nakon povlačenja mora na kopnu će ostati samo dvodihalice i bunkeri envera hoxhe | Sebastian Antonio Kukavica

OMILJENA CEAUŞESCUOVA SOPRANISTICA

za ceauşescua sam pjevala najljepše rumunjske romance toliko je volio moje izvedbe da je izgradio palaču naroda kako bi uživao u ehu mojeg glasa nije bila politička institucija već operna kuća raskošnija od metropolitana bizarnija od bayreutha bez loža bez partera bez publike su je gradili s naslijeđenom tremom posuđenim cipelama stajala pod jezivim lusterom pjevajući arije s gotičkim kliještima oko sljepoočnica radnici poštuju kretanje mojeg glasa ispunjavaju prostor stupovima stepenicama vazama kako ništa ne bi ometalo protok pjesme sobe izdubljuju da kroz svaku šuplju sljepoočnicu može strujati moj glas pod crnomorskim pejzažima traje ugađanje prostora s mojim sopranom ceauşescu sjedi u svojoj fotelji drži ga u kutiji koju će mi pokloniti na dnu hodnika na kraju dana među skelama bušilicama zaspalim radnicima prenijela svu težinu svu toplinu tijela u glas na dnu hodnika ponestalo mi zraka predao kutiju jedan od onih šarenih grubo ispletenih šalova koje je njegova žena nosila na partijskim sjednicama još uvijek vjerujući u komunizam papa je očuvao vjeru u svetu crkvu zahvaljujući pjevu kastrata još uvijek vjerujući kazao je pod crnomorskim pejzažima zahvaljujući vama znam da će sve dok postoji ova palača sve dok postoji vaš glas postojati i rumunjska mlada i priprosta nisam vodila računa o tome da valja pjevati iz dijafragme jer sam željela učiniti sve kako bih održala socijalizam na životu jednog jutra probudila bez glasa palača naroda bila je puna krezubih divljaka razbijenih porculanskih konja korejskih suvenira izgnana iz operne kuće ponižena nijema promatrala kako nad palačom kruži crveni helikopter noseći u sebi vijest o padu nabrekla bez glasa tražila sam toplinu autoriteta u odbačenom šalu