Praksa laži : plagijati, kopije, video-recorderi: zlatna djeca ponavljanja | Branko Maleš

KULTURA SMIJEHA

med je natekao, usna je natekla, a
njome pamtiš brbljavu tekućinu
u kojoj brbljamo ti i ja
prošetaj jezikom pupovima tamnih stakala,
tu sam negdje ja, tu si negdje ti!
koliko nas je! moram te upitati tko si,
ali lijepo mi odgovori, želim se osjećati
kao netko kome se čestita, on se smije,
a navečer ću se gledati na televiziji,
ako ne umre mrtvo more, ako se ne rodi
dijete od 13 kila, s naočalama na nosu!
pjeva tvoja ruka koja se autobusom zaputila
listati strip, a u stripu se ide često u kino
tamo te čekam, nas dvojica blizanaca,
bit ćeš puna, a nitko u mraku neće ništa
vidjeti, jer je kasno
pao je u dvorani mrak!
i svi idemo zajedno na spavanje, baš se
veselim! doći ću ti u krilo,
doći ću ispod tvoga ispeglanog jezera u
kojemu ječi topal tekstil, toplo zlato
i sve ću vas snimiti na video-recorderu!
drhtav je pejzaž blago raskuštrane struje,
ja sam tvoj majstor, imam cvik-cvange,
imam let-lampu, popravit ću te zauvijek;
u razdjeljku šlaga, dok se upravo bore za
demokraciju, na ekranu, scaramucio trepće
pozlaćenim vjeđama klinčića
o, kako je med natekao!
o, kako s prekipjelih obrva moga penisa,
obrađenog u jugoslavenskoj enciklopediji,
trče u ponor lakirani ježevi urina!