Južne životinje | Irena Matijašević

SINTEZA

nakon dvije godine, izrasla je biljka. mislila sam da će biti životinja, ali nije bilo dovoljno borova, da se ondje smjeste. zalila sam je. nisam mogla ništa drugo. moglo je izrasti puno korova, mogla je biti prašina na koljenima, koju bi maknuo jednim pokretom, to sam mogla: čistu prašinu. mogla sam pitati leptire, ali nije ih bilo, letjeli su i dočekali se na zemlju. izrasli su, drugim riječima, slobodno su rasli, ukopali se i iskopali, i ja sam na koljenima. uvrijedila sam je na kraju. ona mi je odvratila istom mjerom. sastale smo se, poslije, kad je prošla ljutnja. nasmijale se jedna drugoj. moja biljko, dojmovi su snažni, zar ne? nikakve ruže vjetrova, nikakve vjetrometine, nikakve oluje ne mogu biti strašne,

kao jedan mali zaokret u tvojem puzanju kad treba napraviti pokret naprijed, okrenuti listove suncu.