nakon povlačenja mora na kopnu će ostati samo dvodihalice i bunkeri envera hoxhe | Sebastian Antonio Kukavica

SAMOGLASNIK JE ISPAO IZ IMENA SMRTI
(piet mondrian promatra snijeg)

1.

djed je odmarao osmijeh u žutoj vodi zato se i nije smijao u snu spavao je snom lovokradice nanizao zaleđene zečeve na štap prebacio ga preko ramena i ostavljao metalne stupice u snijegu u svakom njegovom raskoraku rađa se disonanca snježne krtice špilja puna stalaktita je buchenwald sa izokrenutim dimnjacima stakleni šišmiši umjesto dima objavljuju kraj zimskog lovostaja stavio sam djedovo zubalo u svoja usta i ostavio ugriz u kolaču tada sam shvatio kako izgleda osmijeh jer ja imam kubična usta svaki moj osmijeh je romboidan a svaka rečenica u obliku čilea kada se probudio nije mi mogao prepričati svoje snove jer sam nam zamijenio zubala djed je čučao na kocki usred čileanske pustare a ja sam razgledavao izokrenute dimnjake buchenwalda

2.

u snijegu između crnih stupica za lisice nalazim žute kvadrate shvaćam da su to samoglasnici koji su ispali iz imena smrti jer smrt je kompozicija u plavom crvenom žutom i njezino je ime nekad bilo puno žute boje i bilo ju je užitak glasno oslovljavati

3.

nepostojano a glasovna je promjena
pri kojoj je iz imena smrti ispalo a