Divan dan za Drinkopoly | Marko Gregur

DRAGO MILIJUNAŠ

 

Drago Milijunaš sam je sjedio u bircu, na terasi, odmah uz pločnik, i bezvoljno pio pivo. Nikog nije čekao, sjedio je i čuvao to pivo jer mu se nije išlo kući. Bio je bez kune u džepu jer je već platio piće i razmišljao hoće li mu konobar donijeti ostatak novca ili je zaboravio. Ako je zaboravio, on ga neće podsjetiti i ostat će bez tih nekoliko kovanica, bez dueta slavuja koji ionako ne čine baš bog zna kakvu pjesmu. Oduvijek je tako, nezgodno mu je pitati za vlastiti novac jer misli da će ispasti škrtac i jer ne voli onu za njega mučnu situaciju kad konobar kaže da je zaboravio pa stane kopati po novčaniku. Oduvijek je tako, a pogotovo otkako je zaradio nadimak Milijunaš, otkako je postao Drago Milijunaš. Može ih zamisliti kako se smiju nakon što ode sa svojim kovanicama.

“Pitao me Drago Milijunaš da mu vratim ostatak. Pa zar to priliči jednom milijunašu?” pita konobar koji poslužuje onoga što radi u šanku.

“Ma kaki”, odgovara šanker.

Pomirio se Drago da će ostati bez tog ostatka, odlučio je da će reći – u redu je, kad mu ga konobar donese. Neće se takvi tikvani izrugivati iz njega. Otpio je gutljaj i stavio čašu natrag na stol kad je u daljini ugledao Brigitu. Ulica je bila pusta jer nije bilo ugodno šetati asfaltom koji je ozbiljno prijetio rastopiti se. Nije bilo šanse da ga ne primijeti. Kud baš danas! pomislio je Drago. Nije je vidio godinu dana. Ona je bila u punom sjaju, dok je njegova narančasta majica pod pazusima otkrivala tamne, vlažne krugove. Ona je zračila svježinom, obučena u laganu haljinicu s cvjetnim uzorkom i sa zelenim slamnatim šeširićem. Bože, daj da me ne vidi, ne danas, molio je Drago dok je Brigita bila sve bliže. Spustio je glavu, kao što je ponizni sluga spušta pred vladarom i uporno je držao spuštenom praveći se da nešto zanimljivo, ekskluzivno, promatra pod stolom.

Mrzio je samog sebe, kao i toliko puta proteklih mjeseci. Sve je moglo biti drugačije, sve. Uskoro je osjetio slatkasti miris parfema i krajičkom oka, u sigurnosti sunčanih naočala, vidio je kako prolazi. Dobro je, nije me primijetila. Tek što mu je to preplivalo glavu, čuo je kako govori.

“Drago, bok, hej, gotovo te nisam primijetila!” rekla je možda malo preeuforično i napravila korak unatrag kako bi bili frontalno suočeni.

Podignuo je glavu i pravio se iznenađen.

“Bok, Brigita. Kamo ideš?”

Veselo je odgovorila da ide u redakciju. Da, pred njom je uspješna budućnost. Kako i ne bi bila s takvim imenom? Njezini roditelji kao da su znali da će biti posebna, lijepa, pametna i uspješna pa su joj zato dali posebno i neobično ime. Ona je Brigita, a on Drago Milijunaš. Kako je uopće pomislio da bi to moglo ići zajedno? Onda je doduše još bio samo Drago, a ne Drago Milijunaš, ali kao da je to puno mijenjalo na stvari. Ona je svakako bila izvan njegovog svemira. Jer ona je i prije godinu dana već bila lijepa, pametna i uspješna i svaki dan upoznavala pametne i uspješne muškarce, a on je možda bio pametan, ali apsolutno neuspješan, zakopan na trećoj godini prava, gotovo više ni sam ne vjerujući da bi se mogao iskopati. Izgubio je volju i za pravdom i za pravom, i općenito pojma nije imao što bi želio, a onda i mogao biti. Sigurno je samo da mu se baš nije dalo raditi. Žudio je za pozivom, a ne za poslom, pa se vukao gradom i smišljao kako bi mogao osigurati što bolju budućnost, postati netko i nešto. Uza sve to, ipak je pomislio da bi od toga moglo nešto biti. Možda zato jer su bili iz istog kvarta, jer su išli u istu školu ili zato što je njezina majka poznavala njegovu majku, vjerojatno zapravo zbog svega toga, jer je teško povjerovati da bi se Drago usudio prići jednoj takvoj Brigiti, da nije bilo te zajedničke prošlosti ili, bolje reći, zajedničkih toponima kojima su se istodobno kretali i tako na neki način činili zajedničko djetinjstvo. Ostaje činjenica da se Drago, tada još ne milijunaš, osmjelio i krenuo osvojiti jednu Brigitu.

 

 

Jedne noći, jedne kasne noći, u kvartovskom bircu, koji su domaći dečki imali sklonost nazivati noćnim klubom, uz prigušena svjetla i glasnu glazbu koja je iz verbalne komunikacije uzimala ono najbolje, ali je isto tako momcima pružala paravan da se sasvim približavaju djevojkama i da, iznoseći im svoje ideje direktno u uho, udišu njihove mirise dok ih kosa škaklja po nosu i čini to deranje osobnijim, Drago je stajao u kutu i gledajući Brigitu ispijao piće hrabrosti, deseto po redu. Vrijeme je odmicalo i znao je da se mora pokrenuti. Ne samo zato jer bi Brigita mogla otići, nego i zato jer bi mogao zadrvenjeti na mjestu kad se alkohol pravilno rasporedi krvotokom. Popio je piće do kraja pa naručio još jedno, čisto da nešto drži u ruci i da tijekom razgovora ima u što skrenuti pogled u trenucima krajnje sramežljivosti, pa kad je vidio još jednog gospodičića kako se konačno odlijepio od piste upucavanja Brigiti i poletio u zaborav, raširio je krila i nakon kratkotrajnog kruženja počeo se prizemljivati. Pozdravili su se, ispravno dijagnosticirali nepodnošljivu vrućinu u klubu, Drago je primijetio pjesmu koja ih je tresla i izložio vrijednosni sud s kojim se Brigita složila, iako se učinilo da je to učinila tek reda radi, a potom je on, na prilično debilan način, kako to obično i biva, primijetio njezinu ljepotu. Hvala, rekla je, u potpunosti svjesna istinitosti te zamjedbe i nasmiješila se, što ga je natjeralo da se zagleda u čašu i gleda kao da je prvi put vidi i pita se kako je uopće završila u njegovoj ruci, a zatim je, kao prirodan slijed događaja, otpio gutljaj. I dalje je bio nervozan. Sva pića koja je popio odjednom su ga počela tresti svom silinom. Osjetio je da je došao trenutak.

“Jesi možda za piće?”

Gledao je što će odgovoriti. Pratio je njezine usnice i činilo mu se da vidi jedno tiho ne. Možda se prevario, želio se u to uvjeriti vlastitim ušima pa je ponovio pitanje i stavio uho blizu njezinih usana kako bi mogla isporučiti odgovor izravno u bubnjić. Ne, ona je stvarno rekla ne. Zahvalila je, ali čeka prijateljicu koja je otišla do vecea pa idu do centra. Sve to išlo je izravno u ušnu školjku i udaralo ga direktno u mozak. Kao što je i mislio. Gadura! Došla je zadiviti ih, za nju su oni kvartovske seljačine, a sad ide do centra, do onih glupih razmaženih bogataša među kojima će tražiti ljubav svog života i možda je odmah i naći, na stražnjem sjedištu neke limuzine dok će joj neki debil s trbuha šmrkati kokain. Možda se odmah, kako romantično, odvezu do obale. Drago je pobjesnio. Zapao u delirij. Poželio joj je reći to o čemu je razmišljao, ali ipak nije, bojao se da više nikad ne bi s njim razgovarala, a osim toga nije bio siguran da je ona takva djevojka, spremna raditi stvari koje njegov ljubomorni um može zamisliti. Umjesto toga, u alkoholnom ludilu koje ga je spopalo počeo joj je govoriti o sebi, o tome kako će postati netko i nešto, kako će se obogatiti i jedne se noći odvesti do obale. Prijateljica se vratila i pridružila začuđenom Brigitinu pogledu, dok je Drago i dalje projicirao vlastitu svijetlu budućnost, nesuvislo i često se ponavljajući.

“Drago, jesi okej? Želiš da te odvezemo kući?” iskreno zabrinuta upitala je Brigita, ali ne, ne ide on kući, on će se čak možda odmah sad odvesti do obale, a zatim se okrenuo i jedva se držeći na nogama kroz gužvu koja mu je služila kao potporanj krenuo prema šanku gdje se nakon olujne noći usidrio i dočekao jutro i čistačicu.

 

 

Da, ona je bila Brigita i zračeći ljepotom išla je u redakciju, a on?

“A ti?” pitala je Brigita, kao da je zbilja zanima.

“Na sastanak”, odgovorio je i pomislio gdje je granica, koliko bi čovjek morao biti glup pa da povjeruje u to i na kakav bi to sastanak čovjek mogao ići u japankama, kratkim hlačama i narančastoj majici. Možda na sastanak s lokomotivom ili visokim naponom.

“Vidjela sam te”, uz osmijeh je rekla Brigita.

Znao je da će to reći. Svi su mu to govorili. Sve susjede, poštar, teta u trgovini, baš svi, i znao je da će i ona to reći. Bojao se toga. Osjetio je krv kako mu navire u glavu i znojni udar ispod pazuha. Trljajući dlanove jedan o drugi prisjetio se kako je vikao da će postati netko i nešto.

“Hvala”, odgovorio je nespretno.

Ali, što drugo reći na to? Osim onog glupog čuđenja – jesi?, što mu je bilo posebno jadno, a što je ljubazno uzvraćao susjedama i susjedima. Hvala, odgovorio je Drago, jer nije bio sasvim siguran da to nije kompliment.

“Iznenadila sam se kad sam te vidjela”, Brigita se trudila razgovarati.

Samo što je njemu razgovor o tome išao na živce. Zašto bi se netko zbog toga iznenadio? Što je iznenađujuće u tome? Zar sam retardiran? Ako nisam, što je to toliko iznenađujuće da se pojavim na kvizu? Nije to nikakva pamet, jednostavno se prijaviš i čekaš da te pozovu, kvragu!

“Jesi možda za piće?” pitala je potom Brigita. E, to je bilo iznenađenje.

Da mu nije sve otišlo u znoj, Drago bi sigurno pustio suzu. Došlo mu je da se od jada ugrize za glavu. Sad, nakon svega, sad, kad nemam novaca!, cvilio je u sebi. Nije znao da ga je pitala baš zato jer nema novaca. Da je u tome njegova posebnost i da je baš zato zanima. Privatno, to bi bila katastrofa. Profesionalno, to je bio bingo. Svakako je puno zanimljivije od placa i rasta cijena grincajga, o čemu je sve podatke imala u notesu.

“Ne mogu sad, moram ići”, odgovorio je Drago na poziv za piće.

“U redu, možda koji drugi put”, rekla je Brigita i pružila mu vizitku.

 

 

Drago Milijunaš, tada još samo Drago, onda je mislio nažalost, a danas zna da uvijek može biti gore, želio je napraviti nešto sa svojim životom. Želio je izvući majku i sebe iz oronulih četrdeset kvadrata na šestom katu, želio se maknuti iz tog kvarta, nestati daleko od svih tih pustih priča o kladionicama i preprodaje koječega, od ulaza ispred kojeg je uvijek sjedilo barem četvero ljudi, poker asova, i ubijalo dan za danom, strpljivo, bez pomaka, nudeći po povoljnoj cijeni originalne Ray Banke, koje si smio pokušati pripaliti upaljačem kako bi se uvjerio u njihovu originalnost, baš su si bili važni s tim upaljačima, više ih nisi mogao samo tako otkantati, odmah su upadali s pitanjem jel imaš upaljač, kao da su svi oni bili nepušači, a osim tih cvika nudili su i Dolce & Gabbanu baš kao i Versaceove modele, kvart je još otkako je bio dijete bio pun Versaceove obleke i to mu nikako nije išlo u glavu, da netko kupuje kopiju kiča, želio je pobjeći iz tog kvarta i tog stana iz kojeg je kao prve uspomene nosio lijepo sparene zaušnjake, sad lijevo, sad desno, otac je bio stvarno brz, i stalne svađe između majke i njega, a onda, nakon što je otac odselio, plač sirote majke. Sjedio je u dnevnom boravku, koji je ujedno bio i majčina spavaća soba i gledao kviz, dok je majka glačala rublje.

“Zašto se ne prijaviš?” pitala ga je nakon još jednog točnog odgovora.

“Rekao sam ti već – ne želim se sramotiti.”

Kao što nije razumio pomamu za Versaceom, tako nije razumio ni mnogo tih ljudi koji su nastupali u kvizu. Svu tu silu glupih ljudi, gotovo si preko ekrana mogao namirisati koliko su glupi, koji su bili spremni dokazati vlastitu glupost samo zato jer je postojala realna šansa da osvoje nekoliko mjesečnih plaća, koja je valjda i postojala zato da bi u kviz dolazili ekshibicionisti. Baš se zbog njih, tih i takvih, nije prijavljivao u kviz. Neka televizija plati klaunove, ako ih želi. Osim toga, bilo mu je teško povjerovati da su stvarno toliko glupi i činilo mu se da se tamo možda ljudima nešto dogodi, nešto zbog čega postanu imbecilni, a što je nemoguće pravdati tremom. Prvi natjecatelj te večeri bio je baš iz plejade imbecila, bio je na televiziji i bio je ponosan, oduvijek je želio doći na televiziju, a jednom je, još u osnovnoj školi i bio, ali ne ispred kamera, samo su s razredom došli vidjeti televiziju, kao što je pročitao voditelj iz njegove biografije, i taj se siromah pošteno namučio, ali se, već sasvim malaksao od intelektualnih napora i džokera dovukao do drugog praga, skoro da si ga mogao vidjeti kako krvari, bilo je to ružno za gledati, sirova bijeda pohlepe i kapitalizma, najobičnija prostitucija, čovjek bez kompetencija koji se grebe za malo mrkve kojom mu mašu ispred nosa, dok se narod, nesklon tuđem uspjehu, smije i izruguje. Gledao je Drago kviz i bilo mu je to degutantno, sasvim suprotno onom u što vjeruje, a to su pamet, zbog koje je uostalom i gledao kviz, inteligencija i dobrota. Potom je, nakon četrdeset i pet minuta muke kombinirane s propagandom, došla druga natjecateljica i jednostavno briljirala. Bila je pametna, inteligentna i elokventna. Ona je bila razlog zbog kojeg je Drago pomislio da bi se mogao prijaviti na kviz. Ona, a ne svi oni glupani koji su bez pojma o bilo čemu dolazili do drugog praga i ni krivi ni dužni osvajali novac. Ona je bila razlog zašto je pomislio da bi se mogao prijaviti, a majka, koja je svaku večer strpljivo čekala da Drago ode spavati kako bi razvukla krevet, bila je razlog zašto se prijavio.

 

 

Vrtio je vizitku po rukama, opet i opet iščitavao podatke koji su bili otisnuti na njoj, ustajao pa se opet vraćao na isto mjesto, izlizanu fotelju u kutu, premišljao se, a onda je opet ustao, još jednom otipkao njezin broj i ovaj put pustio da telefon počne zvoniti. Javila se, a on se predstavio. Kao i većina nas postavljao je bezvezna pitanja, interesirao se o njezinom danu, a onda je pozvao na piće na koje je pristala. Tek tako. Bez razmišljanja i foliranja. Večeras? Može, svakako. Sjeo je natrag u fotelju i mislio na Brigitu. Nije mogao, a da opet ne pomisli na onu večer u noćnom klubu. Kad je još bio samo Drago. Kviz je po prvi put, činilo mu se, imao pozitivan učinak. Mislio je na taj nastup i shvatio da ne osjeća gorčinu. Dobro, barem ne nepodnošljivu gorčinu, kao inače.

Dva sata prije nego su se trebali naći izašao je iz stana i krenuo u kvartovski kafić. Polako je popio dva piva za hrabrost, a onda krenuo. Nije mogao dočekati da je vidi. Našli su se blizu centra u novom, modernom kafiću koji je ona odabrala, a kakve Drago nije volio, ali kojemu se nije mogla odreći pristojnost. Osjećao se kao da je u kakvoj ordinaciji, sa svim tim metalom, pločicama i sterilnošću koja se miješala s jakim parfemima, ali nije bilo šanse da prigovori. Bio je sretan što je s njom. S Brigitom. Drago Milijunaš i Brigita, ha? Tko bi rekao. Sjeli su za stol u kutu, jedno nasuprot drugog.

“Drago mi je što si nazvao”, rekla je Brigita.

“Meni je drago što si se javila”, odgovorio je i Brigita se nasmijala.

Nije mu otkrila da se ona spremala nazvati njega prije nego što ga je srela u kafiću, ali joj je bilo nezgodno zbog one večeri. Brigita je naručila džin-tonik što se Dragi učinilo zgodnim, sa stilom, pa je naručio isto. Razgovarali su, a on se nadao da se neće dotaknuti kviza. Čim bi na trenutak nastupila tišina on bi započeo novu temu, prvu koja bi mu pala na pamet. Išlo mu je sasvim dobro, a onda su naručili još jednu rundu i dok je Drago plaćao konobaru, Brigita je, kao jegulja, dočekala pravi trenutak i našla put između svih tema te došla na svoje.

“Vidjela sam te na kvizu i ostala iznenađena.”

Opet s tim iznenađenjima, pomislio je čekajući ostatak novca.

Nazvala ju je prijateljica i pitala gleda li možda prvi program. Daj upali televizor, rekla joj je kad je Brigita odgovorila niječno. Uzela je daljinski i bezvoljno upalila televizor.

“Onaj tip koji ti se pijan upucavao prije nego smo otišli iz one rupe je na kvizu”, rekla je prijateljica.

“Vidim”, odgovorila je Brigita ljuta jer nije čula što je rekao Drago, a na što se voditelj nasmijao.

“Dobar je, tko bi rekao da nije budala?”

“Ja sam ti rekla da nije budala. Čujemo se”, rekla je i prekinula liniju.

Drago je stvarno bio dobar. Činilo mu se kao da je sam pisao pitanja. A osim što je imao znanje, bio je šarmantan i duhovit. Ni traga onom tipu koji mi se upucavao, pomislila je Brigita. Kao da je rođen na televiziji. Mogao bi postati netko i nešto. I zapravo prilično dobro izgleda. Ni traga onim bucmastim obrazima. Brigita je gledala njegov nastup i sve se više ufuravala. Navijala je za njega. Istodobno, osjećala je sve veće žaljenje što je odbila piće. Ne zbog novca, već zbog toga jer je Drago bio netko i nešto. Bio je faca i sutradan će svi pričati o njemu.

“Znaš kad si na desetom pitanju zvao onog prijatelja jer nisi bio siguran u odgovor, kako se zvao…”

“Zoran”, Drago je potegao nekoliko gutljaja.

“Da, Zoran. Dobro da ga nisi poslušao. Znala sam da nije taj odgovor. Još su pustili reklame, sve sam nokte izgrizla dok su išle. Mogu misliti kako je tek bilo tebi”, raspričala se Brigita pod dojmom prvih gutljaja.

Da joj kažem da u studiju nema reklama? pomislio je Drago.

Nije joj rekao, naravno da zna, samo je smetnula s uma.

 

 

Kad je Drago osvojio 250.000 Brigita to više nije mogla izdržati pa je prebacila program. Možda minutu buljila je u neki film misleći na njega, a zatim se vratila na prvi program. Drago je točno odgovorio na pitanje za pola milijuna. Voditelj ga je navodio na razgovor, pokušavao produžiti dramatične trenutke, ali Dragi se žurilo otvoriti milijunsko pitanje.

“Kakav je to bio osjećaj?”

“Ne znam. Čudan. Svjestan si da ti se život mijenja, ali istodobno nisi svjestan ničeg”, odgovorio je Drago i skrenuo razgovor na neki članak u novinama u kojima je radila, ali to nije pomoglo jer Brigita nije bila od onih koji stalno pričaju o sebi.

“A idućeg jutra? Kad si se probudio?”

“Nemoj se ljutiti, ali ne bih sad o tome razgovarao. Možda koji drugi put”, rekao je uz osmijeh i ona je potvrdno kimnula glavom.

Nije znao odgovor. Latinsko ime za risa. Običnog risa. Voditelj je polako pročitao ponuđene odgovore: A) rex rex, B) geradeaus geradeaus, C) hyntereus hyntereus, D) lynx lynx.

Ljutila ga je ta igra riječi i činila mu se glupom. Osim toga frustrirajućom. Osjetio je očaj i nemoć. Njemačke riječi, drugačije napisane. Rechts, geradeaus, hinter, links. Desno, naprijed, natrag, lijevo. Samo je rex bio malo drugačiji od rechts, što ga je dodatno zbunjivalo. Lako je njima pametovati. Došlo mu je da zaplače. Da zavrišti: ja trebam taj milijun! Trebam ga jednom kako bih započeo nov život i zavrijedio sam ga! Moja majka zavređuje nešto bolje! Zar je previše sanjati o kućici i vrtu? O vrtu, ljudi moji! O okapanju gredica, o luku, paradajzu i zelenoj salati, nakon milijardu sati slabo plaćenog rada?

“Hoćemo li dobiti novog milijunaša? Hoće li Drago postati milijunaš?” govorio je voditelj, a Drago je zurio u ponuđene odgovore osjećajući kako ga peku oči. Odjednom ga je prožeo umor, osjećao se slabo i poželio je da je kod kuće. Mora dati točan odgovor. Mora postati netko i nešto.

“Hoćete li odgovarati ili ćete uzeti 500.000?” zanimao se voditelj.

“Odgovarat ću”, odlučio je Drago.

Brigita je morala još nešto popiti.

“Jesi za još jedno piće?”

“Naravno”, odgovorila je.

Konobar je donio dva džina i tonik.

“Čime se sad baviš?” pitala je Brigita pošto je otpila prvi gutljaj drugog pića koje joj je otvorilo duh.

“Ničim”, bio je kratak, ali ne osoran.

Što ti je život, razmišljala je Brigita, kako se sve može okrenuti u jednom danu.

Drago se nagnuo naprijed, još jednom pročitao pitanja, izvagao za i protiv svakog odgovora, najviše ga je mučio geradeaus, to mu se činilo izvještačeno, kao namještaljka, nekako navučeno, a opet, možda je baš u tome bila stvar, u toj izvještačenosti, mučio se i mučio, ali nije postajao ništa pametniji. Reći ću geradeaus pa što bude, nagovorio se, a onda se predomislio, rex rex zvučao je snažno, tako bi se mogao zvati ris, rex uostalom nije desno, desno je rechts i to ga je navodilo na rexa, ljudi uostalom vučjacima daju ime rex, možda je to neka narodna mudrost koja se provlači stoljećima, logika je kojom je išao Drago, tad još ne milijunaš i odjednom se mogao čuti, kao da je to došlo bez njega, jer još je razmišljao, kako govori: “A) rex rex. Moj konačni odgovor.”

“Promidžbene poruke”, najavio je voditelj.

Drago se meškoljio u stolici, a Brigita kod kuće nije mogla izdržati pa je upalila računalo i zaguglala risa. Gledala je u latinski naziv pa otišla na još jednu stranicu kako bi se uvjerila da je podatak točan. Gleda li Drago večeras svoj nastup? odjednom joj je prošlo kroz glavu. Podatak je bio točan. Na neki je način odahnula. Nije bila sigurna da bi to mogla podnijeti.

“Neizmjerno mi je žao, Drago, bili ste izvrstan natjecatelj”, rekao je voditelj i polje u kojemu je stajalo ime rex rex je pocrvenilo. Narodna mudrost je sranje. Trenutak kasnije pozelenio je odgovor pod slovom D) lynx lynx, a zajedno s njime pozelenio je i Drago. Bio je siguran da će povratiti, ali srećom nije. Možda zato jer mu se duh odvojio od tijela.

Postao je nesvjestan svega oko sebe.

“Obični ris ima latinsko ime lynx lynx. Najveća je mačka u Europi koja u ramenima može biti visoka i do 68 centimetara, dugačka do 1,30 metara…” voditelj je obrazlagao točan odgovor, ali Drago, tad već možda milijunaš, jer kvartovske legende nastaju brzo, to obrazloženje nije čuo.

Ne sjeća se da se rukovao s voditeljem, ni kako je izašao iz studija. Sjeća se tek idućeg jutra u kojem mu se činilo da ga je pregazila sva glupost svijeta. Poželio je da ga nema. Brigita se premišljala, a onda ipak džinom širom otvorena duha, pitala.

“Razmišljaš li o tome što bi bilo da si osvojio novac?”

Pa bio bih Drago milijunaš, ne? pomislio je Drago i zakolutao očima iako je znao da je zapravo zanima kako se nosi s tom propuštenom prilikom i 500.000 koje je mogao pokupiti.

“Ponekad”, bilo mu je žao što je kolutao očima.

Pružila je ruku i pomilovala ga po nadlanici. Opet joj ga je bilo žao. Mogla je izbrisati sve njegove rečenice koje se silno trudila memorirati. Gadila se samoj sebi kad se sjetila olakšanja koje je osjetila kad je dao krivi odgovor. Je li moguće da će postati gadura ljubomorna na tuđi uspjeh? Osoba koja se hrani tuđim neuspjehom?

“Jesi za još jedno piće? Ja častim”, ponudila je i mahnula konobaru.

Osjetila je olakšanje. Pustila je sve rečenice, raspoloženja kojima je već našla neke pridjeve, kao i sve odgovore da otplutaju u neiskorištenost. Neće napisati članak o njemu. Radije će pisati o grincajgu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.