Doba bršljana | Davor Ivankovac

MAHOVINA

A onda sam ugasio mobitel
i pogledao preko drvenog plota
u susjedno dvorište.
U hladovini loze i nekoliko šljiva
vrijeme je na sprud nasukana mjesečina:
lijevo za sitnu staricu primjereno mala kuća,
desno minijaturna ljetna kuhinja,
između stablo jabuke, puzavac i cvijeće.
Mahovinasti crijep i trule grede.
Ponekad su odatle dopirali tihi glasovi,
ali ljude nisam vidio, bili su preniski
čak i za ovu prastaru nakrivljenu ogradu;
oduvijek je bila ista, ta starica,
doživotno stara, pomalo besmrtna:
s jednako klonulim leđima, naboranom kožom,
i crnom maramom preko sijedog tjemena.
Davno, dok sam s bakom radio u bašči,
znala mi je dodavati bombone preko ograde,
velike tvrde bombone, u dva papirnata omota zamotane,
vrućina ih nije topila.
Ti su se bomboni topili na ledu
formirajući prepoznatljive oblike bez obličja,
a onda je prošao rat i sve se izvan sebe skvrčilo.
Otvorila su se stražnja vrata i ukazao se ganak,
poluotvoren hodnik s raspelom, cvijećem i ogledalcem,
utonuo u kolovošku, zelenkastu tamu.
Uzorak na zidovima je rendgenski snimak
pjesme: apstraktni oblici od smeđih linija
imitirali su cvijeće i secesijske ornamente,
pravilno raspoređeni,
u nizovima, u redovima,
kopije izgubljenog uzorka.
Miris tek okrečenih zidova pristajao je u to malo dvorište,
melankolični zatvor, kao plug u ravnu misao.
Praveći se da je ne vidim, da ne vidim da sam viđen,
objesio sam vrećicu s kruškama na ekser
s unutarnje strane ograde.
Popodne se sklupčalo kao ranjena životinja
u provincijskome antikvarijatu.
Čuli su se samo tihi zvukovi ljeta.
Bili smo među preživjelima, bar privremeno,
bar donekle, i to je bila misao
s kojom sam još jednog sljepića
ispratio pod zemlju.