Freud na Facebooku | Davor Ivankovac

PRILOG POETICI AUTOŠPIJUNAŽE

Tiho prilazeći vratima naćuljujemo uši,
špijunki priljubljujemo oko.
Između nade i straha, u podrumskom mirisu stepeništa,
najteže je probiti vlastiti password.

Konkavnost zrcala u dnu predsoblja
ne reducira u potpunosti glagole i veznike.

Namještajući nenamjestivo pred izlazak u grad
sjećamo se svih propuštenih neprilika.
Opomene: ti si samo lijep – sve ostalo je sintaksa.

Odustani dok možeš, riječi će te izdati,
prije nego pozvoniš zatajit će te triput.

I plansko tovljenje u krevetima
ljudi koje možda poznaješ.
U vječnom kablovskom plavetnilu
masturbacija ispuhanih libida
zaoblila je kutove životnoga prostora.
Popunila metonimijske kratere u kaučima.

Odustani dok stigneš, hvataj zadnju slamku.

Tu je izoštreni prezir prekinutih prijateljstava
poput noževa u kuhinji,
a čula istančana na previđenim rođendanima.
I cjelonoćna bockanja Usuda tu su znakovitija
od ljubopitljive skrbi nad biljkama s balkona,

a štrikovi isprani za noćnih tarifa,
mirisni i omekšani,
u napetom su iščekivanju izblijedjeloga srama.

I redovna rezanja noktiju, presvlačenja donjeg rublja –
da nas ne bi nespremne i u jadnom stanju
iznenadila kakva nepredviđena ljubavnica,
neproreknuti patolog.