Divan dan za Drinkopoly | Marko Gregur

MOJ MALI NUREJEV

 

Kao prvo, zove se Emil. Loš start, ne? Bio sam protiv, ali sam popustio. Žene uvijek pobjeđuju, to je činjenica. Evo što je još činjenica: kad nas kritiziraju, to nije kritika. Ne, to su činjenice. Kad ja nešto kažem, to je kritika.

“Zar ti moraš kritizirati baš svako ime koje ja predložim?” rekla je sa suzama u očima.

Što sam ja rekao? “Oprosti.” Što sam rekao nakon što se između nas ugurala šutnja? “Neka bude Emil.”

Ljudi se uglavnom vesele budućnosti, misle da će biti bolje, ali ja ne. Bojim je se. Emil raste iz dana u dan. Karla je toliko željela djevojčicu. Ja sam želio sina. Volio bih da smo dobili djevojčicu. To je činjenica.

 

 

Balet. Eto, da: balet. Ona Ljudmila, Ruskinja, došla i što će drugo, od nečeg moraš živjeti pa otvorila baletnu školu. I moj Emil navalio na taj balet. Poželio skakutati okolo u tajicama. Karla mi je to tajila i pitanje do kad bi to trajalo da joj u torbi nisam našao tajice. Bile su premale da bi bile njezine.

“Bojao ti se reći. Zar ti je to cilj? Zar želiš da te se desetogodišnje dijete boji? Bojao ti se reći da je prestao trenirati nogomet i krenuo na balet. Uskoro imaju nastup i morala sam mu kupiti tajice. Došle su iz Sankt Peterburga”, pohvalila se Karla.

“Mogao je biti golman, ako mu se nije igralo!” povikao sam. “Kad već ima dvije lijeve!” dodao sam hodajući prema izlaznim vratima. “I ne znam samo kako s te dvije lijeve misli napraviti piruetu!” vikao sam otključavajući auto. Znam da me je čula.

“Sankt Peterburg! Pa daj ti to zamisli! Prokleti Sankt Peterburg!” govorio sam trubeći imbecilu koji je stajao, a na semaforu je bilo zeleno.

 

 

“Jel ideš na trening danas?” pitao sam Emila s vrata njegove sobe dan nakon što sam u torbici pronašao one hulahopke.

Baš me zanimalo što će odgovoriti. Nije se usudio ni okrenuti prema meni već je gledao u ekran i tipkao kao da piše najvažniju poruku u životu preko onog Facebooka, kojeg bih mu zabranio da sam znao da ću ga moći nadzirati. Ovako sam mu ga dopustio, samo zato da se spasim sigurnog poraza. Nije se okrenuo ali sam i s leđa, ono, po tjemenu, mogao vidjeti da je pocrvenio.

“Idem. Mama će me voziti jer ide u trgovinu.”

Mala mi je balerina lagala. Došlo mi je da uđem u sobu, poklonim mu šamar i počupam sve kablove iz računala, ali sam se uspio suzdržati.

“Ja te vozim”, rekao sam.

Ništa nije rekao. Samo je buljio u onaj glupi ekran. Ni pola sata kasnije, došao je u boravak s užasnom virozom, glavoboljom i grloboljom. Čak je pokušavao govoriti kroz nos, kao da je prehlađen.

“Mislim da neću moći ići na trening. Ne osjećam se najbolje”, rekao je.

Gledao sam ga bez riječi, osjećajući bijes kako mi se uvlači u ramena.

“Kako možeš biti takav?” pitala me Karla kad je mali odlepršao u sobu.

“Kako on meni može lagati!?” povikao sam.

“Prestani se derati. Nisi uvjerljiviji zato jer vičeš. Uostalom, to smo već prošli. Vozim ga na balet, a ti da nisi rekao ni riječ. Zapravo, bilo bi dobro da nekamo odeš, inače ne vjerujem da će htjeti ići.”

“Super! Super! U povratku možete negdje stati da mu kupiš haljinicu”, digao sam se i krenuo van. “Zapravo ne, naše nisu dobre. Naruči jednu iz Moskve!” zalupio sam vratima za sobom.

 

 

Karla se već u sobi šminkala kad sam ustao i krenuo u kupaonicu oprati zube.

“Predstava je danas u šest”, rekla je kad sam se vratio u sobu.

“Kakva predstava?”

“Bilo bi mi drago da dođeš”, rekla je ignorirajući moje pitanje.

“Vidjet ću. Znaš da danas imam trening veterana.”

Bio sam budan deset minuta, a već sam je uspio razljutiti. Više rastužiti, zapravo. Ali bi mogla ona i mene razumjeti. Taj trening srijedom i utakmica nedjeljom bili su moja rutina već godinama.

“Da je riječ o nogometu, došao bi”, rekla je mažući trepavice.

Ali nije. Ni blizu. Makar, i današnji nogometaši sve češće podsjećaju na balerine. Poljubio sam je u obraz i krenuo na posao.

 

 

Najozbiljnije sam računao da dođem na predstavu. Dani su kratki i trening je u pola pet već bio gotov. Petnaest minuta kasnije istuširan sam izlazio iz svlačionice lomeći se oko te predstave, kad su me počeli nagovarati na jedno pivo.

“Koji je inače smisao svega, ako ne pivo poslije treninga?” pitao je Toni i dobio odobravanje ostalih.

“Ali samo jedno. Imam neke obaveze”, rekao sam.

Bilo nas je desetak. Uglavnom mi, veterani, ali i nekoliko mlađih, koji igraju za seniore, ali dođu na naš trening da nas bude dovoljno za haklanje. Bio je Tonijev sin Ivan kao i Petrov sin Goran kojeg su svi zvali Socrates jer je bio medicinski brat. Socrates je istina bio doktor, ali nađi ti poznatog nogometaša koji je medicinski brat. Gledao sam ih i postajao tužan. Kako je krasno kad tata i sin tako sjede, druže se i razumiju. Razgovor se lijepo razvijao, ti klinci su pričali neke svoje priče, neopterećeni, i pristao sam na još jednu pivu na brzaka. Nema veze, ako malo zakasnim. Još i bolje, tko bi izdržao čitavu predstavu. Pa sam pristao na još jednu. Gledao sam ih kako se nadopunjuju, očevi i sinovi i sve više mrzio balet. Što ću im reći jednog dana kad krene priča da moj mali ima dečka? Nikog ja ne mrzim, svatko neka radi što želi, ali ne želim da moj mali ima dečka. Nitko to ne želi, samo se neki lakše s tim pomire. A doći će do toga, zašto bi inače išao na balet?

“Kako paše piva nakon sporta”, zaključi Toni i otpije gutljaj koji je potvrdio hipotezu.

Njegov je Ivan držao bocu u ruci i proučavao etiketu. Na televiziji je bio dokumentarac o Izraelu i Palestini. Zvuk je bio isključen, ali svejedno sam svako malo pogledao na ekran. Jednostavno volim dokumentarce.

“Hebrew, čovječe”, kaže Toni vidjevši natpis neke ustanove, valjda škole jezika, iza čovjeka koji je govorio u kameru.

“He-brew”, razdvojio je riječ i smijao se.

“Pivo za njega”, mali je prvi skužio oca, iako je bio najpijaniji.

To je taj klik, ta poveznica.

“To bi im mogao biti slogan. Nekoj jeruzalemskoj pivovari”, rekao je Toni i digao ruku prema sinu u stilu daj pet.

Nasmijali smo se toj fori i to im je obojici dalo krila.

“A znate kako bi se mogla zvati palestinska piva?” pitao je Ivan, a mi smo gledali u njega očekujući odgovor.

“Pale-ale!” viknuo je kroz smijeh.

“Toliko snažna da je možete koristiti za Molotovljeve koktele”, nadovezao se Toni i, zapravo, malome ukrao trenutak.

“Samo što su oni muslimani i ne piju alkohol”, rekao sam.

Toni me pogledao kao da sam rekao ne znam što.

“Kakve to sad veze ima?”

“Ništa, samo kažem.”

“Imaš možda neku bolju foru? Gledaš tu tri minute dokumentarac i odjednom si stručnjak za Palestinu?”

Dečki za stolom smirivali su ga govoreći kako nisam mislio ništa loše i kako smo svi prijatelji, i tako dalje. Poželio sam otići, već sam bio ustao ali su mi rekli da sjednem i ne glumim uvrijeđenu frajlu. Sad sam morao sjesti. Pogledao sam na sat. Pola sedam. Moj je mali već skakutao po pozornici. Najjasnije do tada, sinulo mi je da moj sin nikad neće ovako sjediti sa mnom, kao što Petar sjedi sa Socratesom. Poželio sam se totalno uništiti.

“Daj svima rundu”, rekao sam konobarici.

Nakon još dvije runde bio sam prilično pijan. S jedne me je strane pekla savjest što nisam otišao na predstavu, a s druge sam bio ljutit na Emila. Da je meni otac bio potpora kakva ja želim biti njemu, mogao sam ostvariti zavidnu karijeru. Talent sam imao, to svi kažu.

Bili smo sve glasniji i opušteniji. Onda je nastupio Socrates. Nadovezao se na prijašnje fore.

“Znate kako bi se mogla zvati Hitlerova destilerija?” pitao je euforično i za stolom je nastao tajac. “Hebrew”, odgovorio je i dečki su bili malo razočarani jer je odgovor bio jednak kao i prije.

“He-brew. Zar ne shvaćate? Hi-bru”, razdvojio je i on riječ, kao i ranije Toni.

Otac ga je nijemo gledao. Mislio sam da će ga zviznuti. Trenutak kasnije počeo se smijati. Prvo slabo pa sve glasnije. I drugi su se priključili. Socrates je bio zadovoljan. Krenula je nova salva dosjetki, sve gorih i gorih. Došlo mi je na povraćanje. Figurativno, dakako. Ustao sam. Savjest me pekla sve jače. Zbog toga nisam otišao na Emilovu predstavu?

“Što je opet?” pitao je Petar.

“Ništa, moram kući.”

“Ne seri. Znamo tu tvoju uvrijeđenu facu”, rekao je Toni.

Možda zbog pića, ali imao sam potrebu reći što mislim.

“Dosta mi je tih naših glupih druženja. Svaki put uvrijedite barem pet naroda. Ti vicevi o Slovencima, recimo, glupi su i idu mi na živce. Te fore o tome kako su oni mali, a mi smo kao veliki? Mi smo Rusija, ili što? Amerikanci su glupi, Japanci idioti koji samo rade, Nijemci su ružni. Danas Palestina i Izrael. Dosta mi je. Sve što znate je srati. I tome učite djecu”, rekao sam stojeći kraj stola, spreman za odlazak, gledajući Petra i Tonija.

Vidio sam da me žele razbiti.

“Kad smo već kod odgoja, gdje je tvoj mali?” pitao me Toni. “Rekao mi je Franjo da ga više nema na treninzima.”

“Ima drugih obaveza. Nije sve u nogometu.”

Osjećao sam da zna. I da je trenutak kad će mi to pokazati.

“Bila je neki dan kod moje Mirele prijateljica iz razreda. Mala ide na balet i rekla je da na balet ide i jedan dječak.”

Prokleti mali gradovi. Ništa ne možeš sakriti, nečiji te pogled uvijek fokusira. Izlazio sam, a u leđa su me udarale grube riječi i uporno ponavljanje: “Emil! Tvoj Emil!”

 

 

Kad sam stigao, u kući je bio mrak. Ušao sam pokušavajući biti tih, iako ne znam zašto. Ionako sam mislio probuditi Karlu. Imao sam pitanje i morao sam ga postaviti.

“Karla, Karla”, budio sam je.

Otvorila je oči i razočarano me pogledala.

“Nemam ti što reći”, rekla je i okrenula se na drugu stranu.

“Karla, ja moram znati. Iskreno mi odgovori: je li Emil peder?”

Opet je bila na desnom boku, s kopljima u očima.

“Što ako jest? Što ćeš onda učiniti?”

Nisam znao što odgovoriti. Jednostavno bih volio da nije, i to je to. Volio bih i da je odgovorila s da ili ne, a ne što me ovako ostavila nasred sobe bez ideje što reći ili učiniti.

“Ti si kreten”, tiho je rekla. “Znaš zašto se upisao na balet?”

Slegnuo sam ramenima.

“Stvarno te zanima?”

“Da”, počeo sam štucati. Mrzim štucati.

“Onda ćeš ga morati pitati”, rekla je i vratila se na lijevi bok. “Molim te da ugasiš svjetlo.”

Stajao sam nasred sobe, u mraku, i štucao. Trebala mi je voda sa šećerom, to navodno pomaže kod štucanja.

 

 

Kasno popodne uletio sam mu u sobu. Opet je bio za kompjuterom.

“Ovamo gledaj”, rekao sam i on se okrenuo prema meni. Osjećao sam krv kako mi šiba žilama.

“Danas te ja vozim na trening.”

“Ali danas nemam trening.”

“Nema veze. Ima da me za pola sata čekaš u autu.”

Vidio sam mu strah u očima. Vidio sam da mu nije svejedno.

Potrubio sam i on je za trenutak bio vani. Bez riječi je ušao u automobil. Izašli smo iz dvorišta i vozili se ulicama. Ni nakon 15 minuta besciljne vožnje i nakon što smo po jednoj ulici prošli treći put, ništa se nije usudio pitati. Nije pitao kamo idemo. Kao da je znao da znam, iako mi je Karla tvrdila da mu ništa nije rekla. Onda mi je sinulo da to misli zbog jučerašnjeg javnog nastupa. Otkrio se, ne?

“Razgovarao sam s tvojom majkom, kad smo došli s posla”, rekao sam pogledom fokusiran na cestu.

Šutio je i gledao ravno pred sebe.

“Znaš što mi je rekla?”

Odmahnuo je glavom. Opet je bio crven u licu.

“Da sam budala”, rekao sam s osmijehom.

Taj ga je osmijeh osnažio. Pogledao me.

“Je li ovaj put bila u pravu?” sad se i on osmjehnuo.

Bila je, i to mu je bilo jasno.

“Zašto mi nisi rekao?” pitao sam ga.

“Bojao sam da ćeš se ljutiti. Pogotovo zato što sam prestao ići na nogomet.”

“Ljutiti! Emile, ponosan sam na tebe.”

Te su ga riječi iznenadile. I mene su malo iznenadile.

“Ipak, želim to još jednom čuti od tebe. Reci mi istinu, ništa se neće dogoditi. Na balet si se upisao zbog neke djevojčice?”

Još je jače pocrvenio.

“Da, zbog Tare.”

Bio sam ponosan na njega.

“Znaš, malo bi frajera imalo hrabrosti to učiniti. Mi ostali zbog cura se upisujemo na nogomet. A zapravo si ti pametniji. Na baletu si stalno okružen curama.”

Zašutjeli smo. Bio sam sretan. Vozili smo se gradom, moj sin i ja, uživao sam.

“Ti si kao onaj, najbolji onaj, kako se zvao, onaj Rus?”

“Nurejev?”

“E da, valjda taj. Nurejev, da.”

Vozili smo se svaki u svojim mislima, a onda je Emil progovorio.

“Tata, samo da znaš, Nurejev je bio homoseksualac.”

Gledao me je ravno u oči i smijao se. Ne znam zašto, ali pocrvenio sam.

“Onda neki drugi”, rekao sam u šali, parkirajući auto ispred slastičarne.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.