Divan dan za Drinkopoly | Marko Gregur

PAT POZICIJA ZIMSKOG POSLIJEPODNEVA

 

Opet je počinjalo sniježiti kad sam sišao s vlaka na kolodvoru u Križevcima. Snijega je na tlu bilo već preko dvadeset centimetara pa sam umjesto preko pruge do kolodvorske zgrade došao kroz pothodnik. Ušao sam unutra i osjetio navalu hladnoće. Tableta je valjda počela popuštati. Trebao sam ostati kod kuće i ovo mi se ne bi dogodilo. Na zidu je visio raspored odlazaka vlakova ali nisam ga imao snage čitati pa sam prišao šalteru.

“Dobar dan”, pozdravio sam blagajnicu, “htio sam vas samo pitati kad ima vlak za Koprivnicu?”

“Ne znam vam reći”, odgovorila je i malo me zbunila.

Srećom je odmah pojasnila odgovor.

“U deset do dva je trebao jedan ići, a taj kasni oko 45 minuta pa bi sad negdje trebao biti tu.”

Zahvalio sam i izašao na peron. Sreća u nesreći. Odmah ću krenuti natrag. Pogledao sam na sat, bilo je petnaest do tri. Znači da je već kasnio 55 minuta. Na drugom peronu stajala su dvojica muškaraca. Osim njih, nigdje nikog.

“Obavješćujemo putnike da putnički vlak iz Zagreba za Koprivnicu u dolasku kasni 90 minuta”, javio je glas iz zvučnika tek što sam pomislio na sreću u nesreći.

Odjednom, kašnjenje se produžilo za 45 minuta. Ušao sam u kolodvorski kafić kako bih skratio vrijeme i maknuo se s hladnoće. Kroz cigaretni dim na šanku se naziralo četvero ljudi. Čovjek sasvim s lijeve strane postariji je gospodin. Puši i pije kavu. Do njega čovjek u maskirnom prsluku i s vunenom kapom na glavi. Uljuđeno je pijan. Ne gnjavi konobaricu. Samo stoji i pije. Okreće se prema stolovima i razgovara s kondukterom i željezničkim radnikom koji sjede i čekaju da krenu kući. Prepoznajem konduktera za stolom – došao je vlakom kojim i ja. Sjedi sa službenom kapom na glavi. Sjedam za stol u kutu. Opet jedan trzaj zimice. Glava mi je kao bundeva. Takav je barem osjećaj. Bole me sinusi, osjećam slabost u čitavom tijelu i bol u bubrezima. Dobro da sam danas ostao kod kuće, na bolovanju. Da se malo odmorim, odležim tu virozicu.

Opet glas iz zvučnika. Svi zašute i pozorno slušaju što ima za reći.

“Obavješćujemo putnike da putnički vlak iz Zagreba za Koprivnicu u dolasku kasni 120 minuta.”

Onaj sasvim lijevo na šanku glasno opsuje i naiđe na odobravanje željezničkog radnika i još jednog mlađeg čovjeka koji je sjedio na šanku, a tip u maskirnom prsluku mirno otpije gutljaj, kao da ga se to ne tiče. On očito nikamo ne putuje.

“Zapalila se lokomotiva”, kaže kondukter vezano za oglas.

Pružni radnik odustaje od kave i naručuje pivo. Kondus je izvadio neku knjigu i zamišljeno je lista. Valjda red vožnje. Pružni se radnik posprdno osmjehne.

“Što je?” pita kondukter.

“Ništa. Nečeg sam se sjetio”, odgovori željo ironično.

Kondukter uzima list papira i nešto na njega zapisuje. Zatim ruku u kojoj drži kemijsku prislanja na lice i zamišljeno gleda čas u knjigu, čas na papir. Odmakne ruku od lica i palcem pritišće vrh kemijske, koja se javlja škljocajima. Nad redom vožnje se možeš ozbiljno zamisliti.

“Neš ti nije jasno?” zanima se željo, opet s dozom ironije.

Kondukter ga bez riječi pogleda pa vrati pogled na papir.

“Oš platit pivu?” pita ga željo. “Putujem od 11 i jasno da sam ožednio”, govori kondukteru koji ga ignorira.

“Ajde, šta se tu praviš važan, radije plati pivu”, dosađuje mu željeznički radnik.

Ovaj polako podigne glavu s knjige i tiho ga upita: “Hoćeš više zašutjeti?”

Ja vadim moju bilježnicu i naliv-pero. Volio bih zapisati atmosferu ove krčme. Opisati mirise. Miris vlage, starosti, prolivenog piva, ove crne mrlje na stolnjaku za mojim stolom i mirise tisuća ljudi koji su ovdje čekali vlakove i bolje sutra. S nekoliko rečenica spasiti dan. Ali ne osjećam se dobro, misli su mi nejasne kao vozni red i ne mogu pisati. Baš to treba ovoj krčmi – boležljivi šrajber za stolom u kutu.

 

 

Trebao sam ostati kod kuće. Na bolovanju. Preskočiti izlazak na ispit. Odležati tu malu virozu koju sam počeo osjećati još jučer ujutro. Navečer sam popio tabletu, ali mi jutros nije bilo bolje. Izmjerio sam temperaturu – 37,5 °C. Ići na posao i na ispit, ili ne? Ili otići samo na ispit? Prije deset godina ne bi bilo dvojbe. Kakvi ispiti! Danas mi je jasno koliko je neznalicama važna diploma. Odlučio sam ne ići na posao, a za ispit vidjeti kad još malo odspavam. Bilo je pola 11 kad sam se probudio. Ne idem na ispit, pomislio sam i pekla me savjest. Moram na ispit. Diplomirati čim prije. Zato što… Ne znam zašto, teško mi je točno reći zašto. Da bolja budućnost počne što prije? Uglavnom, zato što sam tako odlučio. Dovoljno sam vremena već izgubio. Uzeo sam knjigu i ponavljao gradivo. Nije da ga baš znam. Kasnije, teškom sam mukom krenuo na vlak.

 

 

Kroz prozor na vratima krčme gledam kako sniježi. Četiri su sata i počinje se spuštati mrak. Vani je tišina. Školarac baca grude preko tračnica. Unutra, u stolu za kutom, moj je život. Kolodvorska krčma i čekanje. Otvaraju se vrata i ulaze stariji muškarac i žena srednjih godina. I njegova i njezina odjeća šatirana je mrljama. On među usnama ima zataknutu cigaretu. Ne vadi je ni kad mrmlja. Oboje se smiju kao luđaci. Žena pokazuje trule zube. Zagleda se u zavjesu. Tamnocrvenu, neopranu, istu kao i na svim drugim kolodvorima.

“Gledaj ovu zavjesu!” poviče i smije se, a muškarac joj se pridružuje. Rukavom jakne obriše usta, nakon što je konačno izvadio cigaretu.

Primjećuje željezničare pa prilazi njihovu stolu.

“Dobar dan”, pozdravi pružnog radnika, a ovaj mu odzdravi. Očito zemljaci.

“Odakle putuješ?” pita ga.

“Za Lepavinu”, odgovori muškarac i rukom kroz zid krčme pokazuje prema Lepavini.

“Ali odakle?”

“Za Lepavinu, bokte!”

“Znam, čovječe, ali odakle?”

“Za Lepavinu, ne čuješ?! Jes malo glup ili šta?” viče muškarac i žena se opet smije.

“Ja isto”, odustaje željo.

“A šta on radi?” pita pokazujući na konduktera koji nije iskopao pogled iz knjige kad su im muškarac i žena prišli.

“Šahist. On ti je šahist. Misli da je to nešto u životu”, kaže željo.

Kondukter podigne pogled s knjige.

“Nemam što s tobom raspravljati o važnosti”, odbrusi mu i još ga trenutak gleda u oči.

Željo se sprema nešto reći, ali ga muškarac preduhitri.

“Nisam ja lud! Ja sam pametan čovjek, bokte!” kaže i žena opet radosno pokaže smeđe zube.

“Slušaj…” počne željo.

“Ništa slušaj! Sad ja govorim! Sve ih ja pobijem! Sjećaš se kad smo bili u ratu? Se sjećaš, ha? Moj je tata govorio…” izgubio je misao. “Slušaj, meni je žao tvog tate. Taj je bio jak ko bik! Kad ide vlak? Hoćemo još dugo čekati? Sve ih pobijem!” miješaju mu se misli.

Kondukter stavlja knjigu u torbu, diže se i odlazi. Žena se histerično smije.

“Daj, kud ideš? Šta se ljutiš?” pita ga željo.

“Ne ljutim se. Došli su ti prijatelji pa vam ne želim smetati.”

“Oho! Šah-mat, ha? Šah-mat od gospodina kolodvorskog velemajstora!”

“Kolodvorskog velemajstora!” ponovi žena kroz smijeh.

Prekine je ton sa zvučnika koji najavljuje obavijest.

“Obavješćujemo putnike da putnički vlak iz Zagreba za Koprivnicu u dolasku kasni 35 minuta.”

Svi se u krčmi nasmiju. Salve psovki odjekuju na račun željeznice. U nekoliko minuta skratili su kašnjenje za sat i pol. To su postigli tako što su odustali od onog vlaka koji je trebao doći u deset do dva i računali kašnjenje sljedećeg, koji je trebao stići u pola četiri.

 

 

Ne mogu ne misliti na to što me dovelo u ovu krčmu. Među ove ljude. Mora postojati neki razlog, inače je sve besmisleno. Ne znam, možda ovako razmišljam zbog povišene temperature. Možda je sve jednostavno i obično. Saznao sam putem da je ispit otkazan pa sam sišao s vlaka. Na križevačkoj stanici, u hladno, zimsko popodne. Da sam kod kuće pogledao mejl, vidio bih obavijest da je ispit odgođen. Da sam bio na poslu, sigurno bih ga pogledao i ne bih otišao na vlak. Ležao bih kod kuće, ljut na sebe što sam bio toliko glup da odem na posao umjesto da sam ostao kod kuće, i pio čaj, umjesto što sjedim ovdje, za stolom u kutu. Daleko od života ovih ljudi, života sasvim drugačijih od mojeg. Možda sam morao biti ovdje. Piscu je svako iskustvo dobrodošlo. Za pisca ne postoji nevažan trenutak. Izgubljeno vrijeme. Postoji samo kriva interpretacija. Kao da kažem ili pomislim da sam ovdje bez razloga. Šteta što imam temperaturu, što nisam sposoban pisati. Vrijedilo bi zabilježiti ovaj trenutak i ove ljude. Konduktera koji čekajući vlak proučava knjigu šahovskih kombinacija. Inteligenciju koja se pojavi kad je najmanje očekuješ. Čudan trenutak kad se uvjeriš da pamet i intelektualnu znatiželju, nešto više od lupetanja i opijanja, možeš svugdje pronaći. Plaćam kavu i izlazim na peron. Snijeg pada sve gušće. Sve je bijelo, čak i pruga. Vlak dugo nije prolazio. Gledam u nebo i puštam pahulje da mi padaju u oči. U daljini čuje se vlak.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.