Doba bršljana | Davor Ivankovac

ARITMIJA, PREDVEČER, NAGLO

Stigao sam samo pogledati s prozora.
Vani se zgušnjavala magla, cijeli dan,
kao da je netko topio snijeg,
netko velik, bezuvjetan, potišten.
Svinje su skvičale svoj posljednji mraz i pomislio sam,
ovdje nema ničega od grada i velegrada,
samo ta bjelina i mutne naznake nečega,
mogli bi to biti ljudi,
u krvi im je ljubav, alkohol i rak,
užurbane siluete pod vinkovačkim svjetlima.

Odakle dolazi slutnja, pitao sam čovjeka u staklu.
Ovdje se prošeće stvorenje iz svemira,
pod ovim lampama svjetlost ne nudi vid,
život ne daje ništa, prijatelji dođu i odu, prođu,
a netko je ponio i kišobran, crn,
tamnozelen, sklopljen.
Naglo sam se vratio k sebi, sobi,
stolu i krevetu,
nečije cipele kao glava u jastuk padaju u zaborav.
Tako sam kupio još jednu noć, ovdje, nedaleko grada,
pri samom kraju kontrolirane panike,
uzeo posljednju tabletu,
udahnuo.