Doba bršljana | Davor Ivankovac

PONORNICA

Sastavljali smo nebo, planinu i kolibu.
Razdvajali oblak od oblaka, stabla uglavljivali
na predviđena mjesta, spajali.
Netko je rekao „vidikovac“
i bacili smo pogled u dolinu.
Netko je rekao „govedo“,
netko „goveda na travnatoj visoravni“,
i odmah smo ih vidjeli, dva, tri, cijelo krdo
kako jedu i preživaju,
proizvode mlijeko i druge
nevjerojatne riječi, skoro nepojmljive,
netko ih je sve rekao, porekao,
možda sam sudjelovao, možda nisam,
dodao kamen na guštera, prešutio.
Bila je uglavnom noć, ponekad i dan,
znali smo i nismo, iza spuštenih roleta
svijet se naprosto događao.
U dolinu smo stavili mlin i posao,
rijeka je stajala, ljeskala se,
kao klišej u krajolik ponirala.
Kroz dio slagalice koji je nedostajao
potok se izlio na tepih.