Južne životinje | Irena Matijašević

BIJELO

ne znam
glava mi se raspada
i mi smo dva moreplovca kažeš
oh to su moti
ili jezične igre
a mi lijepo u bolnicu
bijelu i čistu
idemo odlazimo mi smo u njoj
i tu su krokodili
reklo bi infantilno dijete
dakle starmala osoba
koji se uredio
koja se obezvrijedila
i rekla da je jadno
baš jadno
i tako
taj nesretni unos realnosti
u obliku puča
narodne banke ili svevremenog stroja
njegovog bijelog
to bijelo pripada
čemu
pripada bolnici
ženi koja se zaljubila u bijelo
kad je bila kod kozmetičarke
ili kad je bila kod zubara
gledala je požudno bijelu kutu
i kako je sad optuživati
bijelo
bijelo
varati se na način bijelih spodoba
koje zovu duhovi ili sablasti
koje obučene u bijele plahte
staju između nje i drugih
kad se totalno zabijeli
ona iznosi krv i suze
ponajprije se zahvali svojim antropologijama
knjigama koje sjede na polici
i bjelodano joj govore
bijelo bijelo tijelo
žene koja voli čitati
ali nažalost ne zbog zabave
nego zbog života
kako je to lijepo rečeno
pa vi imate pišu
takvo stalno čuđenje
nad svim
i stijenama
koje se također čude
i na sve što vide
viču
pa vi imate pišu
o kako je lijepo voljeti crnilo
kao što ga voli vila
koja se izgubi u modroj galici
kad je našpricaju po lozi
a ona vikne
lozo, vi imate pišu
a onda to vikne i cvijeću.
najstrašniji horor je
ne prihvatiti da je sve smeće.
smeće koje se širi
i obuhvaća razgovore.
bijeli papir, bijele sanitarije, bijele kute
bijeli zidovi i bijele lepinje
u kojima se nalaze ćevapi koji imaju tako glup oblik.
ti koja voliš me zvati ćevapčić
zašto ne kažeš da je tiho prolaziti riječima
bez namjere
nešto što bi trebalo raditi.
riječi nemaju pišu.