Praksa laži : plagijati, kopije, video-recorderi: zlatna djeca ponavljanja | Branko Maleš

SLATKI ŽIVOT PROSJEČNOSTI

 

bijelo je usna nesvijesti, rub koji dijeli
lastavice na mrlje i vatrostalne
otok postoji zato da bi ptica mogla reći
sinu, kad si bio mali,
a, kako mali?
eno, kao onaj mali otok dolje ispod nas
prije 6 minuta pojeo sam tri breskve
primakao sam ruku da počešem svoj ogroman nos
i: još me breskve vole! još miriši tvoje meso
koje sam proždro jer sam sâm

kako blijedo živim u noći, u rukama nosim
vreće mixala i svilu
u kojoj se vjenčala bijela činovnička mišica
ona radi na drugom katu, zaljubila se jednom
kad je pošla na treći kat, a kiša je lijevala
posvuda, jer je nitko nije poželio u krevetu
o, kako samo mišica rumeni obraze!
treba to vidjeti, oblit će vas sretan znoj,
tog jutra pojest ćete dva sendviča!

našminkana usta jedne mišice zapravo su mnogo
bolja nego venecija
u kojoj sam jednom bio, ja i autobus, i tu sam
vidio jednu venecijanku!

teško natovarenoga bijelim riječima,
redovito me presretne krtica,
kako ide, kaže ona; malo, vrlo malo se tu
razgovara, ali se osjeća
velika blijeda naklonost

a, ako je netko bio kraj tebe, dok je kiša
lijevala po novootvorenom vatrogasnom domu
u kojemu se uvježbava novi dundo maroje,
potvrdit će da ste vidjeli maleša kako
preokreće krticu u bijelu njezinu postavu,
mazi je po bradi i recitira reklame o
nadi dimić, chromosu, elki i marku šavriću
to su koordinate:
nasmiješeno vrijeme koje je utrošeno i
sladak površan opis

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.