Južne životinje | Irena Matijašević

DRAGA MONICA,

oprosti što si tako dugo čekala na ovo pismo. trebala sam namjestiti slova, dobar font, oni koji se služe slovima times new roman, znaju, da ne možeš bez njih pisati, bez gustog proreda još manje. kako si? kako je divno što si se tako dobro oporavila, što te ne muči prehlada, što nemaš upalu mišića od vježbanja. znam da ništa drugo ne radiš, samo vježbaš i plivaš. neki ljudi mogu čudesno plivati, kad plivaju pokreću im se misli, i sa svakim novim zamahom, svakim prijeđenim metrom, postaješ sve sigurniji. to su ljudi koji najbolje misle kad se kreću, kad trče, a ti plivaš. preplivaš toliko bazena, ili mora, samo da prođe vrijeme, da prođe tih šezdeset minuta koliko ti treba da saznaš što ti je danas, što se s tobom zbiva. ok, voljela si ga, ali monica, to se ne radi tako. možeš se možda ubiti, kao što se ubijaju labilni srednjoškolci i srednjoškolke. ljubav je odvratna, pošalje ti billa, i hillary, i gledaš ih sretne. nisi nikad željela biti ništa posebno, ali su te ipak ubacili među posebne žene, posebne po gluposti, poniženju i potpunom nepostojanju samopoštovanja. popušiti predsjedniku, e jebem ti, i onda se još hvaliti, jer ti si pozvala ljude, ti si ga htjela raskrinkati. o bože, kako si jadna. u stoljećima koja dolaze, hillary će biti svijetla zvijezda razuma, a ti ćeš biti znak jada na koji žena može spasti. mislila si da ćeš uspjeti svojim tijelom. o kako si jadna. tko te naučio tolikoj sigurnosti u tijelo? tko je u tvojoj obitelji bio toliko puten? gdje je taj predak?