nakon povlačenja mora na kopnu će ostati samo dvodihalice i bunkeri envera hoxhe | Sebastian Antonio Kukavica

IZGRADIO SAM VIKENDICU NA TRUSNOM PODRUČJU

posjećujem gradove uništene u potresima želim gledati kako se grad iznova gradi želim svjedočiti izvlačenju tijela iz smrvljenih nebodera na svakom od tih putovanja shvatim da mi je sama pomisao izgradnje odbojna kartaga nikad ne bi bila tako lijepa da nije potpuno srušena dok sam bio veleposlanik u tunisu svakog sam jutra razgledavao muzej osakaćenosti položio bih glavu na vrat djevojke bez dojke osluškivao njezin glas šuplji punski blues dok traju jutarnja klanjanja kradem stopala lica prste kipovima uhvatili su me dok sam svojoj djevojci od kamena otkidao posljednju dojku želio sam muzičku kutiju njezina glasa uvijek imati uz sebe zato sam degradiran poslali me na haiti na kojem nije bilo niti jednog muzeja niti jednog dokaza o drugom punskom ratu dvostrukim suncima hanibala barke nakon potresa cijela zemlja postala živi muzej svaki čovjek nalikovao jednom od onih kipova bez nogu ili dojki nikad nisam doživio takvo uzbuđenje pri svakom koraku osjećam kako mi glazba podzemlja žari stopala prožima tijelo kao zvuk trakavice više mi nije trebala njezina dojka sada sam samo trebao dotaknuti zemlju i čuo bih blues moje tijelo postalo je seizmograf za nihilizam u pratnji bosonogih vodiča hodao po srušenim potleušama ambasadama arenama za borbe pijetlova predsjedničkim palačama i marljivo bilježio zvukove izgradio sam vikendicu na trusnom području kako bih mogao biti u stalnom dodiru s glazbom sada glazba kontrolira moje tijelo sjednem na pod vikendice i čim se negdje u dubini podzemlja pomakne crv ili nakašlju stanovnici pakla moja desna ruka se aktivira i sama od sebe počne rasipati note po kajdanci kao rossini u bunilu