Južne životinje | Irena Matijašević

* * *

 

izašla sam
ne iz sebe
izašla sam iz crnila
i sad sve mogu raditi
ne treba više prolaziti kroz pakao
ne jednom je bilo dovoljno
korijenje je poteklo
ali na samoj površini
na toj tankoj kori je bilo čistilište
kao neki jaki trenutak
kao ona vrhunska snaga koja treba za svaki prijelaz
prijelaz je vrlo kratak
trenutci
ili još manje
u kojima znamo da smo nešto ostavili iza sebe
nešto crno
kao zemlja u kojoj smo se rodili
ili bilo koja slika može poslužiti
ali sam prijelaz je stvar snage
vrlo kratko
u trenutku je gotovo čišćenje
sazrijevanje je završilo
i sad treba vidjeti kamo s novom snagom
na toj zemlji koju sam čekala
koja je možda raj
a možda i nije
ali je ljepša od tame
u kojoj sam provela pola života
ili možda još više
ne trebam više snagu
sad rast ide sam od sebe
sad se okrećem izvorima svjetlosti
sad primjećujem leptire
i oni dolaze do mene
sad vidim i zrake kako se zapravo usmjeravaju i prema meni
i one me štite
i voda dolazi u boljim danima dolazi kao kiša
možda dolazi i tuča
tko zna
nema više sigurnosti
ali ima svjetla
izlazak na najviše brdo
s kojeg gledam tamo dolje u dubini
veliku crnu rupu u kojoj sam se rodio
koja me obavijala i nije mi dala da se krećem
govorila mi je
lijepo je u zemlji
ja sam tvoj bog
nemoj misliti da vrijediš
svijet je sranje
mrzi one koje ti prilaze jer te hoće samo uništiti
to mi je govorila zemlja
i nije čudo da sam bježala od nje
da sam htjela pobjeći na svjetlo
da čujem druge riječi
makni se od nje
šaptalo mi je nešto
trebaš se maknuti
onda ćeš pisati o tome pjesme
ja ću ih pročitati
i neću ti se rugati
nego ću te razumjeti
slušala sam taj glas
kad sam prešla iz zemlje u svjetlo
shvatila sam da zamalo nisam izašla
malo je falilo
mogla sam ne izrasti
mogla sam se nikad ne pojaviti
mogla sam biti uvjerena da biljke rastu pod zemljom.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.