.

“Samo ti fali onaj tvoj Dereniš”, kaže Cindy oblačeći se.

Ljutilo ju je što ne može izgovoriti ime tog grada i zna da će John to spomenuti.

“Kako si rekla?”

“Čuo si me.”

“Drniš. Drniš. Nije Dereniš, nego Drniš.”

“Svejedno.”

“Kamo ideš?”

Odgovori mu da ide kući, a on je moli da se vrati u krevet.

Obećava joj pokazati Maldive.

“Zašto moraš biti takav gad?” pita ga i na rubu suza sjeda na krevet.

John je zagrli. Iz prizemlja dopire majčin glas koji se upire ne bi li dohvatio note zahtjevnog šlagera.

 

 

Miriam i Frank Drniš su zamijenili Youngstownom početkom ’80-ih. Njemu su bile 23, a njoj 20 i bili su dovoljno mladi da želju za promjenom provedu u djelo. Nisu išli na bračno putovanje, ali je odlazak u Ohio ubrzo nakon vjenčanja za njih bio početak pravog bračnog putovanja, putovanja za čitav život. Ostavili su prijatelje i rodbinu te prešli preko Atlantika Mirjaninom stricu koji je već dugo godina bio John. Naporno su radili kako bi kupili kuću. Kako bi uspjeli. Grozili su se pomisli da se vrate kući podvijena repa i to ih je tjeralo naprijed. Da se vrate rodbina i selo bi govorili: rekli smo vam da nije tako bajno kao što pričaju i da izbijete te gluposti iz glave. Sad je živa još samo Mirjanina majka Manda koja živi u zaselku kraj Drniša, a osim nje tamo živi još samo jedna starica. Manda je dugo žalila što je Mirjana otišla. Već to što je u početku otišla u Drniš za nju je bio kraj svijeta, a kamoli ne Amerika. Još joj nedostaje, naravno, ali nakon svega ne misli da je pogriješila što je otišla.

Dane provodi sjedeći pred kućom. Unatoč kamenjaru, suncu koje dobar dio godine nemilosrdno udara i slojevito navučenoj crnini, uglavnom joj je hladno. Hrani nekoliko kokoši. Čisto da ubije vrijeme. Sjedi i kad vidi da je koja od njih krenula u krivom smjeru, ustane kako bi je usmjerila. Ili iz džepa izvadi nekoliko zrna kukuruza kako bi ih primamila nazad. Često na klupi pred kućom zadrijema.

Bila je ’86. kad je Mirjana rodila sina. Nazvali su ga John, po njezinu stricu. On im je dugo bio jedina prava veza sa starim krajem. Za razliku od njih redovito je išao u Hrvatski dom i donosio im najnovije vijesti. Ne toliko one iz Hrvatske, koliko one iz hrvatske zajednice u Clevelandu; tko je krizmao dijete, tko se rodio ili umro, tko se od njihovih kime oženio i tko se nije oženio domaćom curom. Kako su godine prolazile to se događalo sve češće. Ljudi su se polako asimilirali. Mladi često nisu ni govorili hrvatski ili su ga tek natucali. Oni su se željeli asimilirati. Biti jednaki. U Hrvatski dom nisu išli ne zbog želje za asimilacijom nego stoga jer im se jednostavno nije dalo ići nekamo gdje će čitavo popodne slušati tračeve samo zato jer su ti ljudi podrijetlom iz iste države. Onda se to promijenilo. U početku su nestrpljivo iščekivali Johna da se vrati iz Clevelanda i prenese im najnovije vijesti, a jednog su dana došli pred njegovu kuću i ponudili mu da ga odvezu do Hrvatskog doma. Johnu je zbog toga bilo drago, iako bi volio da se to dogodilo iz drugih razloga. U Hrvatskoj je buknuo rat. Jugoslavija se raspadala u krvi.

Sa sobom su u Hrvatski dom vodili i sina. Tamo je bilo više djece i dok su odrasli razgovarali o politici i ratu, raspravljali što učiniti i skupljali novac za kupnju oružja, djeca su jurcala oko stolova. Godine su prolazile, a oni su redovito odlazili u Hrvatski dom. John je dobro naučio hrvatski. Rat je bio završio, a njemu je bilo jedanaest godina i tražio je roditelje da ga zovu Ivan. Teško je točno reći zašto, ali činjenica je da je John postao ponosan što je Hrvat. Sobu je oblijepio posterima koji su prikazivali stari kraj, a kad se razmahala kupovina preko interneta naručio je bezbroj sitnica – zastavu, kapu, šalicu, dvije manje zastavice i majicu koja je postala popularna kad je nogometna reprezentacija ujedinila naciju trećim mjestom na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj na kojoj je pisalo Proud to be Croat! Bilo mu je malo krivo što je natpis samo na engleskom, da se njega pitalo svakako bi bio i na hrvatskom, ali tako je barem bio svima razumljiv.

Smračivalo se kad je Cindy pritisnula zvono na Johnovoj kući, dok joj se Peggy motala oko nogu. Peggy je pudl, prava dama, tako je barem razmišljala Cindy kad joj je tražila ime. Kasnije se ispostavilo da baš i nije takva dama i da je teško podučiti je bilo čemu, ali ime joj je ostalo. Uglavnom je režala na ljude, ali Johna je voljela i čim je otvorio vrata krenula je prema njemu i čekala da je primi u naručje. Padala je rosulja i bilo je hladno, ali su unatoč tome pošli u šetnju. Peggy je trebala šetnju.

“Kako je bilo na poslu?” pitala je Cindy.

Posljednjih godinu dana John je radio na teleprodaji u tvrtci koja je prodavala posuđe. To mu je bio prvi pravi posao otkako je završio studij informatike, i čim je počeo raditi počeo je štedjeti za putovanje.

“Dobro. Tebi?”

Cindy je rekla da je bilo u redu. Od diplome ekonomije na sveučilištu u 120 kilometara udaljenom Clevelandu dijelila su je tri ispita i jedva je čekala da to privede kraju.

Pola sata kasnije sjeli su u Starbucks. Peggyn je povodac John zavezao za nogu stolice pa se pas nakon nekoliko pokušaja zatrčavanja smirio pod stolom. Cindy je naručila Frapuccino od karamele, a John cafè latte. Sjedili su za stolom uz veliki prozor i gledali na ulicu. Rosulja je prelazila u kišu i ulica je bila pusta. Tek bi tu i tamo prošao neki automobil. John je iz jakne izvadio Tourinfo i stavio ga na stol, između šalica. Cindy ga je uzela. Bila je pedantna djevojka koja je u posebnu bilježnicu bilježila sva putovanja koja su dolazila u obzir, kao i njihove cijene.

“Ima li što zanimljivo?” pitala je proučavajući naslovnicu.

“Pogledaj drugu stranicu.”

Deset najboljih destinacija za iduće ljeto, glasio je naslov. Ako si novinar koji drži do sebe ne možeš pisati poznate stvari. Moraš imati nove ideje, nove informacije. U ovom slučaju ne možeš, recimo, napisati Francuska ili Italija. Pogotovo jer se radi o specijaliziranom turističkom časopisu. Ovaj novinar jest držao do sebe pa je sastavio popis od što je moguće manje poznatih zemalja. U članku je, na visokom četvrtom mjestu, uživala Hrvatska. Osim prirodnih ljepota, članak je isticao niske cijene, odnosno niže u odnosu na razvikanije turističke destinacije.

“Piše da će uskoro poskupjeti i da je sad pravo vrijeme.”

“Vidim”, rekla je Cindy još uvijek čitajući.

“Što kažeš?”

Cindy je razmišljala što odgovoriti. John je primijetio njezinu neodlučnost i krenuo u napad.

“Pariz je od Zagreba udaljen sat vremena leta. U povratku možemo stati u Parizu”, nagovarao ju je skrativši let za pola.

Pariz joj se sviđao.

“Osim toga, gledao sam hotele i gotovo svi primaju kućne ljubimce. Možemo uzeti Peggy sa sobom”, dodao je kao da nije jasno zašto spominje ljubimce.

Cindy se zagledala kroz prozor, a onda uzela bilježnicu i velikim slovima napisala: HRVATSKA. John se nagnuo preko stola i poljubio je.

“Ništa ne obećavam, ali uzet ćemo je u obzir.”

“Želio bih još jednom vidjeti baku prije nego umre.”

Baš je pogodio tom rečenicom. Neće mu biti ni krivo da je vidi, a i to je već nešto. Dovoljno da mu umiri savjest što je koristi kao mamac.

“Tako si drag”, raznježila se Cindy.

 

 

Babu Mandu je probudila eksplozija. Sunce jedva da je izašlo, pomaljalo se anemično iza brda, pa je Mandi dugo trebalo da na brdu ugleda dim i prašinu. Inače se nije imalo bogzna što vidjeti osim dima i prašine, ako nisi baš u idealnom trenutku gledao kroz prozor i dočekao eksploziju. Onda bi možda mogao vidjeti dijelove trupla kako lete. Manda je jednom imala sreće doživjeti takav trenutak, ali bilo je to prije dosta vremena. Jedne godine, negdje oko Velike Gospe ili rođendana bake Kate. Svakako je bio neki poseban dan, jer su obje navukle svečanu crninu i spremale se sjesti pred kuću, kad je puklo. Manda je još trenutak gledala u dim, a onda se odmaknula od prozora, uzela zubalo s noćnog ormarića i prišla štednjaku. Uzela je prastare novine i malo triješća i pripalila vatru. Pristavila je vodu i otišla se odjenuti. Potom je zakuhala kavu te stavila džezvu i dvije šalice na pladanj pa oprezno izašla iz kuće. Sunce je malo dobilo boju i sve je ukazivalo na lijep proljetni dan, kakav i priliči sredini travnja. Sjela je na klupu, uzela šalicu i srknula gutljaj još vruće kave. Pasalo joj je. Sve, ne samo kava – jutro, sunce, ptice. Voljela je jutra. Već bi uvečer jedva čekala jutro. Jer večeri su joj bile ubitačne. Duge, monotone i samotne. Duže je vrijeme nagovarala Katu da se preseli k njoj i da žive zajedno jer joj se činilo glupim da svaka samuje u svojoj kući, ali Kata nije htjela ni čuti.

“U toj kući san se rodila i u njoj ću i umrit”, bio je njen odgovor na Mandinu ponudu.

To zapravo i nije bilo istinito jer je ona u tu kuću došla za snahu, ali joj je ta rečenica djelovala snažno.

“Al ti ne bi došla k meni?” ponudila je Mandi, ali je ponuda ostala bez odgovora.

Tek što je Manda otpila gutljaj kave, iza ugla se, podupirući se štapom, pojavila Kata.

“Mislila san da je i tebe probudila eksplozija pa sam ti donila šalicu.”

“Vražje koze!” ljutila se Kata.

“Vidila si?” pitala je Manda pomalo ljubomorna.

“A šta bi bilo već koze?”

“Može bit vuk?”

“Koza. Sigurno je bila koza.”

Kata je uz teški uzdah sjela do Mande i zadovoljno prihvatila šalicu. Sjedile su i razgovarale, prepričavale snove i tumačile njihovo značenje, zatim su gledale u talog kave na dnu šalica i tražile u njima obrise pitajući se koje je njihovo značenje, a onda su sve više zapadale u šutnju i ostajale nijemo sjediti. Svaka misleći svoje. Mislima su uglavnom bile u djetinjstvu i mladenaštvu. U vremenima kad je u zaselku živjelo dvadesetak obitelji od kojih je svaka pod istim krovom imala tri generacije. U vrijeme kad su selom trčala djeca. I njihova djeca, između ostale. Bolje da su otišli. Ovaj zaselak više nije bio mjesto za djecu. U ovom zaselku čovjek je morao paziti kuda se kreće. Sjedile su na klupi, obje u djetinjstvu i mladenaštvu, negdje na granici između jave i sna, sa suncem na obrazima, a kava se korila po rubovima šalica kad se baba Manda trznula.

“Jes i ti čula?”

“Jesan.”

“Ajme…”

“Ajde, brže, šta se vučeš!”

Zvonio je telefon. Ko je vako rano? mislila je Manda ustajući i dajući sve od sebe kako bi što prije došla do aparata. Da se nije kome šta dogodilo? Šta bi inače zvali tako rano? Il kasno? Kolko je tamo sati? računala je Manda. Znala je da su oni jer je nitko drugi nije zvao. Nekad su je zvali anketari, čemu se radovala, ali su odustali kad joj je oslabio sluh.

Kad je izašla van dramatično se lupkala po grudnom košu. Sad je i Kata bila sigurna da je nešto krenulo po zlu pa se i sama počela lupkati.

“Ivan”, rekla je pa zastala kako bi Kata skupila što više znatiželje. “Ivan je zva. Dolazi na lito. S divojkon! Ne može zaspat od radosti i tio mi je to odma reć.”

“Lipo!” rekla je Kata.

Mandin je posjet i njen posjet.

“Oću skuvat kavu da prodivanimo o tome?”

“Skuvaj, skuvaj”, veselila se Kata.

 

 

Oboje su bili uzbuđeni sletjevši kasno popodne na zagrebački aerodrom, pogotovo John. Vozeći se taksijem prema hotelu u kojem će prespavati jednu noć prije nego krenu dalje, skoro čitavo vrijeme gledali su kroz prozor. To je dakle Europa. Baš čudno, mislila je Cindy. Kao da nije bila svjesna da su stigli. To je Hrvatska, to je Europa, otprilike je mislio John. Na radiju je svirao jedan od starih hitova Magazina i John je zamolio vozača da pojača.

“Volite tu pismu?” pitao ga je razgaljen domovinom.

Vozač ga je začuđeno pogledao.

“Možda nekad davno, prije 25 godina. Dok sam naganjo Švabice po Kvarneru.”

Johnovi su kod kuće još rado slušali Magazin. Stare stvari, koje su ih podsjećale na domovinu.

Nekoliko novijih uradaka hrvatske estrade kasnije bili su pred hotelom. Prijavili su boravak, presvukli se i znatiželjno pojurili u grad. Bio je civiliziraniji i uređeniji nego što je Cindy očekivala. Za to je djelomično bio kriv John koji joj je puno pričao o ratu. Bilo je puno starih zgrada, a prvi je se dojmio željeznički kolodvor i stara parnjača postavljena pred njim. Prošli su Zrinjevcem i našli se na glavnom trgu, koji je bio pun ljudi. Mnoštvo je ljudi, uglavnom muškaraca, nosilo plave majice i John je odmah, prije nego što je vidio natpise i grb na majicama, shvatio o čemu se radi. Bili su to navijači Dinama. Jednog od njih upitao je je li danas kakva utakmica, a ovaj ga je pogledao kao da je pao s Marsa i prošao dalje. Iza njega je išla grupa navijača koja je čula njegovo pitanje. “Jok stari, izašli smo na referendum o neovisnosti Kamčatke”, izvalio je jedan na što su se ostali nasmijali.

John nije shvatio foru.

“Došli smo dočekati papu”, rekao je drugi i također izazvao prilično oduševljenje, a na njega se odmah, još dok je stvar bila vruća, nadovezao sljedeći: “Mi smo zboraši koji će mu otpjevati pjesmu.” Pa je iz sveg glasa zapjevao: “I u nebo s njim, i u pakao, Bad Blue Boooys i Dinaaaamoooo!” u čemu mu se pridružila čitava grupa.

Johnu nije bilo jasno o čemu govore, a Cindy se osjećala neugodno. Željela je da se što prije maknu s trga. Jedan od navijača, ne stariji od dvadeset godina, ispružio je tetoviranu ruku i pitao Johna ima li kaj sitnog i John mu je dao 20 kuna.

“Zašto si mu dao novac?” pitala je Cindy kad su dečki otišli.

Nije joj htio priznati, a nije ni sebi, da je to bilo iz straha i želje da ih se riješi.

“Zašto si stalno napeta?” pitao je umjesto toga.

Cindy je šutjela. Pomislila je kakve tek moraju biti destinacije od petog do desetog mjesta?

“Daj se opusti, na godišnjem smo”, rekao je John, ali Cindy je i dalje šutjela.

Nije joj bilo krivo što im je dao novac, već jer je osjećala da su se sprdali s njime.

Dogovor je bio da idu prema Gornjem gradu, pogledati crkvu Svetog Marka, zgrade Sabora i Vlade, ali Johna je obuzela ljubav prema nogometu i nagovarao je Cindy da sjednu u neki kafić, među sve te ljude u plavom koji su se nadali pozitivnom rezultatu na gostovanju u Armeniji, i navijaju za naš klub. Moljakao ju je kao malo dijete, bilo joj je jasno da mu je ta utakmica savršen trenutak da se poistovjeti s domovinom pa je pristala. Osim toga, utakmica je bila trofej.

“Bio sam na utakmici Dinama”, govorili bi u Hrvatskom domu muškarci koji bi se vratili iz posjeta starom kraju i na te bi se riječi svim muškarcima pojavila suza u oku.

Ušli su u birc u Ilici i sjeli za stol u kutu. Konobar je s nekoliko plavih bluza na šanku pio pivo, ali je izvježbanim okom ipak vidio Johnovu visoko u zrak podignutu ruku.

“Kaj ćete popit?”

Cindy je pitala, a on je preveo:

“Imate li možda Frapuccino od vanilije?”

“Mislim da ne”, odgovorio je konobar.

Mrzio je ekipu koja pod tekmom pije bilo što što nije u boci.

“A neki slični?”

“Jok”, konobar je odmahnuo glavom.

Cindy je na kraju pristala na vodu s okusom jagode, a John je uzeo radler.

Otkrio ga je u hotelskom baru i veoma mu se dopao.

“Koktele ćemo pit”, promrmljao je konobar brišući stol.

“Ne, hvala”, odgovorio je John koji je mislio da se radi o pitanju.

Tekma je krenula dobro. Već nakon desetak minuta čitava je birtija bila na nogama. John je također ustao i, slijedeći primjer, vikao: tooooooo! Kad su sjeli, ljudi su zadovoljno naručili još jednu rundu. Cindy nije bila raspoložena za još pola litre vode s okusom jagode pa je John uzeo samo radler. Vidio je kako je konobar zakolutao očima. U dvadesetoj minuti Dinamo je imao stativu i ljudi su, da se smire, opet naručili rundu. Iz neke potrebe, iskonske potrebe svojih otaca, John je naručio rundu dečkima za susjednim stolom. Cindy je poželjela ići u hotel, ali je šutjela. Čekala je da sam shvati koliko joj čitava ta krčmetina i oznojeni tipovi idu na živce. Dočekala je još jedan gol. Dva prema nula, samo tako. John je petoricu za susjednim stolom još jednom uvrstio u rundu. Sad je i sebi umjesto radlera uzeo pivo.

Dva sata kasnije, nakon još jednog povijesnog uspjeha hrvatskog sporta, svi su bili u zanosu. John je bio prilično namazan. Ipak, ne kao jedan od petorice koji je unatoč pobjedi bio živčan i očito tražio svađu. John zapravo nije bio pijan kao nijedan od te petorice, ali samo je taj jedan tražio svađu. Stalno je ispod oka gledao Johna. “Kako je vama lipo”, rekao je John ponesen atmosferom i alkoholom.

S obzirom na zanos izazvan pobjedom ne treba čuditi što je ta tvrdnja naišla na odobravanje. Osim toga, John je za njih bio Amerikanac, a pred strancima smo ponosni na našu ležernost, specifičan način poslovanja i iznad svega – druženje. Sve ono čega vani, u Njemačkoj, Švedskoj ili Americi nema. Da nije toga, da nije te tekme i prolaza Dinama u sljedeće kolo, u kojem će ispasti od Nijemaca, Šveđana ili Bugara i činjenice da je John ipak stranac, svi bi počeli srati po državi. Ovako je to činio, i to indirektno, samo onaj nervčik koji je miješao pivo i rakiju.

“Ak ti je tak super, pa daj se onda vrati”, rekao je agresivno.

“Ne mogu”, odgovorio je John i poželio objasniti svoj odgovor.

“Naravno da ne možeš. Svi vi dođete sim na dva tjedna, dođete na urlaub, dođete ljeti il za Božić i onda nam pametujete, govorite kaj bi trebalo napravit! Tam po Njemačkoj il Ameriki perete zahode, čistite tuđa govna i onda nam tu prodajete pamet, mislite da nas možete kupiti tak kaj nam platite dve pive. Nabijem vas sve na karu, jasno? Ko ste vi da govorite bilo kaj o Hrvatskoj!?” nervčik se nagnuo nad stol i John se usrao.

Cindy ga je povukla za rukav, ali nije mogao uzmaknuti trenutku u kojem je bilo povrijeđeno njegovo hrvatstvo i njegova ljubav za domovinu.

“Oprosti, nisam mislio…”

“Nemoj ti meni oprosti neg teraj van! Ovo nije tvoja pobjeda. Jasno? Tvoja pobjeda je Irak!”

“Daj, smiri se, pa nije dečko mislio ništ loše”, jedan od dečkiju se uključio.

“Čekaj malo… Američki narod nije bija za rat…”

“Nemoj, pusti”, savjetovao mu je onaj koji je sjedio do njega.

Nervčik je opet ustao, jedva je stajao na nogama, u očima mu se vidjela želja da prebije Johna i momci su ga, ogromnog, teškom mukom spustili natrag na stolicu.

“Mislim da bi bilo najbolje da odete. Uvijek poludi kad se napije”, rekao je Johnu isti onaj koji ga je maloprije prekinuo.

Poražen, John je rekao Cindy da je vrijeme da odu. Evo ti tvoja Hrvatska, mislila je Cindy. Da je razumjela o čemu se radilo pitanje je bi li uspjela to prešutjeti.

 

 

Ustali su rano kako bi prije polaska za Šibenik stigli doručkovati. Cindy je još bila uvrijeđena, a John razočaran i mamuran. Putovanje vlakom više mu se nije činilo sjajnom idejom kao prije nekoliko mjeseci u Youngstownu, kad se svom silom trudio odgovoriti Cindy od ideje da iz Zagreba do Dalmacije idu avionom.

“Iz aviona se ništa ne može vidjeti. To je problem današnjeg društva, ta stalna jurnjava i nedostatak uživanja u ljepoti”, govorio je tada.

Sad ga nije bilo briga za prirodne ljepote i povijesna mjesta kojima su prije tisuću godina landrali hrvatski kraljevi.

Bubnjalo mu je u glavi dok se trudio s koferima popeti u vagon. Njihov je kupe bio prazan i mogli su sjediti u tišini. Svaki u svojim mislima. Svaki ljutit na ono drugo. Vlak je krenuo na vrijeme, promicala su polja, šume i gradovi, lijepo je napredovao dva sata, a onda stao. John je odahnuo jer mu je već bilo naporno gledati kroz prozor i glumiti oduševljenje krajolikom. Mali će mu predah dobro doći. Vagonima je prošla domaćica, zapravo žena koja je za putovanja dva puta prošla vagonima i putnike ponudila kavom, i rekla da će stajati sat vremena.

“Stajat ćemo pola sata. Nekakav kvar”, preveo je John.

Ona se bez riječi, s izrazom rekla sam ti, zagledala kroz prozor. John je ustao i izašao van. Kupe je bio star i zagušljiv, a njemu je trebalo zraka. Ispred vagona stajao je kondukter.

“Što se dogodilo?” pitao ga je, čisto da povede razgovor.

Očekivao je da će odgovor biti kako im se na putu ispriječila krava ili da je nekoj ženi pozlilo pa su je odveli u bolnicu i sad čekaju da se vrati. Takvo nešto je očekivao. Nešto emocionalno, toplo i junačko.

“Zapalila se lokomotiva”, mirno je odgovorio kondukter i otpuhnuo dim.

Nije mogao sakriti iznenađenje.

“To se kod vas ne događa?” kondukter je primijetio Johnovo čuđenje.

“Kako mislite: kod nas?”

“Što ja znam, u Americi? Ili si ti iz Australije?”

Kako sad? Svi koji su dolazili u Hrvatski dom iz starog kraja kako bi skupljali novac za obranu domovine govorili su da sjajno govori hrvatski i da se uopće ne primjećuje da ne živi u Hrvatskoj. Okrenuo se i vratio u vagon u kojem je polako postajalo pakleno vruće. U kupeu, Cindy je prčkala po mobitelu. Vidio je da gleda Peggyne slike. Na kraju je nisu poveli sa sobom. Čak se i Cindy složila da je to prekomplicirano. Gledao ju je i bilo mu je žao. On je bio kriv što je tužna. On je kriv što godišnji nije bio onakav kako je planirao. Ništa nije bilo onako kako je planirao.

“Sljedeći put idemo na Maldive”, rekao je.

Cindy je šutjela i gledala u mobitel.

“Oprosti. Oprosti zbog onog jučer. Spopala me euforija. Oprosti zbog ove vožnje vlakom. Trebali smo ići avionom.”

Cindy je podigla pogled. John je ustao i sjeo kraj nje. Počeo ju je milovati po kosi.

“Sve je u redu. Nedostaje mi Peggy”, rekla je i iz očiju su joj izronile suze.

Zagrlio ju je i poljubio. Hrvatska mu se odmah učinila puno boljim mjestom. Čak je i mamurluk malo popustio.

“I oprosti zbog lokomotive. Žao mi je što se zapalila”, rekao je John kroz smijeh kad je osjetio da su pomireni.

Čim je to čuo mrzio je što joj to ne može ispričati. Cindy je mislila da se šali. Uživao je uvjeravajući je da je to istina.

 

 

Kolodvor u Šibeniku bio je daleko od onog zagrebačkog, vrućina je pojačavala smrad urina i jedva su čekali da se maknu s njega, ali kad su došli u stari dio grada iz kojeg se vidjelo more, preplavilo ih je oduševljenje. John je opet bio ponosan što je Hrvat. Američki Hrvat, ipak. Svako malo izgovarao je rečenice poput: “Daj molim te pogledaj kako je ovo lijepo!” ili “Ovakvih kuća i ulica nema u Youngstownu.” Trebao mu je taj Šibenik, baš mu je trebao.

Čitav su dan ostali u gradu, a ujutro su krenuli u Nacionalni park Krka. Na ulazu u park kupili su preskupe slamnate šešire. Šetali su parkom i divili se. Okupali su se na Skradinskom buku. Cindy je bila toliko oduševljena da se John usudio reći: “Ovog nema na Maldivima.”

Kasnije su otišli na izlet brodom do otočića Visovca.

“Sve jedno ljepše od drugog”, rekla je Cindy kad su razgledavali franjevački samostan na otočiću. “Zamisli da su fratri ovo izgradili u 15. stoljeću”, istaknuo je John.

Opet ga je obuzimao velik ponos na tisućljetnu hrvatsku povijest.

“A što smo mi imali u 15. stoljeću?” namjerno je rekao mi, kako ne bi forsirao.

Predvečer su se zadovoljni vratili u Šibenik i nakon kratke šetnje gradom umorni zaspali.

 

 

Baba Manda nije bila toliko uzbuđena još otkako se nakon rata prvi put vratila u zaselak i vidjela da joj je kuća ostala čitava. Cijeli je zaselak zapravo ostao čitav jer je okupatoru valjda bio nevažan, takav pust i prazan. Nije on zapravo ni bio čitav, točnije bi bilo reći da je ostao pošteđen ratnih stradanja, upravo zato jer i nije bio čitav, jer je bio ruševan. Tko bi se zamarao razaranjem napuštenog, napola propalog mjesta od dvadesetak kuća koje su stajale samo zato jer su bile od čvrstog, tvrdog kamena. Još od onda baba Manda (a ni Kata) nije bila toliko uzbuđena, jer se u tih petnaest godina ništa nije događalo, osim što su kuće polako ali sigurno propadale. Dan s najviše uzbuđenja zbio se prije dvije godine kad se na kući Mijićevih, koji su se krajem ’70-ih pokupili u Čile, urušilo krovište pa su Manda i Kata čitav dan imale strahovitih briga oko toga kako im to javiti, da se ne bi iznenadili kad dođu. Manda je odmah napisala pismo kćeri u Ameriku, a ona joj je rekla da ne brine, jer da se oni neće tako brzo vratiti.

Baba Manda i Kata, opet u najljepšoj crnini, u pola sedam sjedile su na klupi pred Mandinom kućom i uz šalicu kave čekale da se pojave. Manda nije čula kad joj je John rekao kako se misle dokotrljati do zaselka. Strpljivo su čekale, ali ipak nisu uspjele izdržati. Probudila ih je truba.

“Evo ji”, govorile su jedna drugoj podupirući se međusobno kako bi lakše ustale.

Iz starog kamiončića koji je u teretnom dijelu vozio miješalicu za beton izašli su John i Cindy. Bez ideje kako će doći do zaselka jer im nije palo na pamet da nema autobusne linije tražili su nekog da ih poveze i kad su već bili jadni, pred dućanom su nabasali na sredovječnog malera koji je bio dobre volje i pristao ih besplatno prevesti do zaselka. “Platite pivu i sve je u redu”, rekao je čovjek.

Slike koje su imali bile su stare i John nije bio siguran koja je od dviju žena njegova baka. Ova koja je išla prva raširila je ruke i rekla: “Sunce moje!” na što je John prihvatio zagrljaj i rekao: “Dobar dan, baba.”

Baka ga je uhvatila za nadlakticu i promatrala nekoliko trenutaka.

“A lip li si!”

Međusobno su se upoznali.

“Cindi?” ponovila je Kata za Cindy.

“Sa s. Sindi. Stoput sam ti rekla”, ubacila se Manda pa se okrenula prema Cindy i uz smiješak kimnula glavom kao da potvrđuje svoje objašnjenje.

“Ajte, ajte u kuću”, rekla je Manda i povela ih unutra.

U kuhinji je bila kokoš koju je Manda potjerala van. Potom je, kao da joj je žao, pošla do vrata, izvukla iz džepa malo zrnja kukuruza i bacila ga na dvorište. Sjeli su za stol i čekali da Manda dovrši ručak. John se pravio da mu je atmosfera kuće normalna i da je naviknuo boraviti na takvim mjestima. A zapravo ne da nikad nije vidio kokoš u kuhinji, nego nikad nije bio ni u kući koja ima štednjak na drva. Cindy se trudila sakriti čuđenje. Sobu je osvjetljavala jedna jedina žarulja koja je nisko visjela sa stropa.

“Da je mogu prominit kad prigori. Prevedi joj to”, rekla je Manda kad je primijetila da Cindy promatra žarulju.

Stol i stolice bili su stari i pohabani. Nije bilo stolice iz koje barem na jednom mjestu nije provirivala spužva. Cindy je bila sigurna da u kutu prostorije vidi kokošje govno. John je vidio kako promatra kuhinju pa joj je skretao pažnju na detalje.

“Ovo na posteru ti je Papa. Ivan Pavao Drugi.”

Pravila se da gleda sa zanimanjem jer su je starice promatrale i čekale njenu reakciju kao da na zidu imaju Caravaggia.

“Very nice.”

“Kaže da je jako lipo”, preveo je John.

“A ništa, obična seljačka kuća”, rekla je Manda s ponosom u glasu. Zna ona da takvih kamenih kuća nema u Americi.

“I ja iman papinu sliku na zidu. Isto od Ivana Pavla Drugog. Ovi novi nije ka on”, rekla je Kata opet se osmjehujući Cindy.

“E, nije”, složila se Manda i prekrižila.

Čitavo vrijeme osmijeh im je titrao na licima pa je Cindy uzvraćala, a zapravo joj se plakalo. Onaj kamion i onaj čovjek u njemu, neopran i pijan, zatim ova zabit, sve ju je to deprimiralo i nije znala kako će izdržati tri dana. John je rekao da će obilaziti okolicu i garantirao joj fantastične fotografije.

To ju je držalo.

“Ovaki kuća nema u Ameriki, jel tako da nema?” ipak je pitala Manda, iako si je obećala da neće postavljati takva pitanja.

John je rekao da nema. Pekla ga je savjest, jer to nije bilo ono što je očekivao. Ne kuća, nego sve. Očekivao je da će se napojiti hrvatstvom, osjetiti neku posebnu vezu, da će poželjeti poljubiti zemlju, baš kao papa Ivan Pavao II kad je došao u Hrvatsku (gledao je to na televiziji), ali sve se više osjećao Amerikancem. Bilo je tako lijepo dopisivati se s bakom za Božić i rođendane, ali sad mu se ta žena činila potpuno stranom. Poznavao ju je kao 30 godina mlađu ženu iz romantičnih i duhovitih majčinih i očevih priča. Da je bilo romantično, oni ne bi otišli, pomislio je John i nasmiješio se starici preko puta koja je bila njegova baka. Želio je osjećati nešto. Cindy je izvadila fotoaparat, rekla cheese, šta je rekla, pitala je Kata, smiješak, odgovorio je John i još se nisu stigli pošteno ni nasmijati, a aparat je škljocnuo.

Stotinu pitanja i odgovora kasnije Cindy je dotaknula Johnovu nogu. Željela je krenuti po obećane fotografije, maknuti se iz kuće.

“Baba, mi ćemo malo prošetat.”

“Svakako dico, nauživajte se ovog našeg lipog zraka”, uspjela se suzdržati nastavka rečenice i polupitanja, polutvrdnje, kako kod njih nema takvog zraka.

Cindy je molila Johna da pita baku što je iza brda.

“Ništa ćerce. Isto šta vidiš okolo. Kamen. Al reci joj da ne možete u brdo. Nemojte se micat s puta, da ne bi završili ka ona koza prije par miseci, ako je to uopće bila koza.”

“Kako to misliš?”

“Radi mina”, rekla je baka.

John je mislio da se šali. Baka nije pomislila pitati: “Toga nema kod vas, jel da?”

“Okolo je sve minirano. Mi smo zadnja rupa na svirali ovoj državi. A za koga će i razminiravat, za nas dvi koje ionako nigdi ne idemo?” rekla je Manda, a Kata se složila.

“Što govore?” zanimalo je Cindy.

“Čekaj malo, ne razumijem baš najbolje.”

Pomislio je: što bi rekla kad bi joj rekao da ju je dovukao u minsko polje?

“Opasno je, opasno. Vidiš, ti vuk…”

“Koza”, rekla je Kata.

“Vuk il koza.”

“Ali, kako miniravano? Pa od rata je prošlo 15 godin?”

“A kako bi ti rekla? Četnici su morali brzo pobić pa ji nisu stigli pokupit i uzest sa sobon”, našalila se Manda, a Kata se glasno nasmijala.

“Što je rekla?”

“Nisam baš shvatio. Neke njihove interne šale. Znaš kakvi su starci.”

“Svugdi su znakovi: oprez, mine. Uz cestu isto. Barem su prije bili. Dok ih ljudi nisu pokrali pa prodali u staro željezo.”

Johna je više od mina iznenađivala mirnoća kojom je to govorila.

“Što govori?”

“O starim vremenima. O tome kako je nekad bilo.”

“Stari ljudi. Tko zna kakvi ćemo mi biti. Idemo?”

Trebalo je nešto izmisliti ili joj reći istinu.

“Što kažeš da radije odemo u sobu?”

Cindy ga je blijedo gledala.

“Ali tek je pet sati?”

“Ma znam, ali ipak.”

“I što ćemo raditi?”

“Ne znam. Možemo se zavući pod pokrivač i maziti?”

Cindy je ustala od stola. Nije znala hoće li uspjeti izdržati tri dana. Nije ni John.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.