Doba bršljana | Davor Ivankovac

VEĆ VIĐENO (UZMICANJE)

Žurno prislonimo zidove na slike, ishitrenu odluku
prikucamo čekićem: most na suhom koritu.

Vrijeme je svjetlost, među rešetkama ćelije svija duge
sjene iza krletke u ptici. Naprijed je samo tama,
plavičasta, zelena tama, gomile noći posvuda.

Svrdlanje u koži stvarnosti, usijecanje noža u misao
kao u leđa pjesnika, djeteta i krvnika, minimalni razmak
između snova naših i njihovih.

U vidokrugu ruka pomiče pješaka iza kraljice,
poraz kojeg netko želi i ne želi, on je sudbina prispjela
elektroničkom poštom, treperava koverta van dohvata
ruke koja pomiče pješaka iza kraljice.

Ne gazim u ugaženo, vježbam tihu invaziju,
iz trećega u prvo lice, u naličje, u profil,
čitam poruke, povremeno nasjednem, opsjedam si identitet,
živi konjanik na brončanom konju.